Jugonostalgičari od Triglava do Đevđelije iskoristili su 35. godišnjicu smrti Josipa Broza da bar za trenutak, u svojim sjećanjima, pobjegnu od surove stvarnosti u daleku bolju prošlost zvanu SFRJ. I jednoglasno zaključili: nekad nam je bilo brozno, a sada – grozno.
Istog dana do javnosti je stigla vijest da ljudi i dalje masovno bježe sa sjevera Crne Gore u potrazi za boljim životom. Mahom u Njemačku.
Iz civilnog sektora tvrde da je iseljavanje uzelo toliko maha da je broj emigranata već dostigao oko četiri hiljade. Reagovala je i njemačka ambasadorka u Podgorici Gudrun Štajnaker. Pozvala ih je da ne odlaze u njenu zemlju, jer tamo neće dobiti azil. Apelovala je i na Vladu Crne Gore da im to prenese. A kako su reagovali domaći lakireri sumorne stvarnosti?
Premijera Mila Đukanovića ta masovna seoba ni najmanje ne zabrinjava. Iako novinarima nije odgovorio da li Vlada zna koliko se ljudi iselilo, Đukanović uvjerava da to nije ,,alarmantan problem”. Da u to ne bi ko posumnjao, u pomoć mu je priskočio Rafet Husović, potpredsjednik Vlade za regionalni razvoj. Problem je, kaže Husović, predimenzioniran.
Tako iz njihovih kabineta izgleda drama koju preživljavaju brojne porodice u Plavu, Rožajama, Beranama, Bijelom Polju…
Niko ne bježi od dobra, iz svog doma i domovine. Ali kad siromaštvo, nezaposlenost i nepravda pređu sve granice izdržljivosti i država od vas digne ruke, onda se spas traži i u neizvjesnoj tuđini. U bjelopoljskoj Radničkoj partiji ističu da se ljudi iseljavaju zbog nepotizma, političke korupcije, unaprijed izrežiranih konkursa za prijem u radni odnos, što posebno obeshrabruje mlade da će u rodnom gradu naći posao.
A kakva vlast upravlja ovom državom mogli smo se, po ko zna koji put, uvjeriti i na osnovu nekoliko događaja koji su obilježili ovu sedmicu.
Vlada je proglasila privatizaciju trinaest kompanija petogodišnjom tajnom. I to ne bilo kojih. Među njima su Montenegro Airlines, Institut Simo Milošević, hotelske grupe Budvanska i Ulcinjska rivijera, Novi duvanski kombinat, Montenegro Defence Industry i Pošta Crne Gore. Time je, kako to tvrdi i MANS, otvoren prostor da ih vlast, daleko od javnosti, lakše rasproda u bescjenje i pokloni sumnjivim osobama i kompanijama. Da bi sve bilo kako ne valja – spornu odluku potpisao je Aleksandar Tičić, sekretar Savjeta za privatizaciju i kapitalne investicije, funkcioner DPS-a optužen u aferi Košljun. Protiv njega se vodi sudski postupak. U ovoj državi to je preporuka za napredovanje.
Suvišno je podsjećati da su brojna crnogorska preduzeća u protekle dvije decenije rasprodata budzašto, a hiljade radnika se našlo na ulici. I iz Evropske unije godinama stižu kritike zbog netransparentne privatizacije, ali Vlada i dalje tjera po svome. Zahvaljujući i opoziciji koja rascjepkana i posvađana ne uliva povjerenje da se može suprotstaviti ovoj raspojasanoj sili.
Samovoljni premijer nakon što je gorivo proglasio za luksuz, kritiku te besmislicu etiketira kao politikanstvo dokonih, a kritičare marginalcima. Može mu biti. Baš kao i njegovom miljeniku mitropolitu Amfilohiju da zahtjevu državnih zvaničnika da crkva saobrazi svoju misiju sa granicama države prkosi porukom kako njegova crkva ,,ne može kao svoje prihvatiti državne granice avnojevske fildžan-države Crne Gore”. Ili da se hvali da su stanovi i hoteli koje gradi po Crnoj Gori ,,biznis mitropolije, u slavu Boga, a na dobro naroda”. Tako je to kad nadležni državni organi ne kontrolišu milione eura koje Amfilohije obrće. On samo oponaša ovozemaljske tajkune, koji su takođe, kasta iznad zakona.
Obespravljeni uzaludno pokušavaju da se izbore za svoja prava. Bivši radnici Radoja Dakića, njih oko 1800, čitavu deceniju na osnovu pravosnažnih presuda potražuju po 77 neisplaćenih mjesečnih zarada. Ukupno sa kamatama oko 50 miliona eura.
Bitku uglavom biju sami, jer ovdje nema radničke solidarnosti. Pokazao je to i prvomajski protest. Nekoliko granskih sindikata nisu uspjeli da okupe ni dvjesta duša na podgoričkom glavnom trgu. Od golog straha još se malo ko usuđuje da i mirnim protestom iskaže svoje nezadovoljstvo protiv ove vlasti. Sve dok jednom gnjev eksplodira.
Veseljko KOPRIVICA