Velika promena, koja je započela sa krajem hladnog rata, pre četvrt veka, ima dva aspekta. Kvantitativni i kvalitativni. Dok je prvi uglavnom poznat, o drugom se manje zna.
Oko kvantitativnog aspekta gotovo da i nema spora. Poslednjih četvrt veka obeležava prelazak iz starog, bipolarnog, u novo, multipolarno stanje. A u ovom novom stanju, opet, najmanje je sporna pojava novih aktera, G20 i BRICS na primer. Na ovo se nadovezuje i promena kvantiteta moći, relativno opadanje hegemonije SAD, Zapada i NATO, i istovremeni relativni porast moći novih zona i aktera, Pacifika, Azije i Kine posebno.
U ovom tekstu, međutim, više ćemo se baviti onim drugim, manje poznatim, kvalitativnim aspektom promene. I ovaj aspekt ima više pojavnih formi, ali je među ovima verovatno najmarkantnija JEDNA (NE)OČEKIVANA INVERZIJA. Zamena mesta između Evrope i Južne Amerike, koja se dogodila krajem XX, početkom XXI veka.
Od sredine do kraja XX veka, naime, Evropa je bila paradigma uspešnog, dinamičnog i progresivnog razvoja, Južna Amerika obrnuto, paradigma neuspešnog, zavisnog i oligarhijskog „razvoja nerazvoja” (Andre Gunder Frank). Do zamene mesta dolazi posle kraja hladnog rata. Evropa se sve više pomera od levo-centrističkog, mešovitog, socijalno-tržišnog modela razvoja ka desnom, desno-centrističkom, pa i desno-ultradesnom modelu (ne)razvoja, Južna Amerika obrnuto, ka jednom sve više levo-centrističkom, narodnom i progresivnom modelu razvoja.
Pa ipak, nakon svega, ne bi trebalo žuriti sa zaključcima. I to najpre zbog toga što su zatečene razlike između dva kontinenta toliko velike da je veliko i pitanje da li će se i kada one anulirati a pogotovo preokrenuti. A zatim, i još više, zbog toga što je budućnost koja je počela, krajnje ambivalentna, otvorena i neizvesna. Posebno ona dalja. Po Imanuelu Volerstinu, a on se daljom budućnošću najviše bavio, sredinom XXI veka treba očekivati prelazak iz poznog kapitalizma u neki novi, lošiji ili bolji (i to je uvek otvoreno), ali svakako nekapitalistički istorijski sistem. A u ovoj vrsti polumilenijumske, istorijsko-sistemske mega-promene, stepen neizvesnosti je najveći.
Redovni čitalac Monitora verovatno već pogađa, sva ova priča ovde nije ispričana toliko radi Evrope, Južne Amerike i ostalog sveta, koliko radi naše jedine, male i najvoljenije Crne Gore. I njene i naše najgore vlasti ikada. Zbog čega? Pa evo, zapitajmo se najpre, šta u njenoj, odnosno našoj aktuelnoj spoljnoj politici, možemo uopšte da pronađemo, od one naše aktuelne i globalne multipolarnosti, i od one naše aktuelne i globalne zamene?
Ništa, ili, još gore, sve suprotno od toga. Primera radi, relativno inteligentna argumentacija za učlanjenje Crne Gore u NATO mogla bi ovu opciju da zagovara, kao, recimo, opciju koja je manje loša od plutanja u divljem multipolarizmu, ili od učlanjenja u nešto još lošije od NATO. Ali ne, oligarhija Mila Đukanovića NATO-maniju upotrebljava kao pravi mali hladni rat protiv svojih unutrašnjih kritičara i oponenata.
Još gore, u jednoj vrsti NATO-manije je i najveći deo opozicije i alternative, koji se predstavlja kao napredan. Pa se tako dolazi do krajnje deprimirajućeg stanja, u kojem u Crnoj Gori danas ima manje razložne kritike, rezerve i alternative u odnosu na NATO, nego u samom NATO, odnosno krugovima bliskim NATO (što se lako može proveriti ukoliko se pažljivo pročita samo par poslednjih godišta Foreign Affairs-a).
A to već nije samo stvar loše vlasti, nego i stvar loše političke, pa i intelektualne elite uopšte. Ne samo „socijalizam”, i NATO će izgleda najduže sjajiti na nebu naše jedine, male i najvoljenije. Kao ona daleka zvezda koja sjaji i milionima godina nakon što se ugasi.
Milan POPOVIĆ