Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Klinička slika vlasti

Objavljeno prije

na

Jugonostalgičari od Triglava do Đevđelije iskoristili su 35. godišnjicu smrti Josipa Broza da bar za trenutak, u svojim sjećanjima, pobjegnu od surove stvarnosti u daleku bolju prošlost zvanu SFRJ. I jednoglasno zaključili: nekad nam je bilo brozno, a sada – grozno.

Istog dana do javnosti je stigla vijest da ljudi i dalje masovno bježe sa sjevera Crne Gore u potrazi za boljim životom. Mahom u Njemačku.

Iz civilnog sektora tvrde da je iseljavanje uzelo toliko maha da je broj emigranata već dostigao oko četiri hiljade. Reagovala je i njemačka ambasadorka u Podgorici Gudrun Štajnaker. Pozvala ih je da ne odlaze u njenu zemlju, jer tamo neće dobiti azil. Apelovala je i na Vladu Crne Gore da im to prenese. A kako su reagovali domaći lakireri sumorne stvarnosti?

Premijera Mila Đukanovića ta masovna seoba ni najmanje ne zabrinjava. Iako novinarima nije odgovorio da li Vlada zna koliko se ljudi iselilo, Đukanović uvjerava da to nije ,,alarmantan problem”. Da u to ne bi ko posumnjao, u pomoć mu je priskočio Rafet Husović, potpredsjednik Vlade za regionalni razvoj. Problem je, kaže Husović, predimenzioniran.

Tako iz njihovih kabineta izgleda drama koju preživljavaju brojne porodice u Plavu, Rožajama, Beranama, Bijelom Polju…

Niko ne bježi od dobra, iz svog doma i domovine. Ali kad siromaštvo, nezaposlenost i nepravda pređu sve granice izdržljivosti i država od vas digne ruke, onda se spas traži i u neizvjesnoj tuđini. U bjelopoljskoj Radničkoj partiji ističu da se ljudi iseljavaju zbog nepotizma, političke korupcije, unaprijed izrežiranih konkursa za prijem u radni odnos, što posebno obeshrabruje mlade da će u rodnom gradu naći posao.

A kakva vlast upravlja ovom državom mogli smo se, po ko zna koji put, uvjeriti i na osnovu nekoliko događaja koji su obilježili ovu sedmicu.

Vlada je proglasila privatizaciju trinaest kompanija petogodišnjom tajnom. I to ne bilo kojih. Među njima su Montenegro Airlines, Institut Simo Milošević, hotelske grupe Budvanska i Ulcinjska rivijera, Novi duvanski kombinat, Montenegro Defence Industry i Pošta Crne Gore. Time je, kako to tvrdi i MANS, otvoren prostor da ih vlast, daleko od javnosti, lakše rasproda u bescjenje i pokloni sumnjivim osobama i kompanijama. Da bi sve bilo kako ne valja – spornu odluku potpisao je Aleksandar Tičić, sekretar Savjeta za privatizaciju i kapitalne investicije, funkcioner DPS-a optužen u aferi Košljun. Protiv njega se vodi sudski postupak. U ovoj državi to je preporuka za napredovanje.

Suvišno je podsjećati da su brojna crnogorska preduzeća u protekle dvije decenije rasprodata budzašto, a hiljade radnika se našlo na ulici. I iz Evropske unije godinama stižu kritike zbog netransparentne privatizacije, ali Vlada i dalje tjera po svome. Zahvaljujući i opoziciji koja rascjepkana i posvađana ne uliva povjerenje da se može suprotstaviti ovoj raspojasanoj sili.

Samovoljni premijer nakon što je gorivo proglasio za luksuz, kritiku te besmislicu etiketira kao politikanstvo dokonih, a kritičare marginalcima. Može mu biti. Baš kao i njegovom miljeniku mitropolitu Amfilohiju da zahtjevu državnih zvaničnika da crkva saobrazi svoju misiju sa granicama države prkosi porukom kako njegova crkva ,,ne može kao svoje prihvatiti državne granice avnojevske fildžan-države Crne Gore”. Ili da se hvali da su stanovi i hoteli koje gradi po Crnoj Gori ,,biznis mitropolije, u slavu Boga, a na dobro naroda”. Tako je to kad nadležni državni organi ne kontrolišu milione eura koje Amfilohije obrće. On samo oponaša ovozemaljske tajkune, koji su takođe, kasta iznad zakona.

Obespravljeni uzaludno pokušavaju da se izbore za svoja prava. Bivši radnici Radoja Dakića, njih oko 1800, čitavu deceniju na osnovu pravosnažnih presuda potražuju po 77 neisplaćenih mjesečnih zarada. Ukupno sa kamatama oko 50 miliona eura.

Bitku uglavom biju sami, jer ovdje nema radničke solidarnosti. Pokazao je to i prvomajski protest. Nekoliko granskih sindikata nisu uspjeli da okupe ni dvjesta duša na podgoričkom glavnom trgu. Od golog straha još se malo ko usuđuje da i mirnim protestom iskaže svoje nezadovoljstvo protiv ove vlasti. Sve dok jednom gnjev eksplodira.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Popis

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sem Batove ostavke, koji je obećao da će nakon popisa napustiti politiku i mjesto gradonačelnika Budve, malo šta dobrog može donijeti popis stanovništa, ako se, kako se planira, održi ove jeseni, u vrijeme uzavrelih tenzija i podjela

 

Došao je, eto, na red i – popis. Nakon trideset godina podjela i prebrojavanja pod DPS-om, pa godinu dana dioba pod novom vlašću, nedostaje valjda samo da se do kraja godine još jednom podijelimo i nacionalno prebrojimo – zbog popisa. Doduše, ima i nekih benefita od toga. Ako, na primjer, gradonačelnik Budve Marko Bato Carević ispuni obećanje i, nakon popisa, napusti politiku. Pa nek popisuje naše i njihove u penziji, uz ukrštene riječi. Možda, doduše, onda neko konačno i odluči da ispita i Batov nesebični patroitski filing kojim voli da se pohvali, i konačno procesuira prijavu MANS-a o tome da je uzurpirao skoro pola miliona kvadrata državnog zemljišta na Krimovici u Opštini Kotor.

Sem Batove ostavke, malo šta, nažalost, dobrog može donijeti na brzinu organizovani popis stanovništva, u uslovima podignutih tenzija. Kako su nezvanično objavile Vijesti, Vlada planira da 1. novembra počne sa realizacijom popisa koji bi, prema Nacrtu koji je na brzinu izradila, trebalo da se održi do kraja ove godine, uz brzinsku javnu raspravu.   Ništa ozbiljne javne rasprave, i ostale trice. Problem je kada, recimo, Đukanovićev parlament, na brzinu izglasa Zakon o slobodi vjeroispovjesti. Ali ne i kada to isto učini ova vlada. Ili kad naprasno organizuje popis. A nakon što se premijer Zdravko Krivokapić, tokom ustoličenja mitropolita Joanikija, približio svojim dojučerašnjim ljutim neprijateljima Frontovcima, koji su Vladu uslovili održavanjem popisa, između ostalog.

Vlada je nedavno Nacrt zakona o popisu dostavila  Savjetu statističkog sistema na hitno izjašnjavanje, na početku hitno sazvane sjednice tog tijela. Zbog načina na koji im je Nacrt dostavljen, i zahtjeva da se o njemu hitno izjasne, većina članova Savjeta je to odbila. Oni su zahtijevali da se o sadržaju podataka, čije je prikupljanje predviđeno Nacrtom, održi javna rasprava u trajanju od najmanje 20 do 40 dana. Vlada je pod pritiskom pristala – na 20 dana rasprave. Što brže to bolje.  Nacrt je dostavljen i EU Delegaciji. Brzo je bogami reagovao i  predsjednik države Milo Đukanović i za decembar zakazao lokalne izbore u Cetinju, Mojkovcu i Petnjici. To bi značilo da će se popis i izbori održavati paralelno, uprkos preporukama Konferencije evropskih statističara da je važno da se popis održava u „stabilnom, političkom i društveno sigurnom okruženju“. Šta bi dio nove parlamentarne većine bez Đukanovića i on bez njih. Da je vječno nestabilno.

Jer sve dok je tako, nećemo imati kada da mislimo o nekim drugim brojkama, zbog kojih bi stvarno valjalo organizovati popis. Pa da zaista utvrdimo koliki je rast nezaposlenosti i da li su tačne tvrdnje opozicije da svakog mjeseca upišemo novu hiljadu nezaposlenih. O njima, doduše, nijesu mnogo brinuli kad su bili vlast i frizirali statistiku tržišta rada. No dobro sad.

Ne bi bilo zgoreg da konačno, recimo, saznamo i koliko je ljudi  napustilo ovu zemlju, i u kom broju je i dalje napuštaju. Prema nezvaničnim procjenama, Crnu Goru je do sada napustila petina stanovništva, odnosno u posljednjih 30 godina – oko 150.000 stanovnika. Pa da se neka nova vlast, koju ne bi zanimale samo naše nacionalnosti, vjerska uvjerenja  i broj lične karte na izborima, pozabavi i tim sumornim brojkama. I možda pokuša da ih vrati.

Gradeći zemlju u kojoj su dostojanstvo i slobode gađana važnije od njihovih nacionalnosti i vjere. I u kojoj imaju, naravno, šta da rade. Moguće i da u tom slučaju zastavama ne bi imao ko da maše. A nad ugroženim svetinjama ne bi više brigali ni penzionisani Bato, Milo i ostali „junaci“ naše tri decenije propadanja.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

I let je pad

Objavljeno prije

na

Objavio:

U ulozi destruktivne opozicije sklone nasilju, DPS je ružan i nemoćan koliko i njegovi prethodnici iz DF-a. I sadašnje vlasti podsjećaju na prethodnike. Slijepe za sve drugo i drugačije

 

Dovoljna je bila samo godina pa da se stvari, makar iz lične perspektive glavnih aktera, preokrenu naglavačke. Iako su posljedice njihovog djelovanje ostale jednako haotične.

Lideri DF-a Andrija Mandić i Milan Knežević u gluvo doba noći, u „gluvoj sobi“ Vlade, primaju raport premijera Krivokapića. Iskazuju spremnost da preuzmu odgovornost. Da se jurne na Cetinje. Potom bivši direktor Uprave policije Veselin Veljović u Prijestonici, u svanuće, predvodi poslanički klub DPS-a u jurišu na policijski kordon u kome su njegove doskorašnje kolege. Mnogi i saborci iz nekih ranijih juriša i odbrana. „Komandant“ biva uhapšen nakon što su ga policajci pronašli u Gradskoj kafani.

Televizijske kamere su na cetinjskim ulicama usnimile i Milivoja Katnića opremljenog gas maskom. Još traju sporenja o tome ko je glavnom specijalnom državnom tužiocu dao putni nalog – DPS ili VDT. I da li je on izvršio povjereni zadatak. Makar nalik onome što je uradio u jesen 2016. kada je, manje-više sam, spriječio pokušaj tzv. državnog udara.

Da slika bude kompletna, na protestu su i trostruki predsjednik Crne Gore Filip Vujanović i Ranko Krivokapić, dugogodišnji predsjednik parlamenta i počasni predsjednik Parlamentarne Skupštine OEBS-a. Možda prvi put na istoj strani, nakon referenduma o nezavisnosti.

Akteri su zamijenili uloge ali smo isti film gledali već mnogo puta, pa više i nijesmo načisto da li se sa policajcima pod punom opremom nadgurava Veselin Veljović pred Cetinjskom manastirom ili Milan Knežević pred Skupštinom.

Da li Milo Đukanović poručuje aktuelnoj Vladi i DF-u da, ukoliko ne odustanu od cetinjskog ustoličenja, „računaju na najgore”. Ili su to riječi kojima se Andrija Mandić, onomad, obraćao DPS-u i njegovoj vladi: „Ne može dvije hiljade policajaca da zaustavi ovo, računajte da će se desiti katastrofa”. Dok zažareni saborci, neki Predrag Radunović ili Slaven Bošković, dobacuju u mikrofon: „Moraćete da nas pobijete ili pohapsite, neka gleda narod Crne Gore”. Prije nego se vrate društvu u kafani/restoranu.

Našu svakodnevicu možemo da sagledamo i sa druge strane policijskog kordona. Iz perspektive onih koji navodno brane red, mir, ustavni poredak ili, najprostije, pravo novoizabranog mitropolita da službu ustoličenja napravi gdje i kako on hoće. Šta god o tome mislili lokalci. Takozvani ekstremisti, odnosno, narod – zavisno od toga dijele li uvjerenja onoga ko im izriče presudu.

I tu je moguće uočiti sličnosti u nastupu nekadašnjih i sadašnjih vlasti/opozicije. Kao da se sa pozicijom političke manjine ili većine nasljeđuje obrazac ponašanja i rječnik fraza kojima se opisuje djelovanje „druge strane”. Ovo je iskaz  nekadašnjeg Veljovića, nakon jednog od protesta opozicije koji je okončan u oblaku suzavca: „Ele­men­tar­no je po­li­tič­ki ko­rekt­no da ne iz­vr­će­te činje­ni­ce i da pri­hva­ti­te od­go­vor­nost za de­ša­va­nja, a ne da stal­no tra­ži­te kriv­ca u dru­gi­ma…”. On u potpunosti korespondira sa nedavnim izjavama Mandića kojima i on od svojih protivnika traži da „preuzmu odgovornost” i imenom i prezimenom stanu iza „ekstremista” i njihovog pokušaja „državnog udara”.

Crna Gora se vrti u začaranom krugu opasnog besmisla, predvođena političarima  koji, ni na vlasti ni u opoziciji, nijesu u stanju da prevaziđu vlastita ograničenja i iskorače iz kaljuge koju su omeđili stalnim zazivanjem sukoba po osnovu jednih te istih podjela i razlika. U ulozi destruktivne opozicije sklone nasilju DPS je ružan i nemoćan koliko i njegovi predhodnici iz DF-a. Kao što su i sadašnje vlasti spremne da po svaku cijenu brane sebe i svoje. Slijepe za sve drugo i drugačije.

U tu matricu sve bolje se uklapa premijer Zdravko Krivokapić. Konfuzni profesor s početka mandata, ekspert za promjenu mišljenja i kršenje postignutih dogovora, transformiše se u ambicioznog vlastodršca, samoumišljenog „vrhovnog komandanta”. Krizu kojoj je lično doprinio koristi za političko pregrupisavanje i novo približavanje DF-u spreman da, radi produženja premijerskog mandata, iz izvršne vlasti eliminiše one koji su zazirući od mogućeg krvoprolića, prošlog vikenda tražili druga rješanja.  Ostane li pri svom naumu, i URA će morati da se konačno odredi prema vladi novih prioriteta. Abazović nema mnogo izbora. Događaji na Cetinju raspršili su mnoge iluzije. Ko to ne želi da vidi ponovo će gutatu suzavac.

I, da, Joanikija Mićovića su ustoličili. Njegov slučaj je podsjetio – nekad i let može biti pad.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Rezolucija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne mogu nam pomoći rezolucije. Samo svijest o tome da će naša djeca na stranim jezicima , u tuđim zemljama pisati sastave o jeseni, ako jednog novog avgusta ne izaberemo odgovorne elite. Koje nas neće dijeliti

 

Septembar je. U sretnim vremenima, ono doba kad osnovci u glanc novim sveskama, kupljenim od pristojnih roditeljskih plata, pišu o zlatnim bojama jeseni, lastama i ljetnjim avanturama. Ne bi bilo iznenađenje, da se ovoga septembra,  u pismenim zadacima u Montenegru nađe i  ustoličenje mitropolita Joanikija.  Jer, kao da ništa drugo ne postoji i nije važno, čekamo peti  septembar i crkveni obred postavljanja novog mitropolita. Ili, kako ga zovu,  –  ,,događaj visokog bezbjednosnog rizika”. Kao da je, ne daj Bože, fudbalski derbi.

Ništa novo. Samo još jedna jesen koju dočekujemo u tenzijama, i podjelama.  Dok prethodne, ali i sadašnje političke elite nemilice rabe riječ  mir. Kao da nijesu baš oni ti zbog kojih nam je mir postala najvažnija riječ.  Važnija i od riječi –  život i budućnost. Nego, znaju oni to. Zato se sa tim osjećajem i igraju.

Bivši premijer Duško Marković  predložio je čak, u susret ustoličenju mitropolita Joanikija, da parlament što hitnije usvoji Rezoluciju o građanskom miru i stabilnosti. Kao da se ne podrazumijeva da politički prvaci postoje da obezbijede mir i stabilnost. O pravdi i redu trebalo bi  već nekoliko rezolucija. I kao da se, na kraju,  rezolucije u zemlji u kojoj ni Ustav nije svetinja, poštuju.  Nakon što je usvojena Rezolucija o Srebrenici, oni koji je negiraju, i dalje sjede u parlamentu, na čelu državnih kompanija, vode škole, bolnice…

Znaju Marković i njegovi to. Valjda zato DPS i nije pokrenuo u  parlamentu i formalnu proceduru kako bi se ta rezolucija, po Markoviću tako silno neophodna,  i usvojila. Možda bi, međutim, trebalo donijeti rezoluciju kojom se zabranjuje političarima da u javnim govorima podgrijavaju atmosferu do usijanja. Marković je, sve bdijući nad mirom u Crnoj Gori, tako upotrijebio riječi –  ,,građanski sukobi”, ,,sudbinska raskrsnica”, ,,nestabilnost”. Zvučalo je baš umirujuće.

,,Crna Gora se danas nalazi na sudbinskoj raskrsnici – ili će se nastaviti s nerazumijevanjem koje može da preraste u građanske sukobe, ili će mudrost zaustaviti nestabilnost u koju neumitno tone naše društvo. Nema danas među nama, koji smo dio javnog i političkog života, onih koji ne nose odgovornost za teško breme koje se nadvilo nad Crnom Gorom. Ako stvari izmaknu kontroli i krenu po zlu, više neće biti važno ko je započeo i ko je kriv, već jedino ko je mogao, a nije spriječio sukobe”, saopštio je Marković, pozivajući crkvene velikodostojnike da odgode ustoličenje. Dok su i on i njegovi istovremeno najavili da će doći na Cetinje na dan ustoličenja mitropolita. Radi mira i stabilnosti valjda. Moguće da zbog mira u  Đukanoviću  bliskim medijima ustoličenje mitropolita zovu Dan D ili dan kada će  ,,pasti krv na Cetinju”.

Marković je u jednom u pravu. Đukanovićev i njegov DPS je I te kako odgovoran za ,,teško breme koje se nadvilo nad Crnom Gorom”. Koje je osim što je započeo,  mogao i da zaustavi. Umjesto toga: tri decenije ratova, zločina, pljačkanja društvenih resursa, bogaćenja nekolicine, urušavanja institucija, organizovanog kriminala, prebijanja novinara, progona neistomišljenika… Šta je sve sam Marković kao dugogogišnji šef tajne policije mogao da zaustavi. Za mnogim rezolucijama možda ne bi danas bilo potrebe.

U još jednom je Marković u pravu. Nije samo DPS odgovoran. Od avgusta, otkako je DPS na izborima izgubio vlast, nova vlast potrudila se da identitetske teme ostanu u fokusu. Od januara su goruće teme Temeljni ugovor SPC-a, status Mitropolije, novi mitropolit, crkvena imovina. Teško da premijer Zdravko Krivokapić danas, kad pokušava svu odgovornost za tenzije da prebaci na Đukanovića, može reći da je zbog  toga samo kriv DPS ili Demokratski front.  On se od avgusta ponaša kao zastupnik Mitropolije crnogorsko-primorske, a ne premijer svih. U njegovoj apostolskoj Vladi nema pripadnika manjina. Ministrica kulture koju je on izabrao ostaje na toj poziciji, bez obzira, na opaku politiku koju vodi.  Krivokapić je taj koji je, kada je predstavnicima Crnogorske pravoslavne crkve zabranjeno da uđu u parlament na raspravu o Zakonu o slobodi vjeroispovijesti, objašnjavao razliku između tradicionalnih i drugih vjerskih zajednica.  Zato se ne bi trebao čuditi tenzijama i bijesu. Đukanović i DF, odnosno njihov mentor i partner Vučić, su to vješto iskoristili. Da oprobanim metodana još jednom testiraju haos.

I ne mogu nam tu pomoći rezolucije.  Samo svijest o tome da će naša djeca na stranim jezicima u tuđim zemljama pisati sastave o jeseni, ako jednog avgusta ne izaberemo odgovorne vlasti. Koje nas neće dijeliti.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo