Povežite se sa nama

REGION

ŠEŠELJ, HAG I BALKAN: Presuda – doprinos radikalizmu

Objavljeno prije

na

Oslobađajuća presuda lideru Srpske radikalne stranke (SRS) Vojislavu Šešelju, kao što se i očekivalo, podijelila je javnost u regionu.

Vođa srpskih radikala Vojislav Šešelj oslobođen je u Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju (ICTY) od optužbi po komandnoj odgovornosti za zločine dobrovoljaca SRS i Srpskog četničkog pokreta, koji su počinjeni između 1991. i 1993. u Hrvatskoj, Vojvodini, te BiH.

Na prvostepenu oslobađajuću presudu Šešelju može se očekivati žalba tužilaštva pošto je sudija Flavia Latanci imala djelimično izdvojeno mišljenje, za razliku od dvoje kolega – predsjedavajućeg Žan Klod Antonetija i Mandiaje Niange. U vezi oslobađanja za ukupno devet tačaka optužnice, troje prvostepenih sudija su se složili samo oko posljednje – za pljačkanje javne ili privatne imovine.

Većina od tročlanog Pretresnog vijeća je zaključila kako Šešeljevo zalaganje za stvaranje Velike Srbije nije bio kriminalni cilj, već politički. Kako je pročitao sudija Antoneti: ,,Ništa ne ukazuje na zločinački cilj slanja dobrovoljaca. Postoji razumna mogućnost da je slanje tih dobrovoljaca – bila zaštita Srba”. Dvojica od troje sudija su zaključili kako Šešeljevi govori uoči zločina u Vukovaru 1991. ili pred zločine u Zvorniku 1992 – ne mogu biti dovedeni u vezu s njima, kao ni sa progonom nesrpskog stanovništva.

U presudi su žestoko kritikovani haško tužilaštvo i optužnica za Udruženi zločinački poduhvat. Vijeće je zaključilo da tužilaštvo nije pružilo dokaze da je plan etničkog čišćenja i progona postojao, tvrdeći da su i oni bili zbunjeni optužbama u slučaju Šešelj, kao i sudije iz slučaja protiv predsjednika Srbije Slobodana Miloševića, s kim je optuženi dovođen u vezu.

Šešeljeve govore i pozive – na progon, kako je navedeno – ustaša i balija, sudije su opisali kao ,,riječi koje predstavljaju iskazivanje alternativnog političkog programa, koji nikada nije sproveden”. ,,Većina u vijeću, uz suprotno mišljenje sudije Latanci, nije mogla da odbaci razumnu mogućnost – da su ti govori održani u kontekstu sukoba. I da im je cilj bio podizanje morala njegovih vojnika, a ne da ih pozove da nemaju milosti prema nikome”, zaključila je većina u vezi spornih govora.

Šešelj je zločine dobrovoljaca u BiH i Hrvatskoj uglavnom pripisivao drugim paravojnim jedinicama, najčešće tzv. Srpskoj dobrovoljačkoj gardi Željka Ražnatovića Arkana.

Šešelj je oslobođen na tragu prakse, koju je uveo bivši predsjednik Haškog suda Teodor Meron, a koju su osporavale mnoge sudije Tribunala. To je pojam ,,konkretne usmjerenosti na činjenje kaznenog djela”, odnosno – da logistička i materijalna pomoć jedinicama koje čine zločine – ne znači i da je njihov nadležni imao zločinačku namjeru.

Nakon presude haško tužilaštvo koje je za Šešelja zatražilo kaznu od 28 godina zatvora je izrazilo razumijevanje ,,mnogih žrtava i zajednica koje će biti razočarane Tribunalovom presudom”, te napomenulo kako će pažljivo razmotriti osnove presude na koje se može žaliti. Konačnu odluku o žalbi tužilaštvo će objaviti kroz nekoliko dana. Očekuje se da bi eventualni žalbeni postupak mogao potrajati oko godinu dana.

U FBiH su uslijedila oštra reagovanja na presudu Šešelju. Ocijenjena je sramotnom konstatacija sudija da je projekat Velika Srbija tek politički cilj. Javnost u Federaciji, bilo da je riječ o političarima ili građanima, kategorični su u ocjeni da držanje Šešelja u Hagu više od 12 godina, a da pri tom nije osuđen, pokazuje apsurdnost čitavog postupka. „Ne mogu da razumijem da neko ko je dokazano učestvovao u planiranju svega što se desilo u BiH bude oslobođen”, izjavio je predsjedavajući Savjeta ministara BiH Denis Zvizdić.

Srpski političari u RS samatraju da je to kompenzacija za 40-godišnju kaznu zatvora nekadašnjem predsjedniku tog entiteta Radovanu Karadžiću, koju je Tribunal izrekao nedjelju dana ranije. U RS tvrde kako je ovakva poresuda očekivana s obzirom na dužinu procesa i na slabe dokaze koji su predočeni protiv Šešelja.

I u Hrvatskoj su dočekali presudu Šešelju uz šok i nevjericu, s obzirom na sve ono za šta ga je teretila optužnica. Očekivalo se da će Haški sud presudom Vojislavu Šešelju izjednačiti zatvorsku kaznu sa već izdržanim pritvorom, ali nikome nije padala na pamet mogućnost potpunog urušavanje optužnice.

,,Zar je to sve?”, upitali su se mnogi pošto je sudija Žan-Klod Antoneti završio izlaganje.

Crnogorska javnost je imala priliku da čuje izraze neskrivenog zadovoljstva crnogorskog premijera oslobađajućom presudom Šešelju. „Čestitam Vojislavu Šešelju slobodu”, rekao je Milo Đukanović. Na tu čestitku izostala je reakcija Bošnjačke stranke. Ni žestoka kritika Đukanovića ni prozivka lidera BS, od strane Džavida Šabovića, jednog od lidera SDP-a nije mogla izmamiti riječ krtike iz usta lidera Bošnjačke stranke. Oni imaju svoje mišljenje, to je nekako preko usta prevalio Suljo Mustafić.

Analitičari se najviše zadržavaju na stavu suda kako nijedna ideja nije sama po sebi kažnjiva, ni ona Velike Srbije ni ona Herceg-Bosne, već konkretni ljudi koji su počinili konkretne zločine. Ivo Josipović, bivši predsjednik Hrvatske, to prihvata, ali – uz ogradu. Pita, hajde odite u Njemačku i proklamirajte političku ideju holokausta! „Politička ideja koja u sebi sadržava nasilje, agresiju i okupaciju i koja potiče na zločine – ako je dostigla određenu kvalitetu – sasvim sigurno predstavlja poticanje i sudjelovanje u zločinu”, kategoričan je Josipović.

Povodom presude Šešelju, ministar pravosuđa u hrvatskoj Vladi Ante Šprlje je najavio nove korake. „Upozorit ćemo da se Šešelj u dva predmeta koji su u Hagu pravomoćno dovršeni – Mile Martića i Milana Babića – spominjao kao dio udruženog zločinačkog pothvata, a sada se ne spominje. Ne možemo prihvatiti pravni stav da je ponašanje Vojislava Šešelja imalo samo političke ciljeve. To su bili zločinački ciljevi”, napomenuo je ministar Šprlje.

Oslobađajuća presuda Vojislavu Šešelju nije bila očekivana ni u Beogradu. Šešelj je uoči izricanja presude izjavljivao da očekuje da će dobiti drakonsku kaznu, a tome je naravno doprinosilo i široko rasprostranjeno uvjerenje u javnosti da je u pitanju politički i antisrpski sud.

Premijer Srbije Aleksandar Vučić je dan po odluci Tribunala o Šešelju, poslije sjednice Vlade koja je bila posvećena presudama suda Šešelju i Radovanu Karadžiću ocijenio da je proces koji se protiv prvog vodio u Hagu ,,od početka bio politički, a ne pravni”. On je, takođe, rekao i da ,,Haški tribunal nije ispunio svoje osnovne ciljeve, prije svega da radi u interesu pomirenja u regionu”.

Vučić, koji je do 2008. godine bio visoki funkcioner SRS i blizak saradnik Šešeljev, na pitanje šta misli o političkom projektu ,,Velike Srbije” i da li se odriče politike koju je vodio 1990-ih, rekao da ,,politika ‘Velike Srbije’ nije politika budućnosti, nije politika Vlade Srbije”. Kazao je i da će se kao ,,predsjednik vlade dok je ove vlade” žestoko suprotstaviti politici Šešelja, jer ta politika ,,gura Srbiju u prošlost, probleme, muke i ekonomske nedaće i ona bi Srbiju izolovala i od evropskih i od balkanskih naroda”.

Milan Antonijević, direktor Komiteta pravnika za ljudska prava, primijetio je da je ta nevladina organizacija i ranije ukazivala „ na sve propuste u ovom postupku, koji svakako predugo traje, i stoga ne mogu reći da je ovakva oslobađajuća presuda iznenađenje”. Drugi beogradski analitičari ukazuju da će presuda Šešelju uticati na političke prilike u Srbiji i regionu, ali pitanje je koliko će pomoći Šešeljevim radikalima na vanrednim parlamentarnim izborima 24. aprila.

Politolog Dušan Radosavljević smatra da će presuda Šešelju svakako pojačati retoriku na desnici u Srbiji: ,,To će sada dodati ulje na vatru da se u kampanji dodatno pojača ta nacionalna retorika i da se na tome dobijaju poeni”.

U Zagrebu politički analitičar Davor Gjenero ne očekuje da će Šešelj sam po sebi ili presuda bitno uticati na odnose Zagreba i Beograda i dodaje da će taj odnos određivati nešto treće – međunarodna zajednica.

Politički analitičar Žarko Puhovski ocjenjuje da je Haško sudište potpuno izgubilo na političkoj važnosti na svim stranama, i da svaka njegova presuda izaziva dva-tri dana reakcija. „U Hrvatskoj je bilo nešto uzbuđivanja, ali to je već počelo jenjavati i ta stvar će za tri ili četiri dana zamrijeti jer ovo sudište se naprosto samo po sebi ugušilo u vlastitoj inkompetentnosti”.

Selektivno bavljenje zločinima

Nasuprot ocjenama u regionu o krahu Haškog tribunala i njegovog tužilaštva, u međunarodnim medijima preovlađuje mišljenje da posljednje presude, naročito ona Karadžiću, predstavljaju ne samo vrhunac rada Tribunala, već otvaraju i pitanje njegove zaostavštine na Balkanu. Primjer za to bi moglo da bude mišljenje izraženo u švajcarskom Noje Cirher cajtungu (NZZ).

„Tribunal je od osnivanja 1993. dao neizmjerni pionirski doprinos međunarodnom krivičnom pravu. Pobrinuo se za to da nakon bosanskog rata sa 100.000 mrtvih ne zavlada nekažnjivost i da civilizacijsko pomračenje iz Srebrenice ne prođe tek tako. Tribunal i njegovi partneri u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini obuhvatno su dokumentovali ratne događaje. Temeljne činjenice ratova u Bosni i na Kosovu danas ne mogu da poreknu ni najtvrđi nacionalisti i lažovi”, piše, pored ostalog, u opširnom članku.

Autor Ivo Mijnsen piše da su greške suda doprinijele „selektivnom” bavljenju zločinima. „Oslobađajuće presude za hrvatskog generala Gotovinu i bivšeg kosovarskog komandanta OVK Haradinaja nisu bile razumljive”, ocijenio je on. Posebno su te dvije presude, piše ciriški list, donele sumnju da se na Tribunal može politički uticati. NZZ navodi kako se u srpskim kritikama Tribunala ,,zanemaruje da su najkontroverznije ličnosti poput predsjednika Tuđmana i Izetbegovića umrle prije nego što su uopšte mogle da budu optužene. Takođe, većina Srba je još daleko od toga da sebi prizna da su njihovi politički lideri odgovorni za rat u Bosni: najpre je Slobodan Milošević stvorio klimu straha, onda su Karadžić i Mladić brutalno i bez pardona u Bosni sproveli ideju Velike Srbije”, piše Mijnsen.

,,Žustre srpske reakcije na presudu protiv Karadžića su međutim pokazale da ni mlađi političari nisu spremni da se oproste od nacionalnih mitova. U Hrvatskoj i Bosni teško da je išta bolje”; naveo je NZZ.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

REGION

Skup – ničega

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dnevnik – nedjelja posvećena Beogradu

 

 

Petak, 5. 04. ’24.

Čitam danas da Predsednik poziva sve u Srbiji da se bore kako bi sprečili svet da u Ujedinjenim nacijama donese rezoluciju o genocidu u Srebrenici. Neobično! Mogli su da ga kreiraju, tehnički izvedu streljanje 8.000 muškaraca i dečaka u dva dana, prekopavaju masovne grobnice i preseljavaju posmrtne ostatke da bi sakrili zločin, a kada su tužioci i sudije UN-ovog suda dokazale i pravosnažno osudile neke od organizatora tog kosmičkog zločina, o čemu je ceo svet izveštavao, taj isti čovek nikada nije priznao genocid, kao da ga je sam kreirao i izveo. A nije! Bio je tek šegrt u Miloševićevoj radionici, ali je brzo učio i već četiri godine kasnije postao ministar informisanja u vladi svog Majstora.

Danas mi novinarka „nezavisnog“ medija nije dozvolila u emisiji uživo da završim misao o predstojećoj rezoluciji UN-a o ulozi Srbije u genocidu nad Bošnjacima 1995. A bila je jednostavna ta rečenica: Umesto što pokušava korumpirati bar 130 zemalja iz celog sveta da glasaju protiv te rezolucije, jednostavnije mu je da prizna učinjeni genocid i iskreno, kao što je nekada učinio Vili Brant, klekne na stratištu i traži oproštaj uz iskreno obećanje da to niko iz njegovog naroda neće više nikada učiniti.

Subota, 6. 04. ’24.

Dok mu se Predsednik grčevito bori da ceo svet slaže i ubedi u ono što nije istina, njegov izabranik za lokalnog vladara Beogada, u nadi da će osvojiti glasove najcrnje desnice na izborima za nepuna dva meseca, daje izjave o svojim planovima da od Kuće cveća napravi Muzej srpske istorije, koji uzgred budi rečeno, već postoji.

Sahrana Josipa Broza Tita smatra se najposećenijom sahranom nekog državnika u istoriji. Tog 8. maja 1980. sahrani u Kući cveća u Beogradu prisustvovalo je 209 delegacija iz 128 zemalja sveta. Na čelu 124 državne delegacije nalazilo se 38 šefova država (kraljeva i predsednika), 5 prinčeva, 7 potpredsednika republika, 6 predsednika parlamenata, 10 predsednika vlada, 3 potpredsednika vlada, 12 ministara inostranih poslova, 20 članova vlada i 21 državni funkcioner.

Organizacija ujedinjenih nacija je te godine brojala 163 zemlje članice, od čega je njih 124 (76%) poslalo delegacije na sahranu.

Da li je moguće da „duvač u rog velikog kneza“ toliko ništa ne shvata ili mu namerno kopa rupu? Videćemo…

Nedelja, 6. 04. ’24.

Pamtim da je Beograd imao, dok je još bio evropska metropola, poslednjeg velikog gradonačelnika od 1982. do 1986. Bogdan Bogdanović, rođeni Beograđanin, arhitekta, profesor beogradskog Univerziteta, graditelj monumentalnih memorijalnih spomenika žrtvama fašizma, pisac, sanjar… Proteran je iz svog rodnog grada 1993. strelicama iscrtanim crnim grafitom od Slavije uz Tolbuhinovu, sve do vrata njegovog stana na Crvenom krstu iznad kojih je pisalo: ustaša!

Beč je velikog umetnika primio raširenih ruku.

Pamtim ga kako visok i otmen stoji u dovratku svog bečkog stana ispraćajući me, nakon puno sati višednevnih, meni dragocenih razgovora. Setan, iznenada me upitao: „Da li će Beograd ikada ponovo biti grad?“

Prepoznala sam u tom pametnom pogledu i pitanju želju da bude sahranjen u svom gradu i zamucala: „Pa mora, Bogdane. Kako bi drukčije moglo biti…“

„Ne mora, Svetlana. I Sao Paolo je skup 15 miliona ničega.“

Otrčala sam niz stepenice da mi ne vidi suze u očima.

Dvadeset pet godina mi odzvanja Bogdanova surova istina: „I Sao Paolo je skup 15 miliona ničega.“

Ponedeljak, 7. 04. 2024.

Bliži se ponovljanje izbora u Beogradu. Mučno je gledati na šta su sve spremni zarad vlasti i, naravno, samo sopstvenih interesa. Oni koji su već okusili moć novca bi da nikada ne siđu iz tog voza, a oni „novi“ bi da se u njega popnu, i opet nikada ne siđu.

Dobro se sećam da je Srbija desetkovana još pre 33 godine odlaskom 350.000 visokoobrazovanih, mahom Beograđana, koji su odbili da budu molbilisani za ratove koje je Milošević tada započinjao i sve ih izgubio. Srećem ih svuda po svetu, dobro situirane, sa možda tek naznakom (ko ume da „čita“) u pogledu skrivene želje da se vrate, ali znaju da nemaju kud. Hoće li im iko raskrčiti put, ukidajući nepotizam, korupciju i organizovani kriminal, hoće li iko vratiti sudijama i tužiocima dignitet i pravdu u ruke, hoće li iko vratiti učiteljima, doktorima, policijskim i inim inspektorima dostojanstvo profesija, da bi se vratila deca tih čestitih ljudi koji su odbili da učestvuju u zločinu? Ta deca su imala od koga naučiti kako se u svakom, pa i najgorem vremenu, može sačuvati čojstvo. Bez njih ni moj rodni grad nikada više neće biti grad…

Utorak, 8. 04. 2024.

Kažu mi poznavaoci prilika u Beogradu da iza besmislene ideje da se Titov grob izmesti iz Srbije izgleda stoje oni koji žele da restauriraju monarhiju. Pa je valjda prvi korak izbaciti iz buduće kraljevine sve što je ikada imalo veze sa socijalizmom i komunizmom.  Zemlja koju su od Miloševića do danas svi redom pljačkali i srozavali u kal moralne ali i fizičke bede, traži izlaz u glamuru monarhije, valjda prateći u medijima kraljevinu Veliku Britaniju i njene monarhe. Samo, nisu obratili pažnju na to koliko Britanska kruna godišnje košta poreske obveznike. Tradicija koja predugo traje održavaće se dok narod bude mogao da je izdržava. A ovde? Da li će gladni narod, davno odrođen od poljoprivrede, nahraniti budući kralj i od čega? Srbija spada u najnerazvijenije i najsiromašnije zemlje  Evrope! Jesu li toga svesni oni koji priželjkuju kralja?

Ali, Beograd ima i balkon na Starom dvoru, sa koga su bacili kralja i kraljicu, kada im valjda više nisu odgovarali.

A i Danko Popović je u „Knjizi o Milutinu“ davno napisao: „Što  oni da nam ubiju kralja, umemo to i sami? Nije nam prvina.“

Za nadati se da će bar onaj koga hoće da ustoliče, ako je naučio srpski jezik do sada umeti da pročita  „najtiražniji roman posleratne srpske književnosti“.

Sreda, 9. 04 2024.

Da li je moguće da ikom normalnom pada na pamet da može imati kraljevinu u Evropi u čijem glavnom gradu otpadaju točkovi sa autobusa u pokretu i ubijaju ljude na ulicama; u kom hitna pomoć u nekoliko dana nije dva puta reagovala, pa su izgubljena dva dragocena života; u kojem je zdravstvena zaštita na nivou indijskog najzabitijeg sela, u kojem nema ni jedne ustanove koja će primiti osiguranog pacijenta, a svi su, ako ima preko sedamdeset godina, osim u privatnim bolnicama? U glavnom gradu u kojem se neki važni pregledi čekaju mesecima, u kojem se na neke operacije čeka godinama? Lista je beskrajna i stresna samo za pročitati.

A sa druge strane grade se raskošne vile, gigantski projekti poput „Beograda na vodi“, ruši se Sajam,  ruši se stari Beograd sa razglednica zarad novih bogataša kojima se grad ustupa za protivuslugu, a građani potpišu peticiju ili izađu da demonstriraju što uopšte ne potresa one koje su birali i koji ostaju nemi na sva nezadovoljstva, čak i onda kada su bile desetine hiljada ljudi na ulicama.

Izgleda da dok ne bude kritične mase izražene u stotinama hiljada ili u milionima na ulicama prestonice, neće biti ni jedne ozbiljne odluke velikog kneza i njegovih duvača u rog.

Sve dotle Beograd će ostati nem.

Četvrtak, 10.04. 2024.  

Vreme je za svođenje nedeljnog računa. Desetine medija u kojima sam odgovarala na pitanja novinara izazvale su reakcije mnogih širom prostora moje zemlje Jugoslavije, ubijene pre davne trideset i tri godine.

Cele ove nedelje stižu mi stotine poruka ljudi koji su šokirani prvo medijskim praćenjem ideja tog nesuvislog čoveka, koji se ponovo kandidovao za gradonačelnika Beograda. Od neverice da je uopšte ikada mogao voditi glavni grad, preko zgražavanja nad njegovim rečnikom, do pitanja šta se to desilo sa Beogradom pa postoji mogućnost da bude ponovo izabran?!

U drugoj grupi su oni koji sa pijetetom i ljubavlju čuvaju Tita od „mrzitelja“ i vandala.

Iz treće grupe, kontemplativaca koji analiziraju sve što su čuli ili pročitali izdvojiću poruku Jordana Plevneša, jednog od najvećih makedonskih pisaca:  „Možda se istorija neće promeniti, ali u njenim analima ostaće tvoje reči koje grade iluziju da nema ništa na svetu što može uništiti večnost ljudskog dostojanstva!“

Svetlana BROZ 
(Danas)

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MASAKR U RAČKU NAKON 25 GODINA: Srbija slavi policijsku akciju i optužuje Zapad za zavjeru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vazdušni udari NATO  koji su uslijedili dva i po mjeseca poslije zločina u kosovskom selu Račak, su nakon 78 dana primorali srbijanske trupe da napuste Kosovo.  U Srbiji su se povodom godišnjice tragedije u Račku oglasile dežurne srpske patriote ponavljajući zvanične navode beogradskih vlasti  o uništenim „šiptarskim teroristima“ i „briljantnoj operaciji srpskih snaga bezbjednosti“, okrivljujući šefa  Kosovske verifikacione misije Vilijama Vokera da je montirao stradanje albanskih civila

 

Malo koji događaj u novijoj jugoslovenskoj istoriji izaziva toliko burnih reakcija u Srbiji kao pominjanje sela Račak i masakra albanskih  civila koji se tamo dogodio 15. januara 1999. godine. Račak je praktično bio uvod u otvoreni sukob sa NATO. Prošli ponedjeljak je bio prilika da se srpski mediji u zemlji i regionu pod kontrolom predsjednika Aleksandra Vučića i njegove stranke „prisete uspešne akcije srpske policije protiv šiptarskih terorista“ i „laži širenih protiv Srbije kako bi se opravdalo otimanje Kosmeta“. Bivši komandant srbijanske Žandarmerije Goran Radosavljević Guri koji je komandovao akcijom u selu se pojavio na udarnim televizijskim terminima objašnjavajući da „smo znali da u njemu (u selu) nema civila, već da su tu samo teroristi smešteni u jednoj kući i u školi“. Prema Guriju „likvidirana  je jedna velika teroristička grupa“ a šef Kosovske verifikacione misije (KVM) Vilijam Voker je „u toku noći ušao sa teroristima u Račak gde su doneli tela sa drugih lokacija, nama je bilo jasno da je to montaža“. Na državnim medijima se pojavila i bivša istražna sutkinja u slučaju Račak Danica Marinković koja je rekla da je „jedina istina da su toga dana poginuli pripadnici terorističke organizacije OVK, a da je verzija o masakru izmišljena kao povod za bombardovanje SRJ“. Rekla je da je „velika pobjeda Srbije to što je u Hagu odbačena optužnica za Račak“ iako to nije tačno.  Marinkovićeva je u oktobru prošle godine objavila i  knjigu o tom slučaju, koja je  predstavljena prvo u Moskvi  gdje je „do detalja opisala slučaj Račak“ i „djelovanje američkog špijuna Vilijama Vokera“. Uključile su se i druge dežurne srpske patriote ponavljajući navode vlasti u Beogradu o uništenim „šiptarskim teroristima“.

Na Kosovu su organizovani skupovi sjećanja na žrtve i ponovljeni zahtjevi za procesuiranjem odgovornih. Kosovski premijer Albin Kurti je kazao da „narod i Republika Kosovo ne opraštaju zločine koje je Srbija počinila tokom rata, ni u Račku ni bilo gdje drugo“. Predsjednica  Vjosa Osmani je rekla da je „15.  januar ’99. godine uzdrmao temelje ljudske svijesti svuda u demokratskom svijetu“ i da se radi o jednom „od najstrašnijih masakra koji se dogodio u Evropi krajem 20. vijeka“. Pohvalila je tadašnjeg OEBS-ovog ambasadora Vilijama Vokera rekavši da je njegovo „snažno svjedočenje okrenulo čitav naš napor za slobodu protiv Miloševićevog genocida“. Vazdušni udari su uslijedili dva i po mjeseca poslije tragičnih događaja u Račku , su nakon 78 dana primorali srbijanske trupe da napuste Kosovo.

Račak je selo u opštini Štimlje u centralnom dijelu Kosova.  U mirnodopskom vremenu selo je brojalo nešto preko dvije hiljade stanovnika. Tokom 1998. dolazi do inteziviranja gerilske borbe Kosovara protiv srbijanskog režima nakon operacije policije u martu u Drenici kada je likvidirana gerilska grupa Adema Jašarija. U operaciji je ubijen i veliki broj civila, među njima znatan broj djece, žena i starih. Od tada se mnogi Kosovari vraćaju iz inostranstva da bi pružili oružani otpor srbijanskom državnom teroru. Srbija je u ljeto 1998. pokrenula široku ofanzivu protiv gerilaca Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) koje je smatrala teroristima. Tokom operacija oko dvije hiljade stanovnika se dalo u zbjegove bojeći se represija. OVK je početkom januara 1999. pojačala aktivnosti u opštini Štimlje. Tri srbijanska policajca su ubijena u zasjedi 8. januara a 10. januara je ubijen i pripadnik Operativne grupe (OPG) srpskog MUP-a Svetislav Pržić. U selu je tada živjelo oko 350 civila a prisutne su bile i jedinice OVK. Muhamet i Lutfi Bilali iz Račka su se vratili iz Švajcarske 98. da bi se borili za nezavisno Kosovo. U rano jutro 15. januara srbijanska policija podržana teškom artiljerijom Vojske Jugoslavije (VJ) je upala u selo i brzo skršila otpor OVK jedinica koje su odstupile iz sela. Osam pripadnika OVK je ubijeno dok su pružali odstupnicu civilima, među njima i Lutfi Bilali, kako je njegov brat Muhamet ispričao 2019.god. Al Džaziri. Nakon toga srbijanske snage su, po ustaljenom obrascu krenule u pretres kuća.  Grupa od 30-tak civila koja se sklonila u veliku kuću Sadika Osmanija, izvedena je u dvorište i žene i djeca su odvojeni od muškaraca. Muškarci su prebijeni o onda odvedeni do obližnje jaruge gdje je većina ubijena iz neposredne blizine tako što im je uglavnom pucano u glavu ili potiljak. Četvoro mještana su uspjeli pobjeći od kojih su neki ranjeni prilikom bijega. U selu je ubijeno 18 ljudi, među kojima i starci od 76 godina i 99 godina. Najmlađa žrtva je dječak od 13 godina. Ubijene su i dvije žene. Kada je kanadski diplomata i šef KVM došao u selo zatekao je jeziv prizor i optužio srpske vlasti za zločin. Odmah je proglašen personom non grata i protjeran iz zemlje. Glavna tužiteljica Haškog Tribunala Luiz Arbur je vraćena sa granice i nije joj dopušteno da izvrši uviđaj.

Nakon odlaska KVM i Vokera seljani su pokupili tijela i odvezli ih u džamiju u Račku. Dva dana kasnije policija je ušla u selo i odnijela leševe u mrtvačnicu u Prištini. Načelnik Instituta za sudsku medicinu u Prištini Slaviša Dobričanin je 25. januara saopštio da su obavljene obdukcije dvadeset i jednog tijela. Navodno nijedno od tijela nije imalo znakove masakra. Srbijanske vlasti su tvrdile da su svi ubijeni teroristi i da je tim srpsko-bjeloruskih patologa i forenzičara utvrdio je krajem januara da je 37 od 40 obduciranih tijela imali tragove baruta kojima je navodno potvrđeno da se radilo o vojnicima OVK, tj. teroristima.

Finski patološki tim je kasnije preuzeo dužnost OEBS-a se ogradio od Dobričaninovih izjava i 26. januara izrazio zabrinutost da je došlo do namještanja  dokaza. Kasnije je objavljen i nalaz finskog tima koji je predvodila Helena Ranta. Ona je odbacila srbijansko – bjeloruske nalaze o tragovima baruta rekavši da su oni koristili nepouzdane i zastarjele metode testova koje „redovno daju lažno pozitivne rezultate zbog mnogih drugih supstanci, uključujući đubriva, duvan, urin i kozmetiku“ i da je taj metod „naučno beskoristan“.  Tim je svoje početne nalaze objavio 17. marta. U uvodu je naglašeno da to nije stav tima, već samo Helene Ranta. U izvještaju je zaključeno da „nema dokaza da su žrtve bile nešto drugo osim nenaoružanih civila i da su vjerovatno ubijene tamo gdje su ih kasnije pronašli međunarodni posmatrači”. Na tvrdnje srpskih vlasti da su uniforme OVK zamijenjene civilnom odjećom je navedeno da „na obdukcijskim nalazima (npr. rupe od metaka, zgrušana krv) i fotografijama prizora, malo je vjerovatno da se odjeća mogla promijeniti ili skinuti.” Dr Ranta je svjedočila na kasnijem suđenju Slobodanu Miloševiću, navodeći da izvađeni meci, čaure i ulazne i izlazne rane ukazuju na to da su žrtve ubijene tamo gdje su njihova tijela pronađena i otprilike u isto vrijeme, suprotno srpskim tvrdnjama. Istraživanje Human Rights Watch-a (HRW) je potvrdilo da se radilo većinom o ubijenim civilima uz mogućnost da su likvidirani i neki pripadnici OVK koji su se prije toga predali.

Kosovski Albanaci su nakon godina počeli priznavati da je Račak bio i vojni sukob koji je prethodio odmazdi srpske specijalne policije, prevashodno zbog smrti člana OPG jedinice. U Srbiji nema pomaka. Nema  priznanja da se nešto drugo desilo mimo likvidacije „terorista“.

      Jovo MARTINOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KOSOVO, NOVA GODINA STARI IZAZOVI: Kako doskočiti kriminalu zamotanom u nacionalne zastave

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mnogi posmatrači su bezumne napade na građane srpske nacionalnosti tokom božićnih praznika ocijenili kao zlokobni znak da se situacija na Kosovu neće lako smiriti uprkos nedavnom uklanjanjanju barikada na sjeveru

 

Početkom ove godine kosovski premijer Albin Kurti je u  Facebook objavi sumirao rezultate svoje Vlade u prethodnoj godini dajući naglasak na vladavinu zakona na čitavoj teritoriji zemlje. Da će i ova godina biti puna izazova vidjelo se na Badnji dan i Božić po julijanskom kalendaru. Prvo su u selu Gotovuši kod Štrpca ranjeni 11- godišnji Stefan Stojanović i 21-godišnji Milan Stojanović dok su se vraćali kući sa badnjakom. Srbijanski mediji su javili da je na njih iz vozila u pokretu pucao 33-godišnji Albanac  pripadnik Kosovske bezbjedonosne službe (KBS). Napadač je brzo uhapšen od strane kosovske policije, a zvaničnici Kosova su osudili napad. Napad su osudili i predstavnici EU i okolnih zemalja uključujući i crnogorskog ministra pravde Marka Kovača. Nepuni dan kasnije je napadnut od strane albanskih mladića Stefan Tomić iz sela Klokote koji se vraćao kući sa ponoćne božićne liturgije. Sjutradan je u  Štrpcima došlo do protesta a put  Štrpci – Uroševac je blokiran. Srbijanski državni mediji su orkestarski napali  kosovske institucije i označili napad kao sistematski teror nad Srbima. Kancelarija za Kosovo i Metohiju Vlade Srbije je izdala zapaljivo saopštenje u kojem iznosi da je „napad direktna posledica antisrpske politike Aljbina Kurtija koji svojim ponašanjem i potezima ohrabruje sve one koji žele srpsku krv, čak i na Božić“.

Medijsku salvu  iz Srbije je donekle poremetila majka ranjenog dječaka Zorica Stojanović koja je izjavila na N1 televiziji da napadač nije zapravo ciljao u njenog sina i rođaka već je pucao u asfalt i onda se metak odbio i prošao kroz šaku njenog sina i rame drugog mladića. Ovo objašnjenje je izostalo iz državnih medija u Srbiji, a ona se našla na meti kritika na pojedinim društvenim mrežama. Mnogi posmatrači su ove bezumne napade ocijenili kao zlokobni znak da se situacija na Kosovu neće lako smiriti uprkos nedavnom uklanjanjanju barikada na sjeveru koje je uslijedilo nakon hapšenja dvojice Srba, bivših policajaca kosovske policije koji su osumnjičeni za napad na prostorije izborne komisije na sjeveru. Prije toga je dugo vladala napetost i blokade zbog odluke Kurtijeve Vlade da nametne RKS (Republika Kosovo) tablice vlasnicima vozila na dominantno srpskom sjeveru što je dovelo do napuštanja kosovskih institucija svih Srba lojalnih Beogradu i lokalnih Srpskoj listi. Spor oko tablica za auta je krajem novembra privremeno riješen u Briselu uz aktivnu medijaciju Evropske komisije. Kao  veliki izazov preostaje rješavanje pitanja Zajednice srpskih opština (ZSO) kako je dogovoreno Briselskim sporazumom iz 2013. godine. Sadašnja kosovska Vlada uporno odbija formiranje ZSO uprkos zahtjevima Amerike i EU, jer se navodno krši time Ustav zemlje koji ne dozvoljava udruživanje po etničkoj osnovi. Analitičari smatraju da se Kurti plaši formiranja nove Republike Srpske na sjeveru zemlje iako Briselski sporazum predviđa daleko manje ingerencije ZSO nego što to ima Dodikov entitet u Bosni i Hercegovini. Kurti insistira da prije bilo kakvog razgovora o srpskoj autonomiji mora doći do priznanja Kosova od strane Srbije i sprovođenje zakona zemlje na čitavoj teritoriji Kosova, što Beograd decidno odbija.

U  Facebook objavi poslije Nove godine premijer Kosova je potencirao da će izgradnja vladavine zakona i institucija ostati prioritet njegove Vlade. Naveo je da su izgrađena 4 policijska objekta (stanice) na problematičnom sjeveru Kosova. Akcijama državnih organa je zatvoreno 16 „ilegalnih puteva“ koji su koristile kriminalne grupe za šverc svega i svačega preko Srbije. Zatvoreno je i 5 laboratorija za preradu droge čija vrijednost sa opremom se mjeri „stotinama miliona“ eura.

Osim narko- nfrastukture pale su i 3 laboratorije za „rudarenje“ kriptovaluta po čemu se sjever „proslavio“ u zapadnim medijima proteklih godina. Elektronski uređaji koji stvaraju kriptovalute, prvenstveno bitkoine, troše ogromne količine električne energije koju je na sjeveru, do prošle godine, slabo ko plaćao. Vlada Kosova je još ranije uvela zabranu proizvodnje ovog digitalnog novca kao mjeru za smanjenje potrošnje električne energije. Zbog krize na svjetskom tržištu, Kosovo se našlo pred velikim izazovima da osigura redovno snabdijevanje strujom, zbog čega su na snagu stupile znatno skuplje tarife koje su uništile ekonomsku rentabilnost proizvodnje bitcoina u ostatku zemlje. Posao je ostao isplativ  jedino na sjeveru. Međutim, osim policijskih akcija, česti nestanci struje početkom prošle godine su dovodili do prekida „rudarenja“ na sjeveru Kosova gdje su mnoge porodice rentirale nekretnine za prilično visoke sume kriminalnim klanovima koji bi u njima smještali neophodnu elektroniku za proizvodnju digitalnog novca.

Ovakve policijske akcije su od strane zvaničnog Beograda i njemu lojalne i  lokalne Srpske liste (SL) proglašavane „napadima na Srbe“ i „željom prištinskih institucija da se sever očisti od Srba“. Potpredsjednik SL-a Milan Radoičić zajedno sa njegovim kumom i kontroverznim biznismenom Zvonkom Veselivocićem i još 11 Srba su stavljeni na crnu listu američkog Ministarstva finansija u decembru 2021. Navodi se da su „upleteni u široku mrežu podmićivanja kosovskih i srpskih zvaničnika iz bezbjedonosnog sektora koji su im omogućili nedozvoljeni promet roba, novca, narkotika i oružja između Kosova i Srbije”. SL je odgovorila da se radi o „klevetama“ zato što je Radoičić „dokazani patriota i nosilac otpora okupaciji severa Kosova“.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić tada je izjavio da „ako ima ozbiljnih optužbi, biće ispitane“ i negirao da on i Srpska napredna stranka imaju ikakve veze sa njima. Procurele fotografije njegovog brata Andreja sa Veselinovićem je okarakterisao kao „pokušaj kriminalizacije“ njegove porodice i da „ne vidi problem“ u tome što se njegov brat sreo sa Veselinovićem dva ili tri puta. Međutim, novinari KRIK-a i OCCRP-ja su još početkom 2019, došli do izvještaja srpske policije i bezbjedonosnih službi u kojima je Veselinović  označen kao vođa grupe koja se bavi švercom droge, oružja i nafte, zelenašenjem i pranjem novca. Ubijeni srpski političar iz Kosovske Mitrovice Oliver Ivanović je bio česti kritičar razgranatog kriminala na sjeveru Kosova. Radoičić je među osumnjičenima za organizaciju Ivanovićevog ubistva.

Akcije policije i zatvaranje laboratorija za drogu i za „rudarenje“ bitcoina u dijelu Kosova sa albanskom većinom su takođe dočekane na nož od strane opozicionih partija čiji šefovi su bili u rukovodećoj strukturi Osbodilačke vojske Kosova (UCK) tokom rata za nezavisnost 1998 -1999. Alijansa za budućnost Kosova (AAK) bivšeg premijera Ramuša Haradinaja i Demokratska partija Kosova (PDK) bivšeg predsjednika države Hašima Tačija koji se nalazi u pritvoru suda u Hagu zbog optužbi za ratne zločine, su kritičari svega što nova Vlada radi. Liderstva ovih partija su tokom duge vlasti često optuživana za organizovani kriminal i korupciju, i njihovi poslovi sa drogom, cigaretama, trafikingom ljudi i teška korupcija su dobro dokumentirani u procurelim izvještajima obavještajnih službi NATO-a i njihovih trupa na Kosovu. Većina tih optužbi, osim onih za ratne zločine, nikada nije procesuirana radi „stabilnosti i mira u regionu“ pa je samo nekoliko ljudi u okruženju Tačija i Haradinaja odgovaralo. Optužbe i istrage za kriminal protiv ključnih ljudi Oslobodilačke vojske Kosova bivaju automatski proglašene za napad na Kosovo i njegovu borbu za slobodu i nezavisnost.

Interesantno, nekadašnji specijalni savjetnik premijera Ramuša Haradinaja i vlasnik Exclusive grupe iz Gnjilana koja se bavi proizvodnjom i distribucijom cigareta Gazmend Abraši je počasni konzul Crne Gore na Kosovu. Abraši je ostao počasni konzul i nakon izbora nove ne-DPS Vlade u decembru 2020. Kada je Albin Kurti prvi put izabran za premijera Kosova u februaru 2020. godine jedan od njegovih prvih poteza je bio ukidanje povlastica Abrašiju u prometu cigareta koje mu je darovao Haradinaj. Taj Kurtijev potez je izazvao bijes u duvanskim krugovima u regionu, a navodno i u DPS-u. U maju prošle godine Abraši je bio domaćin na biznis forumu koji je organizovao za predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića prilikom njegove posjete Kosovu. Đukanović se, kako su mediji javili, sreo i sa predsjednicom Kosova Vjosom Osmani (koja ima protokolarna ovlašćenje), ali ne i sa premijerom Kurtijem.

Kurti i njegov Pokret Samoopredjeljenje (LV) su dolaskom na vlast u proljeće 2021. godine takođe naslijedili i impotentno „nezavisno pravosuđe“ kao što je bio i slučaj sa Crnom Gorom nakon izbora 30. avgusta 2020. Promjene u pravosuđu su teške i zahtijevaju puno vremena dok većina  građana svih nacionalnosti očekuju promjene i bolji život umjesto nacionalističkih histerija i barikada.    

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo