Povežite se sa nama

FELJTON

ČLANCI MILOVANA ĐILASA OBJAVLJENI U BORBI 1953-54. GODINE (I): Novi oblici

Objavljeno prije

15 godina

na

„Borbini” članci Milovana Đilasa

Jedna od najvrednijih zaostavština Milovana Đilasa su njegovi (pred)disidentski članci iz 1953/54. godine objavljeni u listu Borba. Ukupno 14 članaka. Zbog njih je Milovan Đilas na Trećem plenumu CKSKJ osuđen zbog „revizionizma” i kasnije robijao.

Borbini članci kao i druga njegova djela i danas su gotovo nepoznati našoj čitalačkoj javnosti. Borbini članci su važni iz razloga crnogorske, ambicije za ukljućenjem u moderne evropske i šire integracije. Naime, jedan od uslova priključenja bilo koje bivše socijalističke zemlje u EU jeste i prevrednovanje domicilne „ideološke istorije”. Prevrednovanje podrazumijeva vezivanje za liberalni temelj u bivšem socijalističkom društvu, čime je Milovan Đilas nezaobilazna i važna crnogorska „liberalna istorija”.

Borbini članci su važni kao Đilasova opomena koja je na vrijeme ukazivala društvu, eliti i partiji šta je nekontrolisana vlast i kuda ona vodi. U Borbinim člancima on se zalaže za otvoreno i javno sukobljavanje različitih političkih stavova, za dozvoljavanje opozicionih grupa, traži da policija i sudovi štite zakonitost itd. Članci su kritika društvenog početka i pored toga što su dijelom ideološki obojeni.

Đilasova Borbina zaostavština su prva velika svjedočanstva o nastojanju vlasti i partijske birokratije za „kočenjem” vremena i prostora i njegovom nemijenjanju. Istovremeno članci su horizont Đilasove oštre kritike jugoslovenskog komunističkog vremena i šireg ideološkog, sistemskog prostora.

Ispod ideologije, objašnjava Đilas u Borbinim člancima, ljudi u tadašnjosti su bili sitni, nevidljivi, zaboravljeni. Oni su obezličena statistika i nazivaju se u partijskoj propagandi „masa”. Đilas je prvi „ugledao” žive ljude i zavirio u stvarnost ispod fikcije. Odrekao se ideologije (fikcije) i počeo da otkriva i skida maske sa partijske, vlastodržačke birokratije i „kastokratije”.

U Borbinim člancima značaj je u početku, moralu ali i ličnosti kao „krunskom svjedoku”. Đilas kritikuje, opominje, predlaže i suprotstavlja se dojučerašnjim „drugovima” iz vlasti. Tako je masovno stvarao svoje neprijatelje ali i neprijatelje slobode. Stati ispred „crvenog točka istorije” i suprotstavit joj se, kako je pisao A. Solženjicin, nije bilo prosto i lako. Đilas je stao. Točak je mljeo njega ali i on je lomio točak.

Mnogi danas kažu da je Đilas u bio u pravu ali je suviše „rano propjevao”. To je providna zamka protivnika slobode. To je pokušaj opravdanja moralno poražene tadašnje kulturne i političke elite koja nije mogla ili smjela da podigne glavu i vidi buduću dramu „iza brda” koja se završila ’90-tih godina prošlog vijeka. Znamo kako tragično i sramno.

Daleko najvažnije saznanje iz Borbinih članaka je bilo da je narodu neko „ukrao” slobodu stavljajući mu „flaster” preko usta a pogled mu usmjerio i ukočio ka horizontu i čekanju „srećne budućnosti” i „savršenog društva”. Milovan Đilas nije ništa drugo uradio osim što je prvi upro prstom, otkrio i hrabro javno ukazao na probleme tadašnjeg jugoslovenskog post-revolucionarnog bremena. Onako kako je on to „breme” vidio. Kaže se da su svi generali pametni „poslije bitke”. Đilas je bio „ispred bitke”.

Jedna vrijedna mudrost kaže da je u korijenu, dakle početku, sve. Ako je to tačno, a trebalo bi da su sve tajne tamo, onda je ponovno čitanje Borbinih članaka isto što i gledanje sjaja ispod prašine koja se taložila preko 50 godina.

Borbinim člancima Milovan Đilas je jednu „svoju” istoriju zaklopio 1953/54. godine a počeo otvaranje i stvaranje druge, nove, disidentsko-zatvorske koja je trajala do smrti aprila 1995. godine. Teško je reći koja je istorija značajnija.

Danas se postavlja opominjuće pitanje: zašto je Milovan Đilas robijao kad je bio začetnik ideje o slobodi u nas? Ako je našoj dogmatskoj pameti odgovor „poznat”, modernoj Evropi danas nije i to Crna Gora opet može i platiti ali i „unovčiti” bržom evropeizacijom.

Veselin Mitko PAVLIĆEVIĆ

Sve velike ideje, svi veliki pokreti u istoriji bili su poraženi ako nijesu našli svoj – specifični, konkretni – put kroz život. U stvari, oblici njihovog života nijesu bili u skladu sa stvarnim potrebama i sviješću masa.

Ovo je preveć stara istina. I – kao sve stare istine – pomalo dosadna i nevesela. Al stare istine mahom imaju tu prednost što se nameću, što nedovoljivo traže da budu na nov način provjerene, ponovo još dublje dokazane.

Kakvi su naši oblici života? U kakvim oblicima mogu da žive, da se rascvjetavaju socijalizam i demokratija? Koji li je taj njihov – konkretni, specifični – put kroz život?

Odgovor na ovo izgleda važniji nego na pitanje šta su – socijalizam i demokratija. On bi trebalo da otkriva: kako, čime kod nas sadržine socijalizam i demokratija mogu da žive i pobijede. Nije riječ o oružju, nego o načinu njegove upotrebe. Jer oružje je već tu: nacionalizovana industrija, radnički savjeti, organizovana vlast za odbranu poretka od nezakonitih pokušaja, sve demkratskije društvene organizacije, ipak povoljan međunarodni položaj, izvjestan stepen svijesti i kulture i – što je najvažnije – uspon privrede, za koju se više ne može reći da je samo polukolonijalna. A kad je oružje tu, onda je upotreba najvažnija. Top koji ne grmi, sablja koja ne sijeva – samo su predmeti određenog oblika, ali ne i stvarni top i stvarna sablja, ne i ono čemu ih je čovjek namijenio.

Nikakav odgovor ne može nove oblike da otkrije. Dobar odgovor pripomaže, a treba ih pronaći radom, borbom. Sigurno je jedno: do novih oblika mora doći, oni moraju biti otkriveni u borbi za pobjedu demokratije i socijalizma.

Zna se da će socijalizam pobijediti. Nije to u pitanju, nego – da pobjeđuje danas. Jer danas može biti i tučen. Ljudska svijest, ako prozre datu društvenu stvarnost i ako se ostvari u organizaciji, u materijalnoj sili, dovodi do toga da prevagne određena tendencija u društvu. Tada je svijest materijalna društvena sila, čak odlučujuća, koja djeluje nesuzdržljivošću stihije. Tako svijest pomaže najaktivnijim snagama da iziđu iz trenutne obamrlosti u koju ih je bacila i uvijek ih baca svaka nova stvarnost.

Kod nas mnogi oblici i pojmovi već umiru, takoreći sami od sebe. Nesklad je, u stvari, u tome što ih novi oblici i pojmovi nijesu zamijenili, nego se umjesto njih pojavljuju i sasvim stvari, predrevolucionarni. I to zbunjuje mnoge. Na površinu izbiju, iz zapećaka istorije, stara nacionalistička, mističarska shvatanja feudalnih i buržoaskih provincija. To je prolazno, ali – zahtijeva borbu. Kao i protiv birokratizma. Jer u društvu, dosad, ništa bez borbe nije umrlo, ni nastalo.

No samo tom borbom sa čitav problem ne iscrpljuje, jer razlike mišljenja, različiti predlozi i stavovi po raznim pitanjima, javljaju se čak i unutar socijalističkih snaga.

To već nijesu stare svađe s buržoazijom. Ne, to su „svađe” unutar socijalizma, na njegovom tlu.

I to je prirodno. Čim je nestalo centralizovanog rukovođenja, čitavim životom društva – što je bilo i nužno i korisno u ratu i odmah iza njega – razlike su neminovne. One izlaze iz samog privrednog sistema. Slobodna socijalistička privreda traži odgovarajući oblik – socijalističku demokratiju. Gdje i kako se troše sredstva više nije i ne može biti samo stvar ove ili one ustanove, foruma i sl. A ni političkog pokreta, nego – predstavnika onih koji ta sredstva stvaraju. A tu su diskusije i razlike neizbježne. S tim nastaju i druge razlike – u pogledu tempa trošenja, izgradnje ove ili one stvari itd. Dakle – razlike, uprkos jedinstvu za odbranu nezavisnosti, za jačanje socijalističke (društvene) svojine, za učvršćivanje bratstva i jedinstva (tekovina revolucije) i sl.

Razlike u shvatanjima, po raznim skoro po svim konkretnim pitanjima sreću se na svakom koraku. Svaki odbor, organizacija, preduzeće, svaki časopis i novine već ih imaju u praksi. Šta je tu sad najednom? – pitaju se oni koji su navikli na stare oblike rada i odnosa. Ništa rđavo. Pa to i jeste ono što se zove socijalistička demokratija – slobodna, otvorena diskusija unutra socijalističkih snaga. Znači li to grupe frakcija i sl. Unutar tih snaga? Ne bi smjelo ni trebalo, jer bi vraćalo nazad, pomagalo buržoaziji i birokratizmu. Socijalističke snage bi morale i trebale biti jedinstvene protiv takvih pokušaja. Ali i jedinstvene u nastojanjima da se izraze sva – socijalistička, demokratska – shvatanja. Da, reći će, ali socijalističko, demokratsko – za dati momenta – može biti samo jedno. Svakako. Ali do njega se danas može doći samo u slobodnoj diskusiji.

Širi i čvršće jedinstvo preko razlika – to je demokratski put, to je socijalizam, pa, prema tome, i svjesni cilj socijalističkih snaga.

Trst je blještavi primjer takvog jedinstva. Ali nije jedini i neće biti jedini.

Socijalističe razlike nijesu stara svađa i tuča s buržoazijom, pa ni metodi i oblici diskusije ne mogu biti više kao s njom. Sve diskusije koje su ičim mirisale na te stare oblike (psovanje, naduvavanje, podmetanje, cjepidlaštvo, nepotrebna žestina, lična uvrijeđenost isl.) stavile su mučan utisak, bez obzira na sadržinu. I doista, treba smatrati da je jedna od velikh tekovina demokratizacije što se pridaje toliko važnost baš tome kako se diskutuje.

Samo ovakva unutar socijalistička sloboda, principijelnost, otvorenost, drugarstvo i sl, uprkos razlikama – samo takvi oblici mogu učiniti socijalističke snage jedinstvenim mogućim u borbi protiv starog – buržoazije i birokratije. To je jedini put, jedini oblik kroz koji demokratija može da se ostvari, a da tekovine revolucije i socijalizma ne budu ugrožene.

To je najvažniji oblik u datom momentu. Ali on nije i jedini. U stvari, svi oblici javne aktivnosti moraju biti novi. Ali novi ne mogu biti bez diskusije, bez ispoljavanja raznovrsnih mišljenja.

Moramo, dakle, učiti i naučiti da poštujemo tuđe mišljenje, makar nam, izgledalo i glupo i konzervativno (konzervativno kao socijalističko). Moraćemo se privići i da sa svojim stavovima ostajemo u manjini, makar bili u pravu, a da pri tome ne mislimo da socijalizam, revolucionarne tekovine i sl. moraju propasti.

Jer socijalizam, tekovine revolucije, vlast radnog naroda, danas su stvarnost, bez obzira šta ma ko, pa i mi, mislio o njima.

1.11.1953. Milovan ĐILAS

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XXI): Hrabrost prerasla u legendu

Objavljeno prije

4 sata

na

13 Februara, 2026

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Bojana IVANOVIĆ-MILETIĆ – Revolucionarka, učesnica Narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije.

Bojana, starija od sestara Ivanović, bila je student Ekonomske visoke komercijalne škole. U mladim danima priključila se borbi protiv režima i za socijalnu pravdu, pa je često hapšena. Bila je među prvim ženama koje su postale članice KPJ-a (1934).

Na Cetinju je bila jedan od organizatora demonstracija nakon ubistva studenta-revolucionara Mirka Srzentića. Na studijama u Zagrebu nastavila je ilegalni rad.

Kada je u Crnoj Gori 1936. godine došlo do provale partijskih organizacija bila je uhapšena. Sa grupom komunista sprovedena je u zloglasni dubrovački zatvor, pa u Sarajevo. Poslije nekoliko mjeseci izašla je iz zatvora i iz ilegale se spremala za odlazak u Španiju, da se pridruži borcima u internacionalnim brigadama. Prije polaska uhapšena je u Čanju, đe je sa dosta mladih čekala ukrcavanje.

Udala se i otišla da živi u Kosovskoj Mitrovici, nastavljajući revolucionarni rad. Pošto je bila pod policijskom prismotrom, povukla se u ilegalu u okolinu Vučitrna. Za njom su raspisane potjernice, jer je bila organizator otpora i borbe protiv fašista.

Rukovodstvo KPJ-a procijenilo je da je u velikoj opasnosti i odlučili su da se u proljeće 1943. godine Bojana prebaci u partizanske odrede i nastavi aktivnosti i borbu. Ostavila je dvoje male đece i pošla na ispunjenje zadatka. U blizini Gnjilana, u junu 1943. godine naišla je na zaśedu. Kada je poslije kratke borbe opkoljena, da ne bi pala neprijatelju u ruke, Bojana Ivanović Miletić aktivirala je bombu i hrabro poginula, ostajući vjerna revulucionarnim i slobodarskim idealima, kao i njena sestra Vukosava

 

Jelena ĆETKOVIĆ – Cetinje, 21. avgust 1916. – Beograd, 14. maj 1943. Revolucionarka, narodni heroj, borac za prava žena, učesnica Narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije.

Jelena je imala samo jednu godinu kada joj je preminuo otac, od posljedica ranjavanja u Prvom svjetskom ratu. Majka Gorda je podizala nju i njena dva starija brata. Bila je omiljena kao vesela, radoznala, maštovita i veoma inteligentna. Nije željela da uči vjeronauku u školi. Govorila je: „Mene zanimaju pametnije stvari!”

Završila je krojačku školu u Podgorici. Uključuje se u radnički pokret koji se kalio u štrajkovima, demonstracijama i sukobima sa policijom. Sa 16 godina postala je član SKOJ-a, a 1935. godine primljena je u KPJ, učestvujući u brojnim akcijama partije. Po zadatku je radila u Monopolu duvana u Podgorici. S drugaricama je organizovala prva ilegalna obilježavanja 8. marta, smatrajući da se žene moraju same izboriti za svoja prava. Bila je učesnik na čuvenim Belvederskim demonstracijama u junu 1936. godine.

Nakon provale partijske organizacije uhapšena je i odvedena u zatvor u Sarajevo. Tu je mučena, ali ništa nije odala. Po izlasku iz zatvora pokušala je da kao dobrovoljac pođe u Španiju, ali je ponovo uhapšena.

Prilikom sahrane svoje drugarice i revolucionarke Božane Vučinić, 30. marta 1937. godine, održala je vatreni i potresni govor protiv zločina koji se vrše nad komunistima. Te godine se po nalogu partije seli za Beograd. Nastavlja školovanje i borbu za ženska prava. Učestvuje na konferenciji „Žena danas“, avgusta 1939. godine.

Početkom Drugog svjetskog rata, u okupiranom Beogradu, bila je organizator više akcija skojevaca i ilegalaca. Nakon provale, uhapšena je 3. marta 1942. Bila je ranjena i zvjerski mučena u zatvoru, ali nije progovorila. Još za života njena hrabrost je prerasla u legendu. To je kasnije bila inspiracija mnogim umjetnicima. O Jeleninom životu snimljeni su dokumentarni i igrani filmovi, odigrane pozorišne predstave, mnoge škole i ulice širom Jugoslavije još i danas nose njeno ime.

Prebačena je u logor na Banjici, đe je bez medicinske njege provela godinu dana. Uspijevala je da šalje poruke porodici i drugovima. Jedna od poruka bila je njena pjesma „Iza rešetki“. Svakom članu porodice napravila je po neki predmet za uspomenu. Majki Gordi napravila je lutku u crnogorskoj narodnoj nošnji, koju je izradila od djelova svoje odjeće, a kosu je napravila od svoje kose.

Strijeljana je 14. maja 1943. u logoru Jajinci kod Beograda. Imala je samo 27 godina.

(Nastaviće se)
Ilustrovala: Tijana Tododrović

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XX): Jurišala na bunkere

Objavljeno prije

6 dana

na

7 Februara, 2026

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Jagoda BOGIĆEVIĆ – Učesnica Narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije, legendarna boličarka sa Sutjeske.

Jagoda je šćer Mirka Pavićevog Bogićevića, prekaljenog tobdžije sa Skadra, koji je poginuo u NOR-u 1942. godine i Raduše, rođene Pavićević.

U redove boraca za oslobođenje stupila je 13. jula 1941. godine kada je počeo ustanak crnogorskog naroda. Najprije je postala borkinja Petrušinske čete, pa onda Udarnog bataljona NOP odreda „Bijeli Pavle”, te borkinja Pete crnogorske proleterske. Od prvih ustaničkih dana počinje da se plete legenda o mladoj partizanki, njenoj hrabrosti, humanosti i ljepoti.

Govorila je da joj je mjesto u prvim redovima jer se tamo zadobijaju rane. Iako je njeno ime Jagoda, njena nježnost pretočila je to ime kod drugova iz brigade u simpatični nadimak „Pile”. Taj nadimak je odgovarao prirodi njene ličnosti koja je sadržavala – plemenitost, čednost, bistrinu uma i toplinu u susretu s ljudima. Išla je od ratišta do ratišta, previjala rane i uz prave podvige spašavale ranjenike. Prema zvaničnom rasporedu bila je bolničarka i referent saniteta u Savinoj brigadi i neustrašivi borac bombaš, puškomitraljezac i izviđač. Sama je bila ranjena 14 puta.

U znak śećanja na Jagodu, jedan njen ratni drug je rekao: „Ne znam kad je bila više borac, omladinka i čovjek – ili u borbama na Prozoru, Neretvi i Sutjesci ili na teškom maršu ili kad je jurišala na neprijateljske bunkere ili kada je bila ranjavana ili kada je u najtežim trenucima nalazila pogodnu riječ da nasmije društvo ili kad je na sandžačkim bojištima njemački šarac raznio njeno tijelo.”

Njen lik je zauvijek ovjekovječen u filmu „Sutjeska” (režiser Stipe Delić, scenarista Zdravko Velimirović). Ulogu bolničarke Jagode tumačila je Neda Arnerić, koja je uspješno dočarala Jagodu i njen Prozor, njenu Neretvu i njenu Sutjesku.

Zanimljivo je da u njenom rodnom kraju i danas živi priča o tome kako je postojao ukaz o proglašenju Jagode Bogićević za narodnog heroja, koji nikad nije uručen porodici (posmrtno je odlikovana Ordenom za hrabrost).

Poginula je pred sam kraj rata, 18. aprila 1944. godine, u selu Pale, blizu Slijepač mosta kod Bijelog Polja, na putu prema svojim Bogićevićima – ne dočekavši ostvarenje najljepšeg sna kojem je žrtvovala ljepotu mladalačkih ideala.

Na mjestu pogibije podignuta je spomen-česma, da nastavlja priču o Jagodi Bogićević, hrabroj bolničarki i nježnoj đevojci sa duhom neustrašivog borca.

 

Lidija JOVANOVIĆ – Bila je revolucionarka, borkinja za prava žena, učesnica NOB-a Jugoslavije, društveno-politička poslijeratna radnica.

Nema boljeg primjera od Lidije Jovanović, koliko je neko, ko nije rođen u Crnoj Gori, utkao svoj život i sve svoje ljudske, humanističke i kreativne potencijale posvetio izgradnji i napretku nove domovine. Svojim djelom bila je podstrek i potpora suprugu Blažu, revolucionaru i političaru, koji je obilježio razvoj crnogorskog društva i države poslije Drugog svjetskog rata.

Lidija je završila osnovnu, pa Srednju zubotehničku školu u Varaždinu, rano je ostala bez roditelja, pa je brigu o njoj prihvatio ujak. Tu se 1931. godine upoznala sa Blažom Jovanovićem. Vjenčali su se 1934. godine i doselili u Crnu Goru. Iste godine Lidija je primljena u članstvo KPJ-a i zajedno sa suprugom, nastavila revolucionarnu i partijsku djelatnost.

Posebno se angažovala na prikupljanju pomoći za porodice uhapšenih komunista nakon terora od strane policije 1935-1936. Uz partijske zadatke i učešća na konferencijama KPJ-a, veliku pažnju posvećivala je radu sa ženama. Organizovala je nekoliko zborova žena, nastojala je da ih podstakne da se bore za svoja prava, da se opismenjavaju, emancipuju. Upućivala je žene kako da paze i njeguju bebe, da se bore protiv sujevjerja.

Početkom Drugog svjetskog rata pomagala je u prikupljanju oružja i municije, koje su krili u porodičnoj kući u Piperima. Postala je član Okružnog komiteta KPJ-a za Podgoricu i bila jedan od organizatora Trinaestojulskog ustanka. Kasnije je, tokom 1942. i 1943. godine bila u ilegali. Kuća im je zapaljena, a maloljetna đeca bila zatvorena.

Izuzetan je Lidijin doprinos na utemeljenju Antifašističkog fronta žena (AFŽ) Crne Gore. Bila je sekretarka Inicijativnog odbora AFŽ-a u ljeto 1943. godine đe je agilno radila na stvaranju i udruživanju odbora po Crnoj Gori. Bila je vijećnik ZAVNO Crne Gore, novembra 1943. godine. Nakon toga, na Prvom kongresu AFŽ-a Crne Gore, 5. decembra 1943. godine, bila je izabrana za sekretarku Glavnog odbora.

Poslije oslobođenja obavljala je mnoge odgovorne dužnosti i javne funkcije i jedna je od prvih žena narodih poslanica Skupštine Republike Crne Gore. U centru njenog angažmana bila briga za najugroženije kategorije. Inicirala je otvaranje domova za ratnu siročad i ustanova za nezbrinutu đecu. Pomagala je prilikom organizovanja škole za gluvonijemu đecu u Kotoru, Doma za napuštenu đecu u Bijeloj, Doma za stare u Risnu, pomogla je i Udruženje slijepih Crne Gore.

Za svoj nemjerljivi doprinos obnovi zemlje, emancipaciji žena, humanitarni i politički angažman, uz Partizansku spomenicu 1941. godine, Lidija je nagrađena sa još dosta ratnih i mirnodopskih odlikovanja. Poslednje odlikovanje je dobila 2015. godine i to Orden crnogorske zastave prvog stepena. Po svome životu, liku i djelu svrstala se među znamenite crnogorske heroine.

(Nastaviće se)
Ilustrovala: Lina Leković

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XIX): Sa predsmrtne visine

Objavljeno prije

2 sedmice

na

30 Januara, 2026

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Đurđa VLAHOVIĆ –  Partizanka, ilegalka, čobanica.

Đurđa Vlahović, osuđena na smrt vješanjem. Njeno stradanje opisaćemo Lalićevim citatatima: ,,Kada je uhapšena, Đurđa Vlahović je preboljela život i mislila samo na časnu smrt. Sudija Malović joj se obratio: ,,Krivorepa, kakva je to promjena kod tebe, juče nijesi hramala, a danas cotaš?” Đurđa njemu odgovara: ,,I ti si lani bio Crnogorac, a ove godine si Talijan. I poturčio bi se i devet vjera bi promijenio da ne pretrpiš pola od onih muka što sam ih ja pretrpjela.”

Đurđa je nastavila priču i ,,sa predsmrtne visine”: ,,Uživaš li, Ljubo Miniću, komandante makaronski? Smij se, lijo oguljena, ama da znaš: čeka i tebe ova ljuljaška!”

Đurđa je, ,,s predsmrtne visine”, nastavila da ,,čašćava” četničke glavešine, odgurnula je laktom dželata, kao i Joka Baletić, uz riječi ,,umijem se ja i sama objesiti“ ili kako napisa Lalić ,,jednim skokom se vinu na stočić među direcima. Zbacila je bijelu maramu s glave. Zatim prebaci pletenice preko konopca i pusti da joj padnu naprijed niz grudi, do pō pojasa… Proljepša se lice pod bijelim čelom i za trenutak sinu poslednjom ljepotom. Umijem se ja i sama objesiti – reče u nijemoj tišini i jednim nevidljivim pokretom izbi i prevrnu stočić ispod sebe”.

Istorija je sasatavila ove dvije žene kao i antifašizam i želju za slobodom i pravdom.

Sudije kao da su poštovali ,,Zakonik Knjaza Danila” i član član 73 iz 1855. godine, kojim se propisuje: „…žena ne može biti ubijena iz puške, jer je puška i strijeljanje samo za onoga koji pušku nosi i puškom se brani” tako su osudili na smrt vješanjem doktoricu Ružu Rip i Đurđu Vlahović.

 

Olga POPOVIĆ-DEDIJER – Bila je doktorica medicine, revolucionarka, učesnica Narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije.

Iako je bila iz imućne porodice, Olga Popović rano se uključila u rad revolucionarne omladine i postala član KPJ-a. Nakon završetka Medicinskog fakulteta, počela je da radi na Hirurškoj klinici u Beogradu. Bila je i nadarena sportiskinja, bavila se skijanjem. To joj je pomagalo da bude manje primijećena kada je, po nalogu, partije organizovala i vodila sanitetske kurseve, koji su bili priprema za odbranu zemlje pred fašizmom.

Stupila je u brak sa revolucionarom Vladimirom Dedijerom, kasnije istoričarem i publicistom, sa kojim je dobila šćer Milicu, koja je arhitektica. Olga je u okupiranom Beogradu kao ljekar bila u prilici da pomaže mnogim ilegalcima i pripadnicima antifašističke borbe. Uhapšena je 1942. godine, kada je otkriveno da je pomogla prilikom bjekstva iz bolnice revolucionarki Ivanki Maučević – Nikoliš, koja se tu porodila. Nije dugo bila u zatvoru, jer je zamijenjena za neke zarobljene Njemce.

Priključila se partizanima i postala šef hirurške ekipe (dobila i čin majora) Druge proleterske divizije, u čijem su se sastavu nalazili borci Četvrte proleterske crnogorske udarne brigade.

Ta mlada, požrtvovana ljekarka našla se u borbenom stroju sa crnogorskim partizanima, nesebično im pomažući i dijeleći sa njima snove i sudbinu. Tokom bitke na Sutjesci, na Milinkladama je teško ranjena i morali su joj amputirati ruku. Iako iscrpljeni dugotrajnom borbom, gladni i ranjeni, saborci su na nosilima nosili svoju omiljenu doktorku, nadajući se da će preživjeti, kao što je mnogima od njih svojom intervencijom Olga spasila život. Međutim, gangrena je zahvatila operisano mjesto i u nemogućim uslovima za liječenje viđelo se da Olgi nema spasa. Ona je sve stoički izdržavala, odbijajući u posljednjim trenucima injekciju kamfora, da bi to moglo da se da nekome kome može pomoći. Olga je žrtvovala sebe, odbijajući da primi ljekove koji bi mogli više pomoći njenim saborcima, crnogorskim partizanima, uz koje je provela svoje posljednje dane. Od posljedica ranjavanja preminula je na Romaniji, 20. juna 1943. godine.

U znak śećanja na svoju suprugu, njenu humanost i uzajamno poštovanje i ideale sa crnogorskim saborcima, Olgin suprug dr Vladimir Dedijer, dio honorara od svojeknjige „Josip Broz Tito“, u iznosu od preko 500 000,00 dolara, poklonio je nikšićkom zdravstvu. Od tog novca podignut je Hirurški paviljon Nikšićke bolnice, otvoren 5. maja 1961. godine.

Dr Olga Popović Dedijer, posthumno je, 19. decembra 1945. godine odlikovana Ordenom zasluga za narod prvog reda.

Ilustrovala: Tijana Todorović
(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo