Hajde da vidimo kako to ide. Nemam računar, dakle ni lap top , ni desk top, o tabletu da ne govorim. A i ovaj kao pametni telefon me nešto zeza.

Konekciju za internet takođe nemam. Živim u dijelu Tološa do kog taj krak civilizacije još nije stigao. U stvari jeste. Da ne griješim dušu. Ali slobodne parice se nalaze ili tačno preko puta moje kuće, ili iza kuće udaljene oko 50 metara od mog zida. U oba slučaja neophodno je kopati. Kopati asfalt jedne prometne saobraćajnice nije baš izvodljiv poduhvat. Kopanje tri komšijska dvorišta bi bilo izvodljivo, ali finansijski je nesnosno.

Sledeća opcija je nabavljanje nekog pri pejd internet paketa(pod uslovom da sam kupila neki uređaj na kom bi bilo izvodljivo surfovati). Problem nastaje u pregovorima sa Juniorom.

– Možemo, ali ne smeš da igraš igrice.

– Zašto?

– Zato što je protok mali, i ostaćemo brzo bez interneta.

– Pa šta mogu da radim?

– Facebook, youtube a i to ograničeno.

– Znači ne mogu ništa, neću!

Dobro, idemo na još jednu varijantu. Ajde da probamo onaj antenski da prikopčamo. Krećemo u poslovnicu. Zajedno.Želim da Junior čuje o čemu se radi da ne bude da mama izmišlja, i da je puna nerazumijevanja za njegove internet aspiracije.

Nakon dobar dan, kako vam mogu pomoći, dobijam kratak odgovor da je to nemoguće jer nemam optičku povezanost sa nekakvom stanicom.

Put do kuće prolazi u tihoj , razočaranoj fazi.

– Ja mrzim ovu kuću- kaže Junior. – Ništa ne može da se uradi.

– Nije sve u internetu.

Mislim da me nije shvatio. U svakom slučaju ovaj poduži uvod treba da objasni činjenicu zašto sam beznadežno staromodna. Ne pratim portale. Sem kada sam na poslu. Još uvijek volim da sjedim i čitam one prave novine, i potpuno mi drugačije izgleda informacija koju svarim klasičnim putem. Taj fizički osjećaj novina u ruci je jedna od onih stvari koje mogu da usreće čovjeka, vele stručnjaci. A ja to znam i bez njih. Onako, samouka.

Osim svega navedenog, nemam ni jednu kablovsku televiziju, radio mi hvata jednu, a po lijepom vremenu eventualno dvije radio stanice. Tako je i zaraza zvana serija Game of Thrones mene nekako zaobišla. Prosto je bilo interesantno gledati izraze lica ljudima kada pokušaju nešto da mi objasne, a to ima veze sa serijom, naprimjer termin Grozovuk, i onda slijedi zapanjen poklič

– NISI GLEDALA GAME OF THRONES??!!!

Nisam pa šta. Doduše, opet sam počela da posjećujem ulične prodavce piratskih DVD izdanja. Što je rijetko zanimljiv fenomen. U zemlji gdje je piraterija zvanično kažnjivo djelo, vi najnovije filmove i serije možete naći na svakom ćošku, i to po cijeni od jednog eura. Sasvim solidnog kvaliteta.

Elem, kupila, odgledala, vidjela Grozovuka, iznervirala se što su mi opet na pola ubili Šona Bina, I šta reći. Wish me luck da do septembra dobijem svoju slobodnu paricu. A sad odoh da gledam drugu sezonu.

Iva BAJKOVIĆ