Dejton dva  je iluzija. Međunarodna zajednica je jedva je uspjela doći i do ovakvog rješenja koje je nepravedno ali kompromisno.  Uklanjanjem tog okvira opet bismo dobili haos

MONITOR: Povodom trideset godina od Dejtonskog sporazuma, rekli ste da su etno-partije u BiH„okrenule „Dejton“ protiv „Dejtona“. Govori se i o potrebi za „Dejtonom dva“. Vaše mišljenje je da to nije realno?

KOMŠIĆ: Danas stanje u BiH više liči na stanje u kome je Sporazum nastajao nego na tridesetogodišnjicu njegove primjene. Može se čak utvrditi da je gore nego što propisuje slovo Dejtona. Ratne politike su na djelu, državne institucije se blokiraju, opstruira se evropski put države, kriminal je opše stanje, nacionalizam žešći i otvoreniji.  Dejtonski sporazum je trebao prevladati rat i normalizirati društvo i državu. Ti ciljevi su se mogli postići samo čuvanjem teritorijalnog integriteta države, njenog suvereniteta, demokratičnosti i sekularnosti države.  Nacionalističke stranke koje od Dejtona imaju vlast, s malim prekidom, okrenule su Dejtonski sporazum protiv njega. Rade na razgradnji države, urušavanju institucija,  razgradnji sekularizma. Istovremeno, pozivaju se na Dejtonski sporazum i traže u njemu uporište.  Njima je potreban  Dejton dva, jer se nadaju da bi ga mogle prilagoditi svojim politikama. Mislim da je to iluzija. Međunarodna zajednica, uz američko vođstvo, jedva je uspjela doći i do ovakvog rješenja koje je nepravedno ali kompromisno. Država je ostala u raljama nacionalizma ali Dejton čuva njene okvire. Uklanjanjem tog okvira opet bismo dobili kaos.

MONITOR Visokog predstavnika, Kristijana Šmita, ocjenjujete uspješnim u probijanju blokada koje su napravile najveće partije. Zašto?

KOMŠIĆ: On je odigrao je veoma značajnu ulogu u uklanjanju blokada državnih institucija koje provode nacionalističke partije godinama. BiH nije realizirala rezultate demokratskih izbora, nije se poštovala volja građana, pa smo imali istu vlast osam godina. On je mjerama otklonio ili barem umanjio blokade. Tu svoju politiku su zaklanjali Dejtonskim sporazumom i stalno se pozivali na prava koja  ne postoje po Sporazumu. Kada je on preuzeo funkciju tumača Sporazuma, postao je smetnja. Svi su tražili-traže i danas, njegov odlazak. Šteta je što njegovi prethodnici nisu radili svoj posao. On bi imao mnogo  bolju startnu osnovicu.

MONITOR  U martu 2022. govorili ste da je i u BiH moguć „ukrajinski scenario“, sumnjajući u javna objašnjenja zašto  se Srbija naoružava. Da li eventualnu agresiju na BiH onemogućava NATO?

KOMŠIĆ: U Dejtonskom sporazumu postoji uporište za destruktivne politike.  Stranke rata su ostale na političkoj sceni, u strukturu države ugrađene su i nedemokratske procedure koje nacionalisti koriste za etničke političke podjele iz kojih onda proizilazi i etnička podjela države. Najveći problem je legalizacija ratne i zločinačke tvorevine Republike Srpske. Ona je stalna osnovica ideji podjele države i stalna aspiracija nacionalističkom režimu iz Beograda. To je eskaliralo u vrijeme ruske agresije na Ukrajinu kada je Vučić doveo srpske vojne i paravojne snage na granicu BiH. Sreća, ili se nije usudio poslati ih preko granice, ili ga je netko spriječio. Danas je to nemoguće izvesti, ta ideja je propala. Nova geopolitička podjela svijeta, interes Zapada  i uloga NATO-a na Balkanu, BiH su ucrtali u svoje granice.

MONITOR: Naglašavate da je u BiH veoma jaka strategija „srpsko-ruskog svijeta“ i da nema srpske stranke koja to ne podržava. Da li to znači da nema političke alternative u RS?

KOMŠIĆ: U posljednjih dvadesetak godina dok je BiH bila prepuštena sebi i visokim predstavnicima koji nisu radili svoj posao, ojačale su pretenzije izvana. Te vanjske snage su našle svoje uporište u našim nacionalističkim strankama. Ne radi se samo o susjednim državama i njihovim pretenzijama prema BiH, radi se o širim međunarodnim interesima. To su prije svega „srpsko-ruski svet“ i „islamski svijet“. Domaći nacionalisti nastoje ugurati BiH u jedan od tih svjetova. To, po inerciji, zaustavlja BiH na putu euroatlantskih integracija i urušava dejtonsku strukturu BiH-koja je po sebi lomljiva. Ove aspiracije nisu karakteristika samo srpskih stranaka. Međutim, te stranke imaju najjače uporište u Dejtonskom sporazumu, imaju RS kojom žele potpuno raspolagati. To je primamljiva ideja za sve. Radi tih ciljeva srpskoj opoziciji u RS-u je teško izgraditi novu nacionalnu politiku. Ta opozicija se mora emancipirati od nacionalizma i usmjeriti na demokratske vrijednosti ukoliko želi uspjeti.

MONITOR: Dodik je bio u Izraelu i Mađarskoj. Sreo se sa Netanjahuom i Orbanom. Tvrdi da je u Izraelu dobio podršku za svoj stav da „Dejton“ više ne postoji i da bi RS trebalo da se repozicionira i traži razumijevanje na važnim mjestima u svijetu.  Kako ste  razumjeli ovu Dodikovu „misiju“?

KOMŠIĆ:  Dodik vodi secesionističku politiku od kada je na vlasti u RS-u. On ponavlja svoje stare ideje i traži za njih podršku u svijetu. Danas se  tim idejama želi vratiti u srpsku politiku iz koje je ispao. Ponovo obmanjuje srpski narod. Te ideje nije mogao ostvariti ni dok je imao vlast. Uglavnom ga podržavaju svjetski nacionalisti koji nemaju takav utjecaj da bi mogli izlobirati to što on želi. Ima on podršku i među hrvatskim i bošnjačkim nacionalistima-jer bi s realizacijom njegovih ideja, dobili svoje nacionalističke države u BiH. Ne vjerujem da će tvorci Dejtonskog sporazuma ikada pristati na to.

MONITOR: Kritikovali ste i nešto što zovete „novom bošnjačkom nacionalnom politikom“- koja se ispoljava u napadima na Šmita, otklonu od EU i SAD, sekularizma… Da li te „novine“ dolaze od frustracije SDA- koja je ostala izvan vlasti?

KOMŠIĆ: Nacionalistička bošnjačka politika postoji ali je veoma vješto skrivena iza srpskog i hrvatskog nacionalizma. To i nije teško. Ove politike su veoma agresivne i otvorene. Bošnjački nacionalisti ih podržavaju jer u  eventualnoj razgradnji države i oni dobijaju svoju. Ta podrška ne mora biti otvorena, dovoljna je pasivnost i upiranje prsta u državne neprijatelje. Tako se bošnjačka javnost radikalizira i priprema za secesionistički scenarij. Stvar je jednostavna: ne može se formirati treći entitet (hrvatski) a da se ne formira drugi (bošnjački). Srbi imaju RS. Toj politici je na put stao  Šmit  svojim odlukama. On čuva Dejtonski sporazum po kome to nije moguće. Zbog toga ga napadaju. SDA nije frustrirana samo time što je ispala iz vlasti nego što joj je sužen prostor za realizaciju  njenih ideja. Njima je protivnik  i vladajuća „trojka“ koja se zalaže za euroatlanski put BiH. Oni znaju da sa ulaskom BiH u EU padaju nacionalističke politike.

MONITOR: EU integracije BiH su u velikom zastoju. Može li BiH prevazići unutrašnja trvenja radi zajedničkog interesa?

KOMŠIĆ: Evropski put BiH ima problem što je vlast komponirana kao koalicija građansko-liberalnih i nacionalističkih stranaka. HDZ i SNSD su dio vlasti na državnom nivou gdje se odlučuje o tom putu. One imaju dogovor o blokadi. U nekoj situaciji opstrukciju izvodi SNSD, u drugoj HDZ. Taj čvrsti savez koji održava Čović s Dodikom oni  i ne kriju. Vladajuća „trojka“ ima težak problem jer mora često u interesu funkcioniranja države popuštati i praviti štetne kompromise. S druge strane, postoji opozicija koja svoju politiku gradi na greškama vladajućih. Ona sve što blokiraju HDZ i SNSD pripisuje „trojci“ kao nesposobnost i neprincipijelnost.  Donošenje elementarnih zakona o pravosuđu i imenovanje glavnog pregovarača za otvaranje pristupnih pregovora blokirali su HDZ i SNSD. Na isti način blokirana je i pomoć iz Plana rasta. Opozicija, iz Federacije, sve svaljuje na „trojku“.

MONITOR: Globalna scena je u previranju. Kako ocjenjujete poziciju zemalja Zapadnog Balkana, posebno kao posljedicu poremećenih odnosa SAD-EU?

KOMŠIĆ: Balkan je uvijek  zavisio od odnosa velikih sila. Tako je i danas. Međutim, NATO je pomaknuo svoju granicu daleko na Istok. BiH je, kao i ostale države Zapadnog Balkana, duboko u teritoriju koji kontrolira NATO. Zapad se bori  da tu granicu stabilizira. U tom cilju važno je da zemlje Zapadnog Balkana uđu u EU. Mora se znati da je NATO garant Evropskoj uniji i da su ova dva procesa povezana. Sve balkanske politike bi trebale voditi računa o tome. Neke zemlje se mogu i opirati tome ali na kraju će se morati odlučiti. Tu se ne može postići kompromis jer ni jedna strana neće dozvoliti izuzetke. Najbolji dokaz tome je posljednji ultimatum Srbiji da mora izbaciti ruski državni kapital iz svog energetskog sistema. Amerikanci ne dozvoljavaju Rusiji da ima u rukama bilo kakvo sredstvo utjecaja ili ultimatuma na Balkanu. Što je Srbija uradila? Rusija nema odgovor na to. Stvar je legla.

O tri sporazuma koja su odredila rezultat pregovora u Dejtonu

–  U Daytonskim pregovorima se nije ništa dogovorilo što već nije bilo dogovoreno – ovdje je samo postalo vidljivo, kaže za Monitor Ivo Komšić, učesnik Dejtonskih pregovora.

Prvo što je prethodno bilo dogovoreno i što se nije moglo problematizirati u pregovorima bio je sporazum Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu, o etničkoj podjeli BiH na dva dijela. Ta zločinačka ideja realizirana je kao „razmjena“ i „kompaktiranje teritorija“ u kombinaciji sa „humanim preseljenjem“ naroda. Tako je Posavina, u kojoj su Hrvati i Bošnjaci bili apsolutna većina, postala dio RS, a Glamoč, Grahovo i Drvar-gdje su Srbi bili apsolutna većina, dio Federacije BiH. Ova razmjena je operacionalizirana, a kasnije realizirana zločinom-na sastanku u Grazu, 6.maja 1992. godine, između Karadžića i Bobana.

Drugi važan sporazum koji je u Daytonu dobio konačnu formu jest onaj o legalizaciji Republike Srpske između Holbrooka i Izetbegovića. Legalizacija je dogovorena na sastanku Izetbegovića i Holbrooka u Ankari, uz velike pritiske. Tu činjenicu  također nismo mogli problematizirati.  Legalizacija Republike Srpske je ključna politička činjenica Daytonskog sporazuma. Ona je temelj svih drugih nelogičnosti koje su ušle u Sporazum i koje današnju BiH čine nefunkcionalnom, neracionalnom i nedemokratskom državom.

Treći veliki sporazum koji se legalizirao i učvrstio u Daytonu jest sporazum američke administracije i Kontaktne grupe. Sve do Daytona vjerovali smo da će američka administracija ustrajati  na principima Washingtonskog sporazuma i obećanjima koje smo dobili. Pregovori su trebali ići u smjeru priključivanja srpskih regija-koje je držao Karadžić pod vojnom kontrolom, u Federaciju BiH. Federacija BiH je projektirana kao federalizacija cijele države-u međunarodno priznatim granicama, a ne na dijelu BiH. Kontaktna grupa je neprestano insistirala na legalizaciji RS-a, njezinoj teritorijalnoj zaokruženosti i izvornoj državnosti. Holbrook je pregovore vodio u smjeru koji je prethodno dogovorio s Kontaktnom grupom. Njihov projekat je i podjela teritorija između entiteta u omjeru 49 – 51 poosto I ovaj dogovor Holbrook je ugradio u Daytonski sporazum.

Svaki put kada bismo uspjeli preći preko granica koje su postavljene izvan Daytona, Holbrooke bi nas vraćao nazad.

Nastasja RADOVIĆ

Fokus javnosti, ali i institucija, mora biti na tome ko je snimak pribavio, ko ga je distribuirao, sa kojom namjerom i uz kakve eventualne prijetnje ili ucjene. Sve drugo – nagađanja, komentarisanje izgleda, privatnog života ili karaktera žrtve  vodi u sekundarnu viktimizaciju i relativizaciju nasilja

MONITOR: Objava eksplicitnog snimka, krivične prijave, ostavke, kako komentarišete najnoviju aferu?

 ​RAIČEVIĆ: ​Percepcija ovog slučaja kao „afer​e“ pokazuje koliko smo i dalje skloni da zamijenimo suštinu senzacionalizmom​ jer se ovdje prije svega radi  o ozbiljnoj sumnji na krivično djelo  ​Zloupotreba tuđeg snimka, fotografije, portreta, audio zapisa ili spisa sa seksualno eksplicitnim sadržajem​ (175a KZCG) , što predstavlja oblik digitalnog i rodno zasnovanog nasilja. Fokus javnosti, ali i institucija, mora biti na tome ko je snimak pribavio, ko ga je distribuirao, sa kojom namjerom i uz kakve eventualne prijetnje ili ucjene. Sve drugo – nagađanja, komentarisanje izgleda, privatnog života ili karaktera žrtve  vodi u sekundarnu viktimizaciju i relativizaciju nasilja.

MONITOR: Imate li podatke koliko su česti slučajevi objavljivanja intimnih snimaka i ,,osvetničke pornografije”. Ko su najčešće žrtve? 

RAIČEVIĆ: Kada govorimo o učestalosti ovakvih slučajeva, suočavamo se sa ozbiljnim problemom nedostatka  dostupnih sistematizovanih podataka​, a da bi ocijenili rad institucija važno je da znamo  koliko je prijava podneseno, koliko ih je procesuirano, da li su i kako žrtve zaštićene i kakvi su ishodi​. Na osnovu iskustva​, kao organizacija koja rad​i sa žrtvama, znamo da ​ su žene i djevojke daleko češće mete objavljivanja intimnih snimaka bez pristanka, naročito u kontekstu partnerskih odnosa, odbijanja da se u njih upuste, a posebno nakon raskida​ veze sa partnerom sklonom kontroli i nasilju. Nekad se ove situacije dešavaju i u okviru  profesionalnih ​relacija. Ogroman broj slučajeva nikada ne bude ​prijavljen zbog straha, stida, nepovjerenja u institucije ili bojazni da će javna reakcija biti brutalnija od nasilja.​

MONITOR: Da li se što promijenilo od izmjene Krivičnog zakonika i predviđenih kazni za ova nedjela?

RAIČEVIĆ: Izmjene Krivičnog zakonika i uvođenje posebnog krivičnog djela koje sankcioniše neovlašćeno objavljivanje seksualno eksplicitnog sadržaja bez pristanka predstavljaju važan normativni iskorak. Zakon danas prepoznaje da se radi o djelima koja se gone po službenoj dužnosti, što znači da nije neophodno da inicijativa dođe od osobe koja je žrtva ovog krivičnog djela. Pored toga, ne odnosi se samo na osobe koje prve podijele ove sadržaje, već i na one koji ga dalje distribuiraju, pa svi oni koji to ovih dana prilično masovno čine, zapravo podliježu krivičnoj odgovornosti. Dalje, za ovo krivično djelo su propisane oštre kazne, uključujući i kaznu zatvora i do pet godina kada djelo čine službena lica, a ukoliko je to krivično djelo izvršeno prema djetetu počinilac može biti kažnjen od dvije do čak deset godina zatvora.

MONITOR: Postoje li presude za ovo krivično djelo? 

RAIČEVIĆ: Normativna promjena sama po sebi nije dovoljna. Sudska praksa je nova, presude su malobrojne, a par presuda u koje smo imale uvid ne pokazuju  odvraćajući efekat zakona. Iz obrazloženja presuda se ne vidi da li su paralelno aktivirane druge mjere zaštite žrtve– psihosocijalna podrška, nadzor nad uklanjanjem ili sprječavanjem daljeg širenja intimnog sadržaja, niti koordinacija sa drugim institucijama, a ogolijevaju i probleme blage kaznene politike u ovim predmetima.

Tako je u jednom predmetu sud utvrdio da je okrivljeni prijetio objavljivanjem seksualno eksplicitnih fotografija i istovremeno primijenio fizičko nasilje prema vanbračnoj supruzi. Iako su oba djela kvalifikovana kao krivična, konačan ishod je uslovna osuda sa jedinstvenom kaznom zatvora od sedam mjeseci, koja se neće izvršiti ukoliko okrivljeni u roku od godinu dana ne učini novo krivično djelo. Takva odluka šalje izrazito problematičnu poruku da se kombinacija ucjene intimnim sadržajem i fizičkog nasilja može tretirati kao incident sa minimalnim posljedicama po učinioca, iako se radi o krivičnim djelima koja zadiru u posebno zaštićene vrijednosti , kao što su  dostojanstvo, privatnost, psihički i fizički integritet i bezbjednost člana porodice.

I druga presuda u koju smo imali uvid pokazuje nedosljednost kaznene politike. I u tom predmetu okrivljeni je počinio nasilje u porodici prekršivši ranije izrečene zaštitne mjere prema bivšoj supruzi, što ukazuje na kontinuitet i upornost u vršenju nasilja, a istovremeno je prijetio i objavljivanjem seksualno eksplicitnih fotografija. Sud je prepoznao ozbiljnost prijetnji  i realnu opasnost od ponavljanja krivičnog djela dovoljno snažno da opravda pritvor, a ipak je izrekao jedinstvenu zatvorsku kaznu od sedam mjeseci što je blizu zakonskog minimuma.Ova neujednačenost potkopava povjerenje u sistem i obeshrabruje žrtve da nasilje prijave, jer ne mogu predvidjeti da li će država reagovati odlučno i osigurati im zaštitu.

Dok god se kaznena politika kreće u rasponu od kratkotrajnog zatvora do blagih uslovnih osuda, bez jasne strategije zaštite žrtve i prevencije ponavljanja nasilja, zakon će ostati nedovoljno snažan alat. Sudske odluke moraju jasnije afirmisati da objavljivanje ili prijetnja objavljivanjem intimnih snimaka nije „sporedno“ djelo, već ozbiljan oblik nasilja koji razara privatnost, dostojanstvo i bezbjednost žrtava.

MONITOR: Kako reaguju institucije u ovakvim slučajevima? 

RAIČEVIĆ: Institucionalne reakcije u ovakvim slučajevima često kasne za realnošću digitalnog prostora. Internet djeluje trenutno, dok su policijski i tužilački postupci spori, opterećeni procedurama i nedovoljnom tehničkom opremljenošću. Idealna reakcija podrazumijeva istovremeno krivično procesuiranje, hitnu zaštitu žrtve, brzo uklanjanje sadržaja sa digitalnih platformi i hitno oduzimanje sredstava za dijeljenje ovih sadržaja okrivljenima. U praksi se često dešava da žrtva sama vodi bitku sa platformama, dok institucije djeluju parcijalno i bez koordinacije. To ostavlja utisak da je odgovornost individualna, a ne sistemska.

MONITOR: Šta bi se sistemski moglo unaprijediti? 

RAIČEVIĆ: Ako govorimo o unapređenju sistema, potrebni su jasni protokoli za postupanje policije i tužilaštava u slučajevima digitalnog nasilja, specijalizacija kadrova, tehnološka  opremljenost, ali i efikasni mehanizmi saradnje sa internet platformama kako bi se nezakoniti sadržaj uklanjao bez odlaganja. Žrtvama mora biti obezbijeđena besplatna pravna i psihološka pomoć, kao i zaštita identiteta, jer curenje informacija i medijsko „razvlačenje“ često nanose veću štetu od krivičnog djela. Jednako važno je i sistematsko prikupljanje i objavljivanje podataka, jer bez toga nema ozbiljne prevencije ni odgovorne javne politike.

MONITOR: Primjećujete li neke promjene u ovdašnjim patrijarhalnim obrascima i djelovanju institucija što se tiče poštovanja ženskih prava? 

RAIČEVIĆ: Kada je riječ o patrijarhalnim obrascima i poštovanju ženskih prava, vidljiv je određeni pomak u javnom diskursu, pa se danas o nasilju ipak više govori, a ovi slučajevi prepoznaju kao oblik digitalnog nasilja. Međutim, dubinski obrasci ostaju gotovo netaknuti, pa se  i dalje prečesto postavlja pitanje „zašto je snimala“ umjesto „zašto je neko objavio“, i dalje se odgovornost prebacuje sa učinioca na žrtvu, građani koji gledaju i dijele ove snimke ne prepoznaju ličnu odgovornost, a institucije nerijetko reaguju tek kada pritisak javnosti postane prevelik. Dok god se takvi obrasci ne razgrade kroz dosljednu primjenu zakona i jasnu poruku da je privatnost nepovrediva, ovakvi slučajevi će se ponavljati.

Nije dovoljno imati zakon, već njegova primjena mora biti brza, efikasna i fokusirana na zaštitu žrtava. Sve dok žrtve snose veću društvenu cijenu od počinilaca, sistem nije ispunio svoju osnovnu funkciju.

Predrag NIKOLIĆ

Evropa ne može stajati po strani, već mora da se nametne svojom strateskom autonomijom, i da djeluje upravo onako kako je to definisala Ursula fon der Lajen u Davosu – jedinstveno, hitno i odlučno. Evropa nije slaba, naprotiv

MONITOR: Delegacija EP bila je u  posjeti Beogradu. Državni vrh je nastavio da omalovažava EP, ne birajući riječi. Kako objasniti ovaj kontinutet napada i omalovažavanja, uz gotovo udvoričko ponašanje prema čelnicima EK i Evropskog savjeta?

LATINOVIĆ:  I u prošlosti je korišćen sličan rečnik. Ovoga puta je kampanja protiv dolaska  delegacije Evropskog parlamenta bila intenzivnija.  Naročito je bila usredsredjena prema Toninu Piculi, koji je i izvestilac za Srbiji ispred EP a dolazi iz redova političke grupe socijalista i demokrata.

Kontinuitet ovakvog prijema od strane vlasti u Srbiji je zbog činjenice što su većinu članova delegacije EP sačinjavali poslanici koji ne pripadaju EPP, vec drugim poslaničkim grupacijama.  Sve je radjeno s ciljem da se već sada diskredituju nalazi Misije i značaj Evropskog parlamenta. Omalovažavanje članova EP-uz istovremenu, glorifikaciju članova EK i Evropskog saveta se duguje i potrebi iskazivanja značaja, pa i dodvoravanja kadrovima koji u tim institucijama dolaze iz redova evropskih narodnih partija, kojima pripada i SNS.

Predsednicu EK i komesare bira taj isti Evropski parlament, koji im podnosi izveštaje o radu te ga nije prepručljivo potcenjivati. Posebno to ne bi trebalo da dolazi od strane države kandidata. Ti isti poslanici ili većina od njih,  sedeće  ponovo u EP i odlučivati o prijemu. Možda upravo glas nekih od njih bude odlučujući za Srbiju.

MONITOR: Predstavnici opozicije su tražili da EU zaoštri odnos prema režimu u Srbiji, tako što će sredstava iz Plana rasta preusmjeriti ka civilnom društvu i nezavisnim medijima -i uvesti personalne sankcije osobama iz političkih, privrednih i bezbjednosnih stuktura koje krše osnovne vrijednosti EU. Kakve su  šanse da se to u Briselu prihvati?

LATINOVIĆ: Upućivanje predloga ukazuje na duboku krizu u politickom životu Srbije. Da li će te sankcije uslediti mislim da će zavisiti od toga  kada će SAD početi sa takvom praksom i ko će sve biti na američkoj listi, shodno najavama za njihovo uvodjenje krajem marta. U poslednjem izveštaju za Srbiju,  EK je izrazila zabrinutost što Srbija, po ubrzanoj proceduri, daje državljanstvo ruskim državljanima.  Ne bi me iznenadilo ako EK počne intezivnije sa praksom uvodjenja persinalizovanih sankcija.

Sredstava iz Plana rasta se  ne dodeljuju po automatizmu, vec shodno ispunjenim obavezama iz reformske Agende, koju svaka država kandidat donosi. Da bi ta sredstva bila preusmerena za druge namene tj.  za civilno društvo u Srbiji, morali bi da se promene kriterijumi njihovog korišćemja. To je sada  teško izvodljivo.

MONITOR: Vučić je u Davosu bio oduševljen govorom Ursule fon der Lajen. Tražio je na sastanku Vlade da se formira operativni tim koji bi pomogao u intenziviranju napredovanja Srbije ka EU. Njegov je zaključak i da bi Srbija trebalo da se „politički pritaji“, a da radi na svom ekonomskom jačanju. Da li je ta kombinacija moguća?

LATINOVIĆ: Dobro je što je Vučić oduševljen govorom Ursule fon der Lajen. Njegov predlog o formiranju operativnog tima, da se intenziviraju pregovori sa EU, izlazi iz standarnih procedura koje su rezultat dobre prakse – glavni pregovarač, pregovarački tim, ministarstvo…Predlog da tim timom iz Brisela rukovodi ambassador Apostolović je konfuzan, deluje neostvarljivo.  Koordinaciono telo je odlukama Vlade formirano, odmah sutradan.

Da se neko “politički pritaji”  je nerealna opcija za evropsku državu. Pitanja koja su na Agendi  tiču se mira i bezbednosti u svetu, zahtevaju da se države izjasne, opredele – te se one ne mogu sakriti. Uostalom, putem pridruživanja ili ne-pridruživanja izjavama EU iz oblasti koje obuhvata Poglavlje 31 – spoljna, bezbednosna i odbrambena politika ili glasanjem u Generalnoj Skupštini UN o pojedinim rezolucijama iz te obasti, izjašnjavate se o nekom aktuelnom pitanju i na taj način  saopštavate svoj stav.

MONITOR: Kako ste  razumjeli strategije koje su nagovijestili Fon der Lajen i kanadski premijer Karni?

LATINOVIĆ:  Neko se već setio rečenice koja se pripisuje političaru sa početka XX veka: Prodju decenije a da se nista ne dešava, a onda se u jednoj nedelji dese decenije. To se desilo u Davosu. Nekoliko izvanrednih govora – Ursule fon der Lajen,  francuskog predsednika Makrona, izlaganje A. Stuba, finskog predsednika.  Govor M.Karnija, kanadskog premijera,  spada u antalogijske.

Govor Ursule von der Lajen je bio programski govor, ona je predstavila koncept strateške autonomije EU i prioritete na kojima će se taj koncept zasnivati – energija, sirovine, bezbednost/vojna industrija i nove tehnologije. To je govor trasiranja nove snage kako bi Evropa bila uticajnija, uzornija i koja zadržava osnovne vrednosti na kojima se zasniva – opstajanje demokratije, vladavine prava, poštovanje ljudskih prava, sloboda medija…

Govor kanadskog premijera je bio govor vizije, nade-koji je ukazao da male i srednje zemlje nisu bespomoćne, već da udružene treba “da budu za stolom da ne bi bile na meniju”.  Ukoliko je izgledalo da su autokratski lideri u modi- Karni je zaustavio taj trend na upečatljiv način.

MONITOR: Fon der Lajen tvrdi da promjena u međunarodnom poretku „nije seizmička već trajna“. Za EU je rekla da je spremna da djeluje „jedinstveno, hitno i odlučno“. Da li će i EU morati da svoj fokus stavi na jačanje sopstvene moći-prije svega u pitanjima bezbjednosti?

LATINOVIĆ: Verovatno je imala u vidu da posledice seizmičkih promena mogu da se  poprave, dok ovo što se  dešava sa medjunarodnim poretkom ne trpi popravku. Promene su rezultat namere   moćnika da vladaju svetom uz pomoć prava jačeg, protekcionizma i vraćanja imperijalizma prilagodjenog 21. veku.  Na te izazove  Evropa mora da odgovori.  Ona mora da se nametne svojom strateskom autonomijom i da deluje onako kako je to definisala Ursula fon der Layen u Davosu – jedinstveno, hitno i odlučno.

Evropa nije slaba, naprotiv. Na njenom prostoru živi pola milijarde ljudi, toliko stanovnika imaju zajedno SAD i Ruska Federacija. BDP u članicama EU je veći nego kineski, a još veći zajedno sa onim koji imaju V. Britanija, Švajcarska i Norveška. Španija ima veći BDP nego Rusija. U mnogim članicama EU prosečan lični dohodak je veći nego u SAD, duga je lista i drugih parametara po kojima je ona ispred američkih – socijalna prava, pravo na obrazovenje, zdravstvena zaštita…  Evropa ima snažne, održive potencijale koje zahteva sadašnji trenutak. Njena  najjača snaga ostaje očuvanje, unapredjenje  demokratskog modela društva.

Nova realnost, nametnula je potrebu da Evropa počne da se angažuje na povratku svoje vojne moći. Odluka da se formira fond od 800 milijardi za vojne potrebe EU, je iznudjena da bi Evropa zaštitila vlastite interese i bila respektibilan partner u globalnom odmeravanju.

MONITOR:. Iako je Trampov plan za mir u Gazi odobren od SB UN – kroz novoformirani Odbor za mir, Trampove ambicije se šire izvan mandata. Da li  on pokušava da formira nekakvu svoju međunarodnu organizaciju koja bi nametala njegovo viđenje preuređenja globalnih odnosa?

LATINOVIĆ: Tramp je zloupotrebio postojanje Saveta za mir, istrgao ga iz okvira. Uporan je u nameri da promoviše novu medjunarodnu organizaciju koja će posredovati i rešavati sukobe u svetu. Trampov plan je još jedna potvrda da on na probleme u svetu gleda kao na  priliku za sticanje dobiti. To je njegov polazni osnov za Plan o Gazi, ali i za Ukrajinu.

Nerealna je ambicija da bi Trampov Savet za mir mogao biti alternativa za UN.  Pre se može govoriti da Tramp želi neki svoj “Savet bezbednosti” u kojem  pravo veta imaju samo  SAD i on. Proces odlučivanja u okviru Saveta za mir je koncipiran u tom pravcu.

Ostaje nada da će izbori za američki Kongres  pomoći da  se Tramp zaustavi

MONITOR: Ima onih koji misle da se upravo ispunjavaju apokaliptičke prognoze o raspadu zapadne civilizacije. Da li promjene koje su pokrenute u odnosima SAD sa zapadnim saveznicima, mogu ostaviti tako duboke i trajne posljedice?

LATINOVIĆ: U drugom mandatu, Tramp je napravio   mnogo veći haoas na unutrašnjem planu i u medjunarodnim  odnosima, nego što se moglo predvideti.  Pokazao je visoku dozu agresivnosti, grubosti, nepoštovanja prema Evropi.  Pokazalo se da Evropa ima snage i sposobnosti da se odupre Trampu. Prvi put je to učinila prošlog leta kada su zajedno  odbili Trampov Plan za Ukrajinu-koji je bio spisak Putinovih želja. Sada je EU stala još odlučnije iza Danske i Grenlanda- a skoro svi pozvani  evropski lideri kao i kanadski premijer, odbili su učešće u Trampovom Savetu za mir. Tramp je u Davosu doživeo nekoliko neuspeha. Došao je sa makimalističkim zahtevima, ali je iznašao model za odstupanje od svojih zahteva.

Tramp stvara strah svojom brutalnšću i u SAD. Ono što radi američkim gradjanima, posebno u onim državama u kojima su na vlasti pripadnici Demokratske stranke, od mnogih analitičara nazvano je – Trampov fašizam. Neke vlade evropskih država razmatraju povlačenje svojih zlatnih rezervi iz SAD, pitajući se – šta ako Tramp poludi?

Ipak, u SAD  postoji Kongres i Senat, čiji su predstavnici ozbiljno upozorili Trampa da bi ugrožavanje trans-atlanskih odnosa bio dovoljan razlog za njegov opoziv. Ostaje nada da će izbori za americki Kongres, novembra 2026. pomoći da  se Tramp zaustavi. I  Evropa je pokazala je da zna biti odlučna i dostojanstvena.

Svijetu treba multilateralizam a ne  multipolarizam

MONITOR: Govori se i o novom tipu multilateralizma u kojem će se za mjesto „prvog među jednakima“ boriti SAD, Kina i Rusija. Ko će štititi interese svih ostalih?

LATINOVIĆ: Taj novi “tip multilateralizma” najbolje je opisao Finski predsednik. Objasnio je da multilateralizam zagovara najveći broj država članica UN a multipolarizam,  uglavnom velike sile – Rusija, Kina a od skora i SAD. Dok se multilateralizam zasniva na saradnji, ravnopravnosti država i medjunarodnom pravu, multipolarizam se zasniva na nepoštovanju jednakosti država, medjunarodnog prava i često završava konfliktima.

UN su u krizi, teško se dolazi do dogovora, posebno kada je ugrožen medjunarodni mir i bezbednost. Iako se pet stalnih članica pre više od 30 godina dogovorilo da ne koristi pravo veta-sem u izuzetnim situacijama, svedoci smo da su neke članice odustale od tog dogovora.

SAD su najveće platiše u budžet UN. Kontribucija SAD je 22 posto od budžeta UN.  SAD su nedavno uslovile plaćanje u budžet novim smanjenjem broja radnih mesta u UN. Ukinuto je  skoro 2000 radnih pozicija. SAD duguju uplate u budžet UN u iznosu od 1.5 miliona dolara, te im preti da izgube pravo glasa u Generalnoj skupštini.

O reformi UN se raspravlja decenijama ali nema pomaka. Glavna prepreka je to što pet stalnih clanica Saveta bezbednosti ne namerava da se odekne  “prava veta”. One  preko veta vladaju svetom.

Nove UN u kojima bi dominirala samo jedna velika sila  nisu moguće. To je pokazao i Trampov Savet za mir.S različitim  obrazlozenjem, Kina i Rusija se nisu odazvale na poziv, – kao ni V. Britnaija i Francuska.. A i kako bi, kad  u tom telu Tramp odlučuje o svemu.

Nastasja RADOVIĆ