Iako je bio njemačkog porijekla, novi engleski kralj je veoma mnogo držao do činjenice da je prvi kralj iz kuće Hanover, koji je rođen u Britaniji. U svom prvom obraćanju pred Parlamentom, kralj Džordž III je izjavio ,,rođen i vaspitan u ovoj zemlji vladaću u slavu Britanaca”. A Horas Volpol je ovog kralja ovako opisao: ,,Visok je i pun dostojanstva, nastup mu je jasan i prijazan, maniri su graciozni i obavezujući, a sam kralj ne pokazuje ni naklonost ni odbojnost prema nikome.”
Ovo mi je pročitao na glas. Spusti knjigu i zamisli se. Pa poče: ,,To sam doznao prekasno: da među onima koji te ne smatraju za svoga, makar bio i kralj, ne pokazuješ ni naklonost, ni odbojnost; ni radost ni jarost; ni ljubav ni mržnju! Neka ne dopru do tvog srca ni najteže riječi onih kojima ti nisi na srcu. Nikada ne smatraj za svoje, one koji tebe ne smatraju za svoga!” Duboko uzdahnu : ,,Mudro je bilo to od ovog kralja, toliko mudro da su ga sigurno oni mudriji od njega tome podučili! Ja ovdje nisam bio među svojima, kao ni ovaj kralj, ali mene nije imao ko podučiti najvažnijoj mudrosti čovjeka koji ne živi među svojima. Ja sam prema svima otvoreno i jasno pokazivao i naklonost i odbojnost. Primao sam ih srcu…
I zato se to i desilo. Na izvoru, u planini. Taj plavi kamion me je pratio par kilometara. Izazivao je neku nelagodnost načinom na koji je održavao stalno isto rastojanje. Dok sam zastajao na blagoj nizbrdici malog parkinga kraj samog izvora, osjetio sam kao da je onaj kamion prosto ušao u kabinu mog auta; otpustio sam ručnu i pomakao se naprijed nekoliko metara, ali je kamion krenuo za mnom. Sada je već postalo jasno da me hoće izgurati sa parkinga. Izišao sam prednjim dijelom automobile na planinski put, u oštroj krivini. Još sam pokazivao naklonost, dok sam krenuo prema tri mlada snažna momka koji su izišli iz kamiona. Uz veliki osmjeh upitao sam vozača šta će mu čitav parking. On tu živi, u planinskom selu, a to znači da je parking njegov, kao i planina, kao i ovaj izvor, i ako mu se hoće zabraniće mi i da se napijem gutljaj vode sa izvora! ,,Ipak, napij se vode, dopustiću ti!” – rekao je i sočno me opsovao. Ona dvojica su stajali po strani, kao malo se snebivali, ali ga nisu ni pokušali smiriti. Kada sam ga opomenuo da ne psuje i oštro mu uzvratio da se ne dere i ne prijeti, jasno sam pokazao i odbojnost.
Kada je uz prijetnje i psovke krenuo na mene, već me je obuzela jarost; ona dvojica su ostali po strani, očigledno riješeni da se ne miješaju, sem u slučaju da me njihov ludi drugar odluči ubiti. Žurba i bijes su šejtanska rabota, kaže se. I jesu. Krenuo sam nazad u grad, ali sam na prvom zgodnom mjestu zastao. Dva sata sam sjedio u autu i gnjev mi je sasvim udario u glavu. Riječi sijeku kao sablja i smrtno ranjavaju kao metak. Rana od noža zarasta, rana od riječi nikada! Sada znam da nije tako: riječi ranjavaju ako im mi dozvolimo. Ipak od svih riječi koje nam upute s namjerom da nas povrijede, ne ostaje ni ogrebotina ni hematom, kakve god bile teške i pogrdne te riječi. Ne dozvoli ni ludaku, ni prostaku, da te navede da pokažeš ni naklonost ni odbojnost. Mogao sam odmah otići čim sam shvatio s kim imam posla. I ništa ne bi značile te vulgarnosti ludaka koji na izvoru, u planini, okuražen drugarima, napada usamljenog prolaznika. Mogao sam, ali nisam. Sačekao sam taj kamion i kada je naišao nizbrdicom polako brekćući, krenuo sam ja autom pred kamion i prije nego je sasvim zastao, prišao sasvim blizu kamiona i kroz otvoren prozor ispalio onom ludaku šoferu tri metka u glavu.
Ne zaboravite: riječi su samo zvuk, fijuk sablje ili kuršuma. Kuršum i sablja postanu ako im vi dozvolite…”.
Eto to mi je ispričao poznanik X.Y. koga sam juče posjetio u zatvoru. Učinilo mi se vrijednim da njegovu priču prenesem vama. Zlu ne trebalo.
Merid MUHIĆ
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DUHANKESA3 sedmice
FOKUS4 sedmice