Nakon Miloša Medenice od zatvora je pobjegla i nekadašnja specijalna državna tužiteljka Lidija Mitrović. I nikom ništa. A tek nas čekaju presude Milivoju Katniću, Saši Čađenoviću i ostalima

Sedmicu nakon bijega Miloša Medenice raspisana je potjernica i za bivšom specijalnom tužiteljkom Lidijom Mitrović  “u cilju njenog pronalaženja i dovođenja na izdržavanje kazne zatvora”. Ta vijest je ne samo neobična, nego i uznemiravajuća kada je stavimo u kontekst aktuelnih dešavanja u Crnoj Gori.

No, krenimo hronološki. Tužiteljka Mitrović se krajem prošle godine, nakon što su joj odbijene žalbe i molbe za odlaganje kazne, nije javila na izdržavanje sedmomjesečne zatvorske kazne, na koju je prošlog proljeća pravosnažno osuđena zbog zloupotrebe službenog položaja. Zato je Osnovni sud u Podgorici, 14. januara izdao naredbu za njeno prinudno sprovođenje u prostorije Uprave za izvršenje krivičnih sankcija u Spužu (ZIKS). Dvije nedjelje kasnije, 30. januara, Uprava policije obavještava sud –  “da osuđenu nijesu uspjeli pronaći na prijavljenoj adresi, te da postoji osnovana sumnja da izbjegava policiju”.

Čim su primili dopis iz policije, 2. februara ove godine, Osnovni sud donosi naredbu o izdavanju potjernice za Lidijom Mitrović.

Dva dana kasnije, kada je i javnost saznala za nestanak bivše specijalne tužiteljke, portal Javnog servisa objavljuje, pozivajući se na izjave članova njene šire porodice, da je tužiteljka Mitrović ostavila pismo “u kome navodi da ne može više da trpi nepravdu, zbog čega je odlučila da pokuša da izbjegne izdržavanje kazne”. Vjerodostojnost te informacije nije potvrđena iz zvaničnih izvora.

Vijest o bjekstvu Mitrović stigla je nedjelju dana nakon što je Miloš Medenica bjekstvom iz kućnog pritvora izbjegao sprovođenje u ZIKS. Medenica je pobjegao  istog dana kada je nepravosnažno osuđen na deset godina i dva mjeseca zatvora “zbog stvaranja i vođenja kriminalne organizacije” koja se bavila trgovinom narkotika, švercom cigareta, podmićivanjem i nedozvoljenim držanjem oružja.

U istom postupku osuđena je, na deset godina zatvora, i njegova majka Vesna Medenica. Bivša Vrhovna državna tužiteljica i predsednica Vrhovnog suda Crne Gore oslobođena je optužbi za stvaranje kriminalne organizacije, a osuđena za protivzakoniti uticaj, primanje mita i uticanje na sudske odluke tokom i nakon njena tri mandata na čelu crnogorskog pravosuđa.

SDT i branioci Medenice najavili su žalbe na presudu, dok pred očima zaprepašćene javnosti i dalje traju rasprave i sporenja o zakonskim rješenjima, procedurama i postupcima svih onih koji su doprinijeli da Miloš Medenica uspije, za sada, izbjeći odlazak u zatvor.

Među najglasnijim kritičarima nesposobnosti pravosudnih i izvršnih vlasti da provedu pravosnažne sudske odluke našao se predsjednik države Jakov Milatović. Navodeći da bjekstvo Mitrović “pokazuje duboke slabosti vladavine prava i urušava povjerenje građana u pravni sistem”. Kritike je adresirao prvenstveno na Milojka Spajića.

“Premijer je dužan da obezbijedi da institucije rade, a ne da se raspadaju pred očima građana Crne Gore. Više nije moguće da se krije iza birokratije, lanaca komande, ni iza fraza. Ovo je njegov posao, njegova Vlada i njegova odgovornost, jer ništa nije uradio kada je pobjegao Miloš Medenica”, poručio je predsjednik.

Premijer se nije oglašavao nakon saznanja da bivša specijalna tužiteljka nije dostupna policiji. Možda čeka da se prvo zakaže i održi sastanak sa čelnicima UP i MUP-a (Lazar Šćepanović i Danilo Šaranović) koji je najavio prošle nedjelje, nakon bjekstva Medenice. Ili računa da nije politički profitabilno dalje zaoštravanje odnosa sa Demokratama koje u njegovoj Vladi pokrivaju kompletan sektor bezbjednosti. Posebno nakon izlaska DNP-a Milana Kneževića iz vladajuće koalicije i neizvjesne buduće saradnje, preciznije – neizbježnog odmjeravanja snaga, sa Andrijom Mandićem i njegovom NSD.

Jednako je upadljivo da o slučaju Mitrović, skoro jednoglasno, ćute tri najveća poslanička kluba u parlamentu: PES, DPS i NSD. Ta suzdržanost dodatno podstiče sumnju da političari pokušavaju smanjiti štetu umjesto da se bave uzrocima problema i rješenjima. Najsumnjičaviji, opet, naglas razmišljaju da predstavnici političke elite zapravo ne žele zatvoriti vrata kroz koja su se bježeći od pravde, provukli Medenica i Mitrović. Za zlu ne trebalo.

Mnogima je nakon bjekstva Miloša Medenice i Lidije Mitrović prva asocijacija slučaj Marović. Podsjetimo, Svetozar Marović, bivši potpredsjednik DPS-a i nekadašnji predsjednik državne zajednice Srbije i Crne Gore potpisao je Sporazum sa tadašnjim, Katnićevim SDT  2016. godine, priznajući da je bio organizator kriminalne grupe  koja je, prema optužnici, oštetila budžet Opštine Budva za desetine miliona eura kroz niz spornih poslova sa zemljištem i investicijama. Na osnovu tog sporazuma osuđen je na jedinstvenu kaznu od tri godine i devet mjeseci zatvora i obavezu da uplati više od milion eura kazne. Njegov sin Miloš Marović priznao je učešće u nezakonitoj prodaji državnog zemljišta i osuđen je na godinu zatvora i novčanu kaznu.

Obojica su nakon presuda otišla u Srbiju i nijesu se vratila na izdržavanje kazni, pa je za njima raspisana međunarodna potjernica. Bjegunci su locirani ali nijesu izručeni Crnoj Gori. Bez formalnog objašnjenja. I bez primjetne ljutnje iz Podgorice, kako u vrijeme vladavine DPS-a tako ni danas. Zato je javnost s razlogom stekla utisak da je slučaj Marović okončan tajnim političkim dogovorom okrivljenih, njihovih nekadašnjih saradnika (ali i političkih konkurenata) iz Crne Gore i novih/starih pokrovitelja i zaštitnika iz vrha vlasti Republike Srbije.

Apsolutna zastara kazne Miloša Marovića nastupila je sredinom septembra 2020. U slučaju Svetozara Marovića apsolutna zastara nastupa 10. oktobra ove godine. Ako do tada ne bude priveden, izručen Crnoj Gori i upućen na izdržavanje kazne, postojeća presuda gubi izvršnu snagu. Kako mu se za već presuđeno djelo ne može ponovo suditi, to znači da će za nekih sedam mjeseci i on biti slobodan čovjek. Makar što se ovdašnjeg pravosuđa tiče.

Već je izračunato da apsolutna zastara u slučaju presude Lidiji Mitrović nastupa za otprilike tri i po godine, u maju 2029. Ima li i ona poput Marovića i (vjerovatno) Medenice logističku podršku i finansijska sredstva neophodna da se tako dugo skriva, odnosno, ostane van dometa pravde?

Pitanje je i šta će vlasti i institucije uraditi da suzbiju rastući osjećaj pravne nejednakosti: jedni odu u zatvor zbog najmanjeg prekršaja učinjenog iz nemaštine ili nehata (neodobreno korišćenje palih stabala iz šume koja je u njihovom vlasništvu), drugi ostanu na slobodi i pored pravosnažne osuđujuće presude. Zadržavajući veliki dio nelegalno stečenog bogatstva.

Za razliku od Miloša i Vesne Medenica (“podmićivanje, primanje mita”) u presudi Lidiji Mitrović ne pominje se novac kao motiv njenog postupanja. Osuđena je jer je kao specijalna tužiteljka primijenila institut odlaganja krivičnog gonjenja u predmetu poreske utaje, iako je sud zaključio da za to nije postojao zakonski osnov. Dio osumnjičenih je izmirio poreske obaveze i tužiteljka ih nije izvela na optuženičku klupu.

Laički objašnjeno, sud je ocijenio da je Mitrović prešla dozvoljeni granicu  profesionalne diskrecije u procjenjivanju povjerenog slučaja (afera Klap) i zašla u zonu krivične odgovornosti.

Takve dileme osjetljive su i u evropskom pravosuđu. Poznat je slučaj španskog sudije Baltasara Garzona, međunarodno poznatog po strogom postupanju u procesima protiv korupcije i ratnih zločina. On je suspendovan 2012., nakon što je Vrhovni sud Španije ocijenio da je nezakonito odobrio prisluškivanje razgovora između advokata i optuženih u jednom predmetu korupcije.

Dio komentatora smatrao je da je kažnjen jer je bio previše revnostan sudija, dok su drugi tvrdili da je svjesno prešao dozvoljene procesne granice. Upravo ta linija razgraničenja, između prava na grešku i svjesne zloupotrebe ovlašćenja, našla se i u središtu slučaja Mitrović.

Ali, Garzona nije pobjegao, a Lidija jeste. Pokazujući da nema ni povjerenja ni poštovanja prema institucijama pravde u kojima je, kao sudija i tužilac, službovala duže od dvadeset godina.

Sistem upućivanja na odsluženje zatvorske kazne, naslijeđen iz SFR Jugoslavije, oslanja se na praksu da se osuđeni, ukoliko nije riječ o dokazanim zločincima i kriminalcima, sami jave na izdržavanje kazne kada ih tamo pozovu.

Ali,  SFRJ  je bila država snažnog autoriteta kojoj su njeni stanovnici – vjerovali. Danas, očigledno, to nije slučaj.

Brojne su zemlje EU u kojima osuđujuća presuda automatski aktivira policijski nalog u sistemu. Makar da se ne može nasmetano odšetati preko granice. Kad su osuđeni osobe sa političkim ili ekonomskim uticajem sistem zna biti još stroži.

Kojim će putem Crna Gora?

Skorašnji propusti ukazuju da ovaj problem ima makar dvije dimenzije: političku i pravosudnu. Javnost je već stekla utisak da funkcija ne predstavlja dodatnu obavezu nego štiti od odgovornosti, dok je institucionalna pravda kategorija za pregovore a ne sveobavezujući standard.

A tek nas čekaju presude Milivoju Katniću, Saši Čađenovići i ostalima.

Zoran RADULOVIĆ

Uredba o kriterijumima i bližem načinu sprovođenja provjere znanja, sposobnosti, kompetencija i vještina za rad u državnim organima je  stupila na snagu 1. januara 2026., ali je njena primjena unijela zabunu. U Uredbi nije precizirano koja će se uredba primjenjivati u prelaznom periodu  na oglase i konkurse koji su započeti u završnim mjesecima protekle godine

Da rekordno usvajanje zakona i pritiskanje tastera  bez udubljivanja u tekst propisa ima i svojih praktičnih mana pokazala je primjena Uredbe o kriterijumima i bližem načinu sprovođenja provjere znanja, sposobnosti, kompetencija i vještina za rad u državnim organima iz jula 2025. godine.

Uredba je zamjenila staru iz 2018. godine, s ciljem da se „uvedu dobre prakse Evropske unije i da sistem zapošljavanja učini pravednijim, profesionalnijim i transparentnijim“. Stupila je na snagu 1. januara. 2026. ali je njena primjena unijela zabunu. Naime, u Uredbi nije precizirano koja će se uredba primjenjivati u prelaznom periodu  na oglase i konkurse koji su započeti u završnim mjesecima protekle godine.

,,Ovakvo rješenje stvara pravnu nesigurnost u primjeni i dovodi stranke u zabludu. U članu prelaznih i završnih odredbi trebalo je jasno da se propiše da će se svi započeti postupci zaključno sa 31. decembrom 2025. okončati po uredbi iz 2018. Bila je dovoljna samo ta jedna rečenica kako bi se izbjegle nejasnoće i problemi u primjeni koji mogu nastupiti kada stupa na snagu nova Uredba. Trebalo je i predvidjeti da se na sve postupke pokrenute od 1. januara 2026. godine primjenjuje Uredba koja je stupila na snagu tog datuma”, kazao je za Monitor pravni ekspert koji je želio da ostane anoniman.

Umjesto toga postupa se i dalje po Uredbi iz 2018., koja je, novom Uredbom, stavljena van pravnog prometa.

Iz Uprava za ljudske resurse, na čijem čelu je Agron M. Camaj su za Monitor objasnili da  se u postupku oglašavanja slobodnih radnih mjesta putem internog i javnog oglasa, kao i javnog konkursa, postupa na osnovu odluke starješine državnog organa o pokretanju postupka za popunu slobodnih radnih mjesta.

,,Imajući u vidu da su predmet Vašeg pitanja postupci koji su započeti prije 1. januara 2026. godine, Uprava za ljudske resurse se obratila Ministarstvu javne uprave zahtjevom za davanje mišljenja i tumačenje zakonskih odredbi, te shodno Mišljenju Ministarstva javne uprave o primjeni Uredbe (Mišljenje br. 01-040/26-248/2, od 29.1.2026. godine), konstatuje se da se na sve započete postupke prije 1. januara 2026. godine primjenjuje Uredba o kriterijumima i bližem načinu sprovođenja provjere znanja, sposobnosti, kompetencija i vještina za rad u državnim organima („Službeni list Crne Gore“, br. 50/18)”, kazali su nam iz Uprave za ljudske resurse.

Shodno dobijenom Mišljenju, od strane Ministarstva javne uprave, iz Uprave kažu da će sve interne i javne oglase i konkurse, kao i postupke selekcije i provjere znanja, sposobnosti, kompetencija i vještina za rad u državnim organima, realizovati u skladu s utvrđenom dinamikom i planovima, a shodno raspoloživim kapacitetima Uprave.

U Ministarstvu javne uprave, na čijem čelu je Maraš Dukaj, poriču da je došlo do bilo kakve greške.

,,Moguće da je prelazna odredba Uredbe o kriterijumima i bližem načinu sprovođenja provjere znanja, sposobnosti, kompetencija i vještina za rad u državnim organima izazvala nedoumice zbog nedovoljnog poznavanja sistema, ali pravni sistem i tumačenje normi su jasni”, navode iz Ministarstva javne uprave.

Objašnjavaju da se u skladu sa opštim pravnim pravilom zabrane retroaktivne primjene propisa i principom pravne sigurnosti, ova Uredba  primjenjuje na postupke oglašavanja koji su započeti od 1. januara 2026. godine pa na dalje. Postupci koji su započeti prije početka njene primjene, znači prije 1. januara 2026. godine, kažu iz Ministarstva, okončaće se po propisu koji je važio u momentu njihovog pokretanja, odnosno po ,,staroj” uredbi.

U prilog ovakvoj primjeni takođe ide i određenje u Zakonu o državnim službenicima i namještenicima, koji je zapravo i osnov za donošenje ove uredbe – da će se postupci koji nisu okončani do dana stupanja na snagu novog propisa, okončati po propisu koji je važio u momentu pokretanja postupka.

,,Pravna situacija je jasna. Kod normiranja ove uredbe ne postoji greška, kao ni potreba povlačenja oglasa koji su započeti u 2025. godini, budući da će se oni okončati po uredbi koja je važila u vrijeme njihovog pokretanja, dok nova uredba važi samo za postupke koji su pokrenuti od 1. januara 2026. godine, kada je i propisano da će početi njena primjena”, navode iz Ministarstva javne uprave.

Napominju da su ,,u izradi ove Uredbe učestvovali stručnjaci iz oblasti zapošljavanja, kolege iz Uprave za ljudske resurse koji prije svega primjenjuju ovu uredbu, kolege iz evropske komisije, kao i nadležne institucije“.

„Dakle jedan inkluzivan proces, iz kog razloga smatramo da uredba, prije svega uvođenjem kompetencija, unapređuje sistem zapošljavanja i približava našu zemlju modernim praksama sa evropskog administrativnog prostora, te predstavlja pravedniju šansu za sve kandidate i veću odgovornost institucija i komisija”.

Do nepoznavanja je sistema, insistiraju u Ministarstvu. Moguće.

Skupštinski ekspres

Skupština Crne Gore je  2. februara, za svega 87 minuta, usvojila 25 zakona.

Među zakonima o kojima se na plenumu nije raspravljalo nalaze se, između ostalih, Zakon o ljekovima sa 360 članova, Zakon o zaštiti potrošača koji sa propratnim materijalima ima 435 stranica, Zakon o tržištu kapitala, na koji su svega dva dana prije početka sjednice stigla 32 Vladina amandmana na 189 stranica… Sve ukupno, zajedno sa propratnim materijalima, usvojeni zakoni broje ukupno 4.457 stranica.

Iz Centra za demokratsku tranziciju (CDT) su poručili da se ovakvim načinom usvajanja dodatno produbljuje dilema koja je više puta iznošena i u samoj Skupštini – da li su poslanici ove zakone zaista pročitali ili su za njih samo glasali. Napominju i da je na sjednici ministarka evropskih poslova Maida Gorčević poručila da su ovo ključni evropski zakoni, koji ,,nijesu samo tehnički, već sistemski”.

Predsjednik Crne Gore Jakov Milatović vratio je sve na brzu ruku usvojene zakone u Skupštini Crne Gore na ponovno razmatranje. On je kazao da je to uradio kako bi ,,poslanici mogli da ih zaista i pročitaju”.

,,Evropske reforme ne znače puko dizanje ruku u Skupštini, ni usvajanje zakona bez rasprave i diskusije. Građani od poslanika očekuju ozbiljan i odgovoran pristup prilikom donošenja zakona koji određuju njihov svakodnevni život”, napisao je Milatović na mreži X.

Reagujući na potez Milatovića, ministarka evropskih poslova Maida Gorčević je ocijenila da predsjednik ovim potezom preuzima ulogu glavnog kočničara evropskog puta.

Predrag NIKOLIĆ

Nakon što su reprezantivci Hrvatske osvojili medalju na evropskom prvenstvu, grad Zagreb je želio da im organizuje doček. Rukometni savez Hrvatske je insistirao da se po želji rukometaša dogovorenim izvođačima mora priključiti i Tompson. Gradonačelnik Zagreba  Tomislav Tomašević je to odbio, jer Tompson i u pjesmama  i u izjavama veliča ustaški pokret. Vlada Republike Hrvatske (RH) premijera Andreja Plenkovića je i formalno uskočila i preuzela doček. Tompson je pjevao

Osvajanje bronzane medalje hrvatske reprezentacije na Evropskom prvenstvu u rukometu je bio događaj koji je nesumnjivo obradovao domaću javnost ali i veliki dio sportske publike u nekadašnjoj Jugoslaviji. Međutim,  politika u regionu ne želi nijednom propustiti priliku za korištenje sportskih uspjeha ex – YU reprezentacija za ličnu promociju i agende koje dijele građane i narode.

Nakon što je hrvatska rukometna reprezentacija ušla u polufinale Evropskog prvenstva Grad Zagreb je počeo pripreme za doček rukometaša u dogovoru s Hrvatskim rukometnim savezom (HRS). Dogovoreno je, pozivajući se na želje rukometaša, da se doček priredi u slučaju osvajanja bilo koje medalje što je i gradonačelnik Tomislav Tomašević ranije najavio. Kad je osvojena bronza, gradske vlasti i HRS su program dočeka “usaglasile do najsitnijih detalja, do razine minutaže svake pjesme”  kasnije će objasniti Tomašević. Međutim, gradske vlasti su otkazale svoje učešće u dočeku predviđenom za 2. februar u 15 sati na trgu Bana Jelačića. Razlog je što su  “rukometaši insistirali da se dogovorenim izvođačima mora priključiti i Marko Perković Tompson”. HRS je saopštio da je “želja svih igrača i stožera bila da Tompson pjeva na dočeku ,a da  grad Zagreb to nije dozvolio”.

Gradska uprava je Tompsonu već ranije zabranila nastup zbog izvođenja pjesme Bojna Čavoglave na koncertu u zagrebačkoj Areni 27. decembra prošle godine. Sporna pjesma počinje s ustaškim pozdravom Za Dom spremni (ZDS). Gradska skupština Grada Zagreba je 11. novembra 2025. godine izglasala Zaključak kojim se gradonačelnik poziva na preduzimanje mjera protiv korištenja fašističkih i ustaških simbola, slogana i pokliča, uključujući ZDS na svim javnim površinama i događajima pod gradskom nadležnošću. Vlasti glavnog grada su naglasile da to vrijedi za sve izvođače, pa i Tompsona, koji je ta pravila već prekršio na pomenutom koncertu, i stoga “nismo mogli udovoljiti zahtjevu rukometnih reprezentativaca”.

Prošlog ljeta Tompson je nastupao na zagrebačkom hipodromu pred oko pola miliona ljudi koji su organizovano dolazili iz svih djelova Hrvatske a prisutni su bili mnogi zvaničnici i države i crkve. Tadašnji koncert je bio miks klerikalizma (s tobožnjim molitvama i religijskim digitalnim efektima) i nacionalističke retorike. Hrvatski ministar odbrane Ivan Anušić je kasnije rekao da je na Tompsonov poziv na Hipodromu “za Dom” on takođe odgovorio “spremni” i da “tu nema ništa sporno” jer Bojna Čavoglave “nema veze ni s ustaštvom, ni sa NDH”. Tompson je poznat i po dočeku hrvatske fudbalske reprezentacije nakon svjetskog srebra 2018. godine kada su mnogo sportisti čekali u redu za selfi sa njim.

Iako je sadašnja proslava u Zagrebu otkazana od grada, Vlada Republike Hrvatske (RH) premijera Andreja Plenkovića je i formalno uskočila i preuzela doček. Na Jelačića placu se okupilo oko 10 hiljada ljudi. Tompson je svoj program otpočeo s pjesmom Ako ne znaš što je bilo kojom se evociraju uspomene na Domovinski rat za nezavisnost. Iako stihovi pjesme nisu sporni (govore o odbrani Hrvatske 1991. godine), sama pojava ovog u crno obučenog ustašofilnog pjevača upitnih pjevačkih kvaliteta je izazvala pravu buru u odnosima između opozicionog Zagreba i sve desnije Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) premijera Plenkovića koja predvodi koalicionu vladu.

Intervenciju Vlade RH u preuzimanju dočeka Tomašević je nazvao “udar države na Grad Zagreb” i “kršenje Ustava, kršenje zakona, kršenje… ovlasti policije i kršenje nadležnosti lokalne autonomije”. Pitao se da li je normalno i po kojem zakonu, da policija ne dozvoljava komunalnim redarima da djeluju kad neko postavlja binu na javnu površinu za koju nema dozvolu. Prvi čovjek Zagreba je poručio da se radi  o “nezapamćenom institucionalnom nasilju… premijera Plenkovića”. Uz opasku:  “Da li je Hrvatska uopšte  više pravna država”? Predsjednik države Zoran Milanović je poručio da je uplitanje Vlade u program dočeka “neustavan, nezakonit i piratski akt za čije donošenje nema baš nikakve pravne osnove”.

Perković (koji je, po riječima gradskih vlasti, pod kontrolom HDZ-a ) na dočeku rukometaša nije pjevao ni Bojnu Čavoglave ni dizao ruku “za Dom spreman”. Vlada je ranije javno rekla da je ZDS pozdrav neprihvatljiv i za osudu u kontekstu Drugog svjetskog rata ali kada je u kontekstu Domovinskog rata onda se treba imati određeno razumijevanje. Vlada nikada nije jasno objasnila kontekste i kada je ZDS (ne)poželjan. Neke ustaške pjesme tipa Jasenovac i Gradiška Stara kojima se otvoreno slavi klanje Srba u Drugom svjetskom ratu Perković je odavno izbacio iz svog repertoara.

Poznavaoci situacije kažu da je sve ovo bilo  očekivano jer HDZ zna da je nepopularan u glavnom gradu i  zato redovno koristi Tompsona u pokušajima destibilizacije gradskih vlasti. Na lokalnim izborima 18. maja prošle godine HDZ je doživio težak poraz ne plasiravši se u drugi krug 1. juna i osvojivši manje od 13 odsto glasova. Vlasti Zagreba su u oktobru prošle godine  preimenovale četiri ulice koje su nosile imena osoba koje , iako nisu proglašene za ratne zločince, jesu bile povezane za režimom kvislinške NDH.

Desničarski blok u skupštini grada, preimenovanje je nazvao “jugoslavenskim, komunističkim zloduhom i nadahnutim nasrtajem na hrvatsko narodno pamćenje”. Vrijedi napomenuti:  Zagreb je tokom Drugog svjetskog rata bio jedno od glavnih žarišta otpora nacizmu i ustaškom teroru. Preko 50 hiljada Zagrepčana ( tada svaki peti stanovnik) se borilo u partizanima ili kao ilegalci na okupiranoj teritoriji.

HDZ i njegovi sateliti pokušavaju naći žicu kojom bi se grad optužio za antidržavno i antinarodno djelovanje u nedostatku druge argumentacije. Posmatrači primjećuju da Plenković sve češće oponaša nacionalistički populizam vlasti Aleksandra Vučića u Srbiji kao pokrivalicu za probleme svoje Vlade i široko rasprostranjeno nezadovoljstvo zbog korupcije. Tomašević je nekoliko puta poručio da neće “povinuti glavu apsolutno nikome” i da je samo odgovoran građanima koji su ga birali.

Srbijanski režimski mediji su sa radošću dočekali nastup Perkovića u Zagrebu uz konstatacije da je Hrvatska i javno postala ustaška država. Istovremeno, Vučićevski mediji ne samo da žmure na zvanično veličanje fašizma i kriminala  u Srbiji (i od države i od crkve) već neki daju lični doprinus sveopštem kiču i primitivizmu. Tako je za pravoslavni Božić žuta televizija Informer Dragana Vučićevića organizavala uživo na ekranima božićno “slavlje”. Među zvanicama su bili formalna predsjednica Narodne skupštine Ana Brnabić, osuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj, ministar unutrašnjih poslova Ivica Dačić, ministar informacija Boris Bratina, ministar za javna ulaganja Darko Glišić, i ministarka rada, boračkih i socijalnih pitanja “Zavetnica” Milica Đurđević-Stamenkovski. Na početku proslave se pojavio i predsjednik Srbije sa kojim se slikao glavni pjevač te večeri. Umjesto pjesama o Hristu i božićnoj tematici gledaoci su mogli slušati pjesme Vrati se vojvodo na Dinaru ponovo, Gledaj majko za četnika da me daš, Spavaj dete – četnici će tebe da osvete… . Kao krem na torti se zapjevalo i  “Turkinja se pred džamijom klela, da je samo Srbina volela” uz obilatu svinjetinu i alkohol “slavljenika” i tobožnjih vjernika SPC-a. Pjevao im je Dragan Ašanin, osuđeni kriminalac koji je 1994. godine ubio djevojku od 18 godina i za to dobio 11 godina zatvora. Opozicija u Srbiji je primijetila da se četnički pjevač i kriminalac savršeno  uklapa u profil ljudi sadašnjeg režima.

Malo prije hrvatske bronze u rukometu, srpska vaterpolo reprezentacija je osvojila evropsko zlato po četvrti put – što je svakako vrijedno pohvale. Osim prijema kod šefa režima i patrijarha ovoga puta država nije organizovala svečani doček vaterpolista ispred skupštine grada. Možda je procijenjeno da nije politički trenutak zbog ostataka Ćacilenda i sveopšte situacije u zemlji. Tokom ranijih dočeka srbijanskih sportista redovno su pjevane nacionalističke pjesme.

U Srbiji nema ni jedne opštinske ili druge vlasti koja će se javno suprotstaviti novom naletu desničarskog primitivizma i tzv. srpskog sveta. Vlast braće Vučić priprema i uklanjanje nepodobnih tužilaca i sudija koji se usuđuju raditi po zakonu i savjesti. I studenti u blokadi se sve više okreću nacionalnom diskursu i proslavama srbijanskih nacionalnih praznika.

Primjer grada Zagreba i njegovih građana je, na žalost, samo izuzetak u matrici koja proizvodi balkanske bjesove.

Jovo MARTINOVIĆ