Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Grešnici proljeća

Objavljeno prije

na

Stigli me svi ushićeni, sunčani koraci prethodnih dana

 

Pravim musaku, slušam neke pixies rifove i gledam oblacima prošarano nebo, eklektika radnim danom popodne.

Objašnjavam prijateljici, koja je imala tešku povredu, da će oporavak dugo trajati, da ima uspona i padova, da će najteže biti da ostane motivisana da radi svakog dana, ali da ima pravo i da se odmori, i da ne želi, i da treba sebi da da vremena… Zlobni glas u glavi: „Primeni to i sama“.

Znate da sam čuvar(ka) preživelih uspomena. Raspadam se kad se dočepam, što starih kutija, što kofera… I ja našla da pričam deci – ne osvrćite se unazad, samo napred… E, to vam je ta nedoslednost. Sad kad se zaletim i skočim skroz slobodno, bez sigurnosne mreže. Samo ja, osećanja i vera da će sve biti u redu i da će “sve to doći na svoje“. Prošlo je pravo vreme za mnoge stvari. Šta smeta da napravim pravo vreme za (pretekle) prave stvari ubuduće? Baba je pravila neko tradicionalno jelo sa mesom, krompirom, kiselim kupusom i ručno pravljenim testom, omač se zove to testo, tako nešto, sa puno bibera… to je bilo jelo koje te zagrli, uteši, kaže ti da će sve biti dobro… i kad nije.

Stotine bespotrebnih misli mi prođe glavom od momenta kada odlučim da odem negde, do momenta dok tamo i ne stignem. Najbitnije je da ne odustanem. Ako se jednog dana vratim tamo odakle sam krenula, u nekom trenutku koji nikada nije najbolje odabran… Ali, obećala sam sebi da je krajnji rok i da ću stići u proleće tog nekog grada, koji miriše na obećanja. Svetla i ustreptala… I dok su se isti dani taložili preko sećanja, zaboravljala sam i lica, i razloge za povratak. Sve do večeri uz reku, kada me je jak vetar okrenuo u suprotnom smeru. Sebi.

Već treći dan u ulici srećem jednu rodu. Pogleda me svojim krupnim očima u kojima se svet ogleda, nakrivi glavu, ali ne progovara. Sve očekujem neko pitanje da mi postavi. A ona raširi krila, mahne, pa odleti. I ja ostanem da u sebi čuvam reči. Stigli me svi ushićeni, sunčani koraci prethodnih dana.

Usvojila sam baba Leposavin pristup pomirenosti sa životom: „A šta’š, a šta mo’š“. Nije to letargija, već tako, ćutiš, dišeš i tečeš. „U svakom slučaju, bolest moje uznemirujuće različitosti, nikada me nije napuštala.“ – Danilo Kiš.

Zadržati normalnost čak i ako baš svi ostali polude. To je jedina obaveza i najteži zadatak u ovom vremenu.

P.S. Koliki mora da je šok kad “zdravo za gotovo“ stekne noge i ode?

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Još je tama u vilajetu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pamtiću ovaj dan po tome što me je kvasila kiša sa neba bez oblačka, i što me je obasjao zrak sunca, drugačiji od svih do sad. Čudo. Opipljivo, ostvarivo čudo

 

 

Utorak je dan zacementiran. Kad je utorak, potpuno je utorak i ništa više. Izađem napolje i kad vidim neke nijanse boja, javljaju mi se vizije drugih mogućih, nemogućih, poželjnih, proživljenih ili izmišljenih života, tako jasno, da osetim svoje srce. Sešću, kao i obično, ispod bora… Jednom sam tu sedela tako dugo da je neko u mene urezao godinu i ime, pa me je to primoralo da se odvojim i pokušam da zarastem.

I zarastam kako umem, sporo… crnom smolom. Rane krvare tiho i dugo, nikad ne zarastu i dobro je… upoznaš taj šum i ne možeš bez njega. Uvuče se u rub majice, nabore na košulji, u nove sede i tako tinja u prsima kao najbolji prijatelj. Kuća i hodnik mirišu na tvoj tamjan i moj matičnjak…

Kad malo bolje promislim, sve što mi je potrebno imam, nečeg i previše, ali to sada nije tema. Ono što mi nedostaje jeste vreme, osećam kako mi prebrzo curi i moraću sa njim malo štedljivije. Ne trošiti ga tamo gde se ne osećam dobro, gde me ne razumeju i gde ja ne razumem njih. Počela sam da planiram moranja, pa sad izgledaju kao slobodna volja. Realnost je, nasuprot ljudskom verovanju, jednostavna. Okrutna, da. Ali jednostavna. I možeš da je svariš. Ili da je začiniš, slojevima smisla, dok ne postane prihvatljivo blaga za tvoj stomak.

Što bi rekao Ivan Lalić:
Nikad samlji…
Nikada samlji nego krajem jula
Kada je letu pedalj do zenita,
A hlorofilu aršin do rasula
U metastazi žutila i ruja,
Tamnije kada zelene su boje
U vrtovima, a strnjika suva,
Tamnija donja amplituda bruja
Vetra što bnoć u vremenu duva…

Ukradem vreme, pa zaplovim sa belim oblakom po beskrajnom plavetnilu. Uplašim se kakve strašne razdaljine među ljudima ima. Odu tamo daleko, ponesu srce u džepu, pa se u tuđini pesmom vole…

Pamtiću ovaj dan po tome što me je kvasila kiša sa neba bez oblačka, i što me je obasjao zrak sunca, drugačiji od svih do sad. Čudo. Opipljivo, ostvarivo čudo.

Budite dobro, lepo se provedite danas i ne zaboravite, sreća nije destinacija. Nego, pazite gde trošite otkucaje i svaki dan zagrlite taj svet iza spuštenih trepavica.

P.S. Pomerala bih planine jutros, ali neka me prvo da doručkujem.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Putnik kroz nevrijeme

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na kraju, o ljubavi se ne priča, ona se vodi. Ja svoju nemam gdje, zato uglavnom ćutim

 

Nije baš da nisu pogodili vremensku prognozu. Upravo je napadalo četiri i po kapi kiše, ovde, u mom kraju. Ne znam, možda je u centru sela pljusak, ko će ga znati. Ovde kao da su pale suze. A nije suza barica, pa da posle pljuska ispari posle prve jare. U nju stanu sve neispričane priče i zagrljaji u mimohodu, led i oganj nikad neugašeni… U njoj su i svi darovi koje nismo darivali.

Kad sanjaš nešto lepo, pa ti u snu dođe kao topli dašak vetra, a onda se kao prepredena, razmažena mačka svom težinom priljubi na umorne grudi, pa zaplovi krvotokom kao roj pčela kad se ustremi na nevaljalog medveda. U toj borbi, jedini je spas prvi hitac zore iznad krovova, i blag smešak u uglu usana.

Čovek dođe u godine kad na trasiranoj liniji, zvanoj život, počne da razmišlja praktično, jer pesak curi… a najbolje se razmišlja u nekoj ostavi gde sa plafona vise šunke, kulen i kobasice, pa kad se um dobro podmaže, kreće glavno jelo i sto kila u najavi… Pobegli smo sa zemlje da bismo služili druge, čekamo u redu da kupimo ručak koji je neko drugi spremio za nas. Plaćamo skupo ručak bez glavnog sastojka, nosimo pod miškom hleb bez mirisa, živimo u kutijama, gledamo teatar pod maskama, kao živu sliku i još tvrdimo da smo normalni. Ponekad je važno ispoljiti nijansu gorštačke pomirenosti u situacijama kada nam život nametne više nego što mislimo da smo sposobni da podnesemo, i gle čuda, sleganje ramenima postane melem, hladan list bokvice na hajdučke rane.

Život je ponekad kao audicija za audicijom, potera za ulogama koje ti izmiču. I onda kada prestaneš da tražiš, nađe te neka nasumično. I pre nego što postaneš svestan, shvatiš… Već briljiraš.

Starost je manje lepa. Ali ne zbog ujeda vremena (koji ne možemo izbeći), već zbog svega što nas usput ozrači, pa budemo kao boje koje su predugo stajale na suncu i izgubile svoju oštrinu. Sve je tu, ali nekako slabije. I po koja mrlja. Mladost nema toga, samo sija. Bez mrlja.

Uglavnom provodim vreme sama, retko govorim, pa kad me neko nešto upita, moram dobro da se nakašljem da stresem prašinu sa glasnih žica. Na kraju, o ljubavi se ne priča, ona se vodi. Ja svoju nemam gde, zato uglavnom ćutim.

Ništa od kiše i najavljenog nevremena. Kakav divan dan da se angažuje frontalni korteks, pomere granice, istraže pitanja, pronađe prazna puževa kućica u njivi, zašušti suva trava kao tiha rečenica koju niko ne čuje, a dugo, dugo odjekuje. Divan dan, zar ne?

P. S. Kako je još davno moj dobar prijatelj Seneka govorio, treba menjati dušu, a ne nebo.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Pronađen izgubljeni slučaj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mir u glavi dobijete kada je pošteno izlupate o mnogo zidova i kada shvatite da ste je badava i lupali. Jer, zidovi ko zidovi, stoje, otporni na udarce i na lude glave

 

 

Meditacija pred monitorom na kome se smenjuje, bog zna koja po redu, epizoda neke serije: Ne volim da se budim. Dobro bi bilo kada bih mogla da izbegnem trenutak buđenja, da počnem dan in medias res, bez celog trenutka ponovnog shvatanja sebe i sveta oko sebe, i pitanja bez odgovora koji čin buđenja nosi sa sobom.

Jutros sam se setila nastavnika likovnog, mažući pavlaku na hleb, praveći sendviče sinu za posao, kako je sa podsmehom gledao moju tehniku slikanja, koja i jeste bila vredna podsmeha, isto tako je bilo i kada je čuo da pišem poeziju. Sada kada bi me video kako pravim sendviče ne bi se smejao. Danas znam da ga je cilj poklopio, kao muvu čaša, i ograđen zadatkom je gledao svet kroz usko staklo.

Jutrom dok su senke dugačke, gimnastike radi, očima se rastrčim po živopisnim krajolicima koji promiču pored kola i sve bi bilo čarolija da se ne dešavaju sve brojnija spoticanja pogleda o užasna krajputaška “drop&run“ smetlišta. Zašto to radimo, dođavola?! Volim putovanja, ali ne moderna, šablonizirana… Volim da vršljam tamo gde ne idu svi, da otkrivam bez predznanja, improvizujem do dramatičnih granica, da ostanem zatečena, raspamećena prizorima i situacijama, ne mora biti grandiozno – samo autentično, jer to je onaj pravi začin.

Munjevito se prebacujem na neka suštinska pitanja, tipa da li je za radost potrebno malo? Malo sreće, malo skoknuti do Pivnice Irish pub u Rumi, malo rakije, malo opreme za povezati. I mnogo talenta velike Todore Stojinović. Nekako mi je ranije sve bilo moćnije i lepše, i gradovi, i putovanja, i izlasci, i razgovori, i ljudi, i sve je bilo snažnije. Uprkos ovoj činjenici, trenutno uživam, jer zavodljivo mi je koliko me je očarala atmosfera koju je Toda donela. Radujmo se pomalo, dok još imamo kome i čime. Potrebno nam je više nego što mislimo.

Mir u glavi dobijete kada je pošteno izlupate o mnogo zidova i kada shvatite da ste je badava i lupali. Jer, zidovi ko zidovi, stoje, otporni na udarce i na lude glave.

Kada osetimo trenutak sreće, odvojimo i trenutak da registrujemo i osvestimo kontekst u kojem smo je osetili, ne izostavljajući ni sitnice. Tako taj osećaj dublje pohranjujemo u nervni sistem i jačamo obrasce koji podržavaju naše blagostanje. Ljudi su počeli odavno da se oduševljavaju kada nalete na nekog normalnog, ako si ljubazan, fin, kulturan, zabavan, kao da si sa druge planete došao i to je mnogo tužno. Zato ja opipavam, pa šta me ubode, nek otrči po prvu pomoć.

Obrazi mi anatomski sedaju u dlanove, čelo zatražilo ruku više da odškrinem vrata u glavi, prozračim stare misli i napravim mesta za kvalitetnu tišinu.

P.S. Nemam ja ništa s tim, a ni bez toga.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo