„Borbini” članci Milovana Đilasa
Jedna od najvrednijih zaostavština Milovana Đilasa su njegovi (pred)disidentski članci iz 1953/54. godine objavljeni u listu Borba. Ukupno 14 članaka. Zbog njih je Milovan Đilas na Trećem plenumu CKSKJ osuđen zbog „revizionizma” i kasnije robijao.
Borbini članci kao i druga njegova djela i danas su gotovo nepoznati našoj čitalačkoj javnosti. Borbini članci su važni iz razloga crnogorske, ambicije za ukljućenjem u moderne evropske i šire integracije. Naime, jedan od uslova priključenja bilo koje bivše socijalističke zemlje u EU jeste i prevrednovanje domicilne „ideološke istorije”. Prevrednovanje podrazumijeva vezivanje za liberalni temelj u bivšem socijalističkom društvu, čime je Milovan Đilas nezaobilazna i važna crnogorska „liberalna istorija”.
Borbini članci su važni kao Đilasova opomena koja je na vrijeme ukazivala društvu, eliti i partiji šta je nekontrolisana vlast i kuda ona vodi. U Borbinim člancima on se zalaže za otvoreno i javno sukobljavanje različitih političkih stavova, za dozvoljavanje opozicionih grupa, traži da policija i sudovi štite zakonitost itd. Članci su kritika društvenog početka i pored toga što su dijelom ideološki obojeni.
Đilasova Borbina zaostavština su prva velika svjedočanstva o nastojanju vlasti i partijske birokratije za „kočenjem” vremena i prostora i njegovom nemijenjanju. Istovremeno članci su horizont Đilasove oštre kritike jugoslovenskog komunističkog vremena i šireg ideološkog, sistemskog prostora.
Ispod ideologije, objašnjava Đilas u Borbinim člancima, ljudi u tadašnjosti su bili sitni, nevidljivi, zaboravljeni. Oni su obezličena statistika i nazivaju se u partijskoj propagandi „masa”. Đilas je prvi „ugledao” žive ljude i zavirio u stvarnost ispod fikcije. Odrekao se ideologije (fikcije) i počeo da otkriva i skida maske sa partijske, vlastodržačke birokratije i „kastokratije”.
U Borbinim člancima značaj je u početku, moralu ali i ličnosti kao „krunskom svjedoku”. Đilas kritikuje, opominje, predlaže i suprotstavlja se dojučerašnjim „drugovima” iz vlasti. Tako je masovno stvarao svoje neprijatelje ali i neprijatelje slobode. Stati ispred „crvenog točka istorije” i suprotstavit joj se, kako je pisao A. Solženjicin, nije bilo prosto i lako. Đilas je stao. Točak je mljeo njega ali i on je lomio točak.
Mnogi danas kažu da je Đilas u bio u pravu ali je suviše „rano propjevao”. To je providna zamka protivnika slobode. To je pokušaj opravdanja moralno poražene tadašnje kulturne i političke elite koja nije mogla ili smjela da podigne glavu i vidi buduću dramu „iza brda” koja se završila ’90-tih godina prošlog vijeka. Znamo kako tragično i sramno.
Daleko najvažnije saznanje iz Borbinih članaka je bilo da je narodu neko „ukrao” slobodu stavljajući mu „flaster” preko usta a pogled mu usmjerio i ukočio ka horizontu i čekanju „srećne budućnosti” i „savršenog društva”. Milovan Đilas nije ništa drugo uradio osim što je prvi upro prstom, otkrio i hrabro javno ukazao na probleme tadašnjeg jugoslovenskog post-revolucionarnog bremena. Onako kako je on to „breme” vidio. Kaže se da su svi generali pametni „poslije bitke”. Đilas je bio „ispred bitke”.
Jedna vrijedna mudrost kaže da je u korijenu, dakle početku, sve. Ako je to tačno, a trebalo bi da su sve tajne tamo, onda je ponovno čitanje Borbinih članaka isto što i gledanje sjaja ispod prašine koja se taložila preko 50 godina.
Borbinim člancima Milovan Đilas je jednu „svoju” istoriju zaklopio 1953/54. godine a počeo otvaranje i stvaranje druge, nove, disidentsko-zatvorske koja je trajala do smrti aprila 1995. godine. Teško je reći koja je istorija značajnija.
Danas se postavlja opominjuće pitanje: zašto je Milovan Đilas robijao kad je bio začetnik ideje o slobodi u nas? Ako je našoj dogmatskoj pameti odgovor „poznat”, modernoj Evropi danas nije i to Crna Gora opet može i platiti ali i „unovčiti” bržom evropeizacijom.
Veselin Mitko PAVLIĆEVIĆ
Sve velike ideje, svi veliki pokreti u istoriji bili su poraženi ako nijesu našli svoj – specifični, konkretni – put kroz život. U stvari, oblici njihovog života nijesu bili u skladu sa stvarnim potrebama i sviješću masa.
Ovo je preveć stara istina. I – kao sve stare istine – pomalo dosadna i nevesela. Al stare istine mahom imaju tu prednost što se nameću, što nedovoljivo traže da budu na nov način provjerene, ponovo još dublje dokazane.
Kakvi su naši oblici života? U kakvim oblicima mogu da žive, da se rascvjetavaju socijalizam i demokratija? Koji li je taj njihov – konkretni, specifični – put kroz život?
Odgovor na ovo izgleda važniji nego na pitanje šta su – socijalizam i demokratija. On bi trebalo da otkriva: kako, čime kod nas sadržine socijalizam i demokratija mogu da žive i pobijede. Nije riječ o oružju, nego o načinu njegove upotrebe. Jer oružje je već tu: nacionalizovana industrija, radnički savjeti, organizovana vlast za odbranu poretka od nezakonitih pokušaja, sve demkratskije društvene organizacije, ipak povoljan međunarodni položaj, izvjestan stepen svijesti i kulture i – što je najvažnije – uspon privrede, za koju se više ne može reći da je samo polukolonijalna. A kad je oružje tu, onda je upotreba najvažnija. Top koji ne grmi, sablja koja ne sijeva – samo su predmeti određenog oblika, ali ne i stvarni top i stvarna sablja, ne i ono čemu ih je čovjek namijenio.
Nikakav odgovor ne može nove oblike da otkrije. Dobar odgovor pripomaže, a treba ih pronaći radom, borbom. Sigurno je jedno: do novih oblika mora doći, oni moraju biti otkriveni u borbi za pobjedu demokratije i socijalizma.
Zna se da će socijalizam pobijediti. Nije to u pitanju, nego – da pobjeđuje danas. Jer danas može biti i tučen. Ljudska svijest, ako prozre datu društvenu stvarnost i ako se ostvari u organizaciji, u materijalnoj sili, dovodi do toga da prevagne određena tendencija u društvu. Tada je svijest materijalna društvena sila, čak odlučujuća, koja djeluje nesuzdržljivošću stihije. Tako svijest pomaže najaktivnijim snagama da iziđu iz trenutne obamrlosti u koju ih je bacila i uvijek ih baca svaka nova stvarnost.
Kod nas mnogi oblici i pojmovi već umiru, takoreći sami od sebe. Nesklad je, u stvari, u tome što ih novi oblici i pojmovi nijesu zamijenili, nego se umjesto njih pojavljuju i sasvim stvari, predrevolucionarni. I to zbunjuje mnoge. Na površinu izbiju, iz zapećaka istorije, stara nacionalistička, mističarska shvatanja feudalnih i buržoaskih provincija. To je prolazno, ali – zahtijeva borbu. Kao i protiv birokratizma. Jer u društvu, dosad, ništa bez borbe nije umrlo, ni nastalo.
No samo tom borbom sa čitav problem ne iscrpljuje, jer razlike mišljenja, različiti predlozi i stavovi po raznim pitanjima, javljaju se čak i unutar socijalističkih snaga.
To već nijesu stare svađe s buržoazijom. Ne, to su „svađe” unutar socijalizma, na njegovom tlu.
I to je prirodno. Čim je nestalo centralizovanog rukovođenja, čitavim životom društva – što je bilo i nužno i korisno u ratu i odmah iza njega – razlike su neminovne. One izlaze iz samog privrednog sistema. Slobodna socijalistička privreda traži odgovarajući oblik – socijalističku demokratiju. Gdje i kako se troše sredstva više nije i ne može biti samo stvar ove ili one ustanove, foruma i sl. A ni političkog pokreta, nego – predstavnika onih koji ta sredstva stvaraju. A tu su diskusije i razlike neizbježne. S tim nastaju i druge razlike – u pogledu tempa trošenja, izgradnje ove ili one stvari itd. Dakle – razlike, uprkos jedinstvu za odbranu nezavisnosti, za jačanje socijalističke (društvene) svojine, za učvršćivanje bratstva i jedinstva (tekovina revolucije) i sl.
Razlike u shvatanjima, po raznim skoro po svim konkretnim pitanjima sreću se na svakom koraku. Svaki odbor, organizacija, preduzeće, svaki časopis i novine već ih imaju u praksi. Šta je tu sad najednom? – pitaju se oni koji su navikli na stare oblike rada i odnosa. Ništa rđavo. Pa to i jeste ono što se zove socijalistička demokratija – slobodna, otvorena diskusija unutra socijalističkih snaga. Znači li to grupe frakcija i sl. Unutar tih snaga? Ne bi smjelo ni trebalo, jer bi vraćalo nazad, pomagalo buržoaziji i birokratizmu. Socijalističke snage bi morale i trebale biti jedinstvene protiv takvih pokušaja. Ali i jedinstvene u nastojanjima da se izraze sva – socijalistička, demokratska – shvatanja. Da, reći će, ali socijalističko, demokratsko – za dati momenta – može biti samo jedno. Svakako. Ali do njega se danas može doći samo u slobodnoj diskusiji.
Širi i čvršće jedinstvo preko razlika – to je demokratski put, to je socijalizam, pa, prema tome, i svjesni cilj socijalističkih snaga.
Trst je blještavi primjer takvog jedinstva. Ali nije jedini i neće biti jedini.
Socijalističe razlike nijesu stara svađa i tuča s buržoazijom, pa ni metodi i oblici diskusije ne mogu biti više kao s njom. Sve diskusije koje su ičim mirisale na te stare oblike (psovanje, naduvavanje, podmetanje, cjepidlaštvo, nepotrebna žestina, lična uvrijeđenost isl.) stavile su mučan utisak, bez obzira na sadržinu. I doista, treba smatrati da je jedna od velikh tekovina demokratizacije što se pridaje toliko važnost baš tome kako se diskutuje.
Samo ovakva unutar socijalistička sloboda, principijelnost, otvorenost, drugarstvo i sl, uprkos razlikama – samo takvi oblici mogu učiniti socijalističke snage jedinstvenim mogućim u borbi protiv starog – buržoazije i birokratije. To je jedini put, jedini oblik kroz koji demokratija može da se ostvari, a da tekovine revolucije i socijalizma ne budu ugrožene.
To je najvažniji oblik u datom momentu. Ali on nije i jedini. U stvari, svi oblici javne aktivnosti moraju biti novi. Ali novi ne mogu biti bez diskusije, bez ispoljavanja raznovrsnih mišljenja.
Moramo, dakle, učiti i naučiti da poštujemo tuđe mišljenje, makar nam, izgledalo i glupo i konzervativno (konzervativno kao socijalističko). Moraćemo se privići i da sa svojim stavovima ostajemo u manjini, makar bili u pravu, a da pri tome ne mislimo da socijalizam, revolucionarne tekovine i sl. moraju propasti.
Jer socijalizam, tekovine revolucije, vlast radnog naroda, danas su stvarnost, bez obzira šta ma ko, pa i mi, mislio o njima.
1.11.1953. Milovan ĐILAS
HORIZONTI2 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
SVIJET4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DANAS, SJUTRA3 sedmice