Jedna od najčešće ponavljanih tvrdnji glasi da nekoliko desetina pitanja postavljenih chatbotu može potrošiti približno pola litra vode. Ta procjena pomogla je javnosti da zamisli ekološku cijenu vještačke inteligencije, ali je ne treba prihvatati kao univerzalno pravilo
Svaki put kada postavimo zadatak našem AI asistentu, neki super računar se zagrijava. Da bi nastavili sa brojnim pitanjima i taskovima potrebno je da se rashlade. Gotovo nekontrolisana upotreba ovih digitalnih pomoćnika uzrokuje ogromnu potrošnju vode koja služi za rashlađivanje data centara u kojima se procesuiraju naši svakodnevni promptovi.
Svaki odgovor na naša pitanja nastaje u fizičkim postrojenjima ispunjenim hiljadama računara koji troše električnu energiju i proizvode veliku količinu toplote. Za njihovo rashlađivanje, najčešće je potrebna voda. Ona se koristi za hlađenje opreme, ali i u elektranama koje proizvode struju potrebnu za njen rad. Stručnjaci razlikuju direktnu potrošnju vode u samom centru podataka i indirektnu potrošnju povezanu sa proizvodnjom električne energije.
Sistem je sličan kao i kod personalnih računara ili lap topova. Što više radi, veće je zagrijavanjanje. Moćni procesori koji pokreću savremene AI modele rade neprekidno i pri tome stvaraju veliku količinu toplote. Ako temperatura postane previsoka, oprema može usporiti, prestati da radi ili se oštetiti.
Neki centri podataka koriste vazduh za hlađenje, dok drugi koriste sisteme u kojima voda preuzima toplotu iz postrojenja. Dio vode može kružiti kroz zatvoren sistem, ali se kod određenih načina hlađenja dio svakako gubi isparavanjem. Takav sistem može trošiti manje električne energije od klasičnog hlađenja klima-uređajima, ali zato povećava potrošnju vode.
Prema podacima Međunarodne agencije za energiju, sistemi za hlađenje i kontrolu uslova mogu činiti oko sedam odsto ukupne potrošnje energije u veoma efikasnim velikim centrima podataka, ali i više od 30 odsto u manje efikasnim postrojenjima
Jedna od najčešće ponavljanih tvrdnji glasi da nekoliko desetina pitanja postavljenih chatbotu može potrošiti približno pola litra vode. Ta procjena pomogla je javnosti da zamisli ekološku cijenu vještačke inteligencije, ali je ne treba prihvatati kao univerzalno pravilo.
Potrošnja jednog AI upita zavisi od velikog broja činilaca. Recimo, modela koji se koristi, složenosti zadatka, trajanja obrade, efikasnosti čipova, opterećenja servera, načina hlađenja, lokalne klime, doba dana i izvora električne energije. Isti zadatak zato može imati potpuno različit vodeni otisak u dva centra podataka.
Istraživači američke laboratorije Lawrence Berkeley utvrdili su da potrošnja vode po pojedinačnom računarskom zadatku može varirati više hiljada puta, u zavisnosti od efikasnosti opreme i mjesta na kojem se obrada odvija. Zbog toga nije moguće pouzdano odrediti koliko vode troši svako pitanje bez podataka o konkretnom sistemu koji ga obrađuje.
Globalni centri podataka potrošili su oko 1,5 odsto ukupne svjetske električne energije 2024. godine. Međunarodna agencija za energiju procjenjuje da bi se njihova potrošnja struje do 2030. mogla više nego udvostručiti i dostići oko 945 teravat-sati godišnje. To je nešto više od današnje ukupne potrošnje električne energije u Japanu. AI je glavni, iako ne i jedini, pokretač tog rasta. Veća potrošnja struje obično znači i veći pritisak na vodne resurse.
Microsoft navodi da su njegovi centri podataka tokom jedne izvještajne godine u prosjeku trošili 0,30 litara vode po kilovat-satu električne energije koju je koristila računarska oprema. To je 39 odsto manje nego 2021. godine. Kompanija razvija i novu generaciju centara sa zatvorenim sistemima u kojima voda kruži između servera i rashladnih uređaja, bez stalnog dopunjavanja radi hlađenja.
Precizan odgovor o potrošnji vodenih resursa za sada ne postoji. Kompanije uglavnom objavljuju ukupnu godišnju potrošnju svojih postrojenja, ali rijetko navode koliko je vode utrošeno baš na AI.
D.LUČIĆ