Baš ovih dana, eto dok ispredam ovu seriju antibirokratskih bilježaka, doprlo mi je do ušiju da ima na raznim stranama raznih primjedbi na moje pisanje.
Te primjedbe se svode na ove: 1. da sam filozof, i da , prema tome, nemam veza sa stvarnošću; 2. da sve to pišem mahom radi inostranstva; 3. da sam ipak, ipak počeo da se udaljujem od dijalektičkog i istorijskog materijalizma i marksizma i lenjinizma; 4. da se oko mojih članaka okuplja reakcija i iskorišćava ih protiv ,,naših” ljudi i ustanova.
Odgovor ili, ako hoćete unutarnji monolog
Živim izdvojeno, u kući i kancelariji kao većina vodećih ljudi, i nikako čudo ako sam poslednji koji čuje primjedbe i ako na njih ,,preosjetljivo” reagujem. Ali i taj način života i takve reakcije su baš ono što treba ukloniti. To je nešto što za današnje prilike nije prirodno, ljudsko, pa ni socijalističko. Smisao ovih kritika – ne samo društveni, nego ako hoćete i lični – jeste da se iziđe iz nestvarnog, aspraktnog svijeta ,,izabranih” predestiniranih, a da se što dublje uđe u stvarni svijet običnih, radnih ljudi i običnih ljudskih odnosa. Drukčije rečeno, svrha ovih napisa jeste da se pokrene socijalistička svijest i savjest običnih ljudi i najnaprednijih duhova. A ti duhovi u našim uslovima – a u suštini i u svjetskim – u stvari mogu danas biti jedino socijalistički, komunistički, demokratski. To novo pokretanje svijesti na osnovu već nove prakse, i jeste, u stvari izlaženje iz učaurenosti, iz zatvorenog (partijskog, ako hoćete) kruga, u ,,obični svijet” i ,,obični život”. A to nije teoretski problem, nego problem demokratije, problem daljeg slivanja vođstva i mase, svijesti i pokreta.
Zamjerka da sam apstraktni filozof ne samo što je netačna nego je i lažna. Netačna jer se filozofijom ne bavim, pošto je to danas uglavnom stvar profesora ili dokonih amatera, ukoliko nije potreba i birokratizmu radi poljepšavanja njegove vladavine (nije riječ o logici, dijalektici!). Ali mi izgleda glupo biti protiv ,,filozofiranja”, tj. – razmišljanja, njegovanja misaonog rada, jer makar što se tim načinom, uzetim izdvojeno, nikad ništa nije stvorilo, isto tako ni bez njega ništa nije stvoreno. A što se pretežno vrtim oko apstraktnih pojmova to je namjerno, jer je to najbolji način da kod dogmatizovanih čitalaca, kakvih je nažalost većina, razbijem birokratsku dogmatiku taj vrhunac prazne, primitivne i zlonamjerne asptraktnosti. Međutim, sama tvrdnja da me ne treba uzimati ozbiljno i stvarno, otkriva da ipak nijesam bez veze sa stvarnošću.
Ali oni koji govore kako se to piše radi inostranstva, samo dokazuju da im nije čista savjest pred njihovim sopstvenim narodom i da su kod njih već počele da se sukobljavanju riječi i djela, što je vazda bilo, a biće i sad, simptom dekadencije i društvene nazadnosti. Dva morala, dvije istine ne postoje u stvarnosti. Ali dvojstvo postoji, samo to je – maskiranje laži istinom, farisejstva moralom, birokratizma socijalizmom.
Ne mislim se braniti od toga da sam postao jeretik dijalektike, budući je ona sama najveća jeres dosad otkrivena, pa bi svaki pravi komunista trebalo da bude srećan ako može biti jedino njenim oruđem. Negacija je najstvaralačkija sila istorije. A šta su lenjinizam, marksizam, dijalektički i istorijski materijalizam – velika je tema u koju zasad ne ulazim, a čini mi se da je i za te teorije i za većinu nas ipak najvažnije stvarno kretanje društva naprijed. Ali da ne primim zdravo za gotovo naslijeđenu staljinističku dogmatiku kao nepatvorenu dijalektiku stvarnosti, toliko sam kadar iako nijesam filozof.
Nijesam ni mislio da reakcija neće iskoristiti moje članke. Ali bi ih mogle koristiti i doista socijalističke, demokratske snage. A što ih koristi i reakcija nije krivica moja, nego stvarnosti, upravo onih koji svojim birokratskim, protivzakonitim aktima i samovoljom daju reakciji oreol mučeništva. Daju joj mogućnost da ona upoređuje pred masama njihove riječi s djelima i tu otkriva pukotine, jednom riječju – krivi su za to prije svega oni koji se u praksi izruguju s demokratijom i zakonima, pa i sopstvenim odlukama. A bacanje težišta na to da reakcija iskorištava moje napise i svođenje akciji, – time se otkriva neprincipijelni, da ne kažem – staljinistički, birokratski karakter te ,,kritike” makar ona bila na riječima demokratska. Ne treba zaboraviti na ovo: lažno optužujući ipak socijalističku opoziciju u SSSR, – u početku; da ona objektivno koristi reakciji, kasnije: da to čini i subjektivno, najzad: da je izdala zemlju i socijalizam, – Staljin je uspostavio zvaničnu ,,istinu” i ,,jedinstvo” – najžešću diktaturu u istoriji. On je istina privremeno pobijedio ali je time razorio socijalističke – makar bili takvim tek u zametku – društvene odnose. Pa i naš birokratizam, budući ,,socijalistički” ne može, a da ne bude pomalo staljinistički u neku ruku jugoslovenskim staljinizmom. Zato on i smrdi sličnim idejnim smradom, pa se pomalo i služi istim ,,civilizovanim” i ,,istinoljubivim” metodama, doduše još ne prema nama ,,gore” jasno i glasno, ali drugdje ,,dolje”, ima podosta i toga.
Očevidno nije spor oko socijalizma – komunizma, kao takvog, nego oko demokratije, oko puta, oblika i tempa kojim će se ići. To je u svakom slučaju suština, iako se sve ne iscrpljuje time (npr. estetska, filozofska, etička pitanja).
Ne mislim da su moji napisi apsolutno tačni, a još manje da su originalni. Htio sam i htio bih jedino da pokrenem mišljenje oko pitanja koja se, za mene nepobitno, u stvarnosti sve više razgorijevaju. Korijen tih pitanja je u ekonomici i bez rešenja u njoj ne bi se ni ona mogla riješiti. Ali rešenja tamo već su počela i idu dalje, a odnosi – zaostaju. Ta pitanja ne može ni u teoriji ni u praksi da riješi jedan čovjek, nego u teoriji – desetine, stotine, a u praksi – mase. Zato je i svaka kritika, svaka borba mišljenja dobrodošla za samu stvar. A nova i demokratska praksa pogotovu.
No bile zamjerke protiv mojih shvatanja opravdane ili neopravdane, one ne mogu da ućutkaju demokratsku borbu protiv birokratizma, pošto ona danas mnogo ne zavisi od ove ili one teorije, nego od stvarnosti. Ta borba izbija iz svih pora našeg – i ne samo našeg – društva. Zagazili smo mi u epohu borbe za demokratiju i iz nje izići ne možemo i nećemo. Ta se borba može kočiti, usporavati ali se ne može zaustaviti. Pa ni ja sam ne pišem ovo da bih osigurao sebi bezbrižno mještance ili iz dječačke i djetinjaste neobuzdanosti, a ponajmanje radi demokratske slave, nego što to moram da činim, što sam, kao i drugi ,,žrtva” objektivnog društvenog procesa koji me na to sili. Tu i jeste, i kod mene, izvor strasnosti i uvjerenosti. Otuda, kolikogod poštovao i želio načelnu, javnu, drugarsku i socijalističku kritiku, ne mogu a da se s visine ne odnosim prema onoj suprotne vrste.
24.12.1953.
(Nastaviće se)
IN ENGLISH1 sedmica
IN ENGLISH1 sedmica
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
IN ENGLISH1 sedmica
Izdvojeno3 sedmice