Povežite se sa nama

FELJTON

ČLANCI MILOVANA ĐILASA OBJAVLJENI U BORBI 1953-54. GODINE (I): Novi oblici

Objavljeno prije

11 godina

na

„Borbini” članci Milovana Đilasa

Jedna od najvrednijih zaostavština Milovana Đilasa su njegovi (pred)disidentski članci iz 1953/54. godine objavljeni u listu Borba. Ukupno 14 članaka. Zbog njih je Milovan Đilas na Trećem plenumu CKSKJ osuđen zbog „revizionizma” i kasnije robijao.

Borbini članci kao i druga njegova djela i danas su gotovo nepoznati našoj čitalačkoj javnosti. Borbini članci su važni iz razloga crnogorske, ambicije za ukljućenjem u moderne evropske i šire integracije. Naime, jedan od uslova priključenja bilo koje bivše socijalističke zemlje u EU jeste i prevrednovanje domicilne „ideološke istorije”. Prevrednovanje podrazumijeva vezivanje za liberalni temelj u bivšem socijalističkom društvu, čime je Milovan Đilas nezaobilazna i važna crnogorska „liberalna istorija”.

Borbini članci su važni kao Đilasova opomena koja je na vrijeme ukazivala društvu, eliti i partiji šta je nekontrolisana vlast i kuda ona vodi. U Borbinim člancima on se zalaže za otvoreno i javno sukobljavanje različitih političkih stavova, za dozvoljavanje opozicionih grupa, traži da policija i sudovi štite zakonitost itd. Članci su kritika društvenog početka i pored toga što su dijelom ideološki obojeni.

Đilasova Borbina zaostavština su prva velika svjedočanstva o nastojanju vlasti i partijske birokratije za „kočenjem” vremena i prostora i njegovom nemijenjanju. Istovremeno članci su horizont Đilasove oštre kritike jugoslovenskog komunističkog vremena i šireg ideološkog, sistemskog prostora.

Ispod ideologije, objašnjava Đilas u Borbinim člancima, ljudi u tadašnjosti su bili sitni, nevidljivi, zaboravljeni. Oni su obezličena statistika i nazivaju se u partijskoj propagandi „masa”. Đilas je prvi „ugledao” žive ljude i zavirio u stvarnost ispod fikcije. Odrekao se ideologije (fikcije) i počeo da otkriva i skida maske sa partijske, vlastodržačke birokratije i „kastokratije”.

U Borbinim člancima značaj je u početku, moralu ali i ličnosti kao „krunskom svjedoku”. Đilas kritikuje, opominje, predlaže i suprotstavlja se dojučerašnjim „drugovima” iz vlasti. Tako je masovno stvarao svoje neprijatelje ali i neprijatelje slobode. Stati ispred „crvenog točka istorije” i suprotstavit joj se, kako je pisao A. Solženjicin, nije bilo prosto i lako. Đilas je stao. Točak je mljeo njega ali i on je lomio točak.

Mnogi danas kažu da je Đilas u bio u pravu ali je suviše „rano propjevao”. To je providna zamka protivnika slobode. To je pokušaj opravdanja moralno poražene tadašnje kulturne i političke elite koja nije mogla ili smjela da podigne glavu i vidi buduću dramu „iza brda” koja se završila ‘90-tih godina prošlog vijeka. Znamo kako tragično i sramno.

Daleko najvažnije saznanje iz Borbinih članaka je bilo da je narodu neko „ukrao” slobodu stavljajući mu „flaster” preko usta a pogled mu usmjerio i ukočio ka horizontu i čekanju „srećne budućnosti” i „savršenog društva”. Milovan Đilas nije ništa drugo uradio osim što je prvi upro prstom, otkrio i hrabro javno ukazao na probleme tadašnjeg jugoslovenskog post-revolucionarnog bremena. Onako kako je on to „breme” vidio. Kaže se da su svi generali pametni „poslije bitke”. Đilas je bio „ispred bitke”.

Jedna vrijedna mudrost kaže da je u korijenu, dakle početku, sve. Ako je to tačno, a trebalo bi da su sve tajne tamo, onda je ponovno čitanje Borbinih članaka isto što i gledanje sjaja ispod prašine koja se taložila preko 50 godina.

Borbinim člancima Milovan Đilas je jednu „svoju” istoriju zaklopio 1953/54. godine a počeo otvaranje i stvaranje druge, nove, disidentsko-zatvorske koja je trajala do smrti aprila 1995. godine. Teško je reći koja je istorija značajnija.

Danas se postavlja opominjuće pitanje: zašto je Milovan Đilas robijao kad je bio začetnik ideje o slobodi u nas? Ako je našoj dogmatskoj pameti odgovor „poznat”, modernoj Evropi danas nije i to Crna Gora opet može i platiti ali i „unovčiti” bržom evropeizacijom.

Veselin Mitko PAVLIĆEVIĆ

Sve velike ideje, svi veliki pokreti u istoriji bili su poraženi ako nijesu našli svoj – specifični, konkretni – put kroz život. U stvari, oblici njihovog života nijesu bili u skladu sa stvarnim potrebama i sviješću masa.

Ovo je preveć stara istina. I – kao sve stare istine – pomalo dosadna i nevesela. Al stare istine mahom imaju tu prednost što se nameću, što nedovoljivo traže da budu na nov način provjerene, ponovo još dublje dokazane.

Kakvi su naši oblici života? U kakvim oblicima mogu da žive, da se rascvjetavaju socijalizam i demokratija? Koji li je taj njihov – konkretni, specifični – put kroz život?

Odgovor na ovo izgleda važniji nego na pitanje šta su – socijalizam i demokratija. On bi trebalo da otkriva: kako, čime kod nas sadržine socijalizam i demokratija mogu da žive i pobijede. Nije riječ o oružju, nego o načinu njegove upotrebe. Jer oružje je već tu: nacionalizovana industrija, radnički savjeti, organizovana vlast za odbranu poretka od nezakonitih pokušaja, sve demkratskije društvene organizacije, ipak povoljan međunarodni položaj, izvjestan stepen svijesti i kulture i – što je najvažnije – uspon privrede, za koju se više ne može reći da je samo polukolonijalna. A kad je oružje tu, onda je upotreba najvažnija. Top koji ne grmi, sablja koja ne sijeva – samo su predmeti određenog oblika, ali ne i stvarni top i stvarna sablja, ne i ono čemu ih je čovjek namijenio.

Nikakav odgovor ne može nove oblike da otkrije. Dobar odgovor pripomaže, a treba ih pronaći radom, borbom. Sigurno je jedno: do novih oblika mora doći, oni moraju biti otkriveni u borbi za pobjedu demokratije i socijalizma.

Zna se da će socijalizam pobijediti. Nije to u pitanju, nego – da pobjeđuje danas. Jer danas može biti i tučen. Ljudska svijest, ako prozre datu društvenu stvarnost i ako se ostvari u organizaciji, u materijalnoj sili, dovodi do toga da prevagne određena tendencija u društvu. Tada je svijest materijalna društvena sila, čak odlučujuća, koja djeluje nesuzdržljivošću stihije. Tako svijest pomaže najaktivnijim snagama da iziđu iz trenutne obamrlosti u koju ih je bacila i uvijek ih baca svaka nova stvarnost.

Kod nas mnogi oblici i pojmovi već umiru, takoreći sami od sebe. Nesklad je, u stvari, u tome što ih novi oblici i pojmovi nijesu zamijenili, nego se umjesto njih pojavljuju i sasvim stvari, predrevolucionarni. I to zbunjuje mnoge. Na površinu izbiju, iz zapećaka istorije, stara nacionalistička, mističarska shvatanja feudalnih i buržoaskih provincija. To je prolazno, ali – zahtijeva borbu. Kao i protiv birokratizma. Jer u društvu, dosad, ništa bez borbe nije umrlo, ni nastalo.

No samo tom borbom sa čitav problem ne iscrpljuje, jer razlike mišljenja, različiti predlozi i stavovi po raznim pitanjima, javljaju se čak i unutar socijalističkih snaga.

To već nijesu stare svađe s buržoazijom. Ne, to su „svađe” unutar socijalizma, na njegovom tlu.

I to je prirodno. Čim je nestalo centralizovanog rukovođenja, čitavim životom društva – što je bilo i nužno i korisno u ratu i odmah iza njega – razlike su neminovne. One izlaze iz samog privrednog sistema. Slobodna socijalistička privreda traži odgovarajući oblik – socijalističku demokratiju. Gdje i kako se troše sredstva više nije i ne može biti samo stvar ove ili one ustanove, foruma i sl. A ni političkog pokreta, nego – predstavnika onih koji ta sredstva stvaraju. A tu su diskusije i razlike neizbježne. S tim nastaju i druge razlike – u pogledu tempa trošenja, izgradnje ove ili one stvari itd. Dakle – razlike, uprkos jedinstvu za odbranu nezavisnosti, za jačanje socijalističke (društvene) svojine, za učvršćivanje bratstva i jedinstva (tekovina revolucije) i sl.

Razlike u shvatanjima, po raznim skoro po svim konkretnim pitanjima sreću se na svakom koraku. Svaki odbor, organizacija, preduzeće, svaki časopis i novine već ih imaju u praksi. Šta je tu sad najednom? – pitaju se oni koji su navikli na stare oblike rada i odnosa. Ništa rđavo. Pa to i jeste ono što se zove socijalistička demokratija – slobodna, otvorena diskusija unutra socijalističkih snaga. Znači li to grupe frakcija i sl. Unutar tih snaga? Ne bi smjelo ni trebalo, jer bi vraćalo nazad, pomagalo buržoaziji i birokratizmu. Socijalističke snage bi morale i trebale biti jedinstvene protiv takvih pokušaja. Ali i jedinstvene u nastojanjima da se izraze sva – socijalistička, demokratska – shvatanja. Da, reći će, ali socijalističko, demokratsko – za dati momenta – može biti samo jedno. Svakako. Ali do njega se danas može doći samo u slobodnoj diskusiji.

Širi i čvršće jedinstvo preko razlika – to je demokratski put, to je socijalizam, pa, prema tome, i svjesni cilj socijalističkih snaga.

Trst je blještavi primjer takvog jedinstva. Ali nije jedini i neće biti jedini.

Socijalističe razlike nijesu stara svađa i tuča s buržoazijom, pa ni metodi i oblici diskusije ne mogu biti više kao s njom. Sve diskusije koje su ičim mirisale na te stare oblike (psovanje, naduvavanje, podmetanje, cjepidlaštvo, nepotrebna žestina, lična uvrijeđenost isl.) stavile su mučan utisak, bez obzira na sadržinu. I doista, treba smatrati da je jedna od velikh tekovina demokratizacije što se pridaje toliko važnost baš tome kako se diskutuje.

Samo ovakva unutar socijalistička sloboda, principijelnost, otvorenost, drugarstvo i sl, uprkos razlikama – samo takvi oblici mogu učiniti socijalističke snage jedinstvenim mogućim u borbi protiv starog – buržoazije i birokratije. To je jedini put, jedini oblik kroz koji demokratija može da se ostvari, a da tekovine revolucije i socijalizma ne budu ugrožene.

To je najvažniji oblik u datom momentu. Ali on nije i jedini. U stvari, svi oblici javne aktivnosti moraju biti novi. Ali novi ne mogu biti bez diskusije, bez ispoljavanja raznovrsnih mišljenja.

Moramo, dakle, učiti i naučiti da poštujemo tuđe mišljenje, makar nam, izgledalo i glupo i konzervativno (konzervativno kao socijalističko). Moraćemo se privići i da sa svojim stavovima ostajemo u manjini, makar bili u pravu, a da pri tome ne mislimo da socijalizam, revolucionarne tekovine i sl. moraju propasti.

Jer socijalizam, tekovine revolucije, vlast radnog naroda, danas su stvarnost, bez obzira šta ma ko, pa i mi, mislio o njima.

1.11.1953. Milovan ĐILAS

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XXVII):  Opet problemi zbog SDP-a

Objavljeno prije

2 sedmice

na

11 Juna, 2021

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

M. Perović/Ž. Ivanović
6.09. 1995.

Posljednji napisi u Monitoru protiv SDP-a uvjerili su me da list više nije neutralan. Smatram čak da su počele da se pojavljuju podvale: da ste vi, gospodo, nasjeli politici Narodne stranke i Liberalnog saveza, bez osnova i bez razloga. Opredjeljenja SDP-a su jasna, čista i glasna.

Smatram da ovo što radite nije u interesu crnogorskog bloka i da se Monitor ne može ovako ponašati.

O ovom želim sa vama da razgovaram na sjednici u četvrtak 28. 09. u Monitoru.

S poštovanjem,
Ćano Koprivica

 

Željko je bio ravnodušan prema ovom pismu. Na ponašanje SDP-a imali su prigovor mnogi independisti. Odlučio sam da ja odgovorim na ovo Ćanovo pismo, da ga pripremim za razgovor na sljedećoj sjednici Upravnog odbora.

ćano 41
17. 09. 1995.

Dragi Ćano,

… Bojim se da se prekomjerno identifikuješ s rukovodstvom SDP i da si započeo metamorfozu koja će te od nacionalne institucije pretvoriti u partijskog spikera.

… Kažeš da list više nije neutralan. To je tačno, s tim što bi sasvim tačna formulacija bila da Monitor nikada nije bio neutralan. Monitorova koncepcija, utemeljena 1990, predviđa da će list promovisati ideje otvorenog civilnog društva i zalagati se za reafirmaciju evropskog identiteta Crne Gore; za Crnu Goru koja ima isti stepen nacionalne slobode i samouprave kao i drugi južnoslovenski, odnosno balkanski narodi (što se nakon raspada Jugoslavije pretvorilo u: za suverenu Crnu Goru).

Mislim da na nivou koncepcije, ovdje nema ništa sporno, ni za Liberalni savez, ni za SDP, ni za tebe … U početku nije bilo razlike između LSCG, Monitora i SDP. Svi smo djelovali kao dio istog antiratnog … i oslobodilačkog fronta. Kako to biva sa svakim pokretom, tokom njegove evolucije pojačavala se individualnost svake njegove komponente. Partije su na kraju izabrale različite taktike za ostvarenje istog cilja. Tada počinju problemi u njihovim odnosima, a nešto docnije i problemi u trouglu LSCG – Monitor – SDP. …

Mi smo jedno vrijeme izbjegavali kritički odnos prema njima, kako sam ja to napisao u jednom uvodniku, „dok ne prohodaju”. Nadali smo se da će Liberalni savez i SDP vremenom naći neki minimum saglasnosti po vitalnim pitanjima za budućnost Crne Gore. Međutim, oni su se toliko udaljili jedni od drugih, da obje partije mogu da sarađuju s radikalima, jedna u saveznom a druga u republičkom parlamentu, ali ne i među sobom. Liberali smatraju da je djelovanje SDP štetno, a neki od tvojih pulena izjavljuju da je njihov životni cilj nestanak Liberalnog saveza sa političke scene. …

Ograničenje koje smo sebi bili nametnuli, u ovakvoj situaciji je moralo biti kratkoročnije nego što smo bili planirali. I Monitor je počeo, oprezno i po malo, da radi ono što radi svaka nezavisna novina, da sam, nezavisno od partija, promišlja javni interes. Članci sa stavovima koji se… razlikuju od stavova jedne ili druge partije … izazivali su nezadovoljstvo obje. Budući da su vodeći ljudi u njima zadržali komunističko shvatanje štampe, zaokupljeni sobom, pitanjem vlasti i međusobnim sukobom, nije im palo na pamet da Monitor ima pravo i zadatak da misli svojom glavom.

Javne napade na nas počeo je Liberalni savez. Liberal nas je iz broja u broj napadao, čak i s argumentima da smo sumnjivi jer nas finansira (unitarista) Soros, sugerišući da smo strani plaćenici. Optuživali su nas da smo list SDP-a. Slavko je u intervjuima otišao dalje, govoreći da Monitor u suštini služi DPS-u, učvršćujući srpsku svijest u Crnoj Gori. SDP nas nije napadao u drugim glasilima, ali jeste u Monitoru. I putem ličnih veza i kontakata. Koristili su to što su članovi našeg upravnog odbora bili [članovi SDP-a] Žarko Rakčević, Ramo Bralić, Ranko Vukotić. S tobom tačno pola. …Žarko, po sopstvenom priznanju, ne može da odvoji svoj politički angažman od angažmana u listu, i na posljednjem sastanku podnio je ostavku. Ja sam zatražio od svih koji su članovi izvršnih organa partija da napuste Upravni odbor ili bar da se iz njega povuku godinu dana pred izbore, da ne ugrožavaju nezavisni rad lista. Vlado Nikaljević, koji je takođe uvijek bio privržen listu, najprije je to odbio, a zatim precizirao: „Ako budem morao, ja ću radije napustiti Liberalni savez nego Monitor. Ja sam ponosan na taj projekat i moj doprinos njemu”.

Pozabavimo se sada ostalim primjedbama iz tvog pisma. Kažeš da su opredjeljenja SDP-a jasna, čista i glasna i da im mi podvaljujemo. Mi takođe mislimo da su jasna i da je naš zadatak da ih učinimo jasnim i našim čitaocima. Spor je, izgleda, u tome što se rukovodstvu SDP-a ne sviđa što stvari izgledaju drugačije nego što oni žele da izgledaju. Međutim, … ne može se politika jedne partije razumjeti čitanjem njenih programskih načela. (Ni kod Šešelja ni kod Žirinovskog ne piše u programu da su fašisti, a oni to, ipak, jesu.) Zato dopusti da ti ukratko (ugrubo) prepričam jednu crticu iz neke moje analize, …iz koje se vidi suština problema.

Glavnina novih birača koje mogu pridobiti vodeće opozicione partije – Liberalni savez, Socijaldemokratska partija i Narodna stranka (radikale u Crnoj Gori ne računam jer oni na sljedećim izborima kod nas postaju marginalni), na prethodnim izborima je glasala za DPS. Liberali računaju na one birače DPS-a koji su (postali) odani ideji o samostalnoj Crnoj Gori, narodnjaci na one koji su za unitarno-federalni savez sa Srbijom.

Pozicija socijaldemokrata je malo komplikovanija. Da DPS nije bio protagonista rata i srpskog nacionalizma, u ideološkom polju ne bi bilo mjesta za dvije socijalističke partije… Stoga SDP nije ideološka već civilizacijska opozicija DPS-u. Za neprosvijećenu Crnu Goru DPS je, možda, autentičniji nasljednik komunizma, koji će u Crnoj Gori biti popularan još 200 godina. Zato je važan faktor razlikovanja DPS-a i SDP-a odnos prema državnom pitanju Crne Gore. Budući da su poziciju suverenosti zauzeli liberali, socijaldemokratama za preotimanje od DPS-a ostaju oni građani kojima je politika DPS-a po državno-pravnom pitanju Crne Gore mlaka, a stavovi Liberalnog saveza prejaki. To znači da SDP u političkoj praksi ne može da bude ono što piše u njenom programu. Svjesni toga, prije pola godine raspravljali su o tome da li da javno istupe sa predlogom za konfederaciju. Odustali su, privremeno, jer im je veliki broj ljudi rekao da bi u ovom trenutku to bilo ravno izdaji. (Konfederacija se ne traži već se dobija tražeći suverenost).

Objektivno, dešava se ono što se desilo na svjetskom planu nakon odvajanja socijaldemokrata od komunista 1919. godine. Uzimajući za program postepene i dugoročne reforme kapitalizma, uz poštovanje liberalno-demokratskih institucija koje je stvorilo građansko društvo osamnaestog i devetnaestog vijeka, socijaldemokratija je postala stub kapitalizma i, suštinski, doprinijela slamanju komunizma. (Što se mene tiče, dužan sam im za to.) Crnogorski socijaldemokrati jesu za suverenu Crnu Goru, ali postepenim dugoročnim (višegeneracijskim) približavanjem tom cilju.

Ovakva politika je legitimna i Monitor ne smije imati ništa protiv nje. Ali je njegov zadatak da je učini jasnom za svoje čitaoce. …

Povelika je vjerovatnoća da na sljedećim izborima DPS pobijedi, ali sa manje od 50 odsto mjesta u parlamentu i bude prinuđena da pravi koalicionu vladu. Slična je situacija i u saveznom parlamentu i za saveznu vladu. Znatan broj ljudi u rukovodstvu SDP-a smatra da bi SDP svojim učešćem u tim vladama dala važan doprinos razvoju demokratskih procesa u Crnoj Gori i Jugoslaviji. … Da bi sjutra bio pogodan koalicioni partner DPS-a u Crnoj Gori i srpskim partijama u Saveznom parlamentu, danas se mora voditi odgovarajuća politika. Zato se mora imati taktika za svaki parlament, odnosno jedno govoriti u republičkom a drugo u saveznom parlamentu. U republičkom se mora biti čvršći Crnogorac, a u saveznom mekši. Na primjer, dok SPO u svojim komunikacijama sa javnošću za SRJ koristi termin „Srbija i Crna Gora”, SDPCG u Saveznom parlamentu dosta često, u posljednje vrijeme sve dosljednije kaže „ova zemlja”. Možda tako treba, ali nije grijeh ako Monitor da svoje mišljenje o ovom.

Eto, čuo si sad i drugu stranu. Nama se čini da radimo samo ono što treba da radimo. I čini nam se da su tvoji puleni subjektivniji od nas. Oni traže da su uvijek i bezuslovno u pravu. I kad učestvuju u AB revoluciji (Srđa, Žarko, Vujica, Ranko, itd.), i kad drže miting gladnih protiv Ante Markovića, i kad dvije nedjelje docnije postaju njegova partija u Crnoj Gori, i kad odlučuju da napuste Reformske snage jer su primile u sebe „nacionalne partije” Liberalni savez i Pokret za ravnopravnost (i kad se predomisle), i kad u Saveznom parlamentu Ranko Krivokapić pred televizijskim kamerama kaže Šešelju da SDPCG priznaje SRJ ali to ne smiju da govore jer ih u Crnoj Gori nazivaju izdajnicima, i kad Srđa u saveznom parlamentu … i kad Rakčević veli da SDP ne može prihvatiti predlog jer je on neprihvatljiv za DPS, itd.

Na kraju, kad Monitor o tome nešto napiše, onda povuci Ćana, juriš na Monitor. Miško onda potroši cio radni dan da Ćanu objasni drugu sliku svijeta. I strpljivo produžava dalje, kao da ništa nije bilo. …

Kao i obično, iskreno tvoj,

Miško

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XXVI): Ako fiksiramo vlasnike, onda ispadne da pomoć tražimo za sebe

Objavljeno prije

3 sedmice

na

4 Juna, 2021

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Ćano je uporno držao plan za pokretanje televizije živim. U pismu od 10. 10. 94. predvidio je televiziju kao sektor holdinga. Kao što sam u prethodnim pismima rekao, ja sam predviđao da će televizija poduže vrijeme raditi sa gubicima. Pokrivanje tih gubitaka prevazilazilo je sadašnje mogućnosti, i Ćanove i Montenegropublica. To znači da bi drugi morali da nam pomažu u održavanju naša tri medija (Monitor, Antena M i televizija). O mom pogledu na taj problem, pisao sam Ćanu.

Ref: cano 33
datum: 19. 12. 94.

… Nakon što sam primio tvoje drugo pismo, tri noći… sam pregledao poslovne knjige iz minulih godina da bih poboljšao evidenciju o doprinosu raznih ljudi Montenegropublicu. Konačno sam napravio materijal (koji je mala dopuna onog što si ti vidio), za našeg advokata g. Ranka Vukotića. On je uzeo da malo izuči propise, nakon čega će sazvati Upravni odbor da se materijal razmotri i donese odluka o vlasničkoj i organizacionoj transformaciji preduzeća. Imao sam još dva sastanka sa Božom Kovačom koji će učestvovati u formiranju rješenja. Što se mene tiče, svako rješenje koje ti prihvatiš za mene će biti odlično, pod uslovom da ne vodi gašenju Monitora. Iz tog ugla gledano, pojavljuje se jedan problem, zbog kojeg ja do sada nijesam htio da fiksiram vlasničke odnose. Naime, kad se to učini, i ti, ili ti i ja, postaneš (postanemo) većinski vlasnik, onda ispadne da pomoć tražimo za sebe. … Zato fiksiranje vlasničke strukture ima smisla jedino ako vlasnici mogu pokrivati gubitke koji su neminovni dok traje ovo zlo vrijeme i obezbijeđivati dalje izlaženje lista bez traženja pomoći. …

Dogovori koje smo ti i ja postigli prilikom tvog posljednjeg boravka ovdje počivali su na tvojoj optimističkoj procjeni da ćeš ti biti u stanju da preuzmeš obaveze većinskog vlasnika, te mojoj procjeni da mogu naći dovoljan broj ljudi da otkupe 49 odsto akcija u radiju i isto toliko u listu. Izgleda, međutim, da smo obojica pogriješili. Ja ću završiti vlasničku transformaciju relativno brzo, ali se time nijedan od problema neće riješiti niti smanjiti. …

b) Antena M. Mi koji sada držimo Montenegropublic, uključujući i tebe na nivou pomoći koju si dao u ’94. godini, nijesmo u stanju da isfinansiramo oba projekta, i radio i list. Ja mislim da je bolje da radio poklonimo nekome, na primjer udruženju nezavisnih novinara, koje mu neće mnogo promijeniti koncepciju, a u stanju je da ga izdržava, nego da ga zatvorimo. Ja bih bio najsrećniji da ti preuzmeš radio, kao jedini vlasnik, bez ikakve nadoknade, naravno. …

Molim te da hitno komentarišeš ovu situaciju i moje stavove.

c) Monitor. … Dužan sam banci kredit od 35.000 din. koji mi je dvaput produžavan, a ne znam kako ću ga vratiti. Za Monitor ću se boriti, makar i kuću u Staroj varoši prodavao, da se ne ugasi. Hoću li uspjeti, ne znam.

d) Televizija. … Neko se žalio na konkursnu proceduru, pa još nijesam dobio ugovor na potpis. Kao što sam rekao, neću ga potpisati. …

Upravni odbor će uskoro zasijedati. Svi su umorni i iscrpljeni i bili bi srećni da se oslobode tereta. Besparica je sve veća, kontrola vlasti u ekonomskom životu sve jača, restaurira se komunizam – da bi se preživjelo mora se sarađivati s vlašću. Sa velikim zadovoljstvom ću pokloniti moj dio u Montenegropublicu, ma koliki on bio, tebi ili nekom koga predložiš, samo da Monitor preživi. Volio bih, doduše, da se vrati ono što je moja porodica uložila u štampariju. Između ostalog i zato što su oni to činili koliko zbog otadžbine toliko i zbog mene. A sad dolazi vrijeme kad od njih moram tražiti pomoć za neke obaveze prema mojoj djeci.

Moja jedinica Katarina dogodine odlazi u SAD, a poslije toga na studije. Tamo ili ovamo, svejedno, treba nešto i njoj da pomognem. Monitor mi je potrošio sve što sam imao i uskoro ću biti jednako imućan kao i 9. marta 1970. kada sam počeo da radim. …

Jedina mi je utjeha što znam da moje iskustvo nije usamljen slučaj. Petar Kočić veli: „Ko iskreno i strasno ljubi istinu, slobodu i otadžbinu, slobodan je i neustrašiv kao Bog, a prezren i gladan kao pas.”

Javi se,

Miško

Ćano je otvorio kancelariju u Londonu. Naredna dva pisma koja sam mu tamo poslao govore o zasićenju i umoru koji me hvatao.

cano 34
datum: 20. 03. 95.

Dragi Ćano,

Iskustvo s Monitorom i Antenom M pokazuje da je mnogo teže izdržavati neki medij, nego ga osnovati i opremiti. Ova dva proizvode gubitke, ukupno 25-30.000 DIN≈15.000 DEM/mjesečno. Ni sam ne znam kako opstajemo. …

S ovim iskustvom moram biti oprezan kad govorimo o osnivanju televizije. Po mojoj procjeni, mjesecima, a možda i godinama njoj će trebati 30–50.000 DEM mjesečno. … Ove pare TV ne može zaraditi ni u snu sa privredom kakvu trenutno imamo. …

S dnevnom novinom stvari izgledaju bolje. Kad bi se jednom stvorili uslovi za početak, bilo bi je lakše održavati. Naime, projekat predviđa da se najprije opremi naša štamparija tako da može da štampa Monitor i Dnevni Monitor. Kako takva štamparija može i usluge da daje, osnovano pretpostavljam da bi bili u stanju da zaradimo onoliko koliko bi iznosili troškovi štampanja oba Monitora. …

U Kuranu stoji da je svaki čovjek uvijek na gubitku. Na osnovu sopstvenog iskustva čini mi se da je to tačno. Ali, svaki čovjek ima neke stvari koje mu život čine, ako ne smislenim i srećnim, ono podnošljivim. U mom slučaju to je bila knjiga i matematika. Ima više od godinu dana kako često razmišljam … koja je svrha mog trenutnog življenja?

To nije stanje za nove projekte u uslovima pod kojima ja (odnosno mi) to činim(o).

Miško

P.S. Pozdrav Branu i zahvalnost i njemu i njegovoj supruzi za pomoć našem Andreju. (Nedavno sam od Andreja dobio prvo pismo u kojem piše o višku pažnje koju mu je ukazala porodica Pajković.) Pamtićemo i on i ja.

Komentar. Moj sin Andrej je nakon završetka studija u Moskvi otišao u London da usavrši engleski jezik. Brano Pajković i njegova supruga Nina su gostili Andreja u svom stanu i pomogli mu da nađe posao i stan.

cano 35
datum: 22. 03. 95.

Što se tiče dionica sva ulaganja i doprinosi su uredno evidentirani. … Ipak, ja [preregistraciju] odlažem, dok god ti ne budeš u stanju da pokrivaš procenat gubitaka jednak procentu tvog vlasništva. Budući da i dalje moram da prosim, otprilike baš taj dio, ispalo bi da tražim pomoć za tebe, ili za tebe i sebe.

Mislim da bi za dalji razvoj preduzeća bilo najbolje da se stabilizuje, tj. da se ne počinju novi projekti bez jasnih finansijskih garancija. Kupovinu rotacione mašine ja računam u stabilizaciju, jer to, zaista, spašava Monitor i stvara uslove da se pokrene dnevni list, pri čemu neuspjeh tog projekta ne izaziva nikakvu štetu preduzeću. Sve bi se izvelo kao eksperiment. Prikupili bi papir nužan za pola godine-godinu, dali 30 odsto vlasništva novinarima, gotovo nikoga ne bi zapošljavali, pa piši i štampaj. Ako novina bude u stanju da se izdržava, prelazi se u konsolidaciju, ako ne bi, zatvoriš je. Štamparija ostaje kao preduzeće da posluje na profitnoj osnovi, kadro da zaradi više nego što su troškovi štampanja Monitora.

Sa televizijom stvari stoje drugačije. …

Žao mi je što ne reaguješ na moju priču o štampariji i dnevnom listu. Vidim da te televizija fascinira. Međutim, veliku televiziju mi nijesmo u stanju da napravimo dugo vremena, a list jesmo odmah. Bi li ti mogao biti garant za kredite [za štampariju] koje sam pominjao u jučerašnjem pismu?

 

cano 37
datum: 30. 03. 95.

… Molim te da mi odgovoriš na ovakvo pitanje: Ako bih ja dobio od nekih stranih fondacija pomoć od 150.000 DEM za nabavku štamparske mašine koju sam ti pominjao, a nama bude trebalo 280.000 DEM za njenu kupovinu, da li bi ti mogao da učiniš sljedeće. Mi tebi prenosimo cash od tih 150.000 DEM, ti dižeš negdje kredit od 280.000 DEM i uplaćuješ za mašinu. …

Nemoj odlagati odgovor, treba mi zbog razgovora sa finansijerima.

 

Vrijeme je prolazilo. Niti je Ćano obezbijedio sredstva za televiziju, niti sam ja uspio da obezbijedim kredit za kupovinu rotacione štamparske mašine, koja je bila nužna za pokretanje dnevnih novina. Pošto smo pitanje osnivanja televizije i dnevne novine držali otvorenim, posao na transformaciji Montenegropublica i fiksiranja vlasničkih udjela u preduzeću nijesmo završavali. Dodatni razlog za to bili su gubici u Anteni M. Bobo i ja smo radili kao majstori u štampariji da zaradimo jedan dio gubitaka. To bi bilo uzalud da Zoran Mišurović i njegova grupa nijesu nesebično i uz velike žrtve pomagali. U paklu koji sam jedva izdržavao, prorijedio sam pisma koja sam pisao Ćanu. Povremeno smo se sretali kad je on bivao u Podgorici. Ljeto 1995. bilo je prvo od osnivanja Monitora tokom kojeg se nijesmo sreli. Iznenada, početkom septembra dobio sam sljedeće srdito Ćanovo pismo.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XXV): Stanje na četvrtu godišnjicu Monitora

Objavljeno prije

4 sedmice

na

28 Maja, 2021

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Na četvrtu godišnjicu od izlaska prvog broja Monitora imali smo sljedeću situaciju. Štampani tiraž Monitora bio je oko 7.000 primjeraka. (Između 6.500 i 7.500, zavisno od broja.) Remitenda je bila oko 23 odsto. Prodati tiraž oko 5.500. To je bilo višestruko više nego svi nedjeljnici iz Srbije, Hrvatske i Bosne zajedno. Slušanost radija je bila velika. Zbog brda i kamenjara reflektovani signal se mogao čuti na nekim lokalitetima na Cetinju i na putu prema Budvi. Ljudi su vozili od Budve prema Cetinju do mjesta gdje mogu da čuju Vijesti Antene M, Monitor i Antenu M demaskirali su režimsku ,,istinu” o ratu i političkoj situaciji na teritoriji bivše Jugoslavije. U kontakt emisijama učestvovalo je na desetine ljudi koji su osuđivali politiku i propagandu režima i osporavali izvještavanje Pobjede i RTCG.

Finansijska situacija je bila znatno bolja nego na treću godišnjicu osnivanja Monitora. Iako su zbog stabilizacije dinara, znatno porasle plate, honorari i cijena štampanja lista, iz istih razloga prihod od prodaje tiraža imao je veću vrijednost. I pokrivao značajni dio troškova lista. Monitor je bio počeo da dobija i međunarodnu pomoć. Imali smo još Ćanovu pomoć i prihod od štamparije. To nam je dalo mogućnost da tokom prve polovine godine poveliki dio investicija za pokretanje radija obezbijedimo sami. Međutim, nakon pokretanja radija, rashodi su postali znatno veći od prihoda. Pomoć od evropskih fondacija za radio stanicu u početku nijesmo imali, jer su one finansirale projekte, a ne samu stanicu. Montenegropublic je imao gubitke. Pošto se Ćanova pomoć smanjivala, za pokrivanje gubitaka stajala je na raspolaganju štamparija i osnivači. Štamparija nije bila dovoljno opremljena, pa je tržište na koje je orijentisana bilo ograničeno. Pomoć osnivača takođe se nije mogla povećati.

Ćano je i dalje bio uvjeren da će obezbijediti sredstva za pokretanje televizije. Vlast je odlučila da poveća dažbine za licence za elektronske medije. Blokirala nam je licencu za televiziju koju smo imali i uputila nas na konkurs za frekvencije koji je bila raspisala. Nakon pokretanja lokalnog radija u Podgorici, Ćano je razmišljao o pokretanju radija u Nikšiću. U Nikšiću je između dva rata Stojan Cerović izdavao list Slobodna misao (1922-1942). Ćano je želio da nikšićka radio stanica nosi isto ime. Stanje stvari krajem novembra 1994. prikazano je u sljedećem pismu.

Ref: cano 30
14. 11. 94.

Dragi Ćano,

Sve izgleda prosto dok si ti u blizini sa svojim sugestivnim optimizmom. Surova stvarnost izgleda ovako:

Ako se tužim zbog TV-frekvencije, spor ću možda dobiti, ali i morati da platim troškove zakupa retroaktivno za cijelu godinu, što iznosi 36.000 dinara. Ako konkurišem za istu frekvenciju, vjerovatnoća da je ponovo dobijemo je veoma velika. U svakom slučaju, bilo da se sudimo bilo da je dobijemo na konkursu, od sljedećeg mjeseca moralo bi se plaćati 10.000 dinara mjesečno za zakupninu TV-frekvencije. Od prvog decembra i radio frekvencija poskupljuje, koštaće 3.000 dinara.

Gubici Montenegropublica u ovom trenutku iznose 35.000 dinara + 30.000 neisplaćeni l.d. i honorari za oktobar…

Fax o radiju Slobodna misao je nečitljiv. (…) Da bi oni mogli da preuzimaju vijesti od nas, morali bi se kupiti uređaji – linkovi za dotur signala iz Podgorice u Nikšić. Druga varijanta je da njihove vijesti budu sat iza naših, pa da im se šalje gotov tekst da ga pročitaju.

Vidim da će to, ipak, biti radio sa samostalnim programom, što znači da treba kupovati gotovo sve iznova… Biće nužno investirati između 40 i 80.000 DEM, zavisno od toga koliko opreme … imaju momci s kojima ulaziš u posao. Koji dio ovoga ti možeš da daš, ne znam. U svakoj varijanti, za frekvenciju bi se moralo konkurisati na ovom konkursu koji je otvoren do 18.11, ako se planira sa početkom rada u narednih pola godine. (…)

Sa sve manje snage i volje (pročitaj Rakićev Dolap),

Miško

P.S. (dopisano rukom) Realno, naše snage u ovom trenutku su dovoljne samo za održavanje Monitora.

Razvod sa Prevalitanom

Kad sam u pismu od 30. 09. napisao da naši partneri u radiju imaju finansijske probleme (i ne obezbjeđuju dogovorenih 50 odsto troškova), nijesam razumio zašto je do toga došlo samo dva i po mjeseca od kad je radio počeo sa radom. Kasnije sam imao jedan razgovor o Anteni M sa Slavkom Perovićem. Tada sam shvatio u čemu je stvar. Moj zamjenik kojeg su imenovala braća Vučinić (u suštini, Slavko) bio je Čarli Ilić, a zamjenik kojeg sam ja imenovao Darko Šuković. Njih dvojica su se dogovarali o programu. Ja sam se uzdržavao od miješanja. Ponešto sam savjetovao kad bih vidio da novinaru-voditelju u nekoj emisiji fali nekog znanja. Slavko nije bio zadovoljan programom i ,,količinom” prisustva Liberalnog saveza na radiju. Na kraju tog neprijatnog razgovora, u kojem me optužio o paktiranju sa Milom Đukanovićem, tražio je da mu prodamo Antenu M. Želio je da ima radio koji je u 100 odsto vlasništvu Liberalnog saveza. Koji će se uređivati po njegovim uputstvima i s njegovim tekućim nadzorom. Odgovorio sam da ja nemam ovlašćenje za takvu odluku jer nijesam ni jedini ni glavni vlasnik. Mogu da provjerim šta misli Ćano i drugi vlasnici. Pošto ih ima dosta, potrajaće dok ne budem mogao da mu dam odgovor. Slavku se žurilo. Prevalitana je predložila da se razdružimo i mi smo to prihvatili. Braća Vučinić i ja smo se trudili da se raziđemo bez svađe. Napravili smo diobeni bilans, sproveli ga, i razišli se. O tome sam informisao Ćana.

Ref: cano 31
21. 11. 94.

Dragi Ćano,

Budući da se nijesi javio iz Milana, odlučih da te ovim putem obavijestim o promjenama u radiju.

U prošli utorak, Upravni odbor je donio odluku da se raskine ugovor sa Prevalitanom. To ima dvije posljedice. Prva je, ono što si želio – vraćanje radija u potpunosti u sistem Montenegropublica, ne samo formalno, već i faktički. Druga posljedica je da će partner uskoro odnijeti svoju opremu, i mi ćemo morati da prestanemo sa radom, nadam se privremeno. (…)

Javi se hitno.
Miško

Privremeno rješenje za radio je nađeno kupovinom amaterske miksete za studio (o trošku štamparije). U decembru nam je priskočila u pomoć Soros fondacija za otvoreno društvo. Potpisali smo s njima ugovor koji je predvidio da oni kupe profesionalnu miksetu i ustupe je nama na korišćenje. Kroz izvjesno vrijeme (ne sjećam se kad) mikseta je stigla i ponovo smo imali studijske uslove kao i ranije. Tokom nekoliko mjeseci kupili smo i drugu opremu koja nam je nedostajala zbog odlaska Prevalitane.

Ćano je uporno držao plan za pokretanje televizije živim. Sljedeći isječci iz mojih pisama govore o zasićenju koje je obuzimalo i njega i mene.

Ref: cano 32
datum: 03. 12. 94.

… 2. U četvrtak u 9 sati bio sam na licitaciji za frekvenciju za televiziju. Za našu frekvenciju nije se niko prijavio, pa ćemo je, po svoj prilici, ponovo dobiti. Ubrzo, kroz nedjelju – dvije, biće nam ponuđen ugovor o zakupu frekvencije koji će predviđati plaćanje 10.000 din. mjesečno. Bez čvrstih tvojih garancija, ja ugovor neću potpisivati. (Naravno, to će imati za posljedicu gubitak frekvencije). I ovako sam pred bankrotstvom. Hitno mi javi šta sa ovim da radim.

  1. Situacija sa radiom me je omela da završim transformaciju Montenegropublica. (…) Ranku Vukotiću sam prenio sadržaj našeg razgovora. (…)
  2. Moram da ti napomenem da si bio obećao Monitoru do kraja godine 40.000 DEM, a do sad si dao samo 21.000.
  3. Mislim da moraš hitno djelovati. Ja ne mogu izdržavati dva medija. Ali ne bih želio da ih gasim ni po koju cijenu. (Karić banka i Palma iz Beograda su na prekjučerašnjem konkursu učestvovale sa zahtjevom da im se izdaju radio i TV-frekvencije za pokrivanje cijele Crne Gore.)

Po mojoj evidenciji, počev od novembra 1994. Ćano nam više nije slao pomoć, tako da je suma od 21.000 DM koju sam pomenuo u prethodnom pismu, bila ukupna Ćanova pomoć za 1994. To je bilo gotovo četiri puta manje nego 1992. godine. Antenu M sam par mjeseci održavao prihodima od štamparije i od grantova koje je Monitor dobio od nekoliko evropskih fondacija. Pošto sam teret održavanja Monitora od početka novembra prenio na Željka, njemu se nije sviđalo to što prilive koji dolaze Monitoru trošim na radio. Pribojavao se da mogu ugroziti list. Dogovorili smo se da ja obezbjeđujem sredstva za pokrivanje gubitaka koje je imao radio. Kako zarada od štamparije nije bila dovoljna, morao sam ponovo da tražim pomoć od osnivača. Glavni teret preuzeo je Zoran Mišurović i njegova grupa. Preračunavanje osnivačkih udjela koje sam započeo po dogovoru s Ćanom, postalo je sporno.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo