Srbija je najproruskija i prokineskija zemlja u Evropi. Istovremeno, uspješno razvija odnose sa SAD i EU. Sada  se situacija mijenja. Američki i izraelski napadi na Iran jasno  su pokazali da interesi SAD-a i EU više ne mogu biti kompatibilni, barem dok je on na vlasti. To znači da će SAD povećavati pritisak na Kinu bez obzira na evropske interese. A Kini  treba Srbija i učiniće sve da stekne ekonomsku kontrolu nad njom. Prilike ponuđene Vučiću u Kazahstanu najbolja su potvrda takvih planova

Posljednjeg dana posjete Kazahstanu, 27. februara, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić priznao je svom domaćinu, predsjedniku Kasimu-Žomartu Tokajevu: “Ne stidim se govoriti o tome kako pokušavam učiti od vas lično i od naroda Kazahstana.”

Što se tiče unutrašnje politike, treba priznati da je Vučić brz učenik, iako je kazahstanski režim i dalje autoritarniji od srbijanskog. U vanjskim odnosima, Vučić se ponaša drugačije. Umjesto da napravi stratešku opkladu na jednog od globalnih aktera, poput Tokajeva na Kinu, Vučić pokušava da ga svi najuticajniji igrači – SAD, Kina, Rusija i EU – smatraju mogućim partnerom. Srbija je najproruskija i prokineskija zemlja u Evropi. Istovremeno, uspješno razvija odnose sa SAD i EU. Takve taktike su se pokazale  efikasne.  Vučić je mogao preživjeti masovne proteste bez ikakvih ustupaka, jer su svi glavni akteri bili zainteresovani da ostanu na čelu države (ili barem nisu imali ništa protiv toga).

Sada se situacija mijenja. Američki i izraelski napadi na Iran i prijetnje Donalda Trampa eskalacijom neprijateljstava jasno su pokazale da interesi SAD-a i vodeće EU više ne mogu biti kompatibilni, barem dok Trampova administracija ostane na vlasti. To znači da će SAD povećavati pritisak na Kinu bez obzira na evropske interese.  Kini treba Srbija i sigurno će učiniti sve da stekne ekonomsku kontrolu nad njom. Prilike koje su se ponudile Vučiću u Kazahstanu najbolja su potvrda takvih planova.

Srbija i Kazahstan su uvijek imali dobre odnose. Ali ekonomske veze između njih su slabe, prije svega zbog velike udaljenosti koja ih razdvaja. Trgovinski promet između zemalja dostigao je 92 miliona eura u 2025. godini. Poređenja radi, obim trgovine između Srbije i Kine premašio je 6,4 milijarde eura u 2024. godini, a između Kazahstana i Kine premašio je 26,3 milijarde eura u prvih osam mjeseci 2025. godine.

Uprkos tako umjerenim ekonomskim odnosima, Vučić je doveo veliku delegaciju u Astanu, pa čak i otvorio Srpsko-kazahstanski poslovni forum. Nenad Popović, ministar bez portfelja u Vladi Srbije, u govoru na događaju rekao je da Srbija i Kazahstan trenutno imaju odličnu priliku za diverzifikaciju trgovine, proširenje poslovnih veza i izgradnju održive ekonomske saradnje. Kazahstan će mnogo investirati u srpsku industriju i nudi srpskoj vladi profitabilne zajedničke projekte.. Kini je hitno potreban pouzdan kopneni put do Evrope, a Kazahstan i Srbija bi trebali biti njen početni i završni dio.

Američko hvatanje venecuelanskog predsjednika Nicolása Madura, napad na Iran i nedavne drastične mjere protiv ruske “flote u sjeni” pokazuju Trampove snažne namjere da uspostavi kontrolu nad pomorskim rutama, vitalnim za kinesku vanjsku trgovinu. Sada je glavna meta američkih akcija uvoz kineskih ugljikovodika.  Tramp je već mnogo postigao u tom pogledu. Iranski general Ebrahim Jabbari, savjetnik Korpusa islamske revolucionarne garde, 3. marta je proglasio “Hormuški moreuz zatvorenim” i upozorio da će svi brodovi koji prođu kroz njega biti zapaljeni. To treba smatrati glavnim dostignućem Trampa, koji je odmah najavio da će američka mornarica pratiti komercijalne tankere za naftu kroz Hormuški moreuz. Predsjednik Tramp obećao je da će “Sjedinjene Države osigurati slobodan protok energije u svijet”. To znači da će 20 posto svjetskih dnevnih zaliha nafte koja prolazi kroz Hormuški moreuz biti ili blokirano ili isporučeno pod nadzorom SAD-a.

Kina je uložila mnogo napora u uspostavljanje jakih veza sa zemljama Perzijskog zaliva i u organiziranje njihovog pomirenja s Iranom. To je imalo i određeni uticaj na vanjsku politiku Kazahstana. Ako pogledamo popis nacionalnih lidera koje je Tokajev odlikovao Ordenom Zlatnog orla, naći ćemo tamo samo dva vladara (prije Vučića) koji nisu bili na čelu postsovjetskih država – Tamima bin Hamada Al Thanija, emira Katara, i Abdullaha II, kralja Jordana. Katar je bio glavni partner Irana u regiji, a Jordan je važan saveznik Saudijske Arabije. Približavanje između Irana i Saudijske Arabije smatrano je glavnim dostignućem kineske diplomatije. Počelo je u martu 2023. godine, iranski i saudijski diplomati sastali su se u Kini i najavili obnovu diplomatskih odnosa između svojih zemalja. Jordan, koji Iran smatra prijetnjom svojoj nacionalnoj sigurnosti, uvjeren je uz pomoć ogromnih kineskih investicija da ne ometa veze između Irana i Saudijske Arabije. U aprilu 2025. godine, kada je saudijski ministar odbrane princ Khalid bin Salman, brat de facto vladara Kraljevine, posjetio Iran, činilo se da su rezultati kineske strategije nadmašili čak i najoptimističnija predviđanja.

Kralj Abdulah II je dva mjeseca prije toga primio svog Zlatnog orla od Tokajeva. Može se pretpostaviti da je predsjednik Kazahstana želio pokazati da njegova zemlja pomaže Kini u vrlo važnom diplomatskom projektu.

SAD su uništile sve kineske napore za dva dana. Kao odgovor na američko-izraelske napade, Iran je napao energetska postrojenja u susjednim zemljama Perzijskog zaljeva, uključujući Katar, Saudijsku Arabiju, Ujedinjene Arapske Emirate (UAE) i Jordan, uzrokujući poremećaje u proizvodnji nafte. Ministar vanjskih poslova Turske Hakan Fidan je 3. marta nazvao iransko bombardiranje cijelog zalivskog regiona “nevjerovatno pogrešnom strategijom”. Ali ništa se ne može učiniti po tom pitanju. Kina je izgubila mogućnost uvoza iranske nafte, a njen pristup nafti u zemljama Perzijskog zaliva će u doglednoj budućnosti zavisiti od Trampa. Kineski brodarski gigant Cosco, koji upravlja jednom od najvećih svjetskih flota tankera za naftu, objavio je 4. marta da je obustavio svoje operacije u Perzijskom zalivu..

Venecuela je prekinula izvoz u Kinu, uprkos tome što se taj gubitak ne može nadoknaditi nastavkom isporuka u SAD i Evropu. Nakon što su američke snage zarobile predsjednika Nicolasa Madura, većinu venecuelanske nafte izvoze singapurska trgovačka kuća Trafigura, švajcarska holandska multinacionalna kompanija Vitol i američki proizvođač Chevron, koji posluju pod američkim ovlaštenjima.

Rusko Ministarstvo saobraćaja je 4. marta izvijestilo da je ruski supertanker za gas Arctic Metagaz napadnut od strane bespilotnih brodova s ​​obale Libije i da se zapalio u Sredozemnom moru. Tanker je korišten za transport sankcionisanog gasa iz najvećeg sibirskog terminala, Arctic LNG-2, u Kinu. Za Kinu to znači da snabdijevanje iz Rusije postaje nepouzdano.

Početkom aprila, Tramp će posjetiti Kinu. Pokušat će postići dogovor s kineskom vladom pod svojim uvjetima, koristeći poluge koje se nada da će do tada dobiti. U slučaju neuspjeha, sigurno će nastaviti pritiskati ka svojim ciljevima, opstruirajući kinesku vanjsku trgovinu. Ako se sporazum ne postigne, mogao bi pokušati omesti kineski izvoz u Evropu i Afriku.

Kina je uspostavila kopnenu rutu od svoje granice s Kazahstanom do turskih luka. Od 2022. godine transportni kapacitet Transkaspijske međunarodne transportne rute (TITR) značajno je povećan zahvaljujući kineskim naporima.

Ruta koja počinje u Kazahstanu može se završiti samo u Srbiji, jer je jedina zemlja koja nije članica NATO-a povezana željeznicom s lukom Pirej, jedinom evropskom lukom koja pripada kineskoj korporaciji. Dakle, uspjeh kineskog projekta sada zavisi od Vučića. Vučić je postao prvi lider evropske zemlje koji je primio Zlatnog orla od Tokajeva. To dokazuje značaj srbijanskog predsjednika. A to znači da će izgubiti slobodu djelovanja, posebno u odnosima sa SAD-om i Rusijom.

Rusija je izgubila tranzitni značaj zbog sukoba sa EU izazvanog agresijoim na Ukrajinu. Ali neće biti zainteresovana za uspješno funkcionisanje rute koja izbjegava rusku teritoriju. Tramp neće tolerisati učešće Vučića u važnom kineskom projektu čak i ako njegov Milorad Dodik, bivši predsjednik Republike Srpske, nastavi podržavati sve izraelske vojne operacije.

Vučić će morati prekinuti svoju trenutnu taktiku balansiranja između globalnih igrača bez donošenja konačne odluke. Biće zanimljivo vidjeti – da li on to razumije.

Dmitri GALKIN

Nakon nedjelja vojne pripreme i prijetnji predsjednika Trampa, SAD su u savezništvu sa Izraelom 28. februara, dok su trajali pregovori, pokrenule veliku ofanzivu protiv Irana. Rat za koji Bijela kuća još nije skrojila usaglašen izgovor, uzdrmao je temelje svijeta

Izraelski premijer Benjamin Netanjahu je 23. februara, telefonom kontaktirao američkog predsjednika Donald Trampa i kako prenosi Axios saopštio mu obavještajne podatke gdje bi se i kad iranski vođa Ali Hamnei trebao sresti sa najbližim saradnicima u Teheranu. Ideja je – njihova likvidacija precizno isplaniranim udarom. Axios, navodi da je ovaj telefonski poziv predstavljao prelomni trenutak koji je doveo do pokretanja rata protiv Irana..
U prvim danima napada eliminisan je vrhovni vođa Irana, ajatolah Ali Hamnei, koji je na čelu države bio od 1989. godine. „Hamnei, jedan od najzloglasnijih ljudi u istoriji, je mrtav“, napisao je američki predsjednik na svom profilu na Truth Socialu. Izraelska vojska saopštila je da su ubijeni i brojni visoki zvaničnici Korpusa čuvara islamske revolucije (IRGC), uključujući komandanta i sekretara Savjeta za odbranu. Tramp je Irance pozvao da iskoriste napad kao jedinu šansu za buduće generacije da preuzmu vlast u svojoj zemlji. Očito, promašio je temu. Iran je država puna izazova, ali i društvo koje je teško prisiliti na diktat spolja. Naročito na onaj SAD-a i Izraela.
Iran je odmah formirao privremeno rukovodstvo. Iranska Skupština stručnjaka u međuvremenu je izabrala Mojtabu Hoseinija Hamneia, sina ubijenog ajatolaha Ali Hamneia za novog vrhovnog vođu Islamske Republike.
Svemu ovome prethodili su, nezavršeni razgovori američkih i iranskih delegacija u Ženevi. U nekoliko krugova sastanaka tražila su se rješenja. SAD-ovi izaslanici su na kraju izvijestili Trampa da bi bilo moguće postići nuklearni sporazum sličan onom iz 2015. godine, ali bi to zahtijevalo mjesece posla. Tramp je naredio akciju američkih snaga sljedećeg dana.
SAD su u savezništvu sa Izraelom 28. februara pokrenule sveobuhvatan napad. Tramp je naveo da je cilj operacije sprječavanje Irana da dođe do nuklearnog oružja i odbrana američkog naroda uklanjanjem neposrednih prijetnji od strane iranskog režima. Izraelski ministar odbrane Israel Kac opisao je operaciju nazvanu Epski bijes kao preventivni udar radi uklanjanja prijetnji po Izrael.
Pojedini američki zakonodav-
ci zatražili su od administracije da dostavi dokaze da je Iran predstavljao neposrednu prijetnju. Intervencija je izazvala hitnu sjednicu Savjeta bezbjednosti UN-a i kritike demokrata u Kongresu zbog zloupotrebe predsjedničkih ratnih ovlašćenja. Nova anketa CNN-a pokazala je da gotovo 6 od 10 Amerikanaca ne odobrava Trampovu vojnu akciju u Iranu.
Tramp je nakon napada na Iran pokušao da ublaži rastuće protivljenje proizraelskoj politici u američkom Kongresu i među dijelom svojih MAGA pristalica. Na pitanje da li ga je Izrael gurnuo u vojnu akciju, Tramp je odgovorio: „Ne. Možda sam ja njih natjerao na potez“.
Američki državni sekretar Marko Rubio, međutim, dao je izjavu iz koje prozilazi da je Netanjahu praktično doveo Trampa pred svršen čin. On je rekao je da je Vašington znao za planiranu izraelsku akciju i da je djelovao preventivno zbog očekivanih iranskih napada na američke snage. „Znali smo da će biti izraelska akcija; znali smo da će to izazvati napad na američke snage, i znali smo da, ako ih ne napadnemo preventivno prije nego što pokrenu napade, pretrpjećemo veće gubitke“, izjavio je Rubio.
Prema podacima Iranskog Crvenog polumjeseca, broj poginulih u Iranu prešao je hiljadu. Među stradalima je i veliki broj djece. Iran optužuje SAD i Izrael da su gađali školu za djevojčice u blizini baze IRGC-a na jugu zemlje, gdje je, kako tvrdi Teheran, poginulo više od 160 osoba. Vašington je saopštio da provjerava navode, dok je Izrael kazao da nije upoznat sa operacijama na toj lokaciji.
Iran je uzvratio ispaljivanjem balističkih raketa na Izrael i američke objekte širom Bliskog istoka, uključujući Bahrein, Kuvajt, Katar i UAE. Iranski dronovi i projektili stizali su i do Kipra. Iran je negirao da su oboreni projektili koji su išli ka teritoriji Turske i Azerbejdžana njihovi.
Prema američkim podacima, šest američkih vojnika je poginulo, a 18 ranjeno u iranskim kontranapadima. Ako je suditi po Trampovim objavama na Truth Socialu napadi će se nastaviti onoliko dugo koliko bude potrebno da postignu cilj – mir na cijelom Bliskom istoku i cijelom svijetu! I izraelski premijer je potvrdio u zasebnoj izjavi odlučnost o dužini trajanja akcija. Dok god bude potrebno je termin od kojeg svi strepe. Nešto kasnije će za magazin The Atlantic Tramp izjaviti da je otvoren za pregovore sa reformisanim iranskim rukovodstvom. Svi znamo da će se to desiti samo ako mu ono bude po volji.
Američki ministar odbrane Pit Hegset, od ranije prepoznat po zagovaranju hrišćanskog nacionalizma, poručio je da će za manje od sedam dana SAD i Izrael imati potpunu kontrolu nad iranskim nebom. Uvjeravao je javnost da Iran već sada ne može ispaljivati količinu projektila kao nekada. Situacija na Bliskom istoku odražava se na čitav svijet. Sukob je uzdrmao globalnu ekonomiju. Iran je optužen za napade na brodove u Hormuškom moreuzu, kroz koji prolazi oko 20 odsto svjetske nafte i gasa. Napadi su zabilježeni i na energetska čvorišta u Omanu i UAE. Proizvodnju su privremeno obustavili Katar i Saudijska Arabija. Cijena nafte dostigla je 85 dolara po barelu. Najviši nivo od jula 2024. Rat je izazvao ozbiljne poremećaje i u vazdušnom saobraćaju širom regiona. Brojne aviokompanije otkazale su letove, dok su neke zalivske zemlje privremeno zatvorile vazdušni prostor.
Većina političara stoji po strani. Usamljen je španski premijer Pedro Sančez koji je zatvorio španske baze za polijetanje aviona ka Iranu. „Niko sa sigurnošću ne zna što će se sada dogoditi. Ciljevi onih koji su pokrenuli prvi napad uopšte nijesu jasni. Moramo biti spremni na mogućnost da će ovo biti dug rat. Stav Španije se može sažeti u riječima – ne ratu“, naveo je španski premijer. I upozorio: „Ovako počinju velike katastrofe čovječanstva… Ne možemo igrati ruski rulet sa budućnošću miliona ljudi. Nećemo biti saučesnici u nečemu što je loše za svijet“.
Evropske zemlje pronašle su zajednički stav u osudi iranske odmazde na, kako su naveli, neborbene ciljeve u Zalivu. Njihove reakcije na američko-izraelsku akciju koja je do njih dovela bile su zbunjujuće i neujednačene. Većina je pozvala na hitnu deeskalaciju i poštovanje međunarodnih pravila ratovanja. Tramp je izrazio nezadovoljstvo britanskim premijerom Keir Starmerom, koji se nije pridružio napadima, iako je dozvolio korišćenje britanskih baza u defanzivne svrhe.
„Iranski režim je teroristički režim odgovoran za decenije ugnjetavanja iranskog naroda“, izjavio je njemački kancelar Fridrih Merc u nedjelju, dva dana prije sastanka s Trampom u Bijeloj kući. „Dijelimo interes SAD i Izraela da se okonča teror ovog režima i njegovo opasno nuklearno i balističko naoružavanje“, dodao je Merc.
Male države Balkana ostaju u sličnom tonu. Aleksandar Vučić poručuje da će napadi SAD-a i Izraela na Iran imati dalekosežne posljedice na svjetsku političku scenu i poručuje da Srbija mora da razumije poruke silnih i čuva svoju slobodu i nezavisnost.
Iz crnogorskog Ministarstva vanjskih poslova su poslali tradicionalnu poruku traženja mirnih i diplomatskih rješenja uz posebnu osudu „neisprovocira-
nih napada Irana na susjedne zalivske zemlje“, O Izraelu i SAD-u možda neki drugi put.
Iz Zagreba uobičajeno – dvoglasje. Premijer Andrej Plenković i Ministarstvo vanjskih i europskih poslova osuđuju Iran. Predsjednik Zoran Milanović je SAD i Izrael optužio za agresiju i kršenje međunarodnog prava.
Analiza koja odbacuje konkurenciju velikih sila u pozadini rata je nepotpuna i zavaravajuća, smatra veliki broj stručnjaka. Iran je od Pekinga dobijao ekonomsku podršku, članstvo u BRICS-u i uključivanje Revolucionarne garde u okvire Šangajske organizacije za saradnju. Kina je najveći trgovinski partner, najveći uvoznik i jedan od najvećih stranih investitora u većem dijelu Bliskog istoka i Sjeverne Afrike. Kineska javna reakcija je karakteristično oprezna. Mahom su to formalne osude Izraela i SAD-a. Kina ima dobre odnose i sa Iranom i sa državama Zaliva. Kriza Pekingu nameće pritisak da balansira između partnera, stabilnosti energetskih ruta i brzog prilagođavanja na nove uslove tržišta. Ima ozbiljnih upozorenja da je slabljenje globalne pozicije Kine od početka jedan od ciljeva američke administracije, prilikom planiranja napada na Iran.
Ponovo se pokazalo – Rusija je nepouzdan saveznik. Iran uči gorku lekciju koju su prethodno naučile vlasti Sirije i Venecuele. Moskva nema volju niti kapacitet da pomogne partnerima. Kada su sirijski pobunjenici srušili Bašara al-Asada 2024, Kremlj je ponudio azil. U iranskom slučaju Vladimir Putin je uputio saučešće zbog smrti vrhovnog vođe. Uzgred, Moskva se nada da će profitirati od viših cijena nafte, smanjene pažnje medija za Ukrajinu i haosa ako rat u Iranu preraste u trajniji sukob. Ministar spoljnih poslova Sergej Lavrov je komentarisao da su svi koji pate od agresije SAD-a i Izraela njihovi strateški partneri. Napomenuo je da SAD na ovaj način tjera zemlje u razvoj nuklearnog programa: „Oni koji imaju nuklearnu bombu nisu napadnuti od strane Sjedinjenih Američkih Država“.
Sukob za koji Bijela kuća još nije smislila usaglašen izgovor još je jače uzdrmao temelje svijeta, več uzdrmane napadom Rusije na Ukrajinu i strahotama Palestine. Ubistvom starog svjetskog poretka otvorio se prostor u kojem vladaju zakoni socijalne džungle. Normalnost je agresivna upotreba sile na teritorijama stranih zemalja, otmice i ubistva vodećih ličnosti… Uz sve – masovno ubijanje civila. U takvom svijetu niko nije siguran.
Zanimljivo je podsjetiti kako je Tramp komentarisao svoje prethodnike tokom prve strane turneje svog drugog mandata, u Saudijskoj Arabiji. „Takozvani graditelji nacija uništili su mnogo više država nego što su izgradili, a intervencionisti su intervenisali u složenim društvima koja nisu ni sami razumjeli“, rekao je. Sve što smo do sada vidjeli ukazuje da je on krenuo mnogo opasnijom stazom.

Dragan LUČIĆ

Kremlj je napravio stratešku grešku koncentrišući vojne aktivnosti na jugu i jugoistoku Ukrajine nakon poraza pod Kijevom u aprilu 2022. Glavne žrtve ruskih vazdušnih napada i artiljerijskog granatiranja bile su regije u kojima je značajan dio stanovništva želio da Ukrajina obnovi dobre odnose sa Rusijom, čak i nakon što je ona anektirala Krim i pružila vojnu podršku separatističkom pokretu u Donbasu

Prema zvaničnim podacima, krajem 2025. godine, Ukrajinska pravoslavna crkva (UPC), koja je prije ruske agresije bila podređena Moskovskom patrijarhatu, još je imala više od 7800 parohija u Ukrajini, uprkos tome što je zabranjena od strane parlamenta u avgustu 2024.  Regije sa najvećim brojem parohija povezanih sa UPC su Dnjepropetrovska oblast (522), Vinička oblast (495) i Zakarpatje (487).

Liderstvo Dnjepropetrovske oblasti nije iznenađujuće. To je najnaseljenija regija Ukrajine (ne računajući Donjecku oblast koju uglavnom okupira Rusija) i ima 3,3 miliona stanovnika. Još važnije je što  se ova regija dijelom nalazi na jugu i jugoistoku Ukrajine, gdje je UPC dominirala prije rata.

Ali Vinička oblast (1,5 miliona) i Zakarpatje (1,2 miliona) nisu toliko naseljene. Među dvadeset ukrajinskih oblasti koje su u potpunosti pod kontrolom ukrajinske vlade, postoji najmanje pet koje imaju više stanovnika. Osim toga, tu je i Kijev, koji se smatra zasebnom regijom. Teško je procijeniti trenutni broj stanovnika glavnog grada, ali ne može biti mnogo manji od 2 miliona (prije rata ih je bilo više od 3,5 miliona). Vinička oblast se nalazi u centralnoj Ukrajini, gdje se UPC morala takmičiti s drugim pravoslavnim crkvama. Zakarpatje se nalazi u zapadnom dijelu zemlje, gdje značajan dio stanovništva čine katolici, protestanti i grkokatolici (pravoslavci  koji održavaju puno zajedništvo s Papom u Rimu).

Veliki broj parohija UPC koje su ostale u Viničkoj oblasti i Zakarpatju može se pripisati njihovoj relativnoj neugroženosti: prva je bombardovana od strane Rusije, ali ne tako žestoko kao njeni istočni i južni susjedi, a druga je doživjela samo jedan značajan napad. Bilo je to na početku rata, kada je Moskva htjela pokazati Budimpešti da ruske rakete mogu dosegnuti područje naseljeno etničkim Mađarima. Od tada, na zahtjev mađarskog premijera Viktora Orbana, Kremlj sprečava svoje trupe da napadnu Zakarpatje.

Zbog svog relativnog mira, ovi regioni ne pate od antiruskih javnih raspoloženja, koja često rezultiraju akcijama protiv UPC. Zvanično je UPC  prekinula sve odnose sa Moskovskom patrijaršijom u maju 2022. godine, ali zvanična ukrajinska propaganda i dalje opisuje UPC kao marionetu Kremlja kako bi imala vrlo zgodnog i potpuno bespomoćnog unutrašnjeg neprijatelja. Kremlj je napravio stratešku grešku koncentrišući  vojne aktivnosti na jugu i jugoistoku Ukrajine nakon poraza pod Kijevom u aprilu 2022. Zbog toga su glavne žrtve ruskih vazdušnih napada i artiljerijskog granatiranja regije u kojima je značajan dio stanovništva želio da Ukrajina obnovi dobre odnose sa Rusijom čak i nakon što je anektirala Krim i pružila vojnu podršku separatističkom pokretu u Donbasu.

Većina onih koji su odrasli u ruskoj kulturi i smatrali Rusiju istorijskim saveznikom sada pokušavaju da se oslobode vlastite kulturne pozadine i pokažu da ne žele imati ništa zajedničko s Rusijom. Neke od ovih akcija možda su diktirane željom da se spriječi bilo kakva sumnja u proruska osjećanja. Ali, nema sumnje da su bijes i netrpeljivost prema Rusiji na jugu i jugoistoku Ukrajine uglavnom iskreni. Teško je ne gajiti takva osjećanja za  zemlju čije trupe redovno ostavljaju tvoj grad bez struje. One koji su namjerno uništili kanalizacioni sistem, kao što se dogodilo u Mikolajvu, koji ima više od 400 hiljada stanovnika i bio je jedan od najproruskijih gradova prije rata. One koji onemogućavaju noćni san zračnim napadima.

U Zakarpatju ljudi mogu mirno spavati. To je jedina ukrajinska regija bez policijskog sata noću, i od početka rata se smatra sigurnim utočištem. Muškarcima mlađim od 60 godina zabranjeno je napuštanje Ukrajine. Ali bolje je živjeti bez stalnog straha od ruskih zračnih napada, posebno ako ostatak porodice ne želi ostati u inostranstvu. No, sada ne mogu svi priuštiti život čak ni u malim zakarpatskim gradovima, jer je stanarina tamo mnogo veća nego u Kijevu.

Ova prekrasna regija je bila relativno siromašna prije rata. Privlačila je mnogo turista, ali ne dovoljno da nadoknadi gubitak radnih mjesta u fabrikama, koje su uglavnom zatvorene nakon raspada SSSR-a. Zahvaljujući ratu pojavio se izuzetno profitabilan posao – dovođenje muškaraca iz ostalih krajeva Ukrajine, da bi ilegalno prešli granicu. To košta 11,5 hiljada eura po osobi.

Širenje ilegalnog poslovanja po cijeloj regiji ne sprečava njenu lojalnost Ukrajini. U proljeće 2014. godine, svi pokušaji podsticanja secesionističkih osjećaja među zakarpatskim Mađarima nisu urodili plodom. Smatra se da je Kremlj želio organizirati separatistički pokret u regiji, sličan onome koji je stvoren u Donbasu. Iako su neki ruski stručnjaci i političari predviđali da će takav pokret brzo steći utjecaj u Zakarpatju, on se nikada nije pojavio.

Primjer Zakarpatja pokazuje da ni ruski zračni napadi, niti mržnja prema Rusiji, nisu potrebni za razvoj patriotskih osjećaja. Ali bez njih predsjednik Volodimir Zelenski i njegovi saradnici nisu mogli koncentrirati moć u svojim rukama. Kremlj je očekivao da će zračni napadi na ukrajinske gradove izazvati društvene nemire u njima. Međutim, to je ojačalo pozicije aktuelne vlade.

Do 2022. godine, Zelenski je izgubio većinu izuzetne javne podrške, koja mu je donijela ubjedljivu pobjedu nad njegovim prethodnikom Petrom Porošenkom. Ukrajinska vlada je bila podijeljena i neefikasna. Putin je smatrao da će Ukrajina biti lako poražena, jer se niko neće boriti za tako slabog i nepopularnog predsjednika.

Ruske bombe i rakete pokazale su se kao velika politička prednost nad konkrencijom za Zelenskog. Učinile su nevažnim najvažnija Zelenskijeva izborna obećanja. Pobijedio je na izborima jer je smatran osobom koja će moći eliminirati korupciju i okončati sukob s Rusijom.

Kampanja Zelenskog protiv korupcije nije donijela nikakve vidljive rezultate. Nije uspio postići ni  dogovor s Rusijom, jer nije mogao ispuniti Minske sporazume preuzimajući veliki politički rizik. Bio je stjeran u ćorsokak i njegova politička budućnost izgledala je sumorno. Sada se čini još moćnijim od Leonida Kučme i Viktora Janukoviča, predsjednika koji su bili blizu uspostavljanja autoritarnih režima. Zaustavili su ih ambiciozni politički rivali i jake opozicione stranke, koje su uspjele organizirati masovne proteste. Zahvaljujući ratu, Zelenski uspijeva potisnuti svoje potencijalne protivnike koji se boje da će biti optuženi za ometanje ratnih napora, ako počnu kritizirati predsjednika.

U julu 2025. godine, Zelenski je odlučio ukloniti posljednju prepreku na putu ka autoritarnoj vladavini – Antikorupcijski biro Ukrajine (NABU) i Specijalizovano tužilaštvo za borbu protiv korupcije (SAPO). Ove nezavisne agencije za istragu korupcije ne mogu biti pod kontrolom nijedne ukrajinske vlasti. Štaviše, njihovu aktivnost nadgleda američka administracija.

Očekivalo se da američkog predsjednika Donalda Trumpa neće zanimati sudbina agencija koje su organizirane pod pritiskom Obamine administracije. Ali Zelenski je ozbiljno pogriješio. Parlament je 22. jula 2025. godine usvojio zakon kojim je potpuno eliminirana nezavisnost NABU-a i SAPO-a, podređujući ih državnom tužiocu. Za nekoliko dana, Zelenski je prisiljen uličnim protestima i pritiskom iz Washingtona da  obnovi nezavisnost NABU-a i SAPO-a. Parlament je 31. jula  usvojio novi zakon. Zelenski je morao da smijeni Andrija Jermaka, svog bliskog saradnika, koji je kao šef predsjedničkog ureda uspostavio kontrolu nad političkim i ekonomskim aktivnostima Ukrajine. Jermak je i dalje pod prijetnjom optužbi za učešće u korupcijskim shemama.  Mogućnost za to se povećala nakon što su NABU i SAPO 15. februara uhapsili Hermana Galuščenka, bivšeg ministra energetike Ukrajine, koji je 17. jula 2025. postao ministar pravde Ukrajine, kako bi vodio kampanju protiv nezavisnih istražnih agencija.

Postoje znakovi da je predsjednički ured već započeo medijsku kampanju protiv NABU-a i SAPO-a, sličnu onoj koja je organizirana u julu 2025. Od sredine januara raste broj publikacija u kojima se NABU i SAPO kritiziraju zbog korupcije i neefikasnosti. Zelenski može ponovo pokušati eliminirati njihovu nezavisnost. Dok ruske bombe i rakete pogađaju ukrajinske gradove i antiruska atmosfera traje,  Zelenski će zadržati šansu da uspostavi autoritarnu vlast.

Minsk, vruć krompir

Sporazum, koji je zaključen u Minsku 12. februara 2015. godine, nametnuo je ukrajinskoj vladi obaveze da dodijeli poseban status samoproglašenim republikama Donjeck i Lugansk, prizna njihovo pravo na samoupravu i odmah ponovo počne isplaćivati penzije i socijalnu pomoć njihovim stanovnicima. Predsjednik Petro Porošenko bio je primoran da potpiše sporazum jer je želio što prije uspostaviti prekid vatre kako bi spasio ukrajinske trupe okružene u Debaljcevu, gradu na istočnom rubu Donječke oblasti.  Porošenko nije bio u mogućnosti da ispuni uslove sporazuma, koji se odnose na samoupravu Donjecka i Luganska i socijalnu podršku njihovim stanovnicima. Bojao se da će izazvati negodovanje ukrajinskih građana, koji su te zahtjeve smatrali ponižavajućim. Moskva nije pristala ni na kakve ustupke, a odnosi između Rusije i Ukrajine ostali su neprijateljski.

Većina ukrajinskog stanovništva željela je obnoviti prijateljske veze s Rusijom i krivila je Porošenka što to nije učinio. Zelenski je obećao da će postići dogovor s Rusijom tokom svoje izborne kampanje, ali nije uspio da to postigne nakon što je izabran. Kremlj je nastavio insistirati na trenutnom ispunjenju svih uslova, a Zelenski je pokušavao  izbjeći davanje samouprave Donjecku i Luhansku. Kremlj je to iskoristio kao izgovor za napad   na Ukrajinu.

Dmitri GALKIN