Povežite se sa nama

REGION

ŠEŠELJ, HAG I BALKAN: Presuda – doprinos radikalizmu

Objavljeno prije

na

Oslobađajuća presuda lideru Srpske radikalne stranke (SRS) Vojislavu Šešelju, kao što se i očekivalo, podijelila je javnost u regionu.

Vođa srpskih radikala Vojislav Šešelj oslobođen je u Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju (ICTY) od optužbi po komandnoj odgovornosti za zločine dobrovoljaca SRS i Srpskog četničkog pokreta, koji su počinjeni između 1991. i 1993. u Hrvatskoj, Vojvodini, te BiH.

Na prvostepenu oslobađajuću presudu Šešelju može se očekivati žalba tužilaštva pošto je sudija Flavia Latanci imala djelimično izdvojeno mišljenje, za razliku od dvoje kolega – predsjedavajućeg Žan Klod Antonetija i Mandiaje Niange. U vezi oslobađanja za ukupno devet tačaka optužnice, troje prvostepenih sudija su se složili samo oko posljednje – za pljačkanje javne ili privatne imovine.

Većina od tročlanog Pretresnog vijeća je zaključila kako Šešeljevo zalaganje za stvaranje Velike Srbije nije bio kriminalni cilj, već politički. Kako je pročitao sudija Antoneti: ,,Ništa ne ukazuje na zločinački cilj slanja dobrovoljaca. Postoji razumna mogućnost da je slanje tih dobrovoljaca – bila zaštita Srba”. Dvojica od troje sudija su zaključili kako Šešeljevi govori uoči zločina u Vukovaru 1991. ili pred zločine u Zvorniku 1992 – ne mogu biti dovedeni u vezu s njima, kao ni sa progonom nesrpskog stanovništva.

U presudi su žestoko kritikovani haško tužilaštvo i optužnica za Udruženi zločinački poduhvat. Vijeće je zaključilo da tužilaštvo nije pružilo dokaze da je plan etničkog čišćenja i progona postojao, tvrdeći da su i oni bili zbunjeni optužbama u slučaju Šešelj, kao i sudije iz slučaja protiv predsjednika Srbije Slobodana Miloševića, s kim je optuženi dovođen u vezu.

Šešeljeve govore i pozive – na progon, kako je navedeno – ustaša i balija, sudije su opisali kao ,,riječi koje predstavljaju iskazivanje alternativnog političkog programa, koji nikada nije sproveden”. ,,Većina u vijeću, uz suprotno mišljenje sudije Latanci, nije mogla da odbaci razumnu mogućnost – da su ti govori održani u kontekstu sukoba. I da im je cilj bio podizanje morala njegovih vojnika, a ne da ih pozove da nemaju milosti prema nikome”, zaključila je većina u vezi spornih govora.

Šešelj je zločine dobrovoljaca u BiH i Hrvatskoj uglavnom pripisivao drugim paravojnim jedinicama, najčešće tzv. Srpskoj dobrovoljačkoj gardi Željka Ražnatovića Arkana.

Šešelj je oslobođen na tragu prakse, koju je uveo bivši predsjednik Haškog suda Teodor Meron, a koju su osporavale mnoge sudije Tribunala. To je pojam ,,konkretne usmjerenosti na činjenje kaznenog djela”, odnosno – da logistička i materijalna pomoć jedinicama koje čine zločine – ne znači i da je njihov nadležni imao zločinačku namjeru.

Nakon presude haško tužilaštvo koje je za Šešelja zatražilo kaznu od 28 godina zatvora je izrazilo razumijevanje ,,mnogih žrtava i zajednica koje će biti razočarane Tribunalovom presudom”, te napomenulo kako će pažljivo razmotriti osnove presude na koje se može žaliti. Konačnu odluku o žalbi tužilaštvo će objaviti kroz nekoliko dana. Očekuje se da bi eventualni žalbeni postupak mogao potrajati oko godinu dana.

U FBiH su uslijedila oštra reagovanja na presudu Šešelju. Ocijenjena je sramotnom konstatacija sudija da je projekat Velika Srbija tek politički cilj. Javnost u Federaciji, bilo da je riječ o političarima ili građanima, kategorični su u ocjeni da držanje Šešelja u Hagu više od 12 godina, a da pri tom nije osuđen, pokazuje apsurdnost čitavog postupka. „Ne mogu da razumijem da neko ko je dokazano učestvovao u planiranju svega što se desilo u BiH bude oslobođen”, izjavio je predsjedavajući Savjeta ministara BiH Denis Zvizdić.

Srpski političari u RS samatraju da je to kompenzacija za 40-godišnju kaznu zatvora nekadašnjem predsjedniku tog entiteta Radovanu Karadžiću, koju je Tribunal izrekao nedjelju dana ranije. U RS tvrde kako je ovakva poresuda očekivana s obzirom na dužinu procesa i na slabe dokaze koji su predočeni protiv Šešelja.

I u Hrvatskoj su dočekali presudu Šešelju uz šok i nevjericu, s obzirom na sve ono za šta ga je teretila optužnica. Očekivalo se da će Haški sud presudom Vojislavu Šešelju izjednačiti zatvorsku kaznu sa već izdržanim pritvorom, ali nikome nije padala na pamet mogućnost potpunog urušavanje optužnice.

,,Zar je to sve?”, upitali su se mnogi pošto je sudija Žan-Klod Antoneti završio izlaganje.

Crnogorska javnost je imala priliku da čuje izraze neskrivenog zadovoljstva crnogorskog premijera oslobađajućom presudom Šešelju. „Čestitam Vojislavu Šešelju slobodu”, rekao je Milo Đukanović. Na tu čestitku izostala je reakcija Bošnjačke stranke. Ni žestoka kritika Đukanovića ni prozivka lidera BS, od strane Džavida Šabovića, jednog od lidera SDP-a nije mogla izmamiti riječ krtike iz usta lidera Bošnjačke stranke. Oni imaju svoje mišljenje, to je nekako preko usta prevalio Suljo Mustafić.

Analitičari se najviše zadržavaju na stavu suda kako nijedna ideja nije sama po sebi kažnjiva, ni ona Velike Srbije ni ona Herceg-Bosne, već konkretni ljudi koji su počinili konkretne zločine. Ivo Josipović, bivši predsjednik Hrvatske, to prihvata, ali – uz ogradu. Pita, hajde odite u Njemačku i proklamirajte političku ideju holokausta! „Politička ideja koja u sebi sadržava nasilje, agresiju i okupaciju i koja potiče na zločine – ako je dostigla određenu kvalitetu – sasvim sigurno predstavlja poticanje i sudjelovanje u zločinu”, kategoričan je Josipović.

Povodom presude Šešelju, ministar pravosuđa u hrvatskoj Vladi Ante Šprlje je najavio nove korake. „Upozorit ćemo da se Šešelj u dva predmeta koji su u Hagu pravomoćno dovršeni – Mile Martića i Milana Babića – spominjao kao dio udruženog zločinačkog pothvata, a sada se ne spominje. Ne možemo prihvatiti pravni stav da je ponašanje Vojislava Šešelja imalo samo političke ciljeve. To su bili zločinački ciljevi”, napomenuo je ministar Šprlje.

Oslobađajuća presuda Vojislavu Šešelju nije bila očekivana ni u Beogradu. Šešelj je uoči izricanja presude izjavljivao da očekuje da će dobiti drakonsku kaznu, a tome je naravno doprinosilo i široko rasprostranjeno uvjerenje u javnosti da je u pitanju politički i antisrpski sud.

Premijer Srbije Aleksandar Vučić je dan po odluci Tribunala o Šešelju, poslije sjednice Vlade koja je bila posvećena presudama suda Šešelju i Radovanu Karadžiću ocijenio da je proces koji se protiv prvog vodio u Hagu ,,od početka bio politički, a ne pravni”. On je, takođe, rekao i da ,,Haški tribunal nije ispunio svoje osnovne ciljeve, prije svega da radi u interesu pomirenja u regionu”.

Vučić, koji je do 2008. godine bio visoki funkcioner SRS i blizak saradnik Šešeljev, na pitanje šta misli o političkom projektu ,,Velike Srbije” i da li se odriče politike koju je vodio 1990-ih, rekao da ,,politika ‘Velike Srbije’ nije politika budućnosti, nije politika Vlade Srbije”. Kazao je i da će se kao ,,predsjednik vlade dok je ove vlade” žestoko suprotstaviti politici Šešelja, jer ta politika ,,gura Srbiju u prošlost, probleme, muke i ekonomske nedaće i ona bi Srbiju izolovala i od evropskih i od balkanskih naroda”.

Milan Antonijević, direktor Komiteta pravnika za ljudska prava, primijetio je da je ta nevladina organizacija i ranije ukazivala „ na sve propuste u ovom postupku, koji svakako predugo traje, i stoga ne mogu reći da je ovakva oslobađajuća presuda iznenađenje”. Drugi beogradski analitičari ukazuju da će presuda Šešelju uticati na političke prilike u Srbiji i regionu, ali pitanje je koliko će pomoći Šešeljevim radikalima na vanrednim parlamentarnim izborima 24. aprila.

Politolog Dušan Radosavljević smatra da će presuda Šešelju svakako pojačati retoriku na desnici u Srbiji: ,,To će sada dodati ulje na vatru da se u kampanji dodatno pojača ta nacionalna retorika i da se na tome dobijaju poeni”.

U Zagrebu politički analitičar Davor Gjenero ne očekuje da će Šešelj sam po sebi ili presuda bitno uticati na odnose Zagreba i Beograda i dodaje da će taj odnos određivati nešto treće – međunarodna zajednica.

Politički analitičar Žarko Puhovski ocjenjuje da je Haško sudište potpuno izgubilo na političkoj važnosti na svim stranama, i da svaka njegova presuda izaziva dva-tri dana reakcija. „U Hrvatskoj je bilo nešto uzbuđivanja, ali to je već počelo jenjavati i ta stvar će za tri ili četiri dana zamrijeti jer ovo sudište se naprosto samo po sebi ugušilo u vlastitoj inkompetentnosti”.

Selektivno bavljenje zločinima

Nasuprot ocjenama u regionu o krahu Haškog tribunala i njegovog tužilaštva, u međunarodnim medijima preovlađuje mišljenje da posljednje presude, naročito ona Karadžiću, predstavljaju ne samo vrhunac rada Tribunala, već otvaraju i pitanje njegove zaostavštine na Balkanu. Primjer za to bi moglo da bude mišljenje izraženo u švajcarskom Noje Cirher cajtungu (NZZ).

„Tribunal je od osnivanja 1993. dao neizmjerni pionirski doprinos međunarodnom krivičnom pravu. Pobrinuo se za to da nakon bosanskog rata sa 100.000 mrtvih ne zavlada nekažnjivost i da civilizacijsko pomračenje iz Srebrenice ne prođe tek tako. Tribunal i njegovi partneri u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini obuhvatno su dokumentovali ratne događaje. Temeljne činjenice ratova u Bosni i na Kosovu danas ne mogu da poreknu ni najtvrđi nacionalisti i lažovi”, piše, pored ostalog, u opširnom članku.

Autor Ivo Mijnsen piše da su greške suda doprinijele „selektivnom” bavljenju zločinima. „Oslobađajuće presude za hrvatskog generala Gotovinu i bivšeg kosovarskog komandanta OVK Haradinaja nisu bile razumljive”, ocijenio je on. Posebno su te dvije presude, piše ciriški list, donele sumnju da se na Tribunal može politički uticati. NZZ navodi kako se u srpskim kritikama Tribunala ,,zanemaruje da su najkontroverznije ličnosti poput predsjednika Tuđmana i Izetbegovića umrle prije nego što su uopšte mogle da budu optužene. Takođe, većina Srba je još daleko od toga da sebi prizna da su njihovi politički lideri odgovorni za rat u Bosni: najpre je Slobodan Milošević stvorio klimu straha, onda su Karadžić i Mladić brutalno i bez pardona u Bosni sproveli ideju Velike Srbije”, piše Mijnsen.

,,Žustre srpske reakcije na presudu protiv Karadžića su međutim pokazale da ni mlađi političari nisu spremni da se oproste od nacionalnih mitova. U Hrvatskoj i Bosni teško da je išta bolje”; naveo je NZZ.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

REGION

NA 26. GODIŠNJICU OLUJE: Pretihe poruke mira

Objavljeno prije

na

Objavio:

Činilo se prošle godine da su  stvari pokrenute. Na 25. godišnjicu Oluje u Kninu je bio potpredsjednik Vlade iz srpske manjine Boris Milošević. Premijer Andrej Plenković išao je na komemoraciju srpskim civilnim žrtvama Oluje u Varivodama, a potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved na komemoraciju u Gruborima. Ove godine napravljen je  zastoj

 

Ovih dana blagdani u Hrvatskoj. Prisjeća se susjedna zemlja avgusta 1995. godine kada je u vojno-policijskoj akciji Oluja oslobođen Knin i ostala mjesta u Krajini, i kad je prestala da postoji samoproglašena Republika Srpska Krajina.  „Započevši 4. kolovoza, u ranim jutarnjim satima, akcija Oluja nastavila se oslobađanjem Svetog Roka i više gradova na širem okupiranom području. Petoga kolovoza, točno u podne, na kninskoj tvrđavi zavijorila se dvadesetmetarska hrvatska zastava“, stoji na veb prezentaciji Hrvatskog sabora.

Tri dana kasnije akcija Oluja je završena. Nakon 84 sata.

U  Srbiji početkom avgusta svake godine informativni prilozi u Srbiji puni su opijela za stradale u Oluji.

Nakon prošlogodišnjeg pomena „tuđih stradanja“, malo ko od hrvatskih zvaničnika pominje kolone Srba koji su napustili tu zemlju kao ni to da je proces njihovog povratka dao zanemarljive rezultate. Da novija istorija ipak proganja zvaničnu Hrvatsku pokazao je slučaj iz posljednjih dana jula. Vrhovni sud Hrvatske potvrdio je prvostepenu presudu Županijskog suda u Rijeci kojom je bivši pripadnik Hrvatske vojske osuđen na 10 godina zatvora zbog ubistva troje srpskih civila u Lici u avgustu 1995.

Na sajtu Radija Slobodna Evropa je objavljeno: „Prema podacima Državnog odvjetništva, za kaznena djela za vrijeme Oluje i nakon nje – ubojstva, pljačke i palež – osuđeno je 2.380 osoba, međutim oni su suđeni za ‘obične’ zločine, a ne za ratne zločine. Za ratne zločine nad starijim srpskim civilima u danima i tjednima nakon Oluje postoje svega dvije pravomoćne sudske presude, a niz slučajeva još je u sudskom postupku, postupak uopće nije pokrenut ili je postupak vođen, ali nitko nije osuđen za zločine“.

Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava došao je do podataka da je tokom i nakon operacije Oluja, ubijeno nekoliko stotina Srba, a više od 200.000 njih je prebjeglo.

U školskim udžbenicima, traju paralelni svjetovi.  U onom za osmi razred osnovnog obrazovanja u Srbiji koji smo pronašli na stranici tamošnjeg Zavoda za udžbenike, uz podatak da je rat u Hrvatskoj okončan akcijama Bljesak i Oluja uz progon preko 200.000 Srba, stoji da je cilj Oluje prema riječima Franja Tuđmana: „Da nanesemo takve udarce da Srbi praktično nestanu s ovih prostora“.

U Hrvatskoj ovako:  „…Preostali dio hrvatskog teritorija pod srpskom okupacijom oslobođen je u kolovozu 1995. u vojno redarstvenoj operaciji Oluja. Pobjeda je omogućila početak povratka prognanika i gospodarskog oporavka te prometno povezivanje Hrvatske“.

Prema popisu iz 1991. godine, u Hrvatskoj je živjelo oko 500.000 Srba. Danas ih je oko 150.000. U Hrvatsku se nakon Oluje vratilo 150.000 Hrvata i drugog nesrpskog stanovništva koji su protjerani iz toga područja od 1991.

Činilo se prošle godine da su  stvari pokrenute. Na  25. godišnjicu Oluje u Kninu je bio potpredsjednik Vlade iz srpske manjine Boris Milošević. Premijer i predsjednik Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) Andrej Plenković išao je na komemoraciju srpskim civilnim žrtvama Oluje u Varivodama, a potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved na komemoraciju srpskim civilnim žrtvama u Gruborima.

Avgust 2021. U Donjem Skradu gdje je u utorak Srpsko narodno vijeće (SNV) održalo komemoraciju za šestoro ubijenih srpskih civila tokom i nakon Oluje nije bilo predstavnika hrvatske Vlade, a ni srpski predstavnici nijesu išli na središnju državnu proslavu u Kninu.

„Prošle godine je bilo važno. Pravi trenutak je bio lani, kad je Milošević prvi put postao potpredsjednik Vlade i kad je bilo 25 godina i ta simbolika je konzumirana“, izjavio je premijer Andrej Plenković za hrvatski Dnevnik. I Milorad Pupovac predsjenik SDSS-a se složio da ove godine komemoracija neće imati tu vrstu formata.

„Sjećat ćemo se svojeg, a nećemo zaboravljati stradanje drugog”, poručeno je. Potpredsjednik Vlade RH Boris Milošević, predsjednik SNV-a Milorad Pupovac, te predstavnica Documente Vesna Teršelič posjetili su i obližnje spomen obilježje trojici hrvatskih branitelja. „Želim  da ovo bude dan pomirenja“, istakao je Milošević.

Pupovac upozorava da su komemorativne politike sjećanja pretvorene u neku vrstu ratovanja, bez svijesti da pravi mir može biti postignut promjenom takvih praksi. „Umjesto da slijedimo primjere Francuske i Njemačke, Poljske i Njemačke, Jugoslavije i Njemačke, Jugoslavije i Italije, koje su već 26 godina nakon rata stvarale zajedničku Europu i otvarale prostor prijateljstvima, mi na prostorima bivše Jugoslavije, prije svega na prostorima Hrvatske, Srbije i BiH, i dalje produbljujemo rovove svojim politikama sjećanja”.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i srpsko rukovodstvo 4. avgusta u Busijama kod Batajnice gdje uglavnom žive izbjeglice iz Hrvatske i BiH su obilježili 26. godišnjicu progona Srba iz Hrvatske. Njegov megafon, Aleksandar Vulin ovaj čin je nazvao najvećim etničkim čišćenjem u Evropi poslije Drugog svjetskog rata.

Vučić je ranije zahtijevao da svi ministri budu na ovom događaju. „Kome more bude preče od obeležavanja stradanja srpskog naroda, nema potrebe ni da se vraća sa odmora“, poručio je.

Na skupu je poručio da su u srpski identitet ugrađene kolone, ubistva i nečija ideja da Srba više nema u Hrvatskoj, ali i da će pružiti ruku svima koji misle da na ovim prostorima treba živjeti zajedno. Milorad Dodik je Oluju uporedio sa stradanjem biblijskih razmjera i konačnim rješenjem, prenosi portal Nova. Patrijarh Porfirije je pozvao da pamtimo stradale bližnje, ali ne zlopamtimo. „Osveta i mržnja umanjuju onoga koji su opsednuti njima“, rekao je.

Vučić je onih ratnih dana pravio rane, ali odlučne političke korake. Kao poslanik Narodne skupštine Srbije i desna ruka Vojislava Šešelja posjetio je par mjeseci prije Oluje Glinu, u Baniji. I grmio. „Nikada ovde više ustaška vlast neće moći da dođe. Nikada više oružanim putem, nikada više onako kako su namerili”. Usput je optužio Slobodana Miloševića i njegovu garnituru da u saradnji sa stranim silama pokušavaju da se otarase „vekovnih srpskih teritorija u Republici Srpskoj Krajini”.

Vučić sada tuguje nad sudbinom onih koje je sa svojim partijskim šefovioma sokolio  da krenu u boj za veliku Srbiju. Na crti – Karlobag, Karlovac, Virovitica, boj je izgubljen.  Poslije 26 godina krajiške žrtve u Srbiji nemaju status civilnih žrtava rata. U martu 2020. godine, u Srbiji je usvojen Zakon o pravima boraca, vojnih invalida, civilnih invalida rata i članova njihovih porodica, ali ni tu žrtve Oluje nisu prepoznate.

Svi pogođeni Olujom danas su nevidljive žrtve za institucije svih zemalja u regionu. Gdje god da žive nemaju materijalnu, zdravstvenu ni psihosocijalnu podršku institucija, navodi se u saopštenju podgoričkog Centra za građansko obrazovanje.

„Srbija se treba izviniti što nije učinkovitija u pronalaženju nestalih”, poručio je u srijedu izaslanik srbijanskog predsjednika za rješavanje problema nestalih s Hrvatskom Veran Matić. On je na konferenciji Oluja, nekažnjeni zločin – proces traženja nestalih sve usporeniji, rekao da prioritet treba da bude potraga za nestalima, a ne za ratnim zločincima.

Nakon 25. godišnjice Oluje za Monitor je  Žarko Puhovski i dao tmurni presjek stanja koji je i danas aktuelan. „Pravi je problem u dugogodišnjem podjednako neukusnom i konstitutivnom trijumfalizmu s hrvatske strane (‘pobjeda čista kao suza!?’), te u podjednako trajnom i neukusnom samooplakivanju sa srpske strane (‘najveće etničko čišćenje u Evropi!?’). Pri tom se hrvatska strana tradicionalno nije obazirala na stotine pobijenih srpskih civila nakon Oluje, a srpska je smatrala posve nevažnom činjenicu da je u jesen 1991, zajedničkim djelovanjem JNA i srpskih dragovoljaca, s trećine hrvatskog teritorija prognano više ljudi no 1995. iz krajinskoga područja. O uzrocima, kontekstu i, ponajprije, o odgovornosti za (sve) žrtve godinama se gotovo nigdje ni riječi nije moglo čuti“, rekao je Puhovski.

So na  ratne rane uspješno dosipa predsjednik Hrvatske.  Zoran Milanović je i  ove godine nastavio sa dijeljenjem odlikovanja spornim figurama ratova devedesetih. Lani je penzionisanom generalu HVO Zlatanu Miji Jeliću, optuženom u BiH za ratne zločine nad bošnjačkim civilima u Mostaru 1993. i 1994. godine, dodijelio priznanje za Specijalnu policiju MUP-a samoproglašene Hrvatske Republike Herceg-Bosne.

Godinu kasnije Milanović   je evo  dodijelio odlikovanja „za postrojbe Hrvatskog vijeća obrane”, i to one  koje se dovode u vezu sa ratnim zločinima!  Odlikovana Postrojba za posebne namjene Ludvig Pavlović, dobila je ime po jednom od ustaških terorista koji su izveli upad u Jugoslaviju kod Bugojna davne 1972. Analitičar Davor Gjenero ukazuje je da ovakve odluke vuku Hrvatsku u ono što je bilo najlošije u Tuđmanovoj političkoj filozofiji.

I na ovakve slučajeve se mogu odnositi riječi Milorada Pupovca da se kod pomirenja ne radi samo o jednom gestu. „Treba stvarati atmosferu, otklanjati se od ratnih politika”.

 

Haški ostali ožiljci

Posebno konfrontirane ocjene u  srpskoj i hrvatskoj javnosti izazivaju presude za zločine. Generali Ante Gotovina i Mladen Markač su u Hagu prvo jednoglasno proglašeni krivim i osuđeni na 24, odnosno 18 godina zatvora. U žalbenom postupku obojica su oslobođeni tijesnom većinom glasova. Tri naspram dva.

Ipak, naglašeno je da su tokom Oluje počinjeni brojni zločini nad srpskim civilima i da se to ne dovodi u pitanje.

U Hrvatskoj posebno ističu, da nijednom od vodećih generala (Veljko Kadijević, Blagoje Adžić) komandanata JNA koja je učestvovala u okupaciji 30 posto hrvatske teritorije nije suđeno u Hagu, niti igdje drugo.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VISOKI PREDSTAVNIK U BIH  PRESJEKAO: Ugroženo pravo na negiranje genocida i veličanje zločinaca 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Slaviti zločince odavno je postala olimpijska disciplina na Balkanu. A onda je  Valentin Incko, malo prije odlaska presjekao čvor. U  vrhovima RS to je izazvalo buru

 

U BiH opet vri. U konačnici svog dvanaestogodišnjeg mandata visoki predstavnik u  BiH Valentin Incko je odlučio da nametne zakon o zabrani negiranja genocida, zločina protiv čovječnosti ili ratnog zločina utvrđen pravosnažnom presudom… Negatorima prijete kazne zatvora od šest mjeseci do pet godina.

„Građani BiH dugo su čekali da njihovi izabrani predstavnici sami zakonski urede ovo veoma ozbiljno pitanje. Međutim, svako nastojanje da se to učini bilo je blokirano”, objašnjava razloge za  akciju Incko.

Usvajanje zakona o zabrani negiranja genocida i dopuna Krivičnom zakonu predlagani su više puta. Posljednji u nizu neuspješnih pokušaja desio se početkom aprila ove godine, kada su izmjene Krivičnog zakona odbijene udruženim glasovima predstavnika hrvatskih i srpskih stranaka.

Iz RS su se svojski potrudili da ove promjene Zakona svedu na antisrpsko djelovanje Zapada. Tekst Zakona jasno pokazuje znatno širi pravac djelovanja, primjenjiv na sve u BiH. To neće da vidi samo onaj ko ne želi.

 

Kazne će usljed izmjena Krivičnog zakona, snositi i oni koji budu negirali zločine počinjene od strane pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Armije BiH koji su za takva djela presuđeni. „Još jednom kažem da moja odluka nije protiv nijednog naroda. Ovdje žive tri dobra naroda, nema loših i zato nema kolektivne krivnje”, kazao je Incko za N1.

Srđan Puhalo univerzitetski profesor iz Banja Luke je  podsjetio da je zakonodavstvu Srbije zabranjeno negiranje genocida. „Braćo Srbi iz RS-a, potpišite peticiju, da oborimo ovaj nepravedni zakon u Srbiji”, poručio je. „Ko javno odobrava, negira postojanje ili značajno umanjuje težinu genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina učinjenih protiv grupe lica ili člana grupe koja je određena na osnovu rase, boje kože, vjere, porijekla, državne, nacionalne ili etničke pripadnosti, na način koji može dovesti do nasilja ili izazivanja mržnje prema takvoj grupi lica ili članu te grupe, ukoliko su ta krivična djela utvrđena pravnosnažnom presudom suda u Srbiji ili Međunarodnog krivičnog suda, kazniće se zatvorom od šest meseci do pet godina – piše u članu 387 ovog zakona kojeg je citirao Puhalo. Kazne su istovjetne kao u Inckovom zakonu.

Na crnoj listi Inckove dopune su i povelje, spomenice, nagrade, imena ulica i trgova… osobama osuđenim pravosnažnom presudom za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin. Biće posla za nadležne institucije i Kristijana Šmita, osmog po redu visokog predstavnika BiH koji na tu funkciju stupa prvog avgusta. Znakovito je danas ćutanje HDZ-a, jednako kao i njihovo ranije dizanje ruku sa kolegama sa srpske strane protiv ovakvog zakona.

Valentin Incko je podsjetio  na iskustva svoje zemlje u suočavanju sa počinjenim zločinima. Nakon II svjetskog rata u Austriji je kažnjeno 14.000 nacista, a 40 osuđenih ratnih zločinaca je strijeljano.

Od zemlje do zemlje se veoma razlikuje odnos prema onima koji negiraju holokaust. U SAD-u pravo na slobodu izražavanja pokriva i pravo na negiranje holokausta. Slično i u Velikoj Britaniji. U velikom dijelu Evrope negiranje holokausta je kažnjivo. U Francuskoj od 1990, Austriji od 1992,  u Belgiji, Luksemburgu, Češkoj i Poljskoj je kažnjivo negiranje istorije, piše Dojče Vele. U Španiji je negiranje holokausta bilo kažnjivo do 1995. da bi Ustavni sud 2007. odlučio da se to kosi sa zakonom o pravu na slobodu mišljenja.

U Njemačkoj se od II svjetskog rata, zakoni prilagođavaju situaciji na terenu.  Njemački zakon je 1994. godine proširen kako bi izričito zabranio poricanje holokausta, nakon što je savezni žalbeni sud ukinuo kaznu ekstremno desničarskom njemačkom političaru koji je organizovao predavanje opisujući ubijanje Jevreja u gasnim komorama u Aušvicu kao podvalu. Od tada su na snazi kazne do pet godina. Novo vrijeme donosi nove izazove. Neonacističke skupine koriste internet za regrutovanje i organizovanje. Njemački kazneni zakon zabranjuje negiranje holokausta i širenje nacističke propagande i putem interneta. To uključuje dijeljenje slika poput svastika, nošenje SS uniforme ili davanje izjava u znak podrške Hitleru. Zakon postavlja i stroga pravila o tome kako kompanije koje stoje iza društvenih medija moraju moderirati i prijavljivati ​​govor mržnje i prijetnje. Ti su zakoni o govoru mržnje pooštreni prošle godine, nakon što su tri teroristička napada krajnje desnice upozorila javnost na porast ekstremizma. Vlasti u Njemačkoj vjeruju da bi fašističke organizacije mogle predstavljati egzistencijalnu prijetnju. Podsjećaju kako je Hitler koristio izborni sistem da bi stekao uticaj dok nije stekao moć u potpunosti ukinuti demokratiju te zemlje.

U regionu – druga priča. Nedugo prije Inckovih intervencija, tzv. međunarodna komisija koju je formirala Vlada RS izašla je sa izvještajem kojim potire već postojeći. Izvještaj komisije koju je predvodio Izraelac Gideon Greif  zaključuje kako se u Srebrenici nije dogodio genocid. Ova Komisija formirana je prije dvije godine sa željom da se van snage stave nalazi Komisije za događaje u i oko Srebrenice od 9. do 19. jula 1995. godine koju je u decembru 2003. takođe formirala Vlada RS. Dodik je izjavio da taj dokument sadrži „lažne podatke“ i da je sastavljen pod pritiskom tadašnjeg visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH, Pedija Ešdauna.

Nova komisija i izvještaj, po njemu, odražavaju pravo stanje. „Najvažnije u ovom izvještaju je činjenica da se na događaje u Srebrenici ne može primjenjivati termin genocid. Sama ta kvalifikacija genocid, upravo je dio satanizacije koja je vršena prema Srbima“, kaže Dodik.

Mnogi podsjećaju na raniji potpuno drugačiji Dodikov stav. „Ja znam savršeno dobro šta je bilo, bio je genocid u Srebrenici. To je presudio sud u Hagu i to je nesporna pravna činjenica“, govorio je javno u Centralnom  dnevniku  2007.

Lider SNSD je posljednjih dana pojačao razne aktivnosti i prijetnje u odbrani RS-a, od zakona o zabrani negiranja genocida i ostalih teških zločina. „Srbi ovo nikada ne smiju da prihvate. Mislim da je ovo zakucan ekser u mrtvački kovčeg BiH. RS je prisiljena da krene u proces disolucije”, govorio je Dodik, pa pokrenuo peticiju protiv izglasanog zakona.

„Dodikov poziv na peticiju svim Srbima nije samo anticivilizacijski čin već ima namjeru masovno potpisanog, vaninstitucionalnog akta prihvatanja počinitelja genocida“, komentarisao je Dodikov potez režiser Dino Mustafić.

Bez obzira na razlike, lideri parlamentarnih stranaka u Republici Srpskoj ipak su se okupili oko Dodika, i ustali protiv zakona koji je propisao Inxko. Dogovorili su bojkot institucija, i udarili kontru Inxkovom djelovanju dopunom Krivičnog zakonika RS-a. Između ostalog, ko RS označi kao agresoraku i genocidnu tvorevinu ili njene narode agresorskim ili genocidnim kazniće se od 5 mjeseci do pet godina. A ko to uradi s namjerom da promijeni ustavno uređenje RS-a njenu cjelovitost ili nezavisnost (baš tako piše nezavisnost) kazna je od 3 do 15 godina.

Dodik nastavlja da se opasno igra vatrom. Najavio je da će se policija RS suprotstaviti državnoj policijskoj službi SIPA, ako bude pokušala da nekoga hapsi u RS, zbog negiranja genocida.

Željko Komšić član predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda za Buku je smireno  poručio: „Ko gubi, ima pravo da se ljuti. Odljutiće se, prije ili kasnije. Biće to u redu”, kazao je Komšić. Bakir Izetbegović je pozvao na smirivanje tenzija.

Analitičar iz Mostara Slavo Kukić smatra da je sve manje onih koji su se spremni zakačiti za priču kako je Inckova odluka uperena protiv srpskog naroda. „Sve više je građana RS-a, Srba posebice, koji vjeruju da je samoproglašeni vožd zarad spašavanja vlastite kože spreman na oltar žrtve prinijeti taj isti narod“. Kukić ukazuje kako se ne treba začuditi ako Dodika i Aleksandar Vučić pusti niz vodu.

Miješane su reakcije službenog Beograda. Aleksandar Vulin je vatrio. Vučić je predočio da nametnute odluke nijesu nikada donosile ništa dobro, ali je poručio da Srbi i Bošnjaci moraju da razgovaraju i grade dobre odnose.

Nakon usvajanja Rezolucije o Srebrenici u crnogorskom parlamentu Vučić je grmio. Sada objašnjava da su „pojedini pripadnici naroda, pravili stvari kojima ne moramo uvek da se ponosimo“. Incko je pozdravio Vučićevu izjavu.

Iz ambasada slične poruke. „Zakon o dopuni Krivičnog zakona BiH početna je tačka za konkretniji razgovor i korake koje treba da poduzmu lokalni akteri u vezi sa praktičnom provedbom”, navode iz Ambasade SAD-a u BiH. Oni naglašavaju da genocid u Srebrenici nije tema za raspravu, nego istorijska činjenica, te da ovi strašni zločini nisu odraz niti osuda cijelog jednog naroda.

U Srebrenici su se nakratko pojavili plakati sa slikama Ratka Mladića, a u Beogradu novi murali srpskog heroja. „Umesto da država Srbija donese zakon o zabrani negiranja genocida, ona i dalje podstiče veličanje ratnih zločinaca, na čelu sa Mladićem. Režim obezbeđuje javni prostor za njihovo slavljenje, ustoličujući ih kao moralne vertikale“, navela je aktivistkinja Staša Zajović.

Sankcionisanje negatora genocida, naglašava Sonja Biserko, je postavljanje temelja za normalizaciju odnosa unutar regiona. „Osim na političare, ona treba da utiče na medije, na obrazovani sistem… Ona će uticati na promenu šireg narativa koji okružuje genocid u Srebrenici“.

Prošlo je više od 25 godina propuštenih šansi za jednu civilizacijsku, zdravorazumsku odluku. Slaviti zločince odavno je postala olimpijska disciplina.  Incko je presjekao čvor u BiH. Kako god se stvari odvijale, valjalo bi naučiti nešto iz ovog primjera. Crnogorske čvorove moramo razvezivati sami.

 

Između dvije vatre

Za odluku o zakonu u zadnjem minutu svog mandata, Incko kaže da je bio  uslovljen vremenom pravosnažne presude Ratku Mladiću. Mnogi smatraju da je on iskoristio i pogodan trenutak u svjetskoj politici od dolaska Džo Bajdena na čelo SAD-a. I sam visoki predstavnik je istakao važnost novog približavanja Vašingtona, Berlina i Brisela koji garantuju nove dane za BiH. Bijela kuća je pokrenula proceduru potvrđivanja novog američkog ambasadora u BiH Majkla J. Marfija koji u svojoj biografiji ima značajan staž na Balkanu i dobro razumije ovdašnje prilike.

Ima i dejstava u suprotnom pravcu. Rusija i Kina su par dana prije Inckovog zakona u savjetu bezbjednosti UN-a predložile rezoluciju po kojoj bi visokom predstavniku prestao mandat za godinu dana, i bila mu ukinuta bonska ovlašćenja. Rusija i Kina navode da bonska ovlašćenja visokom predstavniku više nisu potrebna „s obzirom na napredak koji su postigle političke stranke”. Stručnjaci ovakve stavove dviju sila tumače kao vrhunski cinizam.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

RATKO MLADIĆ U HAGU PRAVOSNAŽNO OSUĐEN NA DOŽIVOTNI ZATVOR: Svi zločini na čelu sa srebreničkim genocidom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tačka stavljena u Hagu proteklog utorka doživotnim zatvorom za počinjene najveće zločine poslije Drugog svjetskog rata u Evropi, neće spriječiti nadogradnju mita o „generalu oslobodiocu“. Poruke iz nekih djelova BiH, Srbije i Crne Gore to potvrđuju

 

Oko 600 svjedoka i 10.000 dokaznih predmeta potkrijepilo je u novembru 2017. odluke suda u Hagu kojim je predsjedavao Alfons Ori. Njegovo sudsko vijeće izreklo je da: „osuđuje Ratka Mladića na doživotnu kaznu zatvora“. Novo petočlano vijeće je 8. juna ove godine potvrdilo tada donijetu presudu.

Mehanizam za međunarodne krivične sudove koji je naslijedio Haški tribunal, rasformiran nedugo poslije Mladićeve prvostepene presude, izrekao je drugostepenu presudu kojom je potvrđena doživotna kazna zatvora nekadašnjem komandantu Vojske Republike Srpske. On je proglašen krivim za genocid u Srebrenici, progon Hrvata i Bošnjaka širom BiH, terorisanje stanovništva Sarajeva dugotrajnim granatiranjem i snajperisanjem i uzimanje pripadnika Unprofora za taoce, 1992–1995, za zločine protiv čovječnosti u 15 bosanskih opština: progon, istrebljenje, ubistva, deportaciju i prisilno premještanje.

Presuda je potvrđena uz suprotno mišljenje predsjednice vijeća – sutkinje Priska Matimba Nijambe iz Zambije. Ova sutkinja bila je članica i sudskog vijeća koje je osudilo Zdravka Tolimira za genocid u Srebrenici. I tada je njeno mišljenje bilo izdvojeno.

Petočlano vijeće je, uz suprotno mišljenje dvoje sudija, odbilo žalbu tužilaštva da je Mladić kriv za genocid i u drugim opštinama.

Presuda proteklog utorka neće spriječiti nadogradnju mita o „generalu oslobodiocu“, osuđenom za najteže zločine u Evropi poslije Drugog svjetskog rata. Poruke iz nekih djelova BiH, Srbije i Crne Gore to potvrđuju.

Reakcije javnosti mogle bi se sumirati u dva pogleda. U jednoj od tirada izvedenih u haškoj sudnici Mladić je tu ustanovu ismijavao  kao „dijete zapadnih sila”, a sebe označio metom NATO saveza. Refren koji se ponavlja od osnivanja suda. S druge strane Serž Bramerc, bivši glavni tužilac Haškog suda za ratne zločine, koji je nadzirao zarobljavanje Mladića, smatra da bi njeovo ime „trebalo uvrstiti na listu najpokvarenijih i najvarvarskijih ličnosti u istoriji“.

Zapadni mediji gotovo jednoglasno prenose priču o „Balkanskom koljaču“. Podsjećaju – kada je sud u Beogradu za vladavine Borisa Tadića dao dozvolu za Mladićevo izručenje u Hag, hiljade ljudi je izašlo na ulice više gradova kako bi se bunili i slavili svog nacionalnog heroja.

Bramerc smatra da je jedan od razloga za velike probleme u bivšoj Jugoslaviji to što nacionalistički političari nakon svakog izricanja presude govore: „To je presuda protiv svih nas!“. Generacije rođene i odrasle nakon mučnih dešavanja devedesetih stasavaju kraj brojnih murala podignutih u slavu „velikom vojskovođi“. „To je otvoreno falsifikovanje istorije“, objašnjava Bramerc.

U regionu dugo svjedočimo istorijskom revizionizmu, a slučaj Mladić je gnusniji od svih.

„Ja ne stičem utisak da smo se pomerili iz devedesetih što se tiče genocida u Srebrenici. Uglavnom se krećemo između dva polariteta – prvi su političari koji otvoreno slave Ratka Mladića kao heroja, a drugi polaritet je negiranje da je u Srebrenici počinjen genocid, već se koriste sintagme da je to bio ‘veliki’ ili ‘strašan’ zločin”, rekla je za RSE Ivana Žanić, izvršna direktorka Fonda za humanitarno pravo.

Devedesete su najočiglednije na terenu. „Za mene je Mladić simbol svih užasnih zločina koji su se dogodili tokom rata – naše djevojčice su silovane, dječaci ubijani, samo zato što su Muslimani. Njemci su imali Hitlera, Srbi imaju Mladića”, kazala je Munira Subašić predsjednica udruženja Majke Srebrenice i Žepe, a prenio Rojters.

Glas naroda druge strane može se predstaviti izjavom srpskog ratnog veterana Milije Radovića iz Foče. „Za mene on je ikona i za srpski narod je on ikona. Niko ne može da ga osudi za bilo što, a naročito ne Haški tribunal. On je žrtva međunarodne zavjere mafijaških političara. On je naš čovjek, koji je poštovao pravila rata“, rekao je Radović.

I iz Crne Gore, dodatno polarizovane posljednjih mjeseci, poruke su oprečne.

Iz Vlade se ne oglašavaju povodom noviteta iz Haga, a iz dijela vladajuće koalicije tradicionalni bijes i nepriznavanje odluka suda. Nova srpska demokratija se obrušila na hašku „antisrpsku tvorevinu“. „General Ratko Mladić bio je na čelu slavne vojske koja je vodila odbrambeni rat i koja je spriječila da se srpskom narodu ponove genocid u Jasenovcu, da se ponove klanja u Prebilovcima, Jadovnu, Kozari, i drugim stratištima na kojima su ljudi stradali samo zato što su bili Srbi”, navodi se u saopštenju ove partije. Salučaj Mladić je samo potvrdio – ova svijest je problem sa kojim se mora suočiti Crna Gora, to niko ne može uraditi umjesto nje.

Oni smatraju da je Mladić „nakon svega ostao pobjednik“. Da ovakvo mišljenje dijele i kadrovi po dubini novog sistema vidjeli smo iz facebook reakcije Vladimira Vukovića, spoljnog eksperta u ministarstvu četvorostruke ministrice Vesne Bratić. Nakon što je na društvenim mrežama veličao taze pravomoćno presuđenog ratnog zločinca, raskinut je ugovor sa njim. Vukoviću je progledano kroz prste nakon nedavnog vrijeđanja novinara Nebojše Šofranca.

Iz opozicionog DPS-a poručuju da presudom Mladiću nije samo osuđen ratni zločinac, već i čitavo jedno zlo vrijeme na Balkanu. Da li su zaboravili na ulogu svojih partijskih vođa u zlom vremenu pitaju se mnogi?

Milorad Dodik je zaključio da je ovo pokušaj stvaranja mita o genocidu koji se nije dogodio. Sijanje razdora u BiH nastavio je uoči sjednice Savjeta bezbjednosti. Izjavio je za RTS da će RS i srpski narod na ovoj sjednici predstavljati Aleksandar Vučić, a ne ambasador BiH u Nju Jorku Sven Alkalaj. Ovaj diplomata je na sjednici Savjeta izjavio: „Mladić je poznat kao kasapin sa Balkana, i umrijeće u sramoti, ali pravda je pobjedila, i zato je BiH danas zahvalna”.

Dodikove kolege iz Beograda su se opreznije od njega vrtjele oko haške presude.

Premijerka Ana Branabić rekla je da je Hag presudama udaljio region od pomirenja i da je Srbija u potpunosti posvećena i zalaže se za istraživanje svih ratnih zločina i za privođenje svih koji su optuženi, kao i kažnjavanje odgovornih.

Aleksandar Vučić je u video obraćanju na sjednici SBUN poručio svim Srbima da drže glavu gore i da srpski narod nije osuđen ni za šta. Vučić je osudio „užasan zločin“ u Srebrenici, i rekao da su ljudi oslobođeni za zločine nad Srbima, ali da Srbija i dalje osuđuje sve zločine u regionu i zločince koji su porijeklom Srbi. Optužio je druge zemlje regiona da to ne rade. „Ova vrsta selektivne pravde može da spriječi saradnju, ali mi ćemo gledati u budućnost“, rekao je Vučić i poručio da se Srbija zalaže za mir.

O selektivnosti je govorio i predstavnik Rusije. Po njemu je presuda Mladiću nastavak političke linije koju je imao Haški tribunal, ocjenjujući da to nije institucija pomirenja, već ističe zločine jednih, a zataškava zločine drugih.

U Srbiji postoje i drugačiji glasovi. Nataša Kandić, osnivačica Fonda za humanitarno pravo, na tviteru je napisala da bi, povodom izricanja presude Ratku Mladiću, predsjednik Srbije trebalo da moli žrtve za oproštaj jer je Srbija pomagala vojsku bosanskih Srba, čiji su generali osuđeni za genocid, a ne da poziva Srbiju da poštuje srebreničke žrtve da bi jasenovačke ostale upamćene. Ovo je izazvalo reakcije, među kojima su brojne stigle iz vrha SNS-a. Ona je izjavila da će ovakva presuda smanjiti prostor za neko buduće negiranje genocida.

Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava, rekla je za beogradski Danas da se nadala da će Mladića osuditi za genocid i u drugim opštinama, ili bar u opštini Prijedor. Kao glavni nedostatak presude smatra to što nema konekcije sa Beogradom. „Ali i ovakva presuda je vrlo značajna za ono što se dešavalo tokom rata”.

Hrvatska vlada oglasila se saopštenjem u kome kaže da je ovom presudom Ratko Mladić konačno i pravosnažno osuđen za najteže i najokrutnije zločine počinjene na tlu Bosne i Hercegovine.

Ponekada je šutnja najznakovitija. Još se nije oglasio Dragan Čović, predsjednik HDZ BiH. Analitičari ukazuju da se nije oglašavao ni tokom prethodne presude Mladiću, a ni one Radovanu Karadžiću.

Iz Bošnjačkog nacionalnog vijeća navode: „Ova je presuda važan korak u skidanju odgovornosti sa svih budućih generacija srpskog naroda za zločine koje je neko počinio u njihovo ime i treba da bude poruka da se iz zločina ne može izvući nikakva politička niti materijalna korist“.

„Ono na što trebamo obratiti pažnju jeste to da su Milošević, Karadžić, Mladić, Krajišnik, koji su bili tvorci udruženog zločinačkog poduhvata, osuđeni za to, ali je taj projekat ostao na plećima Bošnjaka, Hrvata i Srba u Bosni i Hercegovini i sada je pitanje dokle će taj projekat trajati“, kazao je nakon izricanja presude reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović. „Smatram da treba učiniti sve da se taj zločinački projekt osujeti i da se u Bosni i Hercegovini vrati stanje kakvo je ono i bilo, a to je pitanje stvaranja zajedničke države Bosne i Hercegovine, države svih građana koji će ovdje živjeti u miru, jedni na druge misliti i jedni drugima pomagati“.

Istoričar Dragan Markovina smatra da je haški sud odigrao važnu ulogu kada su zločini u bivšoj Jugoslaviji u pitanju, kada se radi o dokumentovanju događaja i privođenju zločinaca pravdi. On ocjenjuje da je ova institucija morala doživjeti debakl u vezi sa suočavanjem postjugoslovenskih društava sa prošlošću. „Teško da je moguće i zamisliti školskiji primjer cinizma međunarodne zajednice od činjenice da je osnovala međunarodni kazneni sud za ratne zločine u Jugoslaviji, a istovremeno proizvela mirovni sporazum u kojem je legalizirala Republiku Srpsku”, piše Markovina. „Nikakve presude haškog suda ne mogu donijeti pravdu, nakon što je nepravda legalizirana”.

Visoki zvaničnici EU su zadovoljni presudom. „Poricanje genocida, revizionizam i veličanje ratnih zločinaca protivrječe najosnovnijim evropskim vrijednostima“, u zajedničkoj izjavi su naglasili Žozep Borel i Oliver Varhelji. Predsjednik Evropskog savjeta Šarl Mišel je putem tvitera izrazio nadu da će ova presuda pomoći da se bolna prošlost ostavi iza nas, i da se na prvo mjesto stavi zajednička budućnost. Domaći analitičari ovakva očekivanja smatraju u najmanju ruku pretjeranim.

Predsjednik SAD-a Džo Bajden presudu je opisao kao trenutak nade. „Ova istorijska presuda pokazuje da će oni koji čine stravične zločine odgovarati“, rekao je Bajden i iskazao zajedničku odlučnost za sprečavanje da se buduća zvjerstva dogode bilo gdje u svijetu. „Iskreno se nadam da će lideri u regionu poštovati ovu presudu i potvrditi njenu važnost za vladavinu prava“, istakao je Bajden.

Kada je počelo suđenje, Mladić je tražio da se u sudnici pojavi u uniformi s metalnim zvjezdama na epoletama, ističući da ga kao generala zna cijeli svijet. „Na kraju suđenja, zajedno sa svojim advokatima, nastojao je da dokaže da je bio običan, blag i ne naročito efikasan oficir, bez velike moći i da je imao obzira prema Bošnjacima i bosanskim Hrvatima i nastojao da ih zaštiti, zbog čega se čak sukobljavao s ratnim predsjednikom RS Radovanom Karadžićem“, pisao je Monitor prije pet godina.

Presudu prije četiri godine dočekao je riječima: „Sve je ovo čista laž“. Sada, osim izjašnjavanja da može pratiti izricanje presude, nije pustio ni glasa.

Dojče vele prenosi riječi Serža Bramerca da je za Mladića važilo pravilo – cilj opravdava sredstvo. „On je porodice žrtava gledao podrugljivo, prijeteći im gestovima i mimikom. Suočili smo ga sa 167 svjedoka – to su bili hrabri ljudi. Nikada nije pokazao kajanje ili barem razumijevanje za njih“.

Nakon izricanja presude, generalov sin Darko Mladić preko RTRS prenio je poruku ševeningenskog osuđenika da se čuva Republika Srpska. „Nije on bitan, već opstanak RS“, rekao je Darko Mladić.

Mnogi sa zebnjom ukazuju na taj jaz: i Prijedor u kojem je na pečetku rata ‘92, ubijeno preko 3.000 Bošnjaka i Srebrenica u kojoj je ‘95 i zvanično počinjen  genocid, pripali su RS. Kao i pola BiH. Svi glavni civilni i vojni tvorci RS osuđeni su u Hagu kao ratni zločinci. To svjedoči o svijetu u kojem živimo.

 

Odjeci pravde

Nesvakidašnje scene viđene su u Konjević polju par dana prije izricanja presude Ratku Mladiću. Nakon dugogodišnje pravne bitke crkva u dvorištu Fate Orlović u Konjević Polju kod Bratunca, porušile su vlasti RS petog juna. To je nalagala presuda Evropskog suda za ljudska prava 1. oktobra 2019.

Fata Orlović je tokom rata osim muža izgubila još preko dvadeset bližih rođaka. Sa preživjelim članovima porodice našla se u egzilu, da bi po povratku u svoj dom tamo zatekla pravoslavnu bogomolju sagrađenu 1996. Odlučuje se za pravnu bitku. Nakon što je iscrpila sva sredstva u zemlji, slučaj je prenijela u Strazbur. I pobijedila.

Blagoslov za uklanjanje hrama čiji će se mobilijar i iskoristivi djelovi prenijeti u novu bogomolju dao je mitropolit dabrobosanski Hrizostom.

Orlovićka je poručila da joj je žao što se na ovaj način uklanja jedna bogomolja, ali da je u isto vrijeme srećna, jer je konačno dočekala da vrati svoje imanje.

„Meni je danas najgore od ovih 20 godina. Ovamo mi nije drago, a ovamo jest mi drago da je moje dvorište slobodno“, rekla je Fata Orlović.

 

Crna Gora i srebrenički genocid

Rezoluciju o genocidu u Srebrenici su predložili poslanici iz sedam opozicionih partija: Genci Nimanbegu, Andrija Popović, Dragutin Papović, Damir Šehović, Ervin Ibrahimović, Raško Konjević i Fatmir Đeka.

Predlog rezolucije podrazumijeva, između ostalog, da Parlament osudi i priznaje da se u Srebrenici jula 1995. godine desio genocid u kom je ubijeno preko 8.000 Bošnjaka, da se zabranjuje javno negiranje postojanja i umanjenja genocida, da se 11. jul proglasi danom sjećanja na žrtve, da se afirmiše mir i stabilnost, te se pozivaju javne institucije da istraže ratne zločine.

Uslijedila je višesatna debata u kojoj se pretresala bliža i dalja istorija zločina na ovim prostorima, relativizovao genocid i predlagali amandmani na tekst rezolucije. Očekuje se da će ona biti usvojena. Poslanice PZP Branka Bošnjak i URE Suada Zoronjić su problematizovale ulogu  DPS-a, koji je među predlagačima rezolucije, u događanjima tokom rata u BiH.

„Treba da se uradi revizija prošlosti. Najviše kaskamo u rješavanju ratnih zločina, zato što je politički vrh Crne Gore učestvovao u ratu”, rekla je Bošnjak. Njena koleginica je konstatovala da je BS, kao koalicioni partner DPS imala dovoljno vremena da usvoji ovakvu rezoluciju. „Deklaracija koju je ponudila Bošnjačka stranka je jednostrana, jer nije prepoznala ulogu svojih koalicionih partnera, svima je jasno ko je punio tenkove gorivom, dok je trajala agresija u BiH, kome je Milo Đukanović pomagao. Ko je deportovao izbjegle Bošnjake iz Herceg Novog koji su pobjegli od vihora rata i ko ih je vratio pod nož u Foču? Ko je učestvovao u ratnohuškačkim pregovorima i koliko su time doprinijeli genocidu u Srebrenici, s obzirom na to da je Đukanović bio dio državnog savjeta odbrane SRJ 1995. godine“, rekla je Zoronjić.

 

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo