Povežite se sa nama

DRUGA AMERIKA

Izdvajamo 4

Objavljeno prije

na

darko-saric-1395957702-4696

SPREMA LI SE

PRIVATIZACIJA LUKE KOTOR
Iako je to trebalo biti davno završeno, ugovor o koncesiji koji ima Luka Kotor spletom čudnih ”objektivnih” okolnosti još nije obnovljen. To kod Kotorana dodatno podgrijava sumnje da se sprema prodaja Luke
Autor: Nebojša Mandić
.

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Sve ustaljeno pretvara se u dim

Objavljeno prije

na

Više ne postoji bazični konsenzus u vrhu američkog društva o tome koji putem Amerika treba da ide. Nacionalističko-populistička struja se sukobljava sa globalističkom. Jedna želi da Ameriku bukvalno ogradi od svijeta, a druga da svijet oblikuje prema američkom modelu

 

Predviđanja budućnosti su nezahvalna jer čovjek uvijek ima mogućnost izbora. Ponekad od naizgled trivijalnih odluka zavise događaji svjetskog značaja. Svako već zna: zamah leptirovih krila na jednom kraju svijeta može dovesti do zemljotresa na drugom. U savremenom dobu, taj leptir je često dobijao oblik telefonskog poziva, a u ovo vrijeme medijske dominacije društvenih mreža, nosilac iznenadnih katastrofa može biti nečiji „tvit.“

Ipak, postoje trendovi koji su uočljivi svakom pažljivijem posmatraču. Neki vozovi stižu na svoje destinacije po voznom redu. Istorija ima određenu strukturu. Imperije se stvaraju i propadaju. Krupne ličnosti bljesnu i nestanu u tmini. Forme kulture se izgrađuju i ruše. Bila je Jugoslavija i više je nema. Međutim, jugoslovenski model raspada nastavlja da se inkarnira po svijetu. Nije od njega daleko ni ovo što se posljednjih mjeseci dešava u SAD-u. Sve države sa korumpiranom političkom elitom su nesrećne na isti način.

Taj voz ne kasni ni minuta. Već nekoliko godina u svojim tekstovima napominjem da više ne postoji bazični konsenzus u vrhu američkog društva o tome koji putem Amerika treba da ide. Nacionalističko-populistička struja se sukobljava sa globalističkom. Jedna želi da Ameriku bukvalno ogradi od svijeta, a druga da svijet oblikuje prema američkom modelu. U skladu sa tim, Tramp nije otpočeo nijedan novi rat, dok Bajden ima cijelu listu, od Afrike preko Bliskog istoka do Istočne Evrope i Centralne Azije.

U isto vrijeme, i jedna i druga strana gura ispod tepiha glavni problem američkog društva: dramatičan porast društvene nejednakosti, bijede i očaja. Nije im u interesu da ga riješavaju jer upravo na njemu grade svoje političke karijere i materijalno profitiraju. I jednima i drugima odgovora da prebace problem u ideološku ravan i time gurnu svoje pristalice u narodu u sveopšte sukobljavanje. Nasilni sukobi, kad se dese, neće pogoditi njih. Ni oni ni njihovi bližnji neće ginuti. To je stara i turobna priča.

Novo je to što je pandemija korona virusa sve postojeće procese socijalne i individualne degradacije radikalno ubrzala. Mnoga mala i srednja preduzeća su maltene preko noći zbrisana sa lica zemlje, a milioni ljudi su ostali bez posla i sada su u izolaciji i depresiji. U isto vrijeme, gigantske korporacije ostvaruju milijarde dolara u prihodima. Koncentracija njihovog bogatstva i moći dostiže epohalne razmjere. Čuvena rečenica Marksa i Engelsa iz Manifesta komunističke partije o tome da se „sve što je čvrsto i ustaljeno pretvara u dim“ je okrenuta naglavačke. Istorija kao da ide unazad. Umjesto u socijalizam, čini se da svijet, ubrzanim koracima, ulazi u novi feudalizam globalnih razmjera.

Prve karakteristike ovog morbidno-regresivnog sistema se već naziru. Ko god istupa kritički protiv dominatnog narativa masovnih medija i korporacija u čijem su vlasništvu, odmah biva cenzurisan. Nemilosrdno mu se oduzima mogućnost da drugi čuju njegov ili njen stav. A s obzirom da su sada svi aspekti ličnog života digitalizovani i neraskidivo vezani jedan za drugi, cenzura može lako da se proširi na mogućnost putovanja, dobijanja kredita, zaposlenja, života uopšte. Svi cenzori obožavaju staljinistički pristup: „Nema čovjeka, nema problema.“

Jasno je, naravno, da otpor i borba za bolje sjutra neće prestati, ali će morati da se izražavaju u novim formama i da upotrebljavaju nove metode. Hakeri su već postali profesionalni revolucionari 21. vijeka. Uloga zviždača unutar sistema će postati još značajnija. Pojaviće se novi Meninzi i Snoudeni.

Ipak, u praktičnom smislu, ne smije se krenuti od nule. Moraju se uzeti u obzir gorka iskustva ranijih pobuna. Bez transformacije individualne i kolektivne svijesti, nema dugoročnog uspjeha. Nije poenta da se jedna elita zamijeni drugom nego da se omogući socijalna jednakost i prosperitetan život za sve. Da ono što se ukaže, kad se rasčisti dim i pepeo starog, bude novo i drugačije.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Kraj apokalipse?

Objavljeno prije

na

Velika kriza može da bude i velika šansa. Nažalost, po svemu sudeći, politička praksa je još jedanput razočarala teoriju. Naredna 2021. neće donijeti planetarno bratstvo. Baš zbog toga, u neku ruku, može biti još i gora nego apokaliptična 2020

 

Posljednja sedmica decembra je svake godine svojevrsna kognitivna raskrsnica. Ukršta se naše razmišljanje o godini koja je prošla sa razmišljanjem o onoj koja dolazi. Upoređujemo ono što smo doživjeli sa onim što očekujemo da će nas tek snaći na trnovitom životnom putu. I pitamo se – hoće li nam biti bolje?

Prirodni je zakon da poslije noći, ma kako mračna i hladna ona bila, nastupi zora. Istorija isto tako poznaje periode mira i periode rata, periode procvata i periode propasti. Njegoš je govorio o čaši meda i čaši žuči. Sve je to opštepoznato.

Međutim, ono što se ne zna i što naravno predstavlja centar misterije je kada će to tačno otpočeti dugoželjena tranzicija, kada će se krenuti u pokret iz tame u svjetlo, iz minusa u plus. Jesmo li ovo dotakli dno ili ima još da se pada?

Sve ovo postaje posebno akutno ako se ima u vidu protekla 2020. U decembru prošle godine nije bilo nikakvih indikacija da će cijela planeta biti iznenada zavijena u crno, da će doći do blokada, izolacija i zatvaranja. Da će čak i običan izlazak na ulicu izgledati kao odlazak u ratnu zonu. Da se rodbina i prijatelji neće moći sresti mjesecima.

Tada su se striktno geopolitičke razmirice činile kao nešto najgore što može da ugrozi planetu. Simboli apokalipse su bili mogući ratovi, posebno na Bliskom Istoku ili Jugoistočnoj Aziji. Bijes Donalda Trampa, a ne virusna groznica, je bilo ono od čega se tresla globalna neoliberalna politička elita. O virusima je tada razmišljao samo mali broj ljudi, većinom oni koji nikad ne pišu kolumne jer im je služba da rade u sjenci. Sada o koronavirusu razmišlja svako, ali to ne predstavlja nikakvu utjehu. Godina 2020. je nepovratno njime obilježena. I za mnoge, izgubljena.

Prateći globalna zbivanja, već godinama su mi jasne dvije stvari. Prvo: „život dostojan čovjeka“ na našoj planeti zahtijeva reformatiranje tj. perestrojku postojećih ekonomskih odnosa i to ne samo iz moralnih, nego i iz strukturalnih razloga. Kapitalizam u svakom svom obliku, bilo da je neoliberalni ili državni, iza sebe ostavlja sprženu zemlju i u metaforičkom i u bukvalnom smislu, jer trka za profitom ubija svaku zajednicu. I drugo: istorijski gledano, takve sistemske promjene se dešavaju samo poslije velikih katastrofa i ratova.

Imajući ovo u vidu, neko možda može da vidi u globalnoj pandemiji koronavirusa upravo takvu vrstu sistemskog okidača poslije kojeg će nastupiti renesansno, novo doba ispunjenja ideala Francuske revolucije – slobode, jednakosti i bratstva. Ili, barem, „razuzdane“ godine, kao što su bile dvadesete godine prošlog vijeka, godine čarlstona i velikog Getsbija. Drugim riječima, u svoj ovoj nesreći, neko može naći prostora i za malo radosti, ushićenja pred svijetlom budućnošću.

Dobro bi bilo da bude tako. Međutim, meni se čini da je takvo viđenje, iako inspirativno, ipak naivno. Koronavirus nije riješio niti jednu geopolitičku dilemu. Čak se desilo obratno. Pod krinkom pandemije, pojedine države su još više narušile ionako vrlo osjetljivu raspodjelu globalne moći. U isto vrijeme, odluke i propisi međunarodnih organizacija se sve više i više zanemaruju ako idu nauštrb nacionalnih interesa. Zbog toga izlazak iz karantina vezan za pojavu vakcina (kojih će vremenom biti veliki broj brendova) može dovesti do naglog skoka nasilja, kako unutar država (vlasti protiv opozicije), tako i u međudržavnim odnosima. Dodatni faktor nestabilnosti unosi i unutrašnja politička kriza u SAD-u koja svakim danom postaje sve ozbiljnija, kao i loši odnosi između država Evropske unije, opterećeni posljedicama Breksita.

Teorijski gledano, velika kriza može da bude i velika šansa. Nažalost, po svemu sudeći, politička praksa je još jedanput razočarala teoriju. Naredna 2021. neće donijeti planetarno bratstvo. Baš zbog toga, u neku ruku, može biti još i gora nego apokaliptična 2020.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Obračun u Vašingtonu

Objavljeno prije

na

Podrška za trampovsku viziju konzervativno-nacionalističke Amerike neće nestati sa političke scene, bez obzira na to da li će Vrhovni sud intervenisati u njegovu korist ili će od 20. januara novi američki predsjednik biti Džo Bajden. Bajdenu će biti izuzetno teško da uspostavi čak i privid stabilnosti

 

Kada sam bio student na jednom američkom univerzitetu sredinom 90-ih godina prošlog vijeka, bila je popularna teza Frensisa Fukujame o „kraju istorije.“ Bile su to godine trijumfa američkog globalističkog liberalizma. Njegov dugogodišnji ideološki protivnik – Sovjetski Savez – bio je zbrisan sa političke karte, 21. vijek se najavljivao kao vijek svjetske dominacije SAD-a. Fukujama je tvrdio da je neminovno da Rusija i Kina postanu dio liberalnog bloka i da je to samo tehničko pitanje protoka vremena. Novi ruski ustav je bio kopija američkog, a Kina se gradila kao američka ekonomska kolonija.

I što se desilo? Trideset godina kasnije, umjesto svjetske dominacije, SAD se nalaze u najtežoj sistemskoj političkoj krizi od građanskog rata između Sjevera i Juga prije više od 150 godina. Mnogi analitičari prebrzo svaljuju svu krivicu za to na Donalda Trampa. Trampova pobjeda na predsjedničkim izborima 2016. godine nije bila uzrok već posljedica krize postojećeg sistema vlasti. Socioekonomska podloga za razvoj nacionalističkog populizma je stvorena decenijskim rastom nezaposlenosti i nestankom mogućnosti „američkog sna“ za nove generacije. Tramp je u datom trenutku imao relevantan medijski profil da bude nosilac nacionalističke, antiliberalne ideje, ali da nije bilo njega, našao bi se neko drugi. Nezadovoljstvo, siromaštvo i bijes rađaju želju za liderom čija se politička poruka razlikuje od omrznutog političkog establišmenta ogrezlog u korupciji i mahinacijama. Predstavnica tog establišmenta je bila Hilari Klinton, a sada je to Džo Bajden. To je dosta jaka karta na koju Tramp nastavlja da računa, kec koji on konstantno izvlači iz rukava.

Drugim riječima, podrška za trampovsku viziju konzervativno-nacionalističke Amerike neće nestati sa političke scene, bez obzira na to da li će Vrhovni sud intervenisati u njegovu korist ili će od 20. januara novi američki predsjednik biti Džo Bajden. Bajdenu će stoga biti izuzetno teško da uspostavi čak i privid stabilnosti. Nema sumnje da će od samog početka Republikanci pokušati da ga sabotiraju baš kao što su Demokrate sabotirale Trampa.

Sam Tramp nikada neće priznati poraz, ali će možda procijeniti da mu je dugoročno politički isplativije da igra ulogu žrtve. Tada će se okrenuti izgradnji medijske imperije i nastaviti da radikalizuje svoje pristalice čiji će se broj povećavati iz godine u godinu. A možda se Tramp čak samoproglasi „narodnim predsjednikom,“ i tako, u simboličkoj ravni, stvori dvovlašće koje će dovesti do još dublje i opasnije polarizacije. Koliko je lako za ideološke podjele da degradiraju u otvoreno nasilje, vidjelo se na protrampovskom protestu na ulicama Vašingtona kada je došlo do obračuna između njegovih pristalica i aktivista Demokrata. S obzirom na lakoću kupovine oružja u nekim saveznim državama, gdje se oružje prodaje u većim samoposlugama i gdje je moguće naići na obične ljude sa oružjem na ulici, pitanje je mogu li se izbjeći oružani sukobi u doglednoj budućnosti.

Već za dvije godine su novi izbori za cijeli Predstavnički dom i trećinu Senata, tako da se neće dugo čekati da se vide rezultati Trampovih postizbornih aktivnosti. Ukoliko Republikanci ugrabe većinu glasova, to bi otvorilo Trampu ili trampovskom kandidatu (na primjer državnom sekretaru Majku Pompeu) put ka pobjedi na predsjedničkim izborima 2024.

Rano je, međutim, spekulisati o 2024. kad se ne zna ni što će biti u 2021. Toliko neriješenih pitanja ostaje u vezi koronavirusa i vakcine za njega, kao i stabilnosti globalnih finansijskih tokova i ekonomskog rasta. Dodatno štampanje novca bez pokrića može gurnuti svijet u još težu krizu. U isto vrijeme, jasno je da sve države, velike i male, koriste američku zaokupljenost unutrašnjim problemima da riješe postojeće geopolitičke dileme u svoju korist. Slučaj Azerbejdžana i Nagorno-Karabaha pokazuje da revanš u vremenu svjetske smutnje može biti uspješan.

Da li i na Balkanu neke političke elite prave slične kalkulacije? Znamo da ideja „kraja istorije“ na Balkanu nikada nije bila popularna.

Filip KOVAČEVIĆ
ilustracija: Luka LAGATOR

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo