Znam da si me čekala one oktobarske večeri. Mogla sam da osjetim kako krišom gledaš ka ulazu u galeriju iščekujući da ugledaš moj lik. Pijuckala si nervozno svoj bijeli šardone prepun uspomena iz elegantne čaše, koja uopšte nije čaša za vino već za šampanjac, ali moja mama ne misli tako.

Bila si tamo ogrnuta čudnim plaštom, sa rasutom crveno smeđom kosom i pogledom punim neba . Zašto si došla tamo baš na taj dan? I šta si htjela od mene? Sigurno ne samo da me vidiš. Zvala si me , ali ne direktno. Onako stidljivo ,ipak odlučno.

Mogla sam da te vidim kako lebdiš između tih lica , tako stvarnih i opipljivih. Čula sam i muziku, i razgovor i smijeh zvonak i veseo kao mjehurići šampanjca. Ako se sjećaš šampanjca, tačnije pjenušavog vina iz Slovenije, slatkog i omamljujućeg? Sjećaš li se tog voćnog ukusa, koji mi je tako nedostajao dok smo bile zajedno.Mislim da si bila i ljubomorna. Jer ja sam voljela miris kajsija i kisjelih jabuka, a ti si mogla da mirišeš samo na mandarine. Žao mi je sada što sam te tad uvrijedila. Što sam ti dozvolila da pomisliš da mandarine mirišu tako jeftino. A sada bih sve dala da mogu da se zavučem u te siromašne krošnje, drveta koje nije čak ni drvo, da se sva izgrebem o polusuve grane i budem sama sa tobom. Samo nas dvije.

Ovdje u dvorištu sam zasadila i jednu maslinu. Nemoj da se čudiš, zasadila sam ih tri, samo jedna je preživjela, pustila krošnju. Kao nekada tvoje. I već imam njihov plod. Ubraću ih dok su još zelene, istući kamenom i staviti u salamuru, u devet voda kao što su stare žene radile. I kada budu gotove začiniću ih bijelim lukom i petrusinom, možda će imati ukus kao nekada, iako ih nisam morem kupala .

Iznenađeni si što se sjećam? Sjećam se svega. I zato nisam htjela da dođem. Jer si ostala u licima tih ljudi koje poznajem, nisi se ti promijenila. Mogu da pričaju šta hoćeš. Dok god je tih lica koje poznajem ti si tu. Sve prisutna. Jedino što ne mogu da dozvolim da me opet rastrgneš na komade. Svaki put kada se sretnemo to uradiš. A srećemo se isuviše često.

Ostajem kao stub kamene soli koliko gledam unazad. Možda ja tebi trebam više nego ti meni, ali postojala si i prije mene, ostaćeš i poslije mene. Stojiš na istom mjestu dvije hiljade godina, ne pomjeraš se, i zato ne mogu da razumijem zašto me već jednom ne pustiš da odem.

Ne znam da li sam te izdala kada sam otišla, ali ni ti se nisi potrudila da me zadržiš. Dok sam pakovala svoje proklete kutije, i uvijala uspomene koje očajnički želim da zadržim, okrenula si leđa i ćutala. A ja i dalje čuvam sve tvoje slike kao relikviju. Niko ne smije da ih dotakne sem mene. I one gdje si stara, i one na kojima si tako svježa i mlada, zanosna, opijajuća. Te večeri kada si opet došla da me podsjetiš na sebe, izašla sam ispred kuće u stileto cipelicama koje nisam obula godinama. Htjela sam i ja da se dotjeram za taj susret. Stajala sam i čekala prevoz, moju trojku. Rasklimatanu sa ćutljivim i mrkim šoferima. A onda sam mu mahnula rukom da prođe. Ostala sam na istom mjestu još dvadeset minuta. Pustila suzu da kane, i vratila se nazad.

Jer znam , da nam taj susret ne bi značio puno. Osim što bi mi opalila šamar zbog izdaje. Onaj vrući, koji bi me bolio danima. Ne bi me peklo lice, već duša, koja se pokida svaki put kada se rastanemo.

A nas dvije se rastajemo i sastajemo već četrdeset godina. I možda ću napokon kada završim ove redove moći da kažem da smo se napokon rastale u miru. Kada stavim tačku biće to moj pozdrav gradu koji volim. Kome biti zahvalan za to, grade moj?

Iva BAJKOVIĆ