Ako su rijetko kada svi u pravu, još rjeđe se dešava da svi griješe. Mogućnost da su pojmovi slobode i ropstva složeniji nego što se pretpostavlja i da su u sebi protivrječni, nalaže da se pomno ispitaju i lice i naličje kako slobode, tako i ropstva
Kad god i gdje god sam rekao: „Nema ništa bolje od slobode, ni gore od ropstva!“, svi su se složili sa mnom. Po tome sam znao da griješim! Počeo sam analizirati. Ako je sloboda najveća vrijednost, neugasiva baklja koja osvjetljava put čovječanstvu ivicom mračnog ambisa ropstva; kako to da se početak civilizacije poklapa sa ograničenjem slobode i čak da je njen razvoj pravo proporcionalan sa stepenom ograničenja slobode, upravo sa uvođenjem ropstva!? Ipak, kada sam, uvažavajući činjenično neospornu logiku nastanka i razvoja civilizacije, formulisao antitezu: „Nema ništa gore od slobode, ni bolje od ropstva!“ – niko se nije složio sa mnom.
Ako su rijetko kada svi u pravu, još rjeđe se dešava da svi griješe. Mogućnost da su pojmovi slobode i ropstva složeniji nego što se pretpostavlja i da su u sebi protivrječni, nalaže da pomno ispitaju i lice i naličje kako slobode, tako i ropstva. Iako bi se očekivalo da prihvatanje svijeta kakav jeste, razumnog čovjeka vodi do prihvatanja sebe i sopstvenog mjesta u takvom svijetu, podrazumijeva i svijest o nužnom ograničenju slobode – kako individualne, tako i kolektivne u svim sferama života – ideal neograničene slobode, koliko god bio nemoguć i štetan – ostao je neokrnjen.
Na primjer, sloboda mišljenja i govora, ima smisla samo kao neograničena jer je svako ograničenje slobode po definiciji ukidanje samog pojma slobode. Međutim, kada čovjek govori po onoj „Što na um, to na drum!“, postaje nesocijalizirana karikatura razumnog bića obdarenog čudom govora. Jer, govor i riječi imaju čudesnu i protivrječnu moć. Mogu biti natopljene otrovom zlobe i mržnje, ali i uronjene u miris latica ruže iz vrta ljubavi i dobrote; mogu otkriti istinu ali i laž; priznanje, ali i klevetu; raniti, ali i ranu izliječiti; inspirisati malodušnog i obeshrabriti preduzimljivog; oplemeniti dušu i srozati je blato zločina. I sve to jednako uvjerljivo! Ali govoriti istinu, odati priznanje, liječiti rane, ohrabriti i oplemeniti dušu, moguće je samo ako se čovjek odrekne slobode da laže, kleveće, vrijeđa, obeshrabruje i blati. Čovjek koji sebi dopušta potpunu i neograničenu slobodu mišljenja i govora postaje razulareni maloumnik, kao što je čovjek koji sebi dozvoljava slobodu da uradi šta god mu se prohtije, zapravo mahniti sociopat. Ovo je lice i naličje slobode i ropstva.
Dijete koje raste bez bilo kakvih ograničenja ne raste kao slobodno dijete, nego kao rob svojih hirova. Čovjek koji oslobodi svoje strasti, ne postaje slobodan čovjek, nego rob svojih strasti. Alkoholičar ili narkoman, na primjer. Ipak, ako se odrekne slobode koja ih je odvela u ropstvo, vratiće se i jedan i drugi na put koji vodi u slobodu. Za razliku od onih koji, u ime lične slobode, promijene pol i više se nikada ne mogu vratiti sebe sebi.
Vrlina i porok su lice i naličje slobode i ropstva. Robovanje vrlini je čovjekova sloboda. Sloboda poroka je čovjekovo ropstvo.
Do slobode se odrasta, dozrijeva, kroz dug proces usavršavanja umijeća ograničavanja slobode poroku, u ime pokoravanja vrlini. Sloboda je rezultat svjesnog izbora, promišljene odluke da svoje postupke potčinimo poštovanju moralnih zakona, svoje ciljeve podredimo humanističkim idealima, svoj život organizujemo na principima pokornosti Bogu i poštovanja Božjih zapovijesti.
Sloboda je ideal ateiste. Ropstvo je ideal vjernika. Svjesna odluka da se izabere bezuslovno ropstvo Dobru, uz punu svijest o realnoj slobodi da se u svakom trenutku može izabrati Zlo, od čovjeka učini sveca. Težnja da se, koliko god je moguće, zauzda bezumna pomama nesputane slobode poroka, u ime potčinjavanja vrlini, održava u čovjeku svijest da je – čovjek.
Možda još uvijek nije prekasno da slobodu poroka i zla zamijenimo robovanjem vrlini i dobru…!?
Ferid MUHIĆ