Dok država i Opština Kolašin razmatraju ko bi ubuduće trebalo da upravlja Botaničkom baštom u Dulovinama, zvanično zaštićeni spomenik prirode suočava se sa ozbiljnim padom broja biljnih vrsta i nedostatkom sistematske brige. Novi Plan upravljanja još čeka na usvajanje, a stručnjaci upozoravaju da je neophodan hitan i strateški pristup

Država i Opština Kolašin još nemaju jasan plan kako će se u budućnosti upravljati Botaničkom baštom u Dulovinama, zaostavštinom Danijela Vinceka. Ovim zvanično zaštićenim spomenikom prirode trenutno upravlja Nacionalni park (NP) Biogradska gora, ali u lokalnoj upravi odnedavno smatraju da bi upravljača trebalo promijeniti. Istovremeno, smatraju i da je neophodno „pojačati“ zaštitu Bašte, koju je Vincek prije osam godina poklonio državi a koja se danas nalazi u nezavidnom stanju.

Kako je Monitoru kazao sekretar za zaštitu životne sredine Milovan Vlahović, u toku je izrada revizije Studije zaštite Botaničke bašte Dulovine. Tim dokumentom binavodno trebalo da se uspostavi strožjii režim njene zaštite. Iz Opštine Kolašin najavljuju i da bi ove godine trebalo da bude usvojen Plan upravljanja koji je izradio aktuelni upravljač.

Vlahović nije želio zvanično da kaže koga bi iz lokalne uprave rado vidjeli kao budućeg upravljača Botaničke bašte. Lokalni Sekretarijat za zaštitu životne sredine, prema onome što su do sada saopštavali, za to nema kadrovskih kapaciteta pa će i za ostala zaštićena područja u Kolašinu tražiti druga rješenja, najvjerovatnije formiranje posebnog preduzeća.

Javna rasprava o Planu upravljanja Vincekovim vrtom završena je prije skoro godinu, ali od tada nije bilo dodatnih aktivnosti na unapređenju i zaštiti tog područjanitisedokument našaou  skupštinskoj proceduri.  U njegovoj  izradibili su uključeni brojni eksperti, tvrde iz Javnog preduzeća za nacionalne parkove Crne Gore (JPNPCG). Prema dokumentu, cilj je da se biljni fond tokom narednih pet godina vrati u prvobitno stanje, a potom Bašta otvori za naučnu ali i širu zajednicu, ko i za turiste.

JPNPCG je i prije šest godina Opštini dostavio Nacrt plana upravljanja, ali taj dokument, kojem je sada istekao rok, nikada nije ugledao „svjetlost dana“. Opština nije organizovala javnu raspravu niti je stigao do lokalnog parlamenta. Zbog toga su im, kako su lani saopštili predstavnici upravljača, bile „vezane ruke“,pa je u Bašti  bilo moguće raditi samo „kozmetičke“ poslove, što je doprinijelo sadašnjem nezavidnom stanju prostora koji je Vincek ostavio državi.

U održavanju Botaničke bašte posebna pažnja navodno će biti usmjerena na inicijalnu ideju organizacije vrta koju je osnivač Vincek predložio, kako bi se taj koncept zadržao i u budućnosti. Prema Planu upravljanja, trenutno stanje Botaničke bašte daleko je od dobrog. Problema je mnogo, a jedan od ključnih razloga za nedovoljno efikasno dosadašnje upravljanje je nedostatak saradnje sa kolašinskom lokalnom upravom.

„Tokom prethodnog perioda došlo je do gubitka značajnog broja biljnih vrsta sa parcela. Obnovi i održavanju zbirke biljaka u vrtu nije se pristupilo planski. Prvi nacrt Plana upravljanja Botaničkim vrtom Dulovine 2019–2024. nije prošao zakonsku proceduru usvajanja od strane Skupštine opštine (SO) Kolašin, što je ključni razlog nemogućnosti JPNPCG da u prethodnom periodu na sistematski način pristupi upravljanju vrtom. To je rezultiralo činjenicom da su parcele osiromašene u odnosu na prvobitni koncept parcela koji je osmislio osnivač“, piše u dokumentu.

Nekadašnju zbirku od 499 vrsta, koje su bile dokumentovane u skladu sa tada aktuelnim praksama, kako piše u Planu, na dan posljednjeg popisa u avgustu 2024. godine činilo je 188 sistematski prepoznatih biljaka.

Botanička kolekcija prvobitno je bila organizovana u 38 parcela, na osnovu morfoloških, fizioloških, taksonomskih i ekoloških karakteristika biljaka. Popisom 2024. godine ustanovljeno je da ima značajnih odstupanja i da je prisutno rasijavanje i širenje pojedinih biljaka u više parcela, gdje prvobitno nijesu pripadale. Konstatovano je i da u vrtu nije uspostavljeno sistematsko dokumentovanje biljaka i pratećih podataka.

„U arhivi se čuvaju stari zapisi, koji prethodnih godina nijesu obnovljeni niti ažurirani. Ti podaci nijesu digitalizovani, a značajan dio istorijske dokumentacije vezane za vrt nije dostupan JPNPCG… Što se tiče drugih funkcija Botaničkog vrta, poput naučnih istraživanja ili programa uzgoja i ex situ zaštite ugroženih vrsta, u proteklom periodu nije bilo značajnijih iskoraka“, konstatuju obrađivači dokumenta.

U cilju popravljanja takvog stanja preporučuju saradnju sa botaničarima koji rade u institucijama na nivou Crne Gore, uključujući Agenciju za zaštitu životne sredine, Prirodnjački muzej i Prirodno-matematički fakultet. Takođe, predviđa se angažovanje volontera i saradnja sa civilnim sektorom. Naglašena je neophodnost angažovanja stručnog osoblja, prije svega botaničara koji će na stručan način voditi brigu o zasadima, kao i o njihovoj dopuni. Podsjećaju da je u vrtu u ranijem periodu funkcionisao sistem za navodnjavanje „kap po kap“, koji danas nije u funkciji, pa se preporučuje njegovo ponovno aktiviranje. Prema Planu, do 2029. godine u Botaničku baštu trebalo bi uložiti više od 600.000 eura.

Botanička bašta planinske flore nastala je 1981. godine kao plod znanja, truda i rada Vinceka i njegove prve supruge Vjere, uz pomoć profesora Vukića Pulevića. Rješenjem Zavoda za zaštitu prirode, 13 godina kasnije, stavljena je pod zaštitu kao spomenik prirode. Vincek je još za života odlučio da pokloni svoju zaostavštinu državi, pa je 2018. godine, tri godine prije njegove smrti, upravljanje tim prostorom preuzeo NP Biogradska gora.

U Bašti su zastupljeni najznačajniji predstavnici vaskularne flore planinskih područja sjeverne Crne Gore, prvenstveno planina Bjelasice, Sinjajevine, Komova, Moračkih planina, Durmitora, Prokletija i Hajle, kao i manji broj vrsta sa viših područja primorskih planina (Rumija, Lovćen i Orjen). Najveći broj biljaka pripada značajnoj flori endemičnih, endemoreliktnih, reliktnih, zaštićenih, rijetkih i ugroženih vrsta.

Vincekova udovica Zora Marijanović više puta je rekla da je razočarana načinom na koji je država brinula o zaostavštini njenog supruga. Prema Ugovoru o poklonu, koji je Vincek potpisao sa državom, JPNPCG je preuzelo obavezu da plaća redovno godišnje održavanje Bašte i porodične kuće, dok je njegova supruga trebalo da brine o biljkama. Prema procjeni JP NPCG, troškovi održavanja u prvoj godini iznosili su 69.580 eura, a svake naredne 47.880 eura. Međutim, sve vrijeme u vrtu nije radio nijedan botaničar.

Jedini korak naprijed koji je JPNPCG napravilo u vezi sa tim prostorom je to što je Bašta prošle godine u maju postala institucionalni član Botanic Gardens International (BGI) – globalne mreže koja okuplja najvažnije botaničke vrtove i institucije posvećene očuvanju biljaka širom svijeta.

                                                                      Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Ljilja Raičević, jedna od dvije kandidatkinje na konkursu za direktoricu te ustanove, za Monitor tvrdi da je postupak izbora bio netransparentan, te da joj komisija nije dozvolila da prisustvuje intervjuu protivkandidatkinje, iako je takva praksa bila dozvoljena u drugim obrazovnim ustanovama u istom izbornom procesu

Krajem prošlog mjeseca za direktoricu JU Srednja medicinska škola Podgorica reizabrana je Kristina Radoman. Njena protivkandidatkinja Ljiljana Raičević tvrdi za Monitor da izborni postupak nije bio transprentan, i da se ovim izborom šalje duboko problematična poruka zaposlenima u obrazovanju i široj javnosti.

Ona kaže da joj komisija nije dozvolila da prisustvuje intervjuu protivkandidatkinje, iako je takva praksa bila dozvoljena u drugim obrazovnim ustanovama u istom izbornom procesu. ,,Ovakvo neujednačeno postupanje otvara ozbiljna pitanja o jednakim uslovima za sve kandidate i narušava povjerenje u regularnost procedure”, navodi Raičević za Monitor.

U obrazloženju odluke o izboru direktora, Ministarstva prosvjete, nauke i inovacija, koje potpisuje ministarka Anđela Jakšić-Stojanović, u koju je Monitor imao uvid, navodi se samo da je kandidatkinja  Radoman na pisanom radu i na intevjuu ostvarila 33,33 boda, dok je kandidatkinja Raičević imala 31,33 boda.

Istog dana kada je donijeta odluka o reizboru direktorke Radoman, 26. januara, Agencija za mirno rješavanje radnih sporova donijela je rješenje o obustavljanju postupka koji je Ljiljana Raičević pokrenula protiv Stručne medicinske škole zbog zlostavljanja na radu – mobinga. Razlog: niko se iz  ove škole nije pojavio na raspravi. Umjesto toga,  dostavili su pisanu izjavu da se prema svim zaposlenima, pa i prema Raičević, odnose sa poštovanjem i međusobnim uvažavanjem. Preporučili su i da se zaštita može potražiti u postupcima koje predviđa zakon.

Raičević i na odluku o imenovanju direktorice ima pravo žalbe Agenciji ili sudu. Međutim, poučena prethodnim iskustvom, kaže da je iscrpljena borbom za svoja prava te da je obeshrabruje odluka Agencije, a da su sudski sporovi skupi.

Odnos između profesorice Raičević i direktorice Radoman protekle godine je bio često tema medija koji su izvještavali o sudskim sporovima koje je JU Srednja medicinska škola gubila. Sud je pravosnažno utvrdio neosnovani disciplinski postupak protiv Raičević, a donijeta je i prvostepena sudska odluka o nezakonitom otkazu koji je dobila.

,,Poruka koja se ovim izborom prenosi jeste da se kršenje zakona prema zaposlenima, gubljenje sudskih sporova i nanošenje štete ustanovi ne smatraju preprekom za dobijanje novog mandata”, kaže Raičević.

Nakon dvije godine sudanije zbog disciplinskog postupka, u martu 2025. Viši sud u Podgorici donio je pravosnažnu odluku kojom se potvrđuje prvostepena presuda u korist Raičević. Ona je kroz disiplinski postupak bila optužena da nije ispoštovala radno vrijeme tokom izvođenja praktične nastave. Sud je odbio žalbu Medicinske škole kao neosnovanu, naglašavajući da nijesu dostavljeni konkretni i valjani dokazi kojima bi se potkrijepile tvrdnje o navodnom kašnjenju zaposlenog. Presudom je Medicinska škola dužna da Raičević nadoknadi troškove u iznosu od 1.134 eura.

U decembru 2024. Raičević je poštom obaviještena o tome da je dobila otkaz jer je navodno neobjektivno ocijenila dva učenika istog odjeljenja četvrtog razreda koji su tražili komisijsko ispitivanje. Komisija je 30. oktobra procijenila da jedan učenik zna više od dobijene dvojke i ispravila ocjenu na četiri, a istu odluku donijeli su pet dana kasnije (4. novembra) i za drugog.

Raičević je tada javno reagovala tvrdeći da se radi o revanšizmu s obzirom na to da ,,tri godine trpi mobing od direktorice”.

,,Primjeri ovakvog ponašanja su brojni, a pored ostalog, su se sastojali u vođenju potpuno neosnovanog disciplinskog postupka koji je sud već proglasio nezakonitim. Takođe, optužila me je da sam falsifikovala svjedočanstvo, pa sam se zbog toga obratila tadašnjem ministru Miomiru Vojinoviću, koji je donio rješenje u kom se navodi da sam sve radila kako treba. Zlostavljanje na radnom mjestu koje sam trpjela narušilo je moje zdravlje o čemu posjedujem medicinsku dokumentaciju”, kazala je Raičević.

Nakon što su saznali za otkaz, dio roditelja odjeljenja drugog razreda kojem je Raičević bila razredni starješina, protestom je tražio da se ona vrati na posao.

Osnovni sud u Podgorici je u avgustu prošle godine utvrdio da je Raičević nezakonito otpuštena. Obrazloženo je da odluka o otkazu ne sadrži tačno precizirano mjesto i vrijeme izvršenja radne povrede, da je ista nezakonita i kao takva ne može proizvoditi pravno dejstvo. Problematizovana je i činjenica da profesorica Raičević nije dobila ni mogućnost da se izjasni na navode iz upozorenja pred otkaz. Umjesto toga, otkaz joj je uručio poštar.

Medicinska škola se žalila na ovu prvostepenu odluku pa je predmet pred Višim sudom.

Nakon odluke Osnovnog suda, u septembru prošle godine, direktorica Radoman je za medije kazala da je ,,bivša zaposlena Ljilja Raičević” u toku čitavog trajanja postupka, iznošenjem ,,raznih nepotpunih i netačnih informacija u raznim medijima”, pokušala da ,,izvrši jednu vrstu pritiska” na nju i na školu, kao i na sam sud. ,,Komentarisanje i izlaženje u medijima sa presudama koje nijesu stekle svojstvo pravosnažnosti, u predmetima u kojim je, dakle, postupak u toku takođe je na izvjestan način neprimjereno”, kazala je Radoman.

Raičević smatra da obrazovne ustanove imaju posebnu društvenu odgovornost. ,,Njima su potrebni rukovodioci čiji autoritet počiva na poštovanju zaposlenih i učenika, na zakonitom radu i uvažavanju institucija sistema. U situacijama kada postoje bolji kandidati i jasna potreba za promjenama, insistiranje na kontinuitetu ovakvog rukovođenja ne može se smatrati korakom ka unapređenju obrazovanja. Izbori koji zanemaruju ove principe ne šalju poruku da će obrazovni sistem biti bolji, pravedniji i kvalitetniji — naprotiv, produbljuju nepovjerenje i ostavljaju ozbiljne posljedice po radnu atmosferu i obrazovni proces”, zaključuje Raičević.

Predrag NIKOLIĆ

Na sjeveru Crne Gore veliki broj sela koristi vodu iz takozvanih seoskih vodovoda koji nijesu pod upravom javnih komunalnih preduzeća, a često ni pod redovnim zdravstvenim nadzorom. Obavještenja o neispravnoj vodi objavljuju se šturo i sa zakašnjenjem, bez ključnih informacija o uzorkovanju i rizicima po zdravlje

Na sajtovima lokalnih uprava sjevernih opština često se nađu obavještenja u kojima se informišu mještani nekog sela da voda sa izvorišta koje koriste nije za piće. Riječ je o šturim informacijama, u kojima nema podataka ni kada je uzorkovanje obavljeno, ni kada će biti ponovljeno, niti ko ga je inicirao. Obično se radi o seoskim vodovodima, kojima ne gazduju lokalna preduzeća za vodosnabdijevanje, a takvih je na sjeveru mnogo.

Problema je ništa manje i kada je riječ o uglavnom dotrajaloj seoskoj infrastrukturi, izgrađenoj od zastarjelih materijala, pa pukotine i spojevi na cijevima omogućavaju prodor zagađenja. Nedostatak finansijskih i kadrovskih resursa za redovan i sveobuhvatan monitoring kvaliteta vode dodatno doprinosi problemu. Uzorkovanje se  ne obavlja dovoljno često, posebno u ruralnim područjima, a lokalnim upravama nedostaju i precizni podaci sa kojih se sve vodozvorišta i u kojem obimu uzima voda za piće.

Prema Zakonu o obezbjeđivanju zdravstveno ispravne vode za ljudsku upotrebu, seoski vodovod je sistem za snabdijevanje vodom za piće seoskog naselja ili njegovog dijela, koji ima manje od 200 stanovnika ili čija prosječna godišnja potreba za vodom nije veća od 100 m3 na dan (1,16 l/s). Takva  je većina onih iz kojih se snabdijevaju mještani sela na sjeveru.

Ti sistemi najčešće funkcionišu na principu samoupravljanja, u organizaciji mjesnih zajednica, udruženja građana ili samih mještana, i uglavnom nisu dio komercijalnih mreža javnih vodovodnih preduzeća. Upravo tu se otvara važno pitanje – ko i na koji način kontroliše kvalitet vode za piće u ovim vitalnim, ali često neformalno organizovanim sistemima?

Iz Instituta za javno zdravlje Crne Gore (IJZCG), koji je zadužen za  kontrolu kvaliteta  vode,   Monitoru nijesu odgovorili na pitanja kojom dinamikom i prema kojim kriterijumima se obavlja kontrola vode u seoskim vodovodima ili, često, improvizovanim sistemima kojima je voda za piće dovedena do domaćinstava u selima.

Lokalne uprave bi trebalo da toj ustanovi dostave spisak svih sistema na području opštine, no to često i nije praksa. U nekoliko nadležnih sekretarijata u sjevernim opštinama Monitoru su rekli da im se posao svodi na to da obavještenje o (ne)ispravnosti vode objave na zvaničnom sajtu lokalne samouprave. No, takav način je za mnoge mještane problematičan.

Na primjer, prije godinu i po, na sajtu Opštine Kolašin je objavljeno da voda sa izvorišta vodovoda u Crkvinama nije za piće, jer je mikrobiološki neispravna, pa se može koristiti samo kao tehnička.

„Preko 50 ljudi me zvalo i bilo je tada uznemireno ovim obavještenjem. Nije ni čudo s obzirom na to da su tri javne česme pored magistrale takođe dio tog sistema. Nijesam znao da im dam bliže informacije, niko nas nije obavještavao ni o čemu. Pročitali smo samo na sajtu Opštine, tako da nijesmo znali kakvu vodu pijemo niti od kada je neispravna”, kaže predsjednik vodnog odbora u tom selu Darko Medenica.

Prema dokumentu Odjeljenja za sanitarnu mikrobiologiju Instituta za javno zdravlje, uzimanje uzoraka na tom vodovodu je obavljeno krajem januara te godine, ali su rezultati objavljeni mjesecima kasnije. Vodovod Bistrica-Crkvine, formalno je seoski, ali kako u tom dijelu kolašinske opštine tvrde, zbog broja korisnika, dužine mreže, načina na koji je građen i decenija funkcionisanja bez većih problema, zaslužuje da bude predmet brige lokalne uprave, odnosno preduzeća zaduženog za gradski vodovod.

Mještani sela Vinicka kod Berana lani dva mjeseca nijesu imali vodu za piće. Zbog mutnoće i uzorkovanih bakterija na izvorištu, voda je korišćena isključivo za tehničku upotrebu. Kasnije su o svom trošku mještani popravili hlorinatorsku stanicu koja je bila u kvaru, i nakon toga, u sopstvenoj režiji i preko stručnjaka iz Novog Sada, koji su porijeklom iz njihovog sela, izvršili analizu  koja je, navodno, pokazala da je voda ispravna.

Još nekoliko beranskih sela lani je mjesecima čekalo ponovljenu analizu kvaliteta vode, to jest određivanje hemijsko-bakteriološke ispravnosti izvorišta. Većina vodovoda na ruralnom dijelu beranske opštine stara je preko 70 godina i najčešće nemaju hlorinatorske stanice.

Stanice za hlorisanje vode nemaju ni u većini drugih sela na sjeveru. U 10-ak nasumično izabranih sela u tom dijelu Crne Gore, Monitoru su rekli da ne pamte kada je kontrolisana ispravnost vode, to jest, da nikada nijesu obaviješteni o tome.

„Kod nas u selu, vodovod koristi oko trideset domaćinstava. Niko ga ne vodi, privatizovan je. Kaptažu smo mi sami pravili, kako smo znali i umjeli, dovodimo vodu plastičnim cijevima. Pritisak je nekad slab. Kaptažu čistimo od mulja i ostalog taloga. Nikad niko nije došao da provjeri da li je voda ispravna hemijski. Ali mi vjerujemo da je zdrava i pijemo je s tog izvorišta, kao što su je pili i naši preci,” kaže mještanin jednog vasojevskog sela.

Zakon predviđa redovne godišnje analize zdravstvene ispravnosti vode. Ta obaveza se odnosi na sva naselja veća od 200 stanovnika, kao i na manja seoska naselja, a analize moraju biti sprovedene u akreditovanim i ovlašćenim laboratorijama. Takođe, do 31. januara svake godine, trebalo bi da potrošači budu obaviješteni, ukoliko sistemi sa kojih se snabdijevaju vodom nisu obuhvaćeni njihovom kontrolom.

Takođe, prema zakonu, jedinica lokalne samouprave odgovorna je za obezbjeđivanje uslova za obavljanje vodosnabdijevanja lokalnih vodovoda, seoskih vodovoda, kao i vodosnabdijevanje jednog ili više korisnika. Dužna je i da obavijesti Institut o svim vodovodima, radi njihovog uključivanja u program monitoringa i preduzimanja mjera za obezbjeđivanje zdravstvene ispravnosti vode.

U slučaju zagađenja vode iz vodovoda, jedinica lokalne samouprave dužna je da odmah obavijesti potrošače i Institut i da potrošače, na odgovarajući način, savjetuje u vezi sa upotrebom vode i njenim uticajem na zdravlje.

                                                                      Dragana ŠĆEPANOVIĆ