I ove kao minule sedmice, pred našim očima, promiču primjeri osakaćene,  selektivne logike koja se tek u izvedbama razlikuje od slučaja do slučaja. Od  imena do imena. Logike koja nas je preskupo koštala. U kojoj mjesta za sve NAŠE žrtve nema

Odjeci prvostepene presude vođama OVK u Hagu prelili su se i na naš sokak. Očekivano. Podsjećajući nas ponovo koliko i Crnu Goru i region košta, i još može koštati nesuočavanje sa zajedničkom krvavom prošlošću. I koliko je ta prošlost i dalje blizu.

Nema gotovo nikog ko u načelu ne osuđuje zločine bez obzira čiji su. I malo, veoma malo je onih koji to zaista i misle. Kad kucne čas istine, na sve strane provali ista logika – pravdanje „naših” i osuda „tuđih” zločinaca. Nakon što je potpredsjednik Vlade Nik Đeljošaj javno negodovao zbog presude liderima OVK, krenula je lavina kontrareakcija. Sve skupa svjedoči o tome da su devedesete tu, žive.

 „Nikad nisam vjerovao da sudska odluka može biti ovoliko nepravedna, rat Oslobodilačke vojske Kosova je bio oslobodilački”, kazao je Đeljošaj, naglašavajući da je presuda prvostepena i da vjeruje da će se u konačnici promijeniti. Lideri OVK u Hagu su osuđeni za konkretne ratne zločine. Po Đeljošaju, ti se zločini, izgleda, ne računaju zbog prirode rata. Kao da se u oslobodilačkom ratu ne mogu vršiti ratni zločini.

Još su interesantnije reakcije koje su uslijedile. Istih onih koji Ratka Mladića, ratnog zločinca pravosnažno osuđenog za genocid u Srebrenici, nazivaju generalom i herojem. Javno, ili ćutke.

Glasnule su se čak i Demokrate. Saopštenjem u kom kažu da je „neprihvatljivo veličanje ratnih zločinaca“ i da  odgovornost za ratne zločine mora biti individualna i jednaka za sve. Ćutali su kad se na sve strane veličao Mladić, i u njihovim redovima. To su krstili u „lični stav“ mladog i neznavenog partijskog kolege. Saučešće koje je predsjednik parlamenta Andrija Mandić uputio porodici Ratka Mladića u „stav lidera druge partije“ koji, kao takav, ne komentarišu. Zašto je Đeljošaj onda zaslužio saopštenje, kao lider druge partije sa ličnim stavom?  I šta bi sa onim „jednako za sve“.

Na portalu Borba, koji kontrolišu strukture bivšeg Demokratskog fronta, pronađen je krivac za selektivnost – civilni sektor predvođen Drugom familijom. Koji je, vele, razapinjao Mandića jer je „po hrišćanskoj tradiciji uputio telegram saučešća porodici generala Ratka Mladića”, a sada „glasno ćuti i ignorisanjem brani terorističku OVK i presuđenog Hašima Tačija, umjesto da osudi što je Đeljošaj stao u odbranu teroriste odgovornog za svirepo ubijanje Srba“.  Mladić je „general“, Tači je „terorista“. Genocid u Srebrenici se uobičajeno i ne pominje. Na stranu to što civilni sektor jeste reagovao na Đeljošajevu izjavu. No, kad je Borba držala do istine?

Iz prosrpskih partija krenulo se sa inicijativama da se Tačiju u Ulcinju oduzme titula počasnog građanina. Vladimir Dobričanin pozvao je Vladu da to učini, jer su ga, kako reče, „međunarodni partneri prepoznali kao ratnog kriminalca“. Kad su međunarodni partneri Mladića prepoznali kao ratnog zločinca osuđenog za genocid, ništa. Ne bi bilo mjesta čuđenju ni da se Mladiću izlije bista. I sakrije negdje u SPC, kraj one Pavla Đurišića, do pogodnog trenutka.

Civilni sektor se, zanimljivo, našao i na meti poslanice vladajućeg PES-a, Jelene Nedović. To što su NVO aktivisti osudili njenu izjavu u kojoj je relativizovala genocid u Srebrenici, za nju je, veli, za osudu.

„Poštujemo presude suda u Hagu ali imamo osjećaj za žrtve na prostorima bivše Jugoslavije. Ne smijemo da zaboravimo Bratunac i fotografije ubijenih dječaka”, saopštila je Nedović, nakon Mladićeve smrti. „Ovakvim neumjesnim poređenjem poslanica PES-a je pokušala da opravda genocid nad nedužnim civilima, koji se ničim ne može opravdati“, ocijenio je civilni sektor i uputio reagovanje Evropskoj delegaciji.

„Nikada neću prihvatiti logiku po kojoj je odavanje pošte jednim nevinim žrtvama opravdavanje zločina nad drugim. Osuđivati me zato što sam pomenula ubijenu djecu i civile u Bratuncu nije borba za ljudska prava. Žrtve ne smiju biti predmet političke selekcije. Ne postoje žrtve prvog i drugog reda. Današnji potez dijela NVO-a je za osudu”, na kraju je saopštila poslanica. U Bratuncu, kao i u svim podrinjskim opštinama, kao i u cijoj BiH, ubjedljivo najbrojnije žrtve, civili,  devedesetih bili su Bošnjaci. Jeleni nije imao ko to da kaže. Možda bi i njih obišla.

Uglavnom, i ove, kao minule sedmice, pred našim očima promiču primjeri osakaćene, selektivne logike, koja se tek u izvedbama razlikuje od slučaja do slučaja. Od  imena do imena. Logike koja nas je preskupo koštala. U kojoj mjesta za sve NAŠE žrtve nema.

Milena PEROVIĆ