Šta ako glavna sutkinja Vesna Medenica govori istinu? Ako stvarno nije bilo konkretnih pritisaka vrhova izvršne vlasti na sudije i ostale predstavnike pravosuđa da rade ovako kako rade? Šta ako je sutkinja Višeg suda Milenka Žižić, po sluhu, upisala ovu instituciju na listu odgovornih za prikrivanje suštine ratnog zločina deportacije bosanskih izbjeglica 1992. godine? Nikako ne treba odbaciti tu mogućnost. Tek to bi značilo da smo na dnu, da je poredak moći u Crnoj Gori ustanovljen kao prirodan red stvari, da funkcioniše kao neka vrsta kosmičke harmonije. Zabluda je da su u samoupravna vremena odgovorne kadrove svakičas potezali drugovi iz Komiteta. Oni koji nijesu pokazivali budnost, koje je trebalo zivkati, brzo su otpadali. Poredak nedodirljive moći voli bešumnost. Ovaj kapitalistički jednako kao i onaj jednopartijski.
Crnoj Gori više od svega trebaju sudije, tužioci, policajci na koje će vrh vlast morati da vrši pritisak, zbog čijih će odluka morati da se buni kako bi zaštitio svoje i interese svojih partnera u svijetu biznisa i podzemlja. Kroz tu fazu, na izlazu iz svijeta usaglašene tišine, Crna Gora mora proći.
Poruka Vesne Medenice o čudesima koje stvara sudstvo pod njenom komandom, je jasna i opasna: ne vjerujte očima, ubijte u sebi san o pravičnosti. Život će vam biti lakši, promijeniti ionako ne možete ništa.
To isto, u drugom kutu sobe, rekla je Vlada odlukom da, ne pitajući nikoga, dodatno ukrasi Zakon o radu. Filozofija zakona je prosta – prava radnika su biznis barijera. Oni moraju biti tu kad trebaju kapitalu, iščeznuti kad im rok istekne. To je isprobana sistemska ucjena: kapitalisti će štrajkovati dok god radnici ne pristanu da u njihovim kompanijama budu robovski obespravljeni.
Globalni kapital posebno stroge uslove diktira vladama siromašnih i zapuštenih zemalja. Naši radnici nemaju kud. Domaća kapitalistička klasa, generalno, nije preduzetnička, već parazitska. Braća i kumovi u vlasništvo su uknjižili svu Crnu Goru suspenzijom konkurencije, koju je obavila država. Ni u jednoj disciplini osim u pljački i švercu oni ne mogu biti konkurenti na tržištu. Zato se povezuju sa sličnim preduzetnicima u svijetu. Zato crnogorski radnici, bez pravne sigurnosti, egzistencijalno ugroženi, bez osjećanja pripadanja čak i vlastitoj klasi, zahvaljujući mjerama vlade postaju – otpad.
Nije baš uvijek naš neoliberalni poredak neosjetljiv na ljudske sudbine: s nježnošću se valja sjetiti svijetlog primjera državne brige kad je Đukanovićeva vlada spašavala Đukanovićevu banku. Od svih oblika bespravlja najteže je ono kada moćnici kroje zakone po mjeri vlastitih interesa.
Nijesu se slučajno ukrstile sudbine Mila Đukanovića i Silvija Berluskonija. Oni su najuspješnije u Evropi u sebi vjenčali političku moć i moć krupnog kapitala. Berluskoni je prvi zapadni lider postdemokratije, sistema u kojem je demokratskim institucijama ispražnjen smisao i sve podređeno profitnoj stopi odabranih. Kod nas je vrijeme pohitalo: postdemokratija je stigla prije demokratije. Đukanović je rodonačelnik balkanske škole monopola, mag koji u sklad spaja svjetove visoke politike i podzemlja.
Dobro je što Medojević i Mandić pokušavaju u Rimu da podstaknu raspravu u parlamentu o poslovima Đukanovića i Berluskonija u kojima se prelivaju privatni i društveni interes. Tajkunskoj internacionali mora se pružati udružen otpor.
Ovolika koncentracija uzurpirane moći čini vlast u Crnoj Gori nesmjenjivom na izborima koje ona raspisuje. Važno je svako zrno pobune. Posljednje okupljanje Fejsbuk grupe obilježio je prijedlog Milana Popovića o alternativnom putu. Valja ponoviti: pad namjesničke i stvaranje koncentracione vlade koja će napokon stvoriti uslove za fer izbore. To je jedini način da se, bez užasnih lomova, dođe do nulte tačke tranzicije. U protivnom gomilaće se monopoli, ali i potisnuti bijes koji će kad tad šiknuti iz utrobe Crne Gore i odnijeti je u nepovrat.
Ovdje je država zaštitnik zločina i pljačke, ovdje se vlada združeno – silom i ribanjem ljudskih duša. Na zastavi građanskog bunta neophodno je ispisati zahtjev da Crna Gora nakon smjene vlasti dobija zakon o lustraciji, zakon o oporezivanju ekstraprofita, zakon o revitalizaciji javnog servisa, zakon o raspuštanju u ovom obliku tajne policije. To su uslovi opstanka Crne Gore. Ove okove ona izdržati ne može.
Esad KOČAN