Kremlj je napravio stratešku grešku koncentrišući vojne aktivnosti na jugu i jugoistoku Ukrajine nakon poraza pod Kijevom u aprilu 2022. Glavne žrtve ruskih vazdušnih napada i artiljerijskog granatiranja bile su regije u kojima je značajan dio stanovništva želio da Ukrajina obnovi dobre odnose sa Rusijom, čak i nakon što je ona anektirala Krim i pružila vojnu podršku separatističkom pokretu u Donbasu

Prema zvaničnim podacima, krajem 2025. godine, Ukrajinska pravoslavna crkva (UPC), koja je prije ruske agresije bila podređena Moskovskom patrijarhatu, još je imala više od 7800 parohija u Ukrajini, uprkos tome što je zabranjena od strane parlamenta u avgustu 2024.  Regije sa najvećim brojem parohija povezanih sa UPC su Dnjepropetrovska oblast (522), Vinička oblast (495) i Zakarpatje (487).

Liderstvo Dnjepropetrovske oblasti nije iznenađujuće. To je najnaseljenija regija Ukrajine (ne računajući Donjecku oblast koju uglavnom okupira Rusija) i ima 3,3 miliona stanovnika. Još važnije je što  se ova regija dijelom nalazi na jugu i jugoistoku Ukrajine, gdje je UPC dominirala prije rata.

Ali Vinička oblast (1,5 miliona) i Zakarpatje (1,2 miliona) nisu toliko naseljene. Među dvadeset ukrajinskih oblasti koje su u potpunosti pod kontrolom ukrajinske vlade, postoji najmanje pet koje imaju više stanovnika. Osim toga, tu je i Kijev, koji se smatra zasebnom regijom. Teško je procijeniti trenutni broj stanovnika glavnog grada, ali ne može biti mnogo manji od 2 miliona (prije rata ih je bilo više od 3,5 miliona). Vinička oblast se nalazi u centralnoj Ukrajini, gdje se UPC morala takmičiti s drugim pravoslavnim crkvama. Zakarpatje se nalazi u zapadnom dijelu zemlje, gdje značajan dio stanovništva čine katolici, protestanti i grkokatolici (pravoslavci  koji održavaju puno zajedništvo s Papom u Rimu).

Veliki broj parohija UPC koje su ostale u Viničkoj oblasti i Zakarpatju može se pripisati njihovoj relativnoj neugroženosti: prva je bombardovana od strane Rusije, ali ne tako žestoko kao njeni istočni i južni susjedi, a druga je doživjela samo jedan značajan napad. Bilo je to na početku rata, kada je Moskva htjela pokazati Budimpešti da ruske rakete mogu dosegnuti područje naseljeno etničkim Mađarima. Od tada, na zahtjev mađarskog premijera Viktora Orbana, Kremlj sprečava svoje trupe da napadnu Zakarpatje.

Zbog svog relativnog mira, ovi regioni ne pate od antiruskih javnih raspoloženja, koja često rezultiraju akcijama protiv UPC. Zvanično je UPC  prekinula sve odnose sa Moskovskom patrijaršijom u maju 2022. godine, ali zvanična ukrajinska propaganda i dalje opisuje UPC kao marionetu Kremlja kako bi imala vrlo zgodnog i potpuno bespomoćnog unutrašnjeg neprijatelja. Kremlj je napravio stratešku grešku koncentrišući  vojne aktivnosti na jugu i jugoistoku Ukrajine nakon poraza pod Kijevom u aprilu 2022. Zbog toga su glavne žrtve ruskih vazdušnih napada i artiljerijskog granatiranja regije u kojima je značajan dio stanovništva želio da Ukrajina obnovi dobre odnose sa Rusijom čak i nakon što je anektirala Krim i pružila vojnu podršku separatističkom pokretu u Donbasu.

Većina onih koji su odrasli u ruskoj kulturi i smatrali Rusiju istorijskim saveznikom sada pokušavaju da se oslobode vlastite kulturne pozadine i pokažu da ne žele imati ništa zajedničko s Rusijom. Neke od ovih akcija možda su diktirane željom da se spriječi bilo kakva sumnja u proruska osjećanja. Ali, nema sumnje da su bijes i netrpeljivost prema Rusiji na jugu i jugoistoku Ukrajine uglavnom iskreni. Teško je ne gajiti takva osjećanja za  zemlju čije trupe redovno ostavljaju tvoj grad bez struje. One koji su namjerno uništili kanalizacioni sistem, kao što se dogodilo u Mikolajvu, koji ima više od 400 hiljada stanovnika i bio je jedan od najproruskijih gradova prije rata. One koji onemogućavaju noćni san zračnim napadima.

U Zakarpatju ljudi mogu mirno spavati. To je jedina ukrajinska regija bez policijskog sata noću, i od početka rata se smatra sigurnim utočištem. Muškarcima mlađim od 60 godina zabranjeno je napuštanje Ukrajine. Ali bolje je živjeti bez stalnog straha od ruskih zračnih napada, posebno ako ostatak porodice ne želi ostati u inostranstvu. No, sada ne mogu svi priuštiti život čak ni u malim zakarpatskim gradovima, jer je stanarina tamo mnogo veća nego u Kijevu.

Ova prekrasna regija je bila relativno siromašna prije rata. Privlačila je mnogo turista, ali ne dovoljno da nadoknadi gubitak radnih mjesta u fabrikama, koje su uglavnom zatvorene nakon raspada SSSR-a. Zahvaljujući ratu pojavio se izuzetno profitabilan posao – dovođenje muškaraca iz ostalih krajeva Ukrajine, da bi ilegalno prešli granicu. To košta 11,5 hiljada eura po osobi.

Širenje ilegalnog poslovanja po cijeloj regiji ne sprečava njenu lojalnost Ukrajini. U proljeće 2014. godine, svi pokušaji podsticanja secesionističkih osjećaja među zakarpatskim Mađarima nisu urodili plodom. Smatra se da je Kremlj želio organizirati separatistički pokret u regiji, sličan onome koji je stvoren u Donbasu. Iako su neki ruski stručnjaci i političari predviđali da će takav pokret brzo steći utjecaj u Zakarpatju, on se nikada nije pojavio.

Primjer Zakarpatja pokazuje da ni ruski zračni napadi, niti mržnja prema Rusiji, nisu potrebni za razvoj patriotskih osjećaja. Ali bez njih predsjednik Volodimir Zelenski i njegovi saradnici nisu mogli koncentrirati moć u svojim rukama. Kremlj je očekivao da će zračni napadi na ukrajinske gradove izazvati društvene nemire u njima. Međutim, to je ojačalo pozicije aktuelne vlade.

Do 2022. godine, Zelenski je izgubio većinu izuzetne javne podrške, koja mu je donijela ubjedljivu pobjedu nad njegovim prethodnikom Petrom Porošenkom. Ukrajinska vlada je bila podijeljena i neefikasna. Putin je smatrao da će Ukrajina biti lako poražena, jer se niko neće boriti za tako slabog i nepopularnog predsjednika.

Ruske bombe i rakete pokazale su se kao velika politička prednost nad konkrencijom za Zelenskog. Učinile su nevažnim najvažnija Zelenskijeva izborna obećanja. Pobijedio je na izborima jer je smatran osobom koja će moći eliminirati korupciju i okončati sukob s Rusijom.

Kampanja Zelenskog protiv korupcije nije donijela nikakve vidljive rezultate. Nije uspio postići ni  dogovor s Rusijom, jer nije mogao ispuniti Minske sporazume preuzimajući veliki politički rizik. Bio je stjeran u ćorsokak i njegova politička budućnost izgledala je sumorno. Sada se čini još moćnijim od Leonida Kučme i Viktora Janukoviča, predsjednika koji su bili blizu uspostavljanja autoritarnih režima. Zaustavili su ih ambiciozni politički rivali i jake opozicione stranke, koje su uspjele organizirati masovne proteste. Zahvaljujući ratu, Zelenski uspijeva potisnuti svoje potencijalne protivnike koji se boje da će biti optuženi za ometanje ratnih napora, ako počnu kritizirati predsjednika.

U julu 2025. godine, Zelenski je odlučio ukloniti posljednju prepreku na putu ka autoritarnoj vladavini – Antikorupcijski biro Ukrajine (NABU) i Specijalizovano tužilaštvo za borbu protiv korupcije (SAPO). Ove nezavisne agencije za istragu korupcije ne mogu biti pod kontrolom nijedne ukrajinske vlasti. Štaviše, njihovu aktivnost nadgleda američka administracija.

Očekivalo se da američkog predsjednika Donalda Trumpa neće zanimati sudbina agencija koje su organizirane pod pritiskom Obamine administracije. Ali Zelenski je ozbiljno pogriješio. Parlament je 22. jula 2025. godine usvojio zakon kojim je potpuno eliminirana nezavisnost NABU-a i SAPO-a, podređujući ih državnom tužiocu. Za nekoliko dana, Zelenski je prisiljen uličnim protestima i pritiskom iz Washingtona da  obnovi nezavisnost NABU-a i SAPO-a. Parlament je 31. jula  usvojio novi zakon. Zelenski je morao da smijeni Andrija Jermaka, svog bliskog saradnika, koji je kao šef predsjedničkog ureda uspostavio kontrolu nad političkim i ekonomskim aktivnostima Ukrajine. Jermak je i dalje pod prijetnjom optužbi za učešće u korupcijskim shemama.  Mogućnost za to se povećala nakon što su NABU i SAPO 15. februara uhapsili Hermana Galuščenka, bivšeg ministra energetike Ukrajine, koji je 17. jula 2025. postao ministar pravde Ukrajine, kako bi vodio kampanju protiv nezavisnih istražnih agencija.

Postoje znakovi da je predsjednički ured već započeo medijsku kampanju protiv NABU-a i SAPO-a, sličnu onoj koja je organizirana u julu 2025. Od sredine januara raste broj publikacija u kojima se NABU i SAPO kritiziraju zbog korupcije i neefikasnosti. Zelenski može ponovo pokušati eliminirati njihovu nezavisnost. Dok ruske bombe i rakete pogađaju ukrajinske gradove i antiruska atmosfera traje,  Zelenski će zadržati šansu da uspostavi autoritarnu vlast.

Minsk, vruć krompir

Sporazum, koji je zaključen u Minsku 12. februara 2015. godine, nametnuo je ukrajinskoj vladi obaveze da dodijeli poseban status samoproglašenim republikama Donjeck i Lugansk, prizna njihovo pravo na samoupravu i odmah ponovo počne isplaćivati penzije i socijalnu pomoć njihovim stanovnicima. Predsjednik Petro Porošenko bio je primoran da potpiše sporazum jer je želio što prije uspostaviti prekid vatre kako bi spasio ukrajinske trupe okružene u Debaljcevu, gradu na istočnom rubu Donječke oblasti.  Porošenko nije bio u mogućnosti da ispuni uslove sporazuma, koji se odnose na samoupravu Donjecka i Luganska i socijalnu podršku njihovim stanovnicima. Bojao se da će izazvati negodovanje ukrajinskih građana, koji su te zahtjeve smatrali ponižavajućim. Moskva nije pristala ni na kakve ustupke, a odnosi između Rusije i Ukrajine ostali su neprijateljski.

Većina ukrajinskog stanovništva željela je obnoviti prijateljske veze s Rusijom i krivila je Porošenka što to nije učinio. Zelenski je obećao da će postići dogovor s Rusijom tokom svoje izborne kampanje, ali nije uspio da to postigne nakon što je izabran. Kremlj je nastavio insistirati na trenutnom ispunjenju svih uslova, a Zelenski je pokušavao  izbjeći davanje samouprave Donjecku i Luhansku. Kremlj je to iskoristio kao izgovor za napad   na Ukrajinu.

Dmitri GALKIN

Kriza na Grenlandu i trgovinski rat Kina-SAD pokazali su da je Trampova sklonost mahanju pesnicom ograničena njegovim strahom od gubitaka. Iako su EU i Kina mnogo moćniji od Irana, jasno pokazivanje odlučnosti moglo bi natjerati predsjednika SAD da popusti. Blefiranje uz ovoliko bojevih glava na obje strane je opasna taktika po cijeli svijet

Javnost je očekivala da  sazna više o situaciji oko Irana tokom Donald Trampovog govora o stanju nacije, ali je on imao drugih prioriteta. Napadao je demokratske zakonodavce, somalijske pirate koji haraju ulicama Mineapolisa i koga sve ne. O Iranu tek nekoliko riječi. U brzom pregledu stanja rekao je da će tražiti diplomatsko rješenje, ali upozorio Iran od opasnosti razvoja nuklearnog programa. U svom stilu, bez dodatnih detalja, rekao je da Teheran pokušava da razvije balističke rakete koje bi mogle dosegnuti SAD. U govoru se nijesu našla ubistva u Minesoti, Epstinovi fajlovi ili Grenland.

Njegov državni sekretar Marko Rubio, nešto prije ovog govora dao je širi uvid u situaciju. Održao je rijetki brifing takozvanoj „grupi osmorice“ koju čine najviši zakonodavci iz obje stranke u Predstavničkom domu i Senatu, kao i predsjednici i članovi obavještajnih odbora oba doma. Ova grupa dobija brifinge Bijele kuće o povjerljivim obavještajnim pitanjima, koja mogu uključivati i pripreme za vojne akcije. Rubio je posljednji put javno brifovao grupu dan nakon što su SAD pokrenule operaciju hvatanja Nikolasa Madura. Ovog puta je saopštio da SAD raspoređuju najveću silu aviona i ratnih brodova na Bliskom istoku još od 2003., odnosno priprema rata u Iraku.

S obzirom na količinu vojne snage oko Irana i prisustvo nosača aviona USS Džerald Ford, brojni analitičari smatraju da je za napad potreban još samo amin predsjednika. U skoro pet decenija antagonizma i povremene saradnje, Islamska Republika i SAD nikada nisu bile bliže ivici velikog sukoba.

Javnost je malo saznala o Rubiovom brifingu od Čaka Šumera lidera demokrata u Senatu. „Ovo je ozbiljno. Administracija mora da iznese svoj slučaj pred američkim narodom“, upozorio je.

Džim Hajms, vodeći demokrata u obavještajnom odboru Predstavničkog doma dao je oporo  mišljenje: „Ratovi na Bliskom istoku ne prolaze dobro ni za predsjednike ni za zemlju, a nijesmo čuli nijedan dobar razlog zašto je sada trenutak za pokretanje još jednog rata u regionu“.

Prema američkom Ustavu, Kongres ima isključivu moć da šalje američke trupe u rat, osim za ograničene udare iz nacionalnih sigurnosnih razloga. I republikanci i demokrate upozorili su da predsjednik treba odobrenje Kongresa prije bilo kakve potencijalne akcije protiv Irana.

Bolji poznavaoci stanja, za američke medije tvrde da, strateški gledano, ne postoji veliki razlog za napad na Iran. Teheran jeste prijetnja interesima SAD-a na Bliskom istoku, tvrde oni, ali ne predstavlja neposrednu opasnost za zemlju. Smatraju da bi dugotrajni ekonomski i diplomatski pritisak dodatno  oslabio režim bez rizika od otvorenog sukoba.  Ali, može biti da se nekom žuri.

Prema izvještaju CBS News-a, koji navodi više izvora upoznatih sa situacijom, Tramp je frustriran ograničenjima vojnog pritiska na Iran. Savjetnici su mu navodno rekli da je malo vjerovatno da bi ograničeni udari na Iran, koje on često pominje, bili odlučujući, te da postoji rizik od eskalacije u širi sukob.

Dok se gomilaju trupe, teku  razgovori SAD-a sa Iranom. Oni se odigravaju u Ženevi i njihove rezultate znaćemo kada ovaj broj Monitora ode u štampu. Za sada znamo da je zamjenik ministra vanjskih poslova Irana Madžid Takht-Ravanči rekao da je Iran spreman da što prije postigne sporazum. Američku delegaciju predvodiće Stiv Vitkof, Trampov dugogodišnji prijatelj i izaslanik za Bliski istok i predsjednikov zet Džered Kušner. Tramp će odluku o eventualnom udaru na Iran bazirati na procjenama ovih glavnih pregovarača.

I prošle sedmice američki diplomati i njihove iranske kolege sastali su se u Ženevi. Ishod je djelovao neizvjesno. Dok su Iranci tvrdili da je postignut dobar napredak, Amerikanci su govorili o malom.. U međuvremenu, predsjednik SAD-a ponovo je zaprijetio napadom na Iran. Sjetiće se svi -ovo su načini na koji se on igra diplomatije i podiže uloge.

Veliko je pitanje da li su  pregovori taktika za kupovinu vremena kako bi se Amerikanci bolje pripremili za već zacrtane napade. Pregovori za SAD mogu biti fasada, način da se protivnik zavara i stekne lažan osjećaj relaksacije. Prošle godine, upravo kada su se američki i iranski predstavnici trebali sastati u Omanu za novi krug pregovora, Izrael, ključni američki saveznik, pokrenuo je masovnu vojnu kampanju protiv Irana.

Ima Iran još skepsi u vezi sa novom rundom pregovora. Njihova delegacija je već pomenula da su voljni na pristanak oko svih pitanja vezanih za nuklearni program, ali da strahuju da to neće biti dovoljno da zadovolji apetite Bijele kuće. Zna Iran kako su se završili neki raniji angažmani. Naročito je znakovit onaj oko Zajedničkog sveobuhvatnog akcijskog plana (JCPOA) koji su potpisale SAD, Kina, Rusija, Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Njemačka, EU i Iran 2015. Sporazum je omogućio ublažavanje sankcija u zamjenu za potpunu transparentnost iranskog nuklearnog programa. Iran je ispunio svoje obaveze što je više puta potvrđivala Međunarodna agencija za atomsku energiju. Tramp je kasnije jednostrano povukao SAD iz JCPOA i ponovo uveo maksimalne sankcije s ciljem da oslabi iransku ekonomiju.

Zbog svega ovoga veliki dio javnosti vjeruje da bi se američki ulog mogao uvećati sa nuklearnog programa, na balističke rakete i ultimativno promjenu režima u Teheranu.

Skepse ima kako mediji prenose i u američkim redovima. General Den Kejn, upozorio je da bi napadi na Iran mogli uvući SAD u dugotrajan sukob. Navodno je ukazao da bi vojna akcija mogla imati posljedice širom regiona, uključujući  odmazde iranskih saveznika ili veći sukob koji bi zahtijevao dodatne američke snage. U dugoj objavi na platformi Truth Social, Tramp je nazvao izvještaje lažnim vijestima. „General kao i svi mi, ne bi želio vidjeti rat, ali ako se donese odluka o vojnoj akciji protiv Irana, po njegovom mišljenju to će biti nešto što se lako može dobiti“, peglao je situaciju predsjednik.

Iran je pretrpio ozbiljne udarce u posljednjih godinu dana: pad režima Asada u susjednoj Siriji, uništenje njegovih Hezbolah satelita u Libanu i američko i izraelsko bombardovanje njegovih nuklearnih i raketnih programa u junu. Ako iranski lideri budu smatrali da američki napadi ugrožavaju njihovu vlast, mogli bi se odlučiti na odmazdu velikih razmjera usmjerenu na izazivanje američkih gubitaka ili ometanje naftne industrije u Zalivu, kažu bivši američki zvaničnici, strani diplomati i stručnjaci. Njihov odgovor ovaj put bi mogao biti znatno ozbiljniji.

Kažu da Iran ima tri načina da uzvrati SAD-u, a potencijalno i njegovim saveznicima: raketne napade; napade preko saveznika, uključujući Hamas, Hezbolah ili Huti pobunjenike; ili terorističke napade širom svijeta.

„Ono što bi moglo biti drugačije ovaj put je da pokušaju da regionalizuju sukob, umjesto da idu samo na Izrael ili američke baze“, rekao je Džozef Votel, penzionisani general vojske koji je nadgledao američke snage na Bliskom istoku tokom Trampovog prvog mandata. Votel je rekao da je jedna od mogućnosti da Iran pokuša da gađa rafinerije nafte u državama Zaliva kako bi sve uveo u sukob i pretvorio ovo u dugotrajniji konflikt.

Prema Hoseinu Kananiju, bivšem oficiru Iranske revolucionarne garde, ako SAD napadnu, Iran bi ciljao američke baze u regionu, uključujući Katar, Kuvajt, UAE i Bahrein. Takođe je rekao da bi Teheran mogao napasti evropske vojne instalacije ako te zemlje učestvuju u kampanji protiv Irana. Nijedna evropska zemlja nije rekla da bi se pridružila američkoj vojnoj operaciji u Iranu.

Mogući napad na Iran nosi i dva problema koja su mučila američke predsjednike prije Trampa. Prvi je nerazumijevanje rata među civilima. Tramp želi vojne opcije koje bi mu omogućile nanošenje štete Iranu uz mali rizik i trošak. Takva opcija teško da postoji. Druga tema koja oblikuje i ograničava Trampove opcije jeste preopterećenost imperije. Koliko god moćna američka vojska bila, ona ima svoje granice. SAD posebno imaju kritičan manjak ključnih raketnih odbrambenih sredstava kao što su THAAD presretači i Patriots. Ove platforme su vitalne za odbranu od iranske odmazde, ali ih SAD troše posljednjih godina dostavljajući ih Izraelu, Ukrajini i Tajvanu. Primjera radi, dvanaestodnevni rat u junu 2025. koštao je Izrael do 12 milijardi dolara, dok je potrošio četvrtinu američkih zaliha THAAD presretača.

Foreign Affairs je ovih dana prenio i kratku analizu Nejt Svensona višeg saradnika i direktora Projekta strategije prema Iranu pri Atlantic Councilu koji je bio i direktor za Iran u Nacionalnom savjetu za bezbjednost između 2022. i 2025., kao i član Trampove administracije u timu za pregovore s Iranom. On smatra da je Tramp iz prethodnih blic akcija naučio da se stvari mogu završiti odmah, i  da bi  mogao  ponoviti svoj obrazac. Po njegovom mišljenju, Tramp ne shvata da slabost Irana neće navesti zemlju da kapitulira za pregovaračkim stolom. Naprotiv, trenutna ranjivost Irana samo sužava prostor za značajne kompromise. Tramp ne razumije ni da se Iran sada suočava s potpuno drugačijim okolnostima nego u junu 2025., kada je odlučio deeskalirati situaciju. Islamska Republika sada vjeruje da Izrael i SAD namjeravaju kontinuirano udarati po iranskom balističkom raketnom programu, temelju iranske odbrane, i da mora biti agresivnija kako bi spriječila tu vrstu stalnog napada koji bi je mogao potpuno srušiti.

Na kraju svega kao da nikome nije jasno šta su ciljevi američke diplomatije i mornaričke diplomatije, a šta je  Trampova buka. Nije sasvim jasno  ni da li Bijela kuća uopšte zna svoje granice. Pitanje je koliko je Tramp spreman na skupi i komplikovani sukob koji bi mogao proizaći iz trenutne krize.

Svijet se kreće ka scenariju konfrontacije. Ipak, diplomatski put još nije potpuno blokiran. Kriza na Grenlandu i trgovinski rat Kina-SAD pokazali su da je Trampova sklonost mahanju pesnicom ograničena njegovim strahom od gubitaka. Iako su EU i Kina mnogo moćniji od Irana, jasno pokazivanje odlučnosti moglo bi natjerati predsjednika SAD da popusti. Blefiranje uz ovoliko bojevih glava na obje strane je opasna taktika po cijeli svijet.

Dragan LUČIĆ

Marco Rubio je na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji rekao da će politika SAD-a biti usmjerena na obnovu, a ne na uništenje. Ali čini se da od postojećeg globalnog sistema neće ostati mnogo toga ako Trampova administracija uspije ostvariti svoje ciljeve. Ono što Rubio smatra “greškama”, koje su napravljene u prošlosti i sada ugrožavaju budućnost zapadne civilizacije, zapravo su stubovi sistema koji lideri EU pokušavaju spasiti

Trampova administracija je to konačno javno izjavila. Državni sekretar SAD-a Marco Rubio je u svom govoru na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji 14. februara izjavio da se postojeći globalni poredak više ne može tolerisati, jer se zasniva na greškama koje su SAD i Evropa napravile zajedno. A sada će američka administracija što prije ispraviti te greške. SAD će biti oduševljene ako im se evropske zemlje pridruže u rekonstrukciji globalnog sistema koju će započeti. Ne bi trebale očekivati ​​nikakve posebne koristi od toga, jer SAD neće podnijeti nikakve žrtve. Ali to je njihova dužnost, jer je transformacija globalnog političkog sistema potrebna da bi se spasila zapadna civilizacija.

U prošlom broju, Monitor je istakao da je izvještaj o sigurnosti ovogodišnje minhenske konferencije nazvan Under destruction, a amblem je slon, maskota američke Republikanske stranke, sa kontinentima otisnutim na koži. Izvještaj o sigurnosti počinje izjavom da je svijet ušao u period politike rušenja.

Marco Rubio je rekao da će politika SAD-a biti usmjerena na obnovu, a ne na uništenje. Ali čini se da od postojećeg globalnog sistema neće ostati mnogo toga ako Trampova administracija uspije ostvariti svoje ciljeve. Jer ono što Rubio smatra “greškama”, koje su napravljene u prošlosti i sada ugrožavaju budućnost zapadne civilizacije, zapravo su stubovi sistema koji lideri EU pokušavaju spasiti.

Prvo, ideja da globalni poredak zasnovan na pravilima treba da zamijeni nacionalne interese Rubiu se čini glupom i smiješnom. Ali to je osnova za evropsko ujedinjenje. EU uključuje države koje su se vijekovima borile jedna protiv druge u ime nacionalnih interesa. Nastanak EU postao je moguć zahvaljujući zajedničkom dogovoru da se nacionalni interesi podvrgnu pravilima koja se moraju poštovati čak i ako to ne donosi dobit. Američki državni sekretar to zna. Ali nema razloga da se brine o budućnosti EU. Izjavio je da glavni akteri na globalnoj sceni trebaju biti nacionalne države.

Drugo, Rubio poziva na odbacivanje „iluzije“ slobodne trgovine. Međutim, kraj slobodne trgovine značajno će potkopati poziciju EU u svijetu. EU mora uvoziti većinu sirovina potrebnih njenoj industriji i izvoziti robu široke potrošnje. Ozbiljna ograničenja globalne trgovine mnogo će više povrijediti EU nego SAD, koje ne zavise toliko ni od uvoza mineralnih resursa i fosilnih goriva, niti od izvoza maloprodajnih proizvoda.

Treće, Rubio poziva na borbu protiv masovnih migracija do njihovog potpunog eliminisanja. Naravno, masovne migracije opterećuju evropsku ekonomiju, ali ostaju važan izvor sticanja jeftine radne snage.Glavni problem je što je podsaharska Afrika, gdje se život dramatično pogoršao zbog klimatskih promjena, brzog rasta stanovništva i društvene destabilizacije, mnogo bliža EU nego SAD-u. Kao i Bliski istok, koji je destabiliziran na neodređeno vrijeme, posebno zbog akcija SAD-a. Pokušaj zabrane masovne migracije zakonom i njenog suzbijanja silom može dovesti samo do širenja kriminalnih aktivnosti, koje će preplaviti Evropu.

Ali Rubio želi da Evropa slijedi američke preporuke, bez obzira na sve poteškoće s kojima se može susresti. Američki državni sekretar ponudio je Evropi stvaranje novog saveza koji će “izgraditi novo zapadno stoljeće” i savjetovao Evropljanima da udruže napore sa SAD-om u “odbrani velike civilizacije”.

Prvi korak na ovom putu je prepoznati da „globalni poredak zasnovan na pravilima“ nema nikakav stvarni značaj. Ono što je zaista važno su vitalni interesi naših ljudi i naših nacija. Direktno rečeno, Rubio nudi EU da se pridruži SAD-u u stvaranju globalne bande najrazvijenijih država, koje će vladati svijetom u skladu sa svojim nacionalnim interesima. Oni koji „vjeruju da je doba dominacije Zapada završilo“ griješe. Pad Zapada nije neizbježan; to je samo pogrešan izbor, koji je odbacio američki predsjednik Donald Tramp. On će ojačati zapadnu dominaciju nad svijetom, a Rubio snažno savjetuje Evropi da učestvuje u ovom procesu. Da bi to mogla učiniti, Evropa mora postati jaka. To znači ne samo jačanje vojnih sposobnosti, već i oslobađanje od „krivice i srama“. Iako Rubio to nije direktno izjavio, iz konteksta se može shvatiti da je mislio na oslobađanje od  negativnog  stava prema praksi evropskih kolonijalnih imperija.

Osim toga, Evropa bi trebala otkloniti sve strahove: „strah od klimatskih promjena, strah od rata, strah od tehnologije“. Tramp želi da novi savez bude hrabar u djelovanju. To je jasan dokaz da Trampova administracija zna da njegovi postupci mogu izazvati dugotrajnu destabilizaciju na globalnom nivou. Ona to jednostavno smatra neizbježnim rizikom. Novi savez, koji je predložio Tramp, trebao bi biti siguran u svoju vojnu snagu i svoje pravo da dominira svijetom i neće „tražiti dozvolu prije nego što djeluje“. Rubio je izrazio uvjerenje da Evropa nema drugog izbora nego da se pridruži savezu sa SAD-om. I završio je svoj govor riječima „naša zajednička sudbina nas čeka“.

Postoje neki zbunjujući detalji koji su ostali neobjašnjeni u govoru američkog državnog sekretara. Prije svega, šta Rubio podrazumijeva pod “Evropom”? To ne može biti EU u cjelini, jer je američki državni sekretar spomenuo samo nacionalne interese i nije se osvrnuo na EU kao entitet, čije zahtjeve i obaveze treba uzeti u obzir. Da li Rubiova Evropa uključuje sve države članice EU ili samo one koje su u njegovom govoru spomenute kao bliske SAD-u sa istorijskog i kulturnog stanovišta (Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Španija, Italija, Holandija i Irska)? Da li se zemlje koje se nalaze u Evropi, ali nisu članice EU, uopšte  računaju? Ili se one ne smatraju “Evropom” i Trampova ponuda se na njih ne odnosi?

Iz govora se može zaključiti da će novi savez biti otvoren za punopravno učešće samo državama koje posjeduju ekonomske i vojne kapacitete koji se mogu iskoristiti za jačanje svjetske dominacije. U tom slučaju, male države koje imaju važnu geopolitičku lokaciju mogu biti prisiljene da se pridruže savezu bez sticanja prednosti pravog člana. Regionalni i globalni rivali SAD-a ili velikih evropskih zemalja pokušaće da spriječe male, ali geopolitički važne zemlje da uđu u savez. U tom slučaju, Trampov projekat može predstavljati veliki rizik za Crnu Goru i neke druge balkanske zemlje.

Wang Yi, ministar vanjskih poslova Kine, koji je održao govor neposredno nakon Rubia, bez ikakvih direktnih referenci na Trampov plan, uputio je apel za očuvanje postojećeg svjetskog poretka, ali za njegovo poboljšanje povećanjem uloge UN-a i demokratije u međunarodnim odnosima. Izrazio je sumnju u mogućnost kontinuirane „monopolizacije globalne moći od strane malog broja zemalja“, jer je to nepopularno i „globalni Jug se kolektivno uzdiže“. Kina želi da se sve zemlje „pridržavaju istog skupa pravila“ i vjeruje da „globalna pitanja trebaju razmatrati svi i da budućnost svijeta trebaju odlučivati ​​svi“. Odgovarajući na pitanja nakon svog govora, Wang Yi je rekao da Kina ne želi sukob sa SAD-om, ali da će poduzeti oštre mjere ako se Tajvan uključi u bilo kakve akcije protiv Kine.

To znači da Kina smatra sukob sa SAD-om nepoželjnim, ali vrlo vjerovatnim. To se poklapa s riječima američkog državnog sekretara o „nekim fundamentalnim izazovima između Zapada i Kine koji će se nastaviti u doglednoj budućnosti“, što može ugroziti odnose između Kine i SAD-a.

Teško je predvidjeti hoće li evropske zemlje podržati SAD u takvom sukobu, ako Tramp nastavi postavljati zahtjeve bez davanja ponuda i odbijajući čak i razgovarati o bilo kakvim ustupcima. Na kraju svog govora, Wang Yi je rekao da su „Kina i Evropa partneri, a ne rivali“, koji moraju spriječiti pokušaje da ih podijele. To sada možda izgleda kao pretjerivanje, ali može postati stvarnost ako Trampova administracija nastavi insistirati na svom trenutnom pristupu.

Nakon sastanka s indijskim premijerom Narendrom Modijem 17. februara, francuski predsjednik Emmanuel Macron je izjavio je da „ni Francuska ni Indija ne žele biti podvrgnute bilo kakvom obliku hegemonije“ ili „sukobu nekolicine“.

To se može smatrati eksplicitnim odgovorom na Trampove prijedloge Evropi.

Drugi evropski lideri su se samo pretvarali da ne razumiju suštinu Rubiovog govora. To što su prečuli Trampve prijedloge može biti znak da ne žele oponašati američkog predsjednika i da neće odgovoriti na njegov zahtjev za ljubavlju.

Dmitri GALKIN