Povežite se sa nama

FELJTON

ČLANCI MILOVANA ĐILASA OBJAVLJENI U BORBI 1953-54. GODINE (I): Novi oblici

Objavljeno prije

na

„Borbini” članci Milovana Đilasa

Jedna od najvrednijih zaostavština Milovana Đilasa su njegovi (pred)disidentski članci iz 1953/54. godine objavljeni u listu Borba. Ukupno 14 članaka. Zbog njih je Milovan Đilas na Trećem plenumu CKSKJ osuđen zbog „revizionizma” i kasnije robijao.

Borbini članci kao i druga njegova djela i danas su gotovo nepoznati našoj čitalačkoj javnosti. Borbini članci su važni iz razloga crnogorske, ambicije za ukljućenjem u moderne evropske i šire integracije. Naime, jedan od uslova priključenja bilo koje bivše socijalističke zemlje u EU jeste i prevrednovanje domicilne „ideološke istorije”. Prevrednovanje podrazumijeva vezivanje za liberalni temelj u bivšem socijalističkom društvu, čime je Milovan Đilas nezaobilazna i važna crnogorska „liberalna istorija”.

Borbini članci su važni kao Đilasova opomena koja je na vrijeme ukazivala društvu, eliti i partiji šta je nekontrolisana vlast i kuda ona vodi. U Borbinim člancima on se zalaže za otvoreno i javno sukobljavanje različitih političkih stavova, za dozvoljavanje opozicionih grupa, traži da policija i sudovi štite zakonitost itd. Članci su kritika društvenog početka i pored toga što su dijelom ideološki obojeni.

Đilasova Borbina zaostavština su prva velika svjedočanstva o nastojanju vlasti i partijske birokratije za „kočenjem” vremena i prostora i njegovom nemijenjanju. Istovremeno članci su horizont Đilasove oštre kritike jugoslovenskog komunističkog vremena i šireg ideološkog, sistemskog prostora.

Ispod ideologije, objašnjava Đilas u Borbinim člancima, ljudi u tadašnjosti su bili sitni, nevidljivi, zaboravljeni. Oni su obezličena statistika i nazivaju se u partijskoj propagandi „masa”. Đilas je prvi „ugledao” žive ljude i zavirio u stvarnost ispod fikcije. Odrekao se ideologije (fikcije) i počeo da otkriva i skida maske sa partijske, vlastodržačke birokratije i „kastokratije”.

U Borbinim člancima značaj je u početku, moralu ali i ličnosti kao „krunskom svjedoku”. Đilas kritikuje, opominje, predlaže i suprotstavlja se dojučerašnjim „drugovima” iz vlasti. Tako je masovno stvarao svoje neprijatelje ali i neprijatelje slobode. Stati ispred „crvenog točka istorije” i suprotstavit joj se, kako je pisao A. Solženjicin, nije bilo prosto i lako. Đilas je stao. Točak je mljeo njega ali i on je lomio točak.

Mnogi danas kažu da je Đilas u bio u pravu ali je suviše „rano propjevao”. To je providna zamka protivnika slobode. To je pokušaj opravdanja moralno poražene tadašnje kulturne i političke elite koja nije mogla ili smjela da podigne glavu i vidi buduću dramu „iza brda” koja se završila ’90-tih godina prošlog vijeka. Znamo kako tragično i sramno.

Daleko najvažnije saznanje iz Borbinih članaka je bilo da je narodu neko „ukrao” slobodu stavljajući mu „flaster” preko usta a pogled mu usmjerio i ukočio ka horizontu i čekanju „srećne budućnosti” i „savršenog društva”. Milovan Đilas nije ništa drugo uradio osim što je prvi upro prstom, otkrio i hrabro javno ukazao na probleme tadašnjeg jugoslovenskog post-revolucionarnog bremena. Onako kako je on to „breme” vidio. Kaže se da su svi generali pametni „poslije bitke”. Đilas je bio „ispred bitke”.

Jedna vrijedna mudrost kaže da je u korijenu, dakle početku, sve. Ako je to tačno, a trebalo bi da su sve tajne tamo, onda je ponovno čitanje Borbinih članaka isto što i gledanje sjaja ispod prašine koja se taložila preko 50 godina.

Borbinim člancima Milovan Đilas je jednu „svoju” istoriju zaklopio 1953/54. godine a počeo otvaranje i stvaranje druge, nove, disidentsko-zatvorske koja je trajala do smrti aprila 1995. godine. Teško je reći koja je istorija značajnija.

Danas se postavlja opominjuće pitanje: zašto je Milovan Đilas robijao kad je bio začetnik ideje o slobodi u nas? Ako je našoj dogmatskoj pameti odgovor „poznat”, modernoj Evropi danas nije i to Crna Gora opet može i platiti ali i „unovčiti” bržom evropeizacijom.

Veselin Mitko PAVLIĆEVIĆ

Sve velike ideje, svi veliki pokreti u istoriji bili su poraženi ako nijesu našli svoj – specifični, konkretni – put kroz život. U stvari, oblici njihovog života nijesu bili u skladu sa stvarnim potrebama i sviješću masa.

Ovo je preveć stara istina. I – kao sve stare istine – pomalo dosadna i nevesela. Al stare istine mahom imaju tu prednost što se nameću, što nedovoljivo traže da budu na nov način provjerene, ponovo još dublje dokazane.

Kakvi su naši oblici života? U kakvim oblicima mogu da žive, da se rascvjetavaju socijalizam i demokratija? Koji li je taj njihov – konkretni, specifični – put kroz život?

Odgovor na ovo izgleda važniji nego na pitanje šta su – socijalizam i demokratija. On bi trebalo da otkriva: kako, čime kod nas sadržine socijalizam i demokratija mogu da žive i pobijede. Nije riječ o oružju, nego o načinu njegove upotrebe. Jer oružje je već tu: nacionalizovana industrija, radnički savjeti, organizovana vlast za odbranu poretka od nezakonitih pokušaja, sve demkratskije društvene organizacije, ipak povoljan međunarodni položaj, izvjestan stepen svijesti i kulture i – što je najvažnije – uspon privrede, za koju se više ne može reći da je samo polukolonijalna. A kad je oružje tu, onda je upotreba najvažnija. Top koji ne grmi, sablja koja ne sijeva – samo su predmeti određenog oblika, ali ne i stvarni top i stvarna sablja, ne i ono čemu ih je čovjek namijenio.

Nikakav odgovor ne može nove oblike da otkrije. Dobar odgovor pripomaže, a treba ih pronaći radom, borbom. Sigurno je jedno: do novih oblika mora doći, oni moraju biti otkriveni u borbi za pobjedu demokratije i socijalizma.

Zna se da će socijalizam pobijediti. Nije to u pitanju, nego – da pobjeđuje danas. Jer danas može biti i tučen. Ljudska svijest, ako prozre datu društvenu stvarnost i ako se ostvari u organizaciji, u materijalnoj sili, dovodi do toga da prevagne određena tendencija u društvu. Tada je svijest materijalna društvena sila, čak odlučujuća, koja djeluje nesuzdržljivošću stihije. Tako svijest pomaže najaktivnijim snagama da iziđu iz trenutne obamrlosti u koju ih je bacila i uvijek ih baca svaka nova stvarnost.

Kod nas mnogi oblici i pojmovi već umiru, takoreći sami od sebe. Nesklad je, u stvari, u tome što ih novi oblici i pojmovi nijesu zamijenili, nego se umjesto njih pojavljuju i sasvim stvari, predrevolucionarni. I to zbunjuje mnoge. Na površinu izbiju, iz zapećaka istorije, stara nacionalistička, mističarska shvatanja feudalnih i buržoaskih provincija. To je prolazno, ali – zahtijeva borbu. Kao i protiv birokratizma. Jer u društvu, dosad, ništa bez borbe nije umrlo, ni nastalo.

No samo tom borbom sa čitav problem ne iscrpljuje, jer razlike mišljenja, različiti predlozi i stavovi po raznim pitanjima, javljaju se čak i unutar socijalističkih snaga.

To već nijesu stare svađe s buržoazijom. Ne, to su „svađe” unutar socijalizma, na njegovom tlu.

I to je prirodno. Čim je nestalo centralizovanog rukovođenja, čitavim životom društva – što je bilo i nužno i korisno u ratu i odmah iza njega – razlike su neminovne. One izlaze iz samog privrednog sistema. Slobodna socijalistička privreda traži odgovarajući oblik – socijalističku demokratiju. Gdje i kako se troše sredstva više nije i ne može biti samo stvar ove ili one ustanove, foruma i sl. A ni političkog pokreta, nego – predstavnika onih koji ta sredstva stvaraju. A tu su diskusije i razlike neizbježne. S tim nastaju i druge razlike – u pogledu tempa trošenja, izgradnje ove ili one stvari itd. Dakle – razlike, uprkos jedinstvu za odbranu nezavisnosti, za jačanje socijalističke (društvene) svojine, za učvršćivanje bratstva i jedinstva (tekovina revolucije) i sl.

Razlike u shvatanjima, po raznim skoro po svim konkretnim pitanjima sreću se na svakom koraku. Svaki odbor, organizacija, preduzeće, svaki časopis i novine već ih imaju u praksi. Šta je tu sad najednom? – pitaju se oni koji su navikli na stare oblike rada i odnosa. Ništa rđavo. Pa to i jeste ono što se zove socijalistička demokratija – slobodna, otvorena diskusija unutra socijalističkih snaga. Znači li to grupe frakcija i sl. Unutar tih snaga? Ne bi smjelo ni trebalo, jer bi vraćalo nazad, pomagalo buržoaziji i birokratizmu. Socijalističke snage bi morale i trebale biti jedinstvene protiv takvih pokušaja. Ali i jedinstvene u nastojanjima da se izraze sva – socijalistička, demokratska – shvatanja. Da, reći će, ali socijalističko, demokratsko – za dati momenta – može biti samo jedno. Svakako. Ali do njega se danas može doći samo u slobodnoj diskusiji.

Širi i čvršće jedinstvo preko razlika – to je demokratski put, to je socijalizam, pa, prema tome, i svjesni cilj socijalističkih snaga.

Trst je blještavi primjer takvog jedinstva. Ali nije jedini i neće biti jedini.

Socijalističe razlike nijesu stara svađa i tuča s buržoazijom, pa ni metodi i oblici diskusije ne mogu biti više kao s njom. Sve diskusije koje su ičim mirisale na te stare oblike (psovanje, naduvavanje, podmetanje, cjepidlaštvo, nepotrebna žestina, lična uvrijeđenost isl.) stavile su mučan utisak, bez obzira na sadržinu. I doista, treba smatrati da je jedna od velikh tekovina demokratizacije što se pridaje toliko važnost baš tome kako se diskutuje.

Samo ovakva unutar socijalistička sloboda, principijelnost, otvorenost, drugarstvo i sl, uprkos razlikama – samo takvi oblici mogu učiniti socijalističke snage jedinstvenim mogućim u borbi protiv starog – buržoazije i birokratije. To je jedini put, jedini oblik kroz koji demokratija može da se ostvari, a da tekovine revolucije i socijalizma ne budu ugrožene.

To je najvažniji oblik u datom momentu. Ali on nije i jedini. U stvari, svi oblici javne aktivnosti moraju biti novi. Ali novi ne mogu biti bez diskusije, bez ispoljavanja raznovrsnih mišljenja.

Moramo, dakle, učiti i naučiti da poštujemo tuđe mišljenje, makar nam, izgledalo i glupo i konzervativno (konzervativno kao socijalističko). Moraćemo se privići i da sa svojim stavovima ostajemo u manjini, makar bili u pravu, a da pri tome ne mislimo da socijalizam, revolucionarne tekovine i sl. moraju propasti.

Jer socijalizam, tekovine revolucije, vlast radnog naroda, danas su stvarnost, bez obzira šta ma ko, pa i mi, mislio o njima.

1.11.1953. Milovan ĐILAS

Komentari

FELJTON

RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – ŠTAFETA (II): Simbolički dodiri

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net

 

 

Decenijski fenomen proslave rođendana Josipa Broza Tita, oličene u Štafeti i Danu mladosti, uz hiljade parola, poruka, ispraćaja, sletova i raznih drugih kulturno-umetničkih i sportskih manifestacija, i njihova kulturološka, sociološka, politička i etnološko-antroplološka priča o štafeti nije, niti će uskoro biti do kraja ispričana. Između iskustva normalnog, svakodnevnog života, svih društvenih slojeva i narativa namenjenih narodnim masama, koji su tom životu pridavali određeni smisao, nije zjapio prazan prostor niti je bilo ogromnih provalija. Bio je to duh otvorene i komotne, izazovne i pronicljive improvizacije, sa licem odgovornog života i ljudskog ponosa. Ljudi su živeli bez osećanja apatije, gubitništva i depresije, zadovoljni onim što poseduju i velikom nadom da će im budućnost doneti egzistencijalnu komociju i sigurnost. Sa neuništivom nadom, iskonskom verom i podstrekom ka traženju višeg cilju u svemu što su radili, bila je to svojevrsna emanacija energije, slobode, pokreta, u stvarnosti koja je tekla u veseloj lakoći nemaštine, pravoj gustini drugarstva i prijateljstva, i spremnosti da se odgovori na sve poteškoće koje život donosi.

Formalni organizator svih manifestacija, oličenih u Štafeti i Danu mladosti, bila je omladina Jugoslavije, koja je imala bezrezervnu podršku svih relevantnih institucija, počev od lokalnih do najviših državnih organa vlasti. Stara je istina: kad god se pojavi nešto novo, samim tim postaje i lepše, interesantnije, intrigantnije. To životu pridodaje dimenziju jedinstvenosti, smisla, značaja, ostvarenosti. Vođeni željom da krenu u susret nečemu što ih ispunjava, da menjaju svoju sudbinu, pomeraju i ruše granice, a ne samo da tako nešto pasivno očekuju, omladina je prihvatila poziv da, u vrtlogu emocija, svojom aktivnošću organizuje i pokrije sve proslave oko štafete. Bilo je to nesumnjivo podsticajno, jer su bili vezivno tkivo između stvarnog i izmaštanog, između mogućeg i nemogućeg, a takvi poduhvati, obično, pokrenu dobru energiju, združenu raznolikim senzibilitetima u duhu, tada, avangardnih događanja. U postrevolucionarnom periodu, puni nemira, svetlosti, radosti, u potrezi za prostorom, za nebom, mesečinom, za igrom i pevanjem, druženjem i prijateljstvom svaka njihova manifestacija imala je više lica, a istinsko je samo jedno: lice strasti i ljubavi, gde se stapaju pogledi i dodiri, kao savršenstvo međuljudske komunikacije.

Pored glavne, postojale su još i lokalne, regionalne, republičke i stalne štafete. Svake godine, glavna štafeta je polazila iz nekog drugog mesta, koja su baštinila odredjenu revolucionarnu tradiciju, u skladu sa tadašnjim standardom republičkog ključa. Obilazila je čitavu zemlju, različitim rutama, a završna, moderna i sažeta gimnastičko sletska manifestacija, sa nekoliko hiljada učesnika, organizovana je na stadionu JNA u Beogradu, pod sloganom: „Mi smo Titovi, Tito je naš“. Doček savezne štafete u svakom mestu priređivan je uz veliko uzbuđenje i radost, uz cveće, državne i republičke zastave, parole i transparente. Tamo gde bi prenoćila, omladina je uz logorske vatre i koncerte, priređivala razne priredbe i igranke koje su trajale celu noć. Lokalne i regionalne štafete slivale su se u tokove značajnijih, a uručivane su rukovodiocima na mitinzima, organizovanim u njihovim mestima. „Svaka republika je imala svoju centralnu manifestaciju proslave Dana mladosti čime su svoj doprinos davali i oni koji nisu prisustvovali završnoj svečanosti u Beogradu“. Poslednji nosioci koji su štafetu uručivali Titu birani su među najboljim radnicima, poljoprivrednicima, studentima, učenicima, i to po republičkom ključu. Kao uspomenu na taj događaj, darivan im je zlatan ručni časovnik. Inače, glavna štafeta je izrađivana od drveta, ređe pleksiglasa, ili nekog plemenitog metala, poput zlata i srebra, sa dodatkom dragog kamenja. Na vrhu palice nalazila se zvezda petokraka, buktinja ili grb, dok su poruke pionira, omladine, raznih društvenih i sportskih organizacija smeštane u unutrašnjost štafete. (U Muzeju istorije Jugoslavije čuva se više od dvadeset dve hiljade štafeta).

Od momenta polaska pa sve do predaje glavne štafete, sredstva informisanja su, svakodnevno, poklanjala izuzetnu pažnju i sveobuhvatnost, kako u informativnim tako i specijalnim emisijama i prilozima što, sa aspekta današnjeg rezona, prevazilazi svaku meru i pristojnost. Mesecima, iz dana u dan, udarna vest na tv dnevniku bila je štafeta mladosti. Pragmatično osmišljen i prilagođen, višeslojni informativno propagandni odnos uspostavlja naraciju u više smerova, poruka i skrivenih značenja. Mediji su stvarali utisak čarolije putem magije, koja je dekorisanu, stilizovanu, ubogu stvarnost izmeštala u neku lepšu dimenziju vremena i prostora, što je bio cilj i namera društvenim, kulturnim i političkim idealima toga vremena. Simbolički dodiri svih prostora kroz koje je prolazila štafeta, u čvrstom spoju života i igre mladosti, postala je nova stvarnost koja simbolište bratstvo i jedinstvo svih jugoslovenskih naroda i narodnosti, na čelu sa Josipom Brozom Titom. Taj spektakl nije bio samo ritualni ornament realnog društva, već središte njegove nestvarnosti. Pola godine Jugosloveni su se pitali, gde će štafeta konačiti. O ovom fenomenu su snimljeni mnogi filmovi, a posebno dokumentarni video zapisi, koji se čuvaju u depou Jugoslovenske kinoteke i Muzeju istorije Jugoslavije. Štaviše, mnogi umetnici poklanjali su Muzeju svoja vredna dela, inspirsana štafetom i omladinskim manifestacijama.

U želji da se, u atmosferi egzistencijalne teskobe, ovom društvenom ornamentu obezbedi vitalnost, više od onog pojavnog, organizovane su velike manifestacije, počev od mitinga pa do celonoćnih omladinskih igranki i zabava. Kroz harmonizaciju grupne interakcije pojačava se atribut društvenog angažmana. Ta potencirana atmosfera i strategija političkog inženjeringa bile su suština izazova, jer jedan pravi trenutak pobeđuje sve nevolje i sve godine nespokoja i oskudice. U predelima nade i čežnje, mladosti priliči igra, a bez nje je zabava bez obaveze da otkriva sopstvenu prirodu, da razvija i obogaćuje um. Izazov koji im upućuje štafeta mladosti delovao je kao nešto jedinstveno, a žudnja za dubljim doživljajima, po mnogo čemu, fantazmagorično. Ta iracionalna nada bila je inspirativni podsticaj da će neka slična emocija i energija ući u njihov život, kao trenutak dostojan pamćenja ili životnog trajanja.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – ŠTAFETA (I): Simbol Dana mladosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net

 

 

Kultura sećanja se teško uklapa u savremene tokove, njegove nove običajnosti i folklorne vrednosti, posebno ako se radi o nasleđu iz vremena Jugoslavije. Ti prenosivi društveni obrasci, koji su nekada bili noseći delovi celine i poretka stvari, sada govore jezikom prevaziđenosti. Svako ima pravo na svoj emocionalni doživljaj i sećanje, pa zašto bi u tome običaji i navike bili izuzeci. Mnogi svedoci istorije, s puno kontraverzi, govore i pišu o svom vremenu, a da nisu u potpunosti svesni istorijskog značaja u kome su živeli. Štaviše, i duh koji bi otkrio istinu nestaje, ostavljajući nam razne dileme i nedoumicu, jer silom se prošlost ne može naterati da progovori. U dijalogu sa prošlošću, svako uspostavlja poseban, lični odnos, a kultura sećanja je samo jedna dimenzija sadašnjosti.

Pre nekoliko decenija, što je za istorijsko pamćenje beznačajan period, društveni i sociokulturni kontekst bio je sasvim drugačiji. Živelo se, kako mnogi iz tog vremena smatraju, sa više bliskosti i intimnosti, otmeno, lagano, dostojanstveno. Ljudi su umeli da vole, znali su da brinu o drugima oko sebe, sa bogatijim socijalnim životom. Bilo bi pretenciozno nabrajati sve razlike sadašnjosti i bliske prošlosti, a još manje očekivati neočekivani konsenzus za kompromis potvrde ove teze. U pokušaju da se sagledaju lepe i ružne strane jugoslovenske stvarnosti, detinjstva, mladosti i načina života, nužno je poći od činjenice da moj intimni doživljaj i odnos prema tom vremenu u celini ne polaže pravo na objektivnost i isključivost, niti na želju da se negiraju tuđa mišljenja. Štaviše, i vreme, a ne samo ljudi, ume da se duboko srodi sa svojim zabludama ili istinama, jer činjenice koje ne ulaze u istoriju često su presudne. Sociokulturološka tumačenja, ako uopšte drže do sebe, ne polažu pravo na konačnu izvedenost. Na to pravo ne polažu ni knjige, koje interpretiraju to vreme i nastoje da tumače neke istorijske istine. Sve ovo zahteva širinu i najveću moguću analizu i određenost.

Ovo je priča o jednom društvenom fenomenu, neobičnom, ali uzorno doslednom. Mi, od davnina, volimo ili na to spontano pristajemo da živimo mimo sveta. Tako se na ovim našim prostorima, bogate šarolikosti i brojne kulturološke osobenosti, spontano pojavio jedan društveni realitet, nepoznat širim evropskim okvirima, koji je dosta dugo egzistirao kao jugoslovenska egzotika neobične filozofije života. Titova štafeta ili, kako je kasnije preimenovana u Štafetu mladosti, generisana političkim odlukama u čast rođendana „najvećeg sina jugoslovenskih naroda i narodnosti“, imala je, navodno, više „promišljenu institucionalnu formu da identifikuje, štiti i unapređuje prava i interese mlade generacije“, a manje izgradnju kulta Titove ličnosti. Ne ulazeći u suštinu ovakvih i sličnih špekulacija o njenoj svrsi, nameni i funkciji, treba priznati da je štafeta, nošena rukama mladih i obilaskom svih krajeva zemlje, bila simbol zajedništva svih jugoslovenskih građana, ali i simbol odanosti, ljubavi, poštovanja prema ličnosti predsednika Tita. Ta direktna, međusobna veza naroda i njenog predsednika, oličena u završnoj predaji glavne štafete na Dan mladosti, nije ništa drugo do priznanje legaliteta autoritarnosti vođe, heroja i uzora, kome je predavana kao rođendanski poklon. (Prvi put u istoriji, olimpijski plamen je prenet  štafetno iz Atine u Berlin, 1936. godine, na otvaranju letnjih olimpijskih igara. Od tada, svake četvrte godine, baklja se štafetno prenosi na letnje i zimske olimpijske igre).

Ako semantički zaronimo u primarno značenje reči štafeta, susrešćemo se sa pojmom koji u raznim narodima ima srodna, ili različita značenja. Tako u leksikonima nalazimo da reč potiče od latinskog pojma staffetta – konjanik, glasonoša. Drugo značenje je palica, koju trkači predaju jedan drugome, ali može da znači i vest koju prenose glasnici. Kao jedinstven simbol kulturnog aktivizma i zajedništva svih građana socijalističke Jugoslavije, štafeta mladosti je bila integrisana u jedinstvenu celinu tadašnje sveukupne kulturno-istorijske stvarnosti. (Poznata je tzv. „Sokolska štafeta“, nošena 1935. godine od Sarajeva do Oplenca, na grobno mesto Aleksandra Karađorđevića, tvorca Jugoslavije). U vremenu posle Drugog svetskog rata, ona je bila znak, trag, otisak; simbol bez početka i bez završetka. To su bile emancipatorske decenije pojave najrazličitijih društvenih formi, počev od omladinskih radnih akcija, stvaranja različitih pionirskih i omladinskih društvenih organizacija i raznih drugih asocijacija, pa i Titove štafete. U tom periodu revolucionarnog entuzijazma „sve je bilo prožeto i ispunjeno smislom, odvažnošću i dubokom zagledanošću u čoveka, u njegovu radost, muku i rad“.

Evo i kratke hronologije na istorijat Titove, odnosno Štafete mladosti. Ritual nošenja štafete osmišljen je 1945. godine. Inicijator je bio Josif Prohaska, profesor fizičkog vaspitanja u kragujevačkoj gimnaziji. Iste godine Narodna omladina Jugoslavije donela je odluku da se 25. maja, prvi put u slobodi proslavi rođendan Josipa Broza Tita, iako je u matičnim knjigama sedmi maj upisan kao dan njegovog rođenja (Taj datum se poklapa sa nemačkim desantom na Drvar, 25. maja 1944. godine, i pokušajem da se Tito zarobi živ). Prva štafeta je pošla 5. maja iz Kumrovca, rodnog Titovog mesta. U toj manifestaciji učestvovalo je 12,500 omladinaca, koji su, pretrčavši stazu, dugu devet hiljada kilometara, predali Titu prvih devet štafetnih palica. Kasnije, na Titovu inicijativu, 1957. godine, njegov rođendan je nazvan Dan mladosti, a Titova štafeta preimenovana u Štafetu mladosti. Broj štafeta i pređenih kilometara uvećavao se iz godine u godinu, da bi već 1950. godine broj nosilaca bio veći od milion. Sve do 1965. umesto više glavnih štafeta, koje je u 16 časova primao na stadionu JNA, Titu se uručuje samo jedna glavna, na sletskoj priredbi, sa poočetkom u 20 sati (Prva štafeta uručena je Titu u Zagrebu, a ostale, do 1956. godine u Beogradu ispred zdanja Beli dvor). Poslednji put, Titu je uručena štafeta 1979. godine, da bi se posle njegove smrti, 1980 godine, čekalo čitavih sedam godina na njeno ukidanje. Proslave Dana mladosti nastavljene su sve do 1987. godine, pod parolom „I posle Tita – Tito“. Tada je štafetnu palicu primao predsednik Saveza socijalističke omladine Jugoslavije. Januara naredne godine, doneta je odluka da se štafeta i sve prateće manifestacije obustave.

“Uzvik „Za Tita, ura, ura, ura!“ odzvanja stadionom Jugoslovenske narodne armije. Desetine hiljada mladih Jugoslovena kliče sa terena. Hiljade dlanova aplaudiraju sa tribina. Počinje pesma Druže Tito, mi ti se kunemo, publika je na nogama. Na nogama je i Josip Broz Tito. Ređaju se pesme, mladi plešu na terenu, a zatim utrčava učenica iz Gnjilana, noseći štafetu mladosti – simbol „bratstva i jedinstva“ i „ljubavi prema drugu Titu“. Tako je izgledala proslava dana mladosti 1979. godine – poslednja koja je održana za vreme Titovog života“, izveštavao je čuveni BBC na srpskom.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (XVI): Otuđivanje, posuđivanje i poklanjanje eksponata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

 

 

Na osnovu ovog izvještaja Ministarstvo prosvjete, aktom br. 7590 od 29. juna 1946. godine, koji je po ovlašćenju ministra potpisao Andrija Koprivica formiralo je primopredajnu komisiju i naredilo da ,,Uprava muzeja od istih (stvari) uputi na privremenu poslugu Predsjedništvu Crogorske Narodne Skupštine, uz propisan revers, stvari koje su joj potrebne”. Ovom prilikom iz Muzeja je uzeto trideset komada raznog namještaja, koji je ustupljen na upotrebu Petru Komneniću (vraćeno Muzeju) i Milošu Rašoviću, koji je 1954. a i kasnije izrazio spremnost da ga vrati.

Sigurno je da ovom prilikom iz Muzeja, nije otuđena nijedna umjetnička slika, te, prema tome, Miloš Rašović nije mogao dobiti slike, niti se danas u Državnom muzeju ,,cere beline tragova nekadašnjih slika” (,,Svet”, broj 567, od 2. IX 1967. godine).

Godine 1948. tadašnji direktor Muzeja pok. Jovan Ivović, obavijestio je Ministarstvo prosvjete, aktom br. 439 od 9. VI 1948. godine: ,,U magazinu ovdašnjeg muzeja nalazi se stakleno i porcelansko stono posuđe. Materijal je prvoklasan a izrada luksuzna… Ovi predmeti ne predstavljaju muzeološku vrednost… ovo je ne samo mišljenje potpisanog, već tako misle: Petar Komnenić, Jagoš Jovanović i Niko S. Martinović, koji su se ovih dana bavili problematikom muzeja. Prema izloženom gledištu smatram da bi ove objekte trebalo ustupiti Predsjedništvu vlade za reprezentativne svrhe.”

Usvajajući ovaj prijedlog direktora muzeja, Ministarstvo prosvjete, formiralo je komisiju koja je uz revers, od muzeja preuzela i predala Predsjedništvu vlade 729 komada raznog staklenog, kristalnog i porcelanskog posuđa, sa i bez dvorskih oznaka. Na osnovu rješenja Savjeta za prosvjetu i kulturu NRCG, Pov. br. 73 od 16. X 1952. godine (kojim se naređuje da se muzeju povrate svi predmeti koji su mu oduzeti poslije rata). Muzeju je od ovog posuđa vraćeno 536 komada, dok su preostala 193 komada polomijena ili nestala.

Po nalogu republičkih organa iz muzeja su u nekoliko navrata davani na privremenu upotrebu i još neki komadi namještaja, odjeće, oružja i dr. kao: Muzičkoj školi – klavir (nije vraćen), Umjetničkoj školi – štafelaj knjeginje Ksenije i garnitura namještaja (vraćeno u lošem stanju), KUD ,,Nikola Đurković – pet crnogorskih ženskih košulja, od dvanaest koje je Ministarstvo prosvjete nabavilo i dalo na čuvanje Muzeju (nijesu vraćene). Reprezentativnom hotelu – trpezarijski namještaj (vraćen), Ansamblu narodnih igara – jatagan (nije vraćen), Glavnom odboru AFŽ – gusle koje su napravijene povodom 200-godišnjice dinastije Petrovića (nijesu vraćene). Od rashodovanih predmeta jedan broj je ustupljen Centralnoj biblioteci i Gradskom nar. odboru (djelovi građanske nošnje i namještaja).

Na poklon su iz Muzeja dati: jednom stranom državniku – dvije kubure, jednoj stranoj delegaciji – tri komada ženske narodne nošnje i jedna ledenica, Mihailu Petroviću, unuku kralja Nikole, – album sa fotografijama iz njegovog djetinjstva.

U vezi sa u pomenutim napisima iznešenom tvrdnjom da su iz muzeja u ovom periodu nestajale umjetničke slike, možemo da izjavimo sljedeće: u dokumentaciji nema nijednog podatka koji bi govorio da je bilo koja slika otuđena iz Državnog muzeja. Od ovih slika Ministarstvo je kasnije uzimalo neke za svoje potrebe, a neke je trajno ustupalo muzeju, ili, kasnije, Umjetničkoj galeriji.

Iz dokumentacije se ne vidi da je bilo što drugo otuđeno iz Državnog muzeja od 1949. godine, otkad je konačno prekinuto sa ovakvom praksom.

Neposredno poslije rata zaista je bilo pojedinaca iz rukovodećih organa koji su pokazivali malo ili nimalo razumijevanja za muzejske probleme i koji su svojim stavovima krnjili osnovne muzejske principe. Postojale su predrasude da su stilski namještaj, portreti vladara, skupocjeno posuđe i sl. preživjeli ostaci minulog doba, koje treba ukloniti iz muzejskih zbirki i postavki, ili ih dati da se ,,korisno” upotrijebe, jer su navodno bez istorijske i umjetničke vrijednosti. Nažalost, u ovakve greške upadali su i ljudi koji su kao stručnjaci određivani za rješavanje muzejskih problema. Oni su često bili inicijatori ovakvih postupaka.

Netačno su i skoro smiješne tvrdnje da je Državni muzej opustošen. Ne želimo ma koga da štitimo. Naprotiv, osuđujemo sve one koji su otuđili bilo koji predmet iz muzeja.

Matija Bećković je pod imenom dr Janez Paćuka objavio pjesmu ,,Pohara cetinjskog muzeja”.

I na kraju ovoga teksta, kao primjer naseg odnosa prema kulturnom blagu, potrebno je navesti i podatak da je 1958. godine iz Cetinjskih muzeja ukraden sat Smail-age Čengica, koji je Njegošev muzej otkupio od Aleksandre Nestorov iz Zagreba za 120.000 dinara. Sat o kome je riječ, Njegoš je poklonio Novici Ceroviću, koji je inače imao najveće zasluge za pogibiju Samail-age. Vojvoda Đorđije Cerović, sin pomenutog Novice Cerovića, poslao je sat na poklon Ivanu Mažuraniću. Uz poklon je uputio i pismo u kome između ostalog stoji: ,,Ja molim Vašu preuzvišenost da izvoli primiti ovaj mali spomen koji nema druge vrijednosti, osim te, što je kucao u njedrima onog junaka koga ste Vi onako divno opjevali i obesmrtili…”

Takode smo dužni da na kraju ovog teksta o otuđivanju kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore saopštimo i podatak da je iz riznice Cetinjskog manastira 23. avgusta 1983. godine ukradeno osamnaest panagija, koje, prema procjeni strunjaka Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture, posjeduju izuzetnu kulturno-istorijsku, odnosno spomeničku vrijednost. Za sve primjerke panagija postoji stručna dokumentacija sačinjena u pomenutom Zavodu, koja nesporno može pomoći u potrazi za ovim dragocjenim predmetima, koji su, u to nema sumnje, davno prešli granice Crne Gore i ondašnje Jugoslavije.

Kao poseban kuriozitet navodimo i podatak da je iz iste riznice, godinu dana ranije, odosno 30. avgusta 1982. godine ukradeno vladičansko odličje koje je u dokumentaciji Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture zavedeno kao panagija. Na sreću, organi gonjenja su odmah otkrili lopova i vladičansko odličje vratili Cetinjskom manastiru.

Smatramo da smo bar djelimino doprinijeli na rasvjetljavanju otuđivanja, posuđivanja i poklanjanja eksponata iz cetinjskog Državnog muzeja.

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo