Povežite se sa nama

ALTERVIZIJA

Muke po Dekartu

Objavljeno prije

na

SUPROTNO ONOME što o tome misle laici, istina je jedan od najsloženijih i najtežih pojmova. Zbog toga i postoje najmanje dva koncepta istine. Onaj po kojem je istina deterministička, jednostavna i apsolutna, i onaj po kojem je ona probabilistička, kompleksna i relativna. Za mene lično, ovaj drugi koncept istine, uvek je bio bolji.

PA IPAK, za bilo koji od ova dva koncepta da se opredelite, jednu stvar ne možete da sporite. Da u traganju za istinom, različite profesije imaju različite zahteve i standarde. Razumljivo, najstrožiji su zahtevi koje pred sobom ima jedan sudija. Za pravosnažnu presudu, to su odgovarajući dokazi. Zahtevati ovo isto, od pripadnika drugih profesija, novinara, naučnika ili analitičara, međutim, bilo bi isto što i tražiti njihovo ukidanje.

ALI TO JE UPRAVO ONO što već neko vreme čini sve bučnije i agresivnije mnoštvo vladajuće oligarhije. Domaće i međunarodne. Nakon beskonačnog premijera i njegovog još beskonačnijeg servisa, državnog i partijskog, javnog i privatnog, ovom bučnom i agresivnom mnoštvu, nedavno se pridružio i Čarls Tanok, poslanik Evropskog parlamenta, specijalni izvestilac za Crnu Goru. Kada je onako, baš depeesovski, napao Vanju Ćalović.

„COGITO ERGO SUM” (Sumnjam dakle jesam), maksima je Renea Dekarta, koja je objavila zoru modernog doba. Uz zahtev objektivnosti, te standarde koji ovaj zahtev prate, ova maksima predstavlja i temelj onih profesija. Uzmite ovima ovaj temelj, uzeli ste im sve. Stočetvrto mesto Crne Gore na potonjoj rang listi Reportera bez granica, samo je žalosna potvrda ovog procesa.

OBAVEŠTEN o kritičkom izveštavanju Rojtersa o stanju u tadašnjoj Jugoslaviji, jedan uvek budni ali nedovoljno obrazovani visoki komunistički funkcioner, naredio je svojim saradnicimi: „Uhapsite toga Rojtersa”. Kako stvari u Đukanovićevoj Crnoj Gori danas stoje, ne bi se trebalo začuditi, ukoliko se sa najvišeg mesta uskoro začuje i neko novo: „Uhapsite toga Dekarta”.

(TV Vijesti)
Milan POPOVIĆ

Komentari

ALTERVIZIJA

Ćutanje koje govori

Objavljeno prije

na

Objavio:

O ratovima i ratnim zločinima 1990-ih. Nove generacije. Stari izotopi

 

 

Šest godina ćutanja novih vlasti, pa i njenih najboljih delova, GSDT i njegovog tima, o ratovima i ratnim zločinima 1990-ih, u javnosti je, isto tako, u velikoj meri, ispraćeno ćutanjem. Zbog čega ovo i ovoliko ćutanje? I to o jednoj ovoliko važnoj stvari.

U ovoj kolumni, potrudiću se da dam odgovor na ovo pitanje. I da pokažem, da je ćutanje o kojem je reč, zapravo, ćutanje koje govori. A u podnaslovu ove kolumne, navedena su i dva glavna faktora, koja su, po mom mišljenju, dva glavna uzroka odnosno izvora ovog ćutanja. Nove generacije. I stari izotopi.

Da krenem redom. Najpre, nove generacije. Šta pod ovim podrazumevam? Pa, pre svega, činjenicu koja nije dovoljno primećena, ali koja je značajna. A to je činjenica, da je 30. avgusta 2020., istovremeno sa prvom mirnom, izbornom i demokratskom smenom vlasti u celokupnoj istoriji Crne Gore, došlo i do smene generacija.

A ova smena generacija, imala je, i ima, najmanje dve strane. Prvu, koja govori o tome, da autor ove kolumne, i njegova, odlazeća generacija, uprkos svim svojim naporima, u proteklih više od trideset godina, nisu uspeli u ostvarivanju jednog od svojih najznačajnih ciljeva, da notorni počinioci najvećih i najstrašnijih ratnih zločina u našoj novijoj istoriji, budu privedeni pravdi. Tolika je bila, delom i ostala, moć naše ratne i poratne političke oligarhije i mafiokratije.

Druga strana ove smene, objašnjava ponašanje nove, dolazeće generacije. Koja, u  svom neposrednom iskustvu, nije imala one strašne postjugoslovenske ratove iz 1990-ih, a nije ih imala ni u obaveznoj udžbeničkoj i široj školskoj literaturi, opet zbog moći one političke oligarhije i mafiokratije. Pa je onda i sasvim razumljivo, da ovoj generaciji, ratovi i ratni zločini iz 1990-ih, nisu ni mogli da budu visoki, a posebno ne najviši politički prioritet.

A šta su stari izotopi? Sećate se onoga iz hemije, dugih, veoma dugih vremena poluraspadanja radioaktivnih elemenata, kao onog od urana do olova, i onih njihovih među-elemenata, brojnih izotopa. Ovde, u našoj „radioaktivnoj“ politici, reč je o izotopima ratno-nacionalističkog DPS i njegovih saveznika iz 1990-ih. Čiji je vek trajanja duži, mnogo duži, od vremena jedne generacije. Pa zbog toga, i u današnjoj Crnoj Gori, imamo mnoštvo izotopa DPS iz 1990-ih.

U stvari, kada se bolje pogleda, današnje stanje u Crnoj Gori, kada je reč o ratovima i ratnim zločinima 1990-ih, najbolja je ilustracija, našeg ukupnog društvenog i istorijskog neuspeha. Jer je najmanje tri četvrtine parlamentarne većine, i najmanje tri četvrtine parlamentarne opozicije, ova ili ona varijanta političkih naslednika onih ratno-nacionalističkih izotopa DPS. I, jer je prisustvo političkih naslednika onih oko dvadeset procenata antiratnih indipendista Crne Gore iz 1990-ih, više od tri decenije kasnije, u današnjem parlamentu Crne Gore – ispod cenzusa.

Sve ovo još i dodatno pogoršava činjenica da, u poslednjih trideset i više godina, ne samo da nije došlo do evropeizacije Balkana, kako smo se mi nadali u našim najmračnijim 1990-im, nego, upravo obrnuto, Evropa i svet su se, za to vreme, balkanizovali. I još gore. Sa usponom trampizma, čitav svet je ušao u novi talas globalnog haosa i nasilja. U kraj međunarodnog prava i poretka. I u akutnu zonu apokaliptičkog kapitalizma.

Šta da se radi? Za sebe i svoju generaciju, preciznije za antiratne i indipendističke delove svoje generacije, odgovor znam. Borba se nastavlja. Zbog toga što mi jednostavno nismo naučili drugačije.

Za nove generacije, ne znam, jer ih, posebno od odlaska u mirovinu 2022., nedovoljno poznajem. Ali im, naravno, želim sve najbolje. A ukoliko osete potrebu za tim, neka pogledaju Monitor iz 1990-ih. Zbog toga što je Monitor bio i ostao najbolji svedok 1990-ih.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

ALTERVIZIJA

Luča

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tehnološka renta Janisa Varufakisa. Protiv Tehnomanije Ilona Maska i Ultrakapitalizma Donalda Trampa

 

 

Velika laž našeg vremena ima bezbroj imena ali su dva među njima danas najveća. To su Ilon Mask i Donald Tramp. Ilon Mask, najbogatiji čovek na planeti, koji svakodnevno širi laž Tehnomanije, po kojoj su glavni izvor naučnog i tehnološkog progresa na ovoj planeti, on i ostali tehnooligarsi. I Donald Tramp, predsednik SAD, posebno od njegovog drugog mandata, koji isto tako svakodnevno širi laž Ultrakapitalizma, po kojoj su glavni izvor ovog progresa, on i ostali ultrakapitalisti.

Ovu laž, ove dvojice, i svih njihovih, konačno su prozreli, čak i brojni mejnstrimeri. Koji, posebno od početka drugog mandata ovog drugog, sve češće s pravom ukazuju na to, da trampizam definitivno znači, kraj tridesetivišegodišnjeg takozvanog neoliberalnog modela i konsenzusa, i početak velikog, globalnog i istorijskog haosa i nasilja. Ali čak ni oni, u traženju najdubljih izvora trampizma, po pravilu, ne idu dovoljno duboko.

Zato što su bili i ostali (neo)liberali. A (neo)liberalizam je, znamo, slab prema kapitalizmu, pa i prema ultrakapitalizmu kao sistemu. Zbog toga nikako, da najdublji izvor trampističkog haosa i nasilja, vide u tom sistemu. Nego su spremni da ga vide svugde drugo samo ne tamo. Otuda i njihova sklonost da taj izvor vide u ljudskoj gluposti, to jest u većem broju glupih u odnosu na broj pametnih.

A broj jednih i drugih nije bez značaja, ali je daleko od toga da bude najdublji izvor. Naprotiv, najdublji izvor trampizma, sam je ultrakapitalizam kao sistem. Sa svoja tri istorijska i sistemska ultra. Ultramonopolizmom, zbog kojih neki ovaj sistem već definišu kao neofeudalizam. Ultradesničarstvom, što je samo drugo ime za fašizam. I ultrapoznošću, koja dovoljno govori i sama sobom.

I ima još jedna stvar. Od 1945., kada je čovek, prvi put u svojoj istoriji, proizveo i isprobao nuklearno oružje, kapitalizam kao sistem, postao je apokaliptički kapitalizam. Koji sada na čelu ima „very special“ čoveka koji se zove Donald Tramp. A da na licu Donalda Trampa jasno prepoznate malignitete „ekstremnog narcisizma“ i sadizma, ne morate da budete neuropsihijatar, mada je i više od dvadeset vrhunskih neuropsihijatara SAD, ovu dijagnozu, za ovog čoveka, ustanovilo još uoči njegovog prvog mandata. Tako da su SAD, ali sa njima i čitav svet, danas, u rukama jednog opasnog, ekstremno opasnog čoveka. Ali to, čak ni probuđeni mejnstrimeri, ne žele, ili ne mogu, da vide.

A broj onih koji to mogu, i koji to svakodnevno čine, nije mali, ali je njihov sistemski uticaj, od strane trampista, ali i od strane mejnstrimera, blokiran. Jedan od najpoznatijih među njima je Janis Varufakis, bivši ministar finansija Sirizine leve vlade Grčke, profesor ekonomije na nekoliko svetskih univerziteta, i lider panevropskog i levog DiEM25.

U kontekstu ove kolumne, poseban, pa i najveći mogući značaj, imaju ideja i predlog Janisa Varufakisa, za uvođenje tehnološke rente. Koja bi funkcionisala u predistributivnoj, a ne u redistributivnoj fazi ekonomije. Jer bi se na taj način, u opšte dobro, po zasluženom automatizmu, pretvaralo ono, što je zasluga Đordana Bruna i drugih najvećih i najzaslužnijih za naučni i tehnološki progres, a ne zasluga tehnomanijaka i ultrakapitalista.

Analogija između tehnološke rente, koju je predložio Janis Varufakis, na jednoj, i prirodne/naftne rente, koju već decenijama primenjuje Norveška, na drugoj strani, sasvim je opravdana. Ovu analogiju, u ovoj kolumni, posebno navodim i ističem, samo da bi se videlo, da je reč o nečemu što nije nepoznato, naprotiv. Samo što je problem u tome, što se tome suprotstavljaju, ne samo jedan poluludi predsednik, nego i najveći broj mejnstrimera, koji imaju svest o poluludom, ali ne i svest o ultrakapitalizmu kao sistemu, iz kojeg ovaj dolazi, i za kojeg radi.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

ALTERVIZIJA

Lomača

Objavljeno prije

na

Objavio:

Koja svijetli. Đordano Bruno, 1600.

 

 

Ne volim patetiku. Ona je obično simptom fejka. Zbog toga, i žrtvu o kojoj govorim, želim da oslobodim svake patetike. Žrtva o kojoj govorim, posebno ona najveća, mora se podneti, samo kada je neophodna. Za poslednju odbranu smisla samog postojanja.

Svaki put kada započnem razmišljanje o najvećoj žrtvi, setim se velikog odnosno najvećeg. Đordana Bruna. Kojeg je Inkvizicija, 1600., na trgu u Rimu, živog spalila, na lomači. Ali je ovom spaljivanju, prethodio i pokušaj Inkvizicije, da ovo spaljivanje izbegne. Đordano Bruno ipak nije bio bilo ko. A ni Inkviziciji, verovatno, baš i nije bilo svejedno, da svakoga dana spaljuje žive ljude, posebno one najveće.

Ostao je zapis. Bilo je to u noći uoči spaljivanja. Specijalna delegacija Inkvizicije, ponudila je Đordanu Brunu, da mu poštedi život. Pod jednim uslovom. Da se javno odrekne svoje, kako su oni rekli, jeresi. A jeres Đordana Bruna je bila, da se Zemlja okreće oko Sunca, a ne Sunce oko Zemlje, kako je tvrdila Crkva. Uzgred, ono što je tada tvrdio Đordano Bruno, zbog čega je živ spaljen na lomači, danas zna svako dete, već u osnovnoj školi.

Odgovor Đordana Bruna Inkviziciji, takođe je zabeležen. Đordano Bruno je, najpre, kao pristojan čovek, ljudima iz delegacije, zahvalio na pokušaju, da mu spasu život. Ali je, odmah nakon toga, njihov pokušaj i ponudu odbio. I kratko obrazložio. Tako što im je objasnio, da bi, javnim odricanjem od samog sebe, samog sebe spalio, i pre lomače. I završio, kosmičkim panteizmom, koji je ostao za večnost i pamćenje. Tako što je ljudima iz Inkvizicije rekao, da znaju, da će, sutra, kada ga njihova vatra bude uzimala, tom vatrom, samo pomoći njegovoj duši, da lakše i brže nađe, put do Sunca. Koja veličina i koncentracija.

To je suština. U ovom kosmosu, na neke stvari, čovek može da utiče, a na neke ne. Tako, čak i u poslednjem, sudnjem momentu, kakav je, u slučaju našeg najvećeg, bio onaj, u onoj noći, uoči lomače, čovek može da izabere. Da bude biće ili ništavilo. Kako je odlučio najveći, znamo. Ali, o tome odlučujemo i mi, mali. Svakoga dana, ili, ako ne baš svakoga dana, onda makar ponekad. A u tom odlučivanju, najviše nam mogu pomoći, upravo primeri najvećih.

Primer Đordana Bruna, meni definitivno pomaže. Svakoga dana. Posebno kada se suočim, sa onim najtežim. Sa odbranom samog smisla postojanja. Sa pitanjem, šta da radim, kada dođem do neuspeha ili poraza? Da napustim borbu, pod izgovorom, da je ta borba nemoguća ili uzaludna? Ili da ovu borbu nastavim? U oba slučaja, izbor je moj. Ali su posledice dramatične i kosmičke. Napuštanjem borbe, sam biram, da budem ništavilo, bez smisla postojanja. Tuđa volja. Prazna kutija. Život bez smisla. A da li je to to? Naravno da nije. Zbog toga, dileme nema(m). Borba se nastavlja.

Tekst koji ste upravo pročitali u ovoj kolumni, završni je deo moje nove knjige, čiji je naslov Bajka a podnaslov Na kraju puta. Knjiga je jedna vrsta hibrida fragmenata iz života, introspekcije i refleksije. Po uzoru na Zarobljeni um Česlava Miloša. Knjiga iz štampe izlazi za godinu ili dve. Nestrpljiv kao autor, međutim, odlučio sam, da ovaj njen završni deo, kao neku vrstu njene najave, objavim u ovoj kolumni.

Ali je nestrpljenje, ipak, sporedan razlog za to. Glavni razlog za objavljivanje završnog dela moje nove knjige, nešto je drugo. I teže, mnogo teže. Osećaj velikog političkog razočarenja, kojeg sam, nakon velikih očekivanja 2020., definitivno prelomio, sredinom 2023. Kada, po tom istom osećaju, kao generacija, uprkos svim uloženim naporima, borbama i žrtvama, u poslednjih tridesetsedam godina, 1989-2026., nismo uspeli da stvari pomerimo napred, ni jedan jedini milimetar. Uz nadu da ipak grešim. Ali, i uz rešenost, da borbu nastavimo, čak i ako ne grešim. Uz pomoć koju nam pruža primer najvećeg.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo