Povežite se sa nama

REGION

NOVA OTKRIĆA O UBISTVU VLASNIKA DNEVNOG TELEGRAFA: Direktor Politike naručio tekst “Ćuruvija dočekao bombe”?

Objavljeno prije

na

Srbija je još zarobljenik 1990-ih godina, makar što se tiče medija. To su pokazala i dva najnovija ovonedjeljna slučaja. Prvi su otkrića o ubistvu novinara Slavka Ćuruvije u Beogradu 1999. godine, a drugi ostavka glavne i odgovorne urednice Politika Ljiljane Smajlović, njen drugi odlazak sa čela najstarijeg djelujućeg dnevnog lista na Balkanu.

Tekst za koji se smatra da je najavio ubistvo Slavka Ćuruvije, novinara i vlasnika Dnevnog telegrafa, naručio je 1999. tadašnji direktor Politike Dragan Hadži Antić, naveo je u svjedočenju pred sudom bivši urednik Politike ekspres u kojoj je objavljen napis. Đorđe Martić, nekadašnji glavni i odgovorni urednik Politike ekspres u kojoj je objavljen komentar „Ćuruvija dočekao bombe”, naveo je da je sa Draganom Hadži Antićem dogovoreno da se napiše tekst o onima koji podržavaju NATO bombardovanje. Prema Martićevim riječima, direktor Politike je napomenuo da ne bi bilo loše da se podsjeti na na činjenicu da je Ćuruvija tražio bombardovanje zemlje.

Dragan Hadži Antić nije prisustvovao suđenju zbog zdravstvenih problema. U kratkoj telefonskoj izjavi rekao je za Radio slobodna Evropa da će sve što ima da kaže reći u svom svjedočenju.

Na suđenju je govorio i Miroslav Marković, autor spornog komentara u Politici ekspres. Izjavio je da mu je tadašnji glavni urednik sugerisao da pomene vlasnika Dnevnog telegrafa, a da sa Mirjanom Marković nije imao nikakve kontakte.

U tekstu Ćuruvija dočekao bombe – udžbeničkom primjeru huškačkog teksta koji treba da iscrta metu na čelima “izdajnika” – autor se poziva na izjavu supruge tadašnjeg predsjednika SRJ Slobodana Miloševića o tome da joj je „vlasnik jednog beogradskog dnevnog lista rekao da podržava Sjedinjene Američke Države u njihovoj želji da bombarduju Srbiju i da će bombardovanje Srbe naučiti pameti”.

„Reč je, dabome, o Slavku Ćuruviji, koji je preko ‘svog’ lista Dnevni telegraf učinio zaista sve što je ‘bilo potrebno’ kako bi se ‘demokratskom Zapadu’, a i ‘zabludelim Srbima’, objasnio kako treba da se ‘dozovu pameti’ i okrenu se budućnosti koja je, jasno, ‘na Zapadu’. Kada je potom taj isti ‘slobodar’ Ćuruvija došao pod udar Zakona o informisanju, ali i pod udar drugih zakona zemlje u kojoj živi, skoro da je do samog Klintona stigao vapaj za pomoć protiv ‘diktature u Srbiji'”, napisao je Marković i završio tekst sljedećim riječima:

„Danas kada te željno očekivane i prizivane bombe ubijaju Srbiju, izdajnici ćute. Ako čekaju da Srbi i Srbija budu pokoreni, uzalud čekaju. A, ako su se nadali da će njihova izdaja biti zaboravljena, uzalud su se nadali.”

Slavko Ćuruvija je ubijen je 11. aprila 1999. ispred zgrade u kojoj je stanovao, a za njegovo ubistvo Tužilaštvo za organizovani kriminal tereti tadašnjeg načelnika Državne bezbjednosti Radomira Markovića, ondašnjeg načelnika beogradskog centra DB Milana Radonjića i bivšeg glavnog inspektora Druge uprave DB Ratka Romića. Kao izvršilac ubistva optužen je bivši pripadnik rezervnog sastava RDB Milan Kurak, koji je u bjekstvu.

Pravnici su podijeljeni oko pitanja može li bivši direktor državne medijske kuće i kućni prijatelj bračnog para Milošević biti putokaz ka otkrivanju nalogodavaca ubistva za koje su optuženi bivši rukovodioci Službe državne bezbjednosti.

Zastupnik porodice Ćuruvija Slobodan Ružić rekao je da je jasna veza između ubistva Ćuruvije i medijske hajke koja je prethodila. “Ovaj tekst je bio medijska priprema za ubistvo Slavka Ćuruvije”, smatra Ružić.

Advokat Božo Prelević, međutim, smatra da je na sudu teško dokazati vezu između naručenog teksta i ubistva Ćuruvije. „Nesumnjivo da se zna ko je naručilac i da se radi o supruzi predsjednika Miloševića. Samo, za to ne postoji nijedan dokaz”.

Suđenje za ubistvo Slavka Ćuruvije počelo je aprila prošle godine, dakle deceniju i po poslije ubistva, a do sada su ispitani pripadnici Službe državne bezbjednosti. Bivši zamjenik načelnika Uprave za borbu protiv organizovanog kriminala MUP Srbije Dragan Karleuša rekao je 2013. da je istraga o ubistvu Ćuruvije došla “do zida” i da je iza njega “bio je prostor u kome djeluje Služba državne bezbjednosti”.

Slavko Ćuruvija je zbog oštre kritike politike Slobodana Miloševića tokom 1990-ih bio u nemilosti režima. Državna bezbjednost ga je pratila i prisluškivala, novine koje je uređivao bile su zabranjene, a u medijskoj hajci koja je prethodila Ćuruvijinom ubistvu učestvovali su štampani i elektronski državni mediji.

Fondacija “Slavko Ćuruvija” izrazila je zabrinutost da li će suđenje koje je u toku pružiti odgovor na pitanje ko su izvršioci, ali i ko su naručioci ubistva glavnog urednika i vlasnika “Dnevnog telegrafa”. Zoran B. Nikolić, iz Fondacije, podsjetio je da je Tužilaštvo odustalo od procesuiranja nalogodavaca i prije nego što je podiglo optužnicu.

Uz Slavka Ćuruviju misterija su, takođe, ostala ubistva novinarke Dade Vujasinović i njenog kolege Milana Pantića.

Radislava Dada Vujasinović ubijena je 8. aprila 1994. u svom stanu u Beogradu. Prvobitnom istragom utvrđeno je da se poznata novinarka ubila iz lovačke puške, što su njena porodica i kolege uporno osporavali. Poslije ponovljene istrage januara 2009. Okružno tužilaštvo u Beogradu podnijelo je zahtjev policiji da prikupi dokaze o ubistvu, uvažavajući vještačenje balističara Vlade Kostića koji je utvrdio da Dada Vujasinović nije mogla sama sebi da nanese rane.

Ministarstvo pravde Srbije proslijedilo je krajem septembra 2015. dokaze u vezi sa smrću Radislave Vujasinović Nacionalnom forenzičkom institutu u Hagu za potrebe supervještačenja.

Dada Vujasinović je kao novinarka magazina Duga izvještavala od početka sa ratišta u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a među prvima u Srbiji bavila se istraživanjem organizovanog kriminala i bliskosti podzemlja i politike. Nastavila je da se bavi istraživačkim tekstovima o sprezi između kriminala i politike. Kreću sudske tužbe, prijetnje. Napisala je i nekoliko tekstova o Željku Ražnatoviću Arkanu, komandantu Srpske dobrovoljačke garde.

Milan Pantić, dopisnik Večernjih novosti, ubijen je 11. juna 2001. godine sa više udaraca tupim predmetom u glavu, u ulazu zgrade u kojoj je živio sa porodicom. Pantić je pisao, između ostalog, o malverzacijama u Jagodinskoj pivari i cementari u Novom Popovcu.

Ostavka glavne urednice Politike

Istog dana kada je nastavljeno suđenje za ubistvo Slavka Ćuruvije, njegova nekadašnja saradnica Ljiljana Smajlović saopštila je da je podnijela ostavku na funkciju glavne i odgovorne urednice dnevnog lista Politika u znak protesta jer je, kako je napisala, menadžment sprečava u samostalnom rukovođenju redakcijom. Smajlović je saopštila da je ostavka “protest protiv menadžmenta koji sprečava glavnu urednicu u samostalnom rukovođenju redakcijom. Pretpostavljam da direkcija ne bi zauzela neprijateljski kurs prema listu i glavnoj urednici, da u tome nema podršku vlasnika”.. Ljiljana Smajlović bila je na čelu Politike u dva navrata – od 2005. do 2008. godine i od 1. jula 2013. godine. Nezavisno udruženje novinara Srbije (NUNS) i Nezavisno društvo novinara Vojvodine (NDNV) su povodom ostavke Ljiljane Smajlović saopštili kako je veoma važno da uređivačka i upravljačka funkcija u medijima budu razdvojene. U slučaju lista Politika situacija je dodatno otežana činjenicom da vlasnička struktura nije transparentna, zbog čega u ovom trenutku javnost ne zna koje su to grupe ili centri moći koji su, sudeći prema obrazloženju ostavke koju je podnijela Ljiljana Smajlović, vršili pritisak na uredništvo. Udruženja su pozvala Ljiljanu Smajlović da, ukoliko ima saznanja o pozadini pritisaka, to javno saopšti i doprinese objelodanjivanju podataka o vlasničkoj strukturi Politike. Na tome je posebno insistirao predsjednik NDNV Nedim Sejdinović: “Ljiljana Smajlović, koja sebe proglašava velikim borcem za medijske slobode i vladavinu zakona…, trebalo bi da prekine zaveru ćutanja i otvoreno, iskreno i javno posvedoči šta se zapravo dešava u Politici, a što je tako dobro sakriveno od očiju javnosti”.

Verbalni napadi i autocenzura

Tokom 2015. su se dogodila 34 fizička i verbalna napada na novinare koji su i dalje izloženi samovolji moćnika i često im se uskraćuju informacije od javnog značaja, navedeno je u izvještaju NUNS-a “Hronika napada i pritisaka na novinare”. Pri tome je bilo 10 fizičkih napada, tri napada na imovinu i 20 verbalnih prijetnji i pritisaka. Generalni sekretar NUNS-a Svetozar Raković kazao je da je “u odnosu na prethodnu godinu situacija gora, jer je zabeležen veći broj napada na novinare.” Raković je ukazao i da “nedostaju izveštaji kritičkog sadržaja i zato se nameće zaključak da su medijske slobode veoma ugrožene”. On je dodao i da je ponižavanje novinara od strane zvaničnika tokom 2015. “dostiglo svoj vrhunac”. Raković je kazao i da novinari svakodnevno krše Etički kodeks. Uz to, autocenzura i strah za egzistenciju kod novinara rastu iz dana u dan jer je istraživanje Centra za razvoj sindikalizma pokazalo da bi svaki peti novinar podlegao autocenzuri zarad stabilnih mjesečnih prihoda.

Dominira promotivno-propagandno novinarstvo

Zoran Gavrilović, direktor programa „Društvo protiv korupcije” Biroa za društvena istraživanja navodi da je medijska zajednica (ne)svjesno povjerovala da će privatizacija medija, odnosno (upravljačko-vlasnički) izlazak države iz medija i ulazak stranog medijskog kapitala, dovesti do slobodnog i profesionalnog novinarstva. Možda, ali ne u državi zarobljenoj korupcijom, nejakom ekonomijom i pravosuđem. Čak ni uvođenje omamljivog finansiranja javnog interesa, o čijoj raspodjeli u značajnoj mjeri odlučuju novinarska (para)udruženja, nije sačuvala profesionalno naspram promotivno-propagandnog novinarstva.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

RATKO MLADIĆ U HAGU PRAVOSNAŽNO OSUĐEN NA DOŽIVOTNI ZATVOR: Svi zločini na čelu sa srebreničkim genocidom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tačka stavljena u Hagu proteklog utorka doživotnim zatvorom za počinjene najveće zločine poslije Drugog svjetskog rata u Evropi, neće spriječiti nadogradnju mita o „generalu oslobodiocu“. Poruke iz nekih djelova BiH, Srbije i Crne Gore to potvrđuju

 

Oko 600 svjedoka i 10.000 dokaznih predmeta potkrijepilo je u novembru 2017. odluke suda u Hagu kojim je predsjedavao Alfons Ori. Njegovo sudsko vijeće izreklo je da: „osuđuje Ratka Mladića na doživotnu kaznu zatvora“. Novo petočlano vijeće je 8. juna ove godine potvrdilo tada donijetu presudu.

Mehanizam za međunarodne krivične sudove koji je naslijedio Haški tribunal, rasformiran nedugo poslije Mladićeve prvostepene presude, izrekao je drugostepenu presudu kojom je potvrđena doživotna kazna zatvora nekadašnjem komandantu Vojske Republike Srpske. On je proglašen krivim za genocid u Srebrenici, progon Hrvata i Bošnjaka širom BiH, terorisanje stanovništva Sarajeva dugotrajnim granatiranjem i snajperisanjem i uzimanje pripadnika Unprofora za taoce, 1992–1995, za zločine protiv čovječnosti u 15 bosanskih opština: progon, istrebljenje, ubistva, deportaciju i prisilno premještanje.

Presuda je potvrđena uz suprotno mišljenje predsjednice vijeća – sutkinje Priska Matimba Nijambe iz Zambije. Ova sutkinja bila je članica i sudskog vijeća koje je osudilo Zdravka Tolimira za genocid u Srebrenici. I tada je njeno mišljenje bilo izdvojeno.

Petočlano vijeće je, uz suprotno mišljenje dvoje sudija, odbilo žalbu tužilaštva da je Mladić kriv za genocid i u drugim opštinama.

Presuda proteklog utorka neće spriječiti nadogradnju mita o „generalu oslobodiocu“, osuđenom za najteže zločine u Evropi poslije Drugog svjetskog rata. Poruke iz nekih djelova BiH, Srbije i Crne Gore to potvrđuju.

Reakcije javnosti mogle bi se sumirati u dva pogleda. U jednoj od tirada izvedenih u haškoj sudnici Mladić je tu ustanovu ismijavao  kao „dijete zapadnih sila”, a sebe označio metom NATO saveza. Refren koji se ponavlja od osnivanja suda. S druge strane Serž Bramerc, bivši glavni tužilac Haškog suda za ratne zločine, koji je nadzirao zarobljavanje Mladića, smatra da bi njeovo ime „trebalo uvrstiti na listu najpokvarenijih i najvarvarskijih ličnosti u istoriji“.

Zapadni mediji gotovo jednoglasno prenose priču o „Balkanskom koljaču“. Podsjećaju – kada je sud u Beogradu za vladavine Borisa Tadića dao dozvolu za Mladićevo izručenje u Hag, hiljade ljudi je izašlo na ulice više gradova kako bi se bunili i slavili svog nacionalnog heroja.

Bramerc smatra da je jedan od razloga za velike probleme u bivšoj Jugoslaviji to što nacionalistički političari nakon svakog izricanja presude govore: „To je presuda protiv svih nas!“. Generacije rođene i odrasle nakon mučnih dešavanja devedesetih stasavaju kraj brojnih murala podignutih u slavu „velikom vojskovođi“. „To je otvoreno falsifikovanje istorije“, objašnjava Bramerc.

U regionu dugo svjedočimo istorijskom revizionizmu, a slučaj Mladić je gnusniji od svih.

„Ja ne stičem utisak da smo se pomerili iz devedesetih što se tiče genocida u Srebrenici. Uglavnom se krećemo između dva polariteta – prvi su političari koji otvoreno slave Ratka Mladića kao heroja, a drugi polaritet je negiranje da je u Srebrenici počinjen genocid, već se koriste sintagme da je to bio ‘veliki’ ili ‘strašan’ zločin”, rekla je za RSE Ivana Žanić, izvršna direktorka Fonda za humanitarno pravo.

Devedesete su najočiglednije na terenu. „Za mene je Mladić simbol svih užasnih zločina koji su se dogodili tokom rata – naše djevojčice su silovane, dječaci ubijani, samo zato što su Muslimani. Njemci su imali Hitlera, Srbi imaju Mladića”, kazala je Munira Subašić predsjednica udruženja Majke Srebrenice i Žepe, a prenio Rojters.

Glas naroda druge strane može se predstaviti izjavom srpskog ratnog veterana Milije Radovića iz Foče. „Za mene on je ikona i za srpski narod je on ikona. Niko ne može da ga osudi za bilo što, a naročito ne Haški tribunal. On je žrtva međunarodne zavjere mafijaških političara. On je naš čovjek, koji je poštovao pravila rata“, rekao je Radović.

I iz Crne Gore, dodatno polarizovane posljednjih mjeseci, poruke su oprečne.

Iz Vlade se ne oglašavaju povodom noviteta iz Haga, a iz dijela vladajuće koalicije tradicionalni bijes i nepriznavanje odluka suda. Nova srpska demokratija se obrušila na hašku „antisrpsku tvorevinu“. „General Ratko Mladić bio je na čelu slavne vojske koja je vodila odbrambeni rat i koja je spriječila da se srpskom narodu ponove genocid u Jasenovcu, da se ponove klanja u Prebilovcima, Jadovnu, Kozari, i drugim stratištima na kojima su ljudi stradali samo zato što su bili Srbi”, navodi se u saopštenju ove partije. Salučaj Mladić je samo potvrdio – ova svijest je problem sa kojim se mora suočiti Crna Gora, to niko ne može uraditi umjesto nje.

Oni smatraju da je Mladić „nakon svega ostao pobjednik“. Da ovakvo mišljenje dijele i kadrovi po dubini novog sistema vidjeli smo iz facebook reakcije Vladimira Vukovića, spoljnog eksperta u ministarstvu četvorostruke ministrice Vesne Bratić. Nakon što je na društvenim mrežama veličao taze pravomoćno presuđenog ratnog zločinca, raskinut je ugovor sa njim. Vukoviću je progledano kroz prste nakon nedavnog vrijeđanja novinara Nebojše Šofranca.

Iz opozicionog DPS-a poručuju da presudom Mladiću nije samo osuđen ratni zločinac, već i čitavo jedno zlo vrijeme na Balkanu. Da li su zaboravili na ulogu svojih partijskih vođa u zlom vremenu pitaju se mnogi?

Milorad Dodik je zaključio da je ovo pokušaj stvaranja mita o genocidu koji se nije dogodio. Sijanje razdora u BiH nastavio je uoči sjednice Savjeta bezbjednosti. Izjavio je za RTS da će RS i srpski narod na ovoj sjednici predstavljati Aleksandar Vučić, a ne ambasador BiH u Nju Jorku Sven Alkalaj. Ovaj diplomata je na sjednici Savjeta izjavio: „Mladić je poznat kao kasapin sa Balkana, i umrijeće u sramoti, ali pravda je pobjedila, i zato je BiH danas zahvalna”.

Dodikove kolege iz Beograda su se opreznije od njega vrtjele oko haške presude.

Premijerka Ana Branabić rekla je da je Hag presudama udaljio region od pomirenja i da je Srbija u potpunosti posvećena i zalaže se za istraživanje svih ratnih zločina i za privođenje svih koji su optuženi, kao i kažnjavanje odgovornih.

Aleksandar Vučić je u video obraćanju na sjednici SBUN poručio svim Srbima da drže glavu gore i da srpski narod nije osuđen ni za šta. Vučić je osudio „užasan zločin“ u Srebrenici, i rekao da su ljudi oslobođeni za zločine nad Srbima, ali da Srbija i dalje osuđuje sve zločine u regionu i zločince koji su porijeklom Srbi. Optužio je druge zemlje regiona da to ne rade. „Ova vrsta selektivne pravde može da spriječi saradnju, ali mi ćemo gledati u budućnost“, rekao je Vučić i poručio da se Srbija zalaže za mir.

O selektivnosti je govorio i predstavnik Rusije. Po njemu je presuda Mladiću nastavak političke linije koju je imao Haški tribunal, ocjenjujući da to nije institucija pomirenja, već ističe zločine jednih, a zataškava zločine drugih.

U Srbiji postoje i drugačiji glasovi. Nataša Kandić, osnivačica Fonda za humanitarno pravo, na tviteru je napisala da bi, povodom izricanja presude Ratku Mladiću, predsjednik Srbije trebalo da moli žrtve za oproštaj jer je Srbija pomagala vojsku bosanskih Srba, čiji su generali osuđeni za genocid, a ne da poziva Srbiju da poštuje srebreničke žrtve da bi jasenovačke ostale upamćene. Ovo je izazvalo reakcije, među kojima su brojne stigle iz vrha SNS-a. Ona je izjavila da će ovakva presuda smanjiti prostor za neko buduće negiranje genocida.

Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava, rekla je za beogradski Danas da se nadala da će Mladića osuditi za genocid i u drugim opštinama, ili bar u opštini Prijedor. Kao glavni nedostatak presude smatra to što nema konekcije sa Beogradom. „Ali i ovakva presuda je vrlo značajna za ono što se dešavalo tokom rata”.

Hrvatska vlada oglasila se saopštenjem u kome kaže da je ovom presudom Ratko Mladić konačno i pravosnažno osuđen za najteže i najokrutnije zločine počinjene na tlu Bosne i Hercegovine.

Ponekada je šutnja najznakovitija. Još se nije oglasio Dragan Čović, predsjednik HDZ BiH. Analitičari ukazuju da se nije oglašavao ni tokom prethodne presude Mladiću, a ni one Radovanu Karadžiću.

Iz Bošnjačkog nacionalnog vijeća navode: „Ova je presuda važan korak u skidanju odgovornosti sa svih budućih generacija srpskog naroda za zločine koje je neko počinio u njihovo ime i treba da bude poruka da se iz zločina ne može izvući nikakva politička niti materijalna korist“.

„Ono na što trebamo obratiti pažnju jeste to da su Milošević, Karadžić, Mladić, Krajišnik, koji su bili tvorci udruženog zločinačkog poduhvata, osuđeni za to, ali je taj projekat ostao na plećima Bošnjaka, Hrvata i Srba u Bosni i Hercegovini i sada je pitanje dokle će taj projekat trajati“, kazao je nakon izricanja presude reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović. „Smatram da treba učiniti sve da se taj zločinački projekt osujeti i da se u Bosni i Hercegovini vrati stanje kakvo je ono i bilo, a to je pitanje stvaranja zajedničke države Bosne i Hercegovine, države svih građana koji će ovdje živjeti u miru, jedni na druge misliti i jedni drugima pomagati“.

Istoričar Dragan Markovina smatra da je haški sud odigrao važnu ulogu kada su zločini u bivšoj Jugoslaviji u pitanju, kada se radi o dokumentovanju događaja i privođenju zločinaca pravdi. On ocjenjuje da je ova institucija morala doživjeti debakl u vezi sa suočavanjem postjugoslovenskih društava sa prošlošću. „Teško da je moguće i zamisliti školskiji primjer cinizma međunarodne zajednice od činjenice da je osnovala međunarodni kazneni sud za ratne zločine u Jugoslaviji, a istovremeno proizvela mirovni sporazum u kojem je legalizirala Republiku Srpsku”, piše Markovina. „Nikakve presude haškog suda ne mogu donijeti pravdu, nakon što je nepravda legalizirana”.

Visoki zvaničnici EU su zadovoljni presudom. „Poricanje genocida, revizionizam i veličanje ratnih zločinaca protivrječe najosnovnijim evropskim vrijednostima“, u zajedničkoj izjavi su naglasili Žozep Borel i Oliver Varhelji. Predsjednik Evropskog savjeta Šarl Mišel je putem tvitera izrazio nadu da će ova presuda pomoći da se bolna prošlost ostavi iza nas, i da se na prvo mjesto stavi zajednička budućnost. Domaći analitičari ovakva očekivanja smatraju u najmanju ruku pretjeranim.

Predsjednik SAD-a Džo Bajden presudu je opisao kao trenutak nade. „Ova istorijska presuda pokazuje da će oni koji čine stravične zločine odgovarati“, rekao je Bajden i iskazao zajedničku odlučnost za sprečavanje da se buduća zvjerstva dogode bilo gdje u svijetu. „Iskreno se nadam da će lideri u regionu poštovati ovu presudu i potvrditi njenu važnost za vladavinu prava“, istakao je Bajden.

Kada je počelo suđenje, Mladić je tražio da se u sudnici pojavi u uniformi s metalnim zvjezdama na epoletama, ističući da ga kao generala zna cijeli svijet. „Na kraju suđenja, zajedno sa svojim advokatima, nastojao je da dokaže da je bio običan, blag i ne naročito efikasan oficir, bez velike moći i da je imao obzira prema Bošnjacima i bosanskim Hrvatima i nastojao da ih zaštiti, zbog čega se čak sukobljavao s ratnim predsjednikom RS Radovanom Karadžićem“, pisao je Monitor prije pet godina.

Presudu prije četiri godine dočekao je riječima: „Sve je ovo čista laž“. Sada, osim izjašnjavanja da može pratiti izricanje presude, nije pustio ni glasa.

Dojče vele prenosi riječi Serža Bramerca da je za Mladića važilo pravilo – cilj opravdava sredstvo. „On je porodice žrtava gledao podrugljivo, prijeteći im gestovima i mimikom. Suočili smo ga sa 167 svjedoka – to su bili hrabri ljudi. Nikada nije pokazao kajanje ili barem razumijevanje za njih“.

Nakon izricanja presude, generalov sin Darko Mladić preko RTRS prenio je poruku ševeningenskog osuđenika da se čuva Republika Srpska. „Nije on bitan, već opstanak RS“, rekao je Darko Mladić.

Mnogi sa zebnjom ukazuju na taj jaz: i Prijedor u kojem je na pečetku rata ‘92, ubijeno preko 3.000 Bošnjaka i Srebrenica u kojoj je ‘95 i zvanično počinjen  genocid, pripali su RS. Kao i pola BiH. Svi glavni civilni i vojni tvorci RS osuđeni su u Hagu kao ratni zločinci. To svjedoči o svijetu u kojem živimo.

 

Odjeci pravde

Nesvakidašnje scene viđene su u Konjević polju par dana prije izricanja presude Ratku Mladiću. Nakon dugogodišnje pravne bitke crkva u dvorištu Fate Orlović u Konjević Polju kod Bratunca, porušile su vlasti RS petog juna. To je nalagala presuda Evropskog suda za ljudska prava 1. oktobra 2019.

Fata Orlović je tokom rata osim muža izgubila još preko dvadeset bližih rođaka. Sa preživjelim članovima porodice našla se u egzilu, da bi po povratku u svoj dom tamo zatekla pravoslavnu bogomolju sagrađenu 1996. Odlučuje se za pravnu bitku. Nakon što je iscrpila sva sredstva u zemlji, slučaj je prenijela u Strazbur. I pobijedila.

Blagoslov za uklanjanje hrama čiji će se mobilijar i iskoristivi djelovi prenijeti u novu bogomolju dao je mitropolit dabrobosanski Hrizostom.

Orlovićka je poručila da joj je žao što se na ovaj način uklanja jedna bogomolja, ali da je u isto vrijeme srećna, jer je konačno dočekala da vrati svoje imanje.

„Meni je danas najgore od ovih 20 godina. Ovamo mi nije drago, a ovamo jest mi drago da je moje dvorište slobodno“, rekla je Fata Orlović.

 

Crna Gora i srebrenički genocid

Rezoluciju o genocidu u Srebrenici su predložili poslanici iz sedam opozicionih partija: Genci Nimanbegu, Andrija Popović, Dragutin Papović, Damir Šehović, Ervin Ibrahimović, Raško Konjević i Fatmir Đeka.

Predlog rezolucije podrazumijeva, između ostalog, da Parlament osudi i priznaje da se u Srebrenici jula 1995. godine desio genocid u kom je ubijeno preko 8.000 Bošnjaka, da se zabranjuje javno negiranje postojanja i umanjenja genocida, da se 11. jul proglasi danom sjećanja na žrtve, da se afirmiše mir i stabilnost, te se pozivaju javne institucije da istraže ratne zločine.

Uslijedila je višesatna debata u kojoj se pretresala bliža i dalja istorija zločina na ovim prostorima, relativizovao genocid i predlagali amandmani na tekst rezolucije. Očekuje se da će ona biti usvojena. Poslanice PZP Branka Bošnjak i URE Suada Zoronjić su problematizovale ulogu  DPS-a, koji je među predlagačima rezolucije, u događanjima tokom rata u BiH.

„Treba da se uradi revizija prošlosti. Najviše kaskamo u rješavanju ratnih zločina, zato što je politički vrh Crne Gore učestvovao u ratu”, rekla je Bošnjak. Njena koleginica je konstatovala da je BS, kao koalicioni partner DPS imala dovoljno vremena da usvoji ovakvu rezoluciju. „Deklaracija koju je ponudila Bošnjačka stranka je jednostrana, jer nije prepoznala ulogu svojih koalicionih partnera, svima je jasno ko je punio tenkove gorivom, dok je trajala agresija u BiH, kome je Milo Đukanović pomagao. Ko je deportovao izbjegle Bošnjake iz Herceg Novog koji su pobjegli od vihora rata i ko ih je vratio pod nož u Foču? Ko je učestvovao u ratnohuškačkim pregovorima i koliko su time doprinijeli genocidu u Srebrenici, s obzirom na to da je Đukanović bio dio državnog savjeta odbrane SRJ 1995. godine“, rekla je Zoronjić.

 

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

REGION

NAKON USTOLIČENJA 46. PATRIJARHA SPC PORFIRIJA: Kojem će se privoljeti carstvu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bez obzira na sumnje da je novi patrijarh Vučićev partner u bitkama za moć,  predviđa se da će on kao poznavalac vještina komunikacije, tehnologije, stranih jezika, te pristupačnosti običnom narodu, crkvu na jednostavniji i razumljiviji način približiti javnosti

 

Izabran je 46. patrijarh SPC. Porfirije Perić, vladika zagrebačko-ljubljanski osvojio je 31 glas, njegov duhovnik vladika Irinej bački 30, episkop Jefrem banjalučki 24. Ova tri imena su se našla u kovertama u jevanđelju. Osim njih, episkop budimljansko-nikšićki Joanikije je zaslužio 17, a vladika diseldorfski i cijele Njemačke Grigorije četiri manje.

Nakon ustoličenja, novi patrijarh se obratio besjedom u kojoj je, ne slučajno,   naglasio da za političarenje i parcijalno bavljenje politikom nema vremena. „Savremeni odnosi u društvu pa i savremena politika, shvaćena kao borba različitih partija, često u sebi nose i dosta neprijatnosti, nažalost i neprimerenih odnosa i aktivnosti”.

I  ranije je govorio da ne misli da je crkva politička organizacija koja treba da bude arbitar u događajima i zbivanjima društva. Uz ogradu da zna da postoje „kolege koje ne misle tako i koje postupaju drugačije.”

Igre oko prijestola, naravno, ni ovog puta nijesu mogle proći bez brojnih mistifikacija. Procedura je takva da, nakon što se utvrdi lista vladika koje imaju pravo da budu birani, počinje glasanje kako bi se odredila tri kandidata. Dalja sudbina je u božijim rukama. Mada, mnogi ne vjeruju da je sve prepušteno slučaju.

Vladika koji je opravdano odsutan može svoj glas da povjeri drugom vladici. Medije je najviše zaintrigirao slučaj vladike Lavrentija. On je, kao najstariji, trebao da predsjedava Saborom, a pozicije koje pokriva obezbijedile su mu dva glasa. Usljed zdravstvenih problema jedan glas prenio je na vladiku bačkog Irineja, a drugi Bulovićevom duhovnom čedu vladici zvorničko-tuzlanskom Fotiju. Po oporavku, Lavrentije je izrazio zadovoljstvo izborom patrijarha.

Danas piše kako pojedini crkveni krugovi nezvanično komentarišu da je u njegovom slučaju bila riječ o „političkoj bolesti“. Kao drugi zanimljiv slučaj pominje se izostanak episkopa zapadnoameričkog Maksima, kome zbog korone nije dozvoljeno da prisustvuje izbornom Saboru SPC-u. Navodno, ovaj vladika nije u dobrim odnosima sa kolegom Bulovićem.

Zbog dobrih kontakata sa vrhom države Srbije, naročito sa predsjednikom Aleksandrom Vučićem sa kojim, kako neki tvrde, ima i porodične veze, vladika Porfirije je odavno viđen kao nasljednik patrijaršijskog trona.

„Vučić je pred izbor novog patrijarha imao samo jedan projektni zadatak, a to je da obezbedi da se u Jevanđelju nađu koverte sa tri imena njegovih favorita. Favorit broj jedan je od početka bio upravo mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije”, rekao je za Aljazeeru novinar Nenad Kulačin.

Teolog Jovan Blagojević smatra da na izbor Porfirija nije presudno uticao politički faktor, odnosno predsjednik Vučić, kao i da su oni u korektnim odnosima, a odnosi na tom nivou treba da budu korektni. Ovaj teolog smatra da bi Vučić, da je mogao, izabrao neke sebi bliže ličnosti.

A da je Vučiću veoma važno saglasje sa ckvom  ukazivao je i  Filip Švarm u nedjeljniku Vreme.

„Lako se složiti da je izbor patrijarha SPC uvek bio važan za kreatore državnog i političkog život. Ali, kako deluje, nikome onako važan kao Vučiću”, piše urednik Vremena. Po njemu jedan od najvažnijih razloga je pitanje Kosova. Kako se očekuje veliki pritisak iz EU i SAD, razumijevanje iz vrha SPC-a može biti ključno u toj igri.

Vjerski analitičar Draško Đenović smatra da je to što je Porfirije bio blizak vlasti na kraju materijalizovano. „Verujem da će u njemu predsednik Srbije i uopšte država imati desnu ruku kada su u pitanju stavovi u vezi sa Kosovom, kao i neki drugi gorući stavovi gde je državi potrebna podrška crkve“, ističe Đenović. Ovaj dobar poznavalac prilika tvrdi za VOA da za razliku od starijih vladika, za Perića kosovsko pitanje nije u tolikoj mjeri značajno. „Samim tim što je mlađi mislim da je on mnogo realniji u stavu da je Kosovo praktično izgubljeno za Srbiju. Sad je samo pitanje kako izaći iz toga, a da se izađe kao pobednik”, zaključuje Đenović.

Patrijarh Porfirije je dio besjede nakon ustoličenja posvetio Kosovu. „Kosovo je srce Srbije, pjeva današnje mlado pokolenje, a srce je, po Svetim Ocima, organ života i ljubavi, pa tako i na našem Kosovu ima mjesta za sve. U srce može i treba da stane svako”, rekao je.

Zbog pomiriteljskih tonova novi patrijarh je zavrijedio simpatije u mjestima u kojima je služio. Naročito u Hrvatskoj. Jedini je iz Srpske pravoslavne crkve koji je javno osudio paljenje hrvatske zastave 2015. godine od strane Vojislava Šešelja. Govorio je da bi bio protiv paljenja bilo koje zastave, jer je ona simbol nečijeg identiteta i dostojanstva i bio uvjeren da su to znali i „izvođači tog performansa”. I prije ovakvih reakcija, tadašnji vladika je imao problema u matičnoj državi. „Jastrebovi SPC-a”, kako naziva dio te vjerske zajednice, nijesu ga željeli u Srbiji, jer im je izgledalo da ima veliki uticaj i da kreira politike u štampanim i elektronskim medijima, pa je njihovim igrama završio u Hrvatskoj. U razgovoru za Al Jazzere kaže da je siguran da postoje i vladike i hrišćani koji dijele mišljenje koje je iznio.

Istoričar Hrvoje Klasić opisuje novog patrijarha kao graditelja mostova „bez obzira na dubinu i širinu rijeke“, i nekog ko je vlastitim primjerom dokazivao da za razgovor nikad nije prekasno, a da je za sukob uvijek prerano.

O povezivanju ljudi priča i Porfirije poručujući da će cijelim svojim bićem raditi na  na izgrađivanju mostova i uspostavljanju dijaloga sa svima. To je, tvrde mnogi,   pokazivao tokom službovanja u Hrvatskoj. Na proslavi jubileja 10 godina rada patrijaršijske gimnazije i 200 godina školstva pri pravoslavnoj crkvi koju je organizovala njegova eparhija u Zagrebu mogao se vidjeti nesvakidašnji prizor. Ceremoniji su prisustvovala tri predsjednika Hrvatske: Stipe Mesić, Ivo Josipović i Kolinda Grabar Kitarović.

Priče o mostovima predsjednik Hrvatske Zoran Milanović ipak prihvata sa rezervom. „Ne vidim kako bi on mogao biti most između Hrvatske i predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Mi smo svjetovni državnici. Njegova uloga tu nije bitna” prenijeli su izjavu Milanovića mediji regiona.

Među najvećim mrljama novog patrijarha je ona koju otkriva video snimak na kojem on sa društvom pjeva četničke pjesme o Đujićevoj kokardi i njenom sjaju na Dinari na skupu u Čikagu. Zanimljivo, u hrvatskim medijima se može naći odbrana ovog sveštenika od napada, vjeruje se, instruiranih iz Srbije.

Kao episkop je bio član, pa predsjednik Savjeta Republičke radiodifuzne agencije Srbije. Iz ovog perioda ostalo je dosta problematičnih momenata vezanih za regulaciju vlasništva nad medijima u Srbiji, kao i vulgarne, nasilne i antisemitske sadržaje rijaliti i drugih programa. Porfirije je prvi arhijerej SPC kome je povjereno staranje nad organizacijom vjerskog života u Vojsci Srbije. Od 2002. godine, vladika Porfirije je predsjednik Upravnog odbora Srpskog privrednog društva Privrednik u Novom Sadu. Ima onih koji ovo društvo vide kao paravan za nelegalne finansijske radnje krugova bliskih novom patrijarhu.

Bez obzira na sumnje da je novi patrijarh Vučićev partner u bitkama za moć,  predviđa se da će on kao poznavalac vještina komunikacije, tehnologije, stranih jezika, te pristupačnosti običnom narodu, crkvu na jednostavniji i razumljiviji način približiti javnosti.

Od uspostavljanja srpske patrijaršije 1920. godine patrijarsi su birani u dobi od oko 60 godina. Danas neki pogrešno vjeruju da su godine novoizabranog patrijarha prekid jedne tradicije. Prvi srpski patrijarh Dimitrije je sa 59 godina počeo službovanje kao beogradski mitropolit, da bi uspostavljanjem patrijaršije 1920. nastavio da stoluje kao patrijarh. Patrijarh Varnava je 1930. godine na tron došao sa 50 godina, Gavrilo Dožić u 57, Vikentije sa 60, German u 59. godini. Patrijarh Pavle je tu titulu preuzeo u 76, a Irinej u 80. godini. Novi patrijarh ima 60 godina i mnogi smatraju da je vrijeme pred njim. Da li će nastaviti putem kojim je do sada išao i koji je najavio ili će se igrati političarenja sa svojim prijateljem na svjetovnom tronu, vidjećemo uskoro, jer mnoga pitanja su im već krenula u susret.

Nezahvalno je prognozirati šta se može očekivati od ovog prvosvještenika i crkve na čijem je čelu. Draško Đenović smatra da je on ipak ona struja koju je vodio i do sada Irinej Bulović. „Ne očekujem neke drastične promene u srpskoj crkvi, s obzirom da je Irinej Bulović maltene nezamenljiv deo Sinoda SPC i verujem da će se nastaviti u tom smeru”.

Urednik Vremena smatra da je primjer mitropolita Amfilohija, kojem je pošlo za rukom da objedini opoziciju u Crnoj Gori, važan razlog Vučićeve preokupiranosti crkvom. „Vučić mora voditi računa da mu se ‘ne dogodi Amfilohije’”, smatra Švarm.

Uskoro ćemo saznati i kako nova administracija SPC gleda na dešavanja u Crnoj Gori.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ŠKOLA UŽASA MIROSLAVA – MIKE ALEKSIĆA: Zlotvor iz srca tame

Objavljeno prije

na

Objavio:

Već danima je profesor i vlasnik škole glume Stvar srca u Srbiji Miroslav – Mika Aleksić u centru zbivanja. Priznanje mlade glumice Milene Radulović ogoljelo je mnoge abnormalnosti balkanskog društva. Jedno od njih je i pitanje sumnjičavih u istinitost iskaza žrtava. Bolno se izdvojilo – Zašto su ćutale?

 

Već danima je profesor i vlasnik škole glume Stvar srca u Srbiji Miroslav – Mika Aleksić u centru zbivanja jedne odurne i nezamislive priče. ,,Iskočio je iz svoje tmine iznenada, jer su njegove uplašene žrtve progovorile iz same utrobe svoje jeze i stida. Taj sram ne pripada njima, ali je pedagog uspeo da sopstveni slom udeli onima koje je slamao”, piše Ljubodrag Stojadinović za Peščanik. Naslov članka je sumoran u svojoj jednostavnosti – Profesor Mika.

Jer ko bi mogao i da posumnja da strahote nad djecom čini neko njegovog kalibra.

,,Neko će reći da stvar još nije gotova, nismo čuli njega i njegovu bajku o dometima posebnog oblika brutalne pedagogije u učenju glume. Mada je profesor Mika bio majstor diktatorske manipulacije, samouzdignuti bog u svom perverznom svetu, gde je sve bilo inverzija i ništa na svom mestu. Iz strogosti dolazi milost za izabrane, i oni su obavezni da se pokore, i da iznenadnu, podarenu bliskost uzvišenog prihvate kao dopušteno nasilje. Ako su suviše mladi, nisu u stanju da vide gde ih vodi takav put ka cilju; ako su deca, ona su nedužna za sve, osim za zlikovce koji ih žigošu svojim neopisivim zlom i oštećuju zauvek”, navodi Stojadinović.

Mlada glumica i nekadašnja studentkinja Fakulteta dramskih umetnosti (FDU) u Beogradu Milena Radulović, prva je, ali ne i jedina žrtva profesora Mike, koja je istupila javnim priznanjem da je, sa 17 godina, preživjela zlostavljanje. Ono koje razara i duh i biće. Silovanje.

Kao da ta trauma nije već bila previše, na sudu je dočekala druga, kada je, više od pet sati, morala da svjedoči o užasima koji su je snašli u Aleksićevoj školi. Mučan je put kojim je krenula. ,,Moraće da govori o najmučnijim detaljima policiji, tužiocu i sudijama, da sebe izloži zlim očima mračne sfere Srbije, koja silovanje ne vidi kao zločin nego kao mužjačko pravo. Po njemu, alfa zveri uzimaju ono što žele, ne polažući računa nikome. Imaće pred sobom advokate odbrane, koji će želeti da je ponize i proglase odgovornom za sunovrat jednog istaknutog pedagoga i profesora glume, kome je svojim javnim istupom uništila karijeru. Još mnogo toga će imati protiv sebe; njena odluka da izloži svoje patnje posrnulom društvu jeste podvig koji nastaje kao lična i opšta epska drama, skoro ravna traumama zbog kojih se drama odigrava”, objašnjava Stojadinović.

Priznanje Milene Radulović ogoljelo je mnoge abnormalnosti balkanskog društva. Jedna od njih je i pitanje sumnjičavih u istinitost priče. Bolno se izdvojilo. Zašto je ćutala?

,,Da li je mogla da sve to kaže ranije? Možda i nije, razumevanje tuđe monstruoznosti kao svoje krivice težak je teret koji pritiska u svakoj fazi sopstvenog mučnog vrednovanja. Strah od toga da kao žrtva ostane kriva za svoju golgotu, ume da odloži svaku čvrstu odluku. Ali brisanje muke sa nasilnikom koje ostaje kao vreli beleg, nije moguće bez otklanjanja bola koji je Milena podelila sa svima nama. Naravno da u tome nije bila jedina, ali je prva probila omertu, taj kodeks ćutanja i čuvanja najstrašnije tajne, bez čijeg otkrivanja nema spasa”, odgovara Stojadinović.

Priča Milene Radulović pokrenula je lavinu. Nina Janković, Aleksandar Radojičić, Milan Marić, Aleksandra Tomić, Jelisaveta Orašanin, Radovan Vujović, Kristina Radenković, Hristina Popović, Dragan Bjelogrlić, Tihomir Stanić, Marijana Mićić, Jelisaveta – Seka Sablić, Milena Vasić, Miloš Biković, Saša Joksimović, Vanja Milačić, Vukota Brajović, Dragana Dabović, Miona Marković, rediteljka Milena Grujić, samo su neke od brojnih javnih ličnosti koje su joj pružile podršku.

Glumica Beogradskog dramskog pozorišta Iva Ilinčić, koja je zajedno sa još par djevojaka prijavila policiji Aleksića za zlostavljanje, za Blic je iznijela svoju priču. ,,Pre nekih godinu dana prvi put sam sebi rekla: ‘Ne, Iva! Mika te nije čeličio za glumu, nije te kao glumicu testirao, nego te je zlostavljao. Veoma te je zlostavljao! I zlostavljao je mnoge druge. I zlostavljaće. Neće se nikad zaustaviti’. Nisam silovana, srećom nemam takvo iskustvo, ali jesam kontinuirano seksualno uznemiravana. Šest godina sam ćutala, negirala, nikom nisam govorila, bukvalno nikome. Bilo mi je jasno da je loše. Kada se dogodilo prvi put, rekla sam sebi: ‘Mika mi je kao otac, nemoguće da se ovo dešava i ne dešava se. A ako se dešava, onda on mene čeliči, hoće da me spremi za surovi svet reditelja, producenata’. Pravdala sam to, odbijala da prihvatim. Ignorisala sam. A onda sam priznala sebi, što je bio ogroman korak”, ispričala je ona.

Glumica Hana Selimović, koja je takođe pohađala školu glume kod Aleksića, na svom Fejsbuk profilu podržala je Milenu, ističući da, iako sama nije bila seksualno zlostavljana, iz škole ,,nije izašla bez trauma”. ,,Milena Radulović je uradila jednu važnu stvar. I u ovako jezivim situacijama je praznik prisustvovati ženskoj hrabrosti i snazi. Ja sam 13 godina išla u tu dramsku grupu. Nisam doživela njen scenario. Ali, odande nisam izašla bez trauma”, napisala je Hana.

Još jedna poznata glumica Branka Katić, koja je u svojim tinejdžerskim danima dvije godine bila član Omladinskog dramskog studija koji je vodio Aleksić, i danas pamti mentalno nasilje kojem su bili izloženi svi polaznici. ,,Nije čas prošao da me nije slao na umivanje. Govorio mi je da sam glupa, a takođe smo imali i jednu epizodu gde mi je zbog igranja sa bendom Zabranjeno pušenje u Hitu meseca, a što je bio deo sticanja radnog iskustva, prakse u srednjoj školi, napravio scenu pred svima i pitao me da li je u redu da se devojčica od 15 godina probija sisama kroz svet… Često bi me i rasplakao. Jednom je zamolio sve ostale da izađu da bi mi zatim objasnio da sve to radi zato što me voli”, ispričala je Katić.

I rediteljka Maja Matković progovorila je o svom iskustvu u školi Aleksića. ,,Danas je Beograd jedno lepše i sigurnije mesto, jer je od danas jedan beskrajno opasan čovek priveden i čeka suđenje. Taj psihopata, pedofil i seksualni predator nam je svima, devojčicama, normalizovao objektivizaciju naših tela kao ‘datost’  života, i znam da ne govorim samo u svoje ime kada kažem da su bile potrebne godine da se repozicioniram u sebi po pitanju moje seksualnosti. Kada si dete u takvoj situaciji, da bi preživeo, potisneš to u sebi, jer je bol preveliki”, napisala je Matković na svom Instagram profilu.

Profesorka na FDU-u u Beogradu Biljana Srbljanović oglasila se na Fejsbuku u objavi u kojoj je objasnila zašto je pogrešno svaljivanje krivice na žrtve i njihove roditelje. Otkrila je i da je često govorila protiv Aleksićeve škole, indoktrinacije, i činjenice da ,,u dječijoj školi radi neko ko je snimao Arkana”. ,,Seksualni zločin, a posebno silovanje, ovo je veoma važno razumeti, nije seks. On je nasilje koje za sredstvo ima polni odnos, neželjeni i nedozvoljeni dodir, bludne radnje koje nisu sebi svrha: silovatelj pre svega vrši nasilje nad ličnošću žrtve, podmukli atak na njenu dušu i biće, na njenu ljudsku vrednost, poništavanje svega što ona predstavlja kao osoba. U ‘školu’ Miodraga Aleksića upisivana su deca koje je on lično, svojom rukom, birao između stotina i stotina mališana, uzrasta već od samo pet ili šest godina. On je tu decu onda uzimao pod svoje, odgajao ih, uzgajao, zalivao, pratio kako rastu, oblikovao, mesio, menjao im psihu i strukturu ličnosti, oblik ponašanja, godinama, strpljivo, iz najmračnijih pobuda, čekao da napupe, da još malo pa skoro skroz sazru, da bi ih, u trenucima njihove najveće ranjivosti i potpunog poverenja, najstrašnije izdao, najbolnije povredio, najmonstruoznije napao. On je, obljubom devojčica koje su ga godinama gledale kao očinsku figuru i osobu od najvećeg autoriteta u njihovim životima i to na način da ga poštuju i cene više od samih roditelja, decu izdao na najmonstruozniji način”.

Srbljanović navodi da je pitati djevojku koju je, sa sedamnaest godina, sa predumišljajem, više puta silovao čovjek od šezdeset godina, a što se nisi bunila, što si se u školu vraćala – bolesno. ,,Recite to sebi glasno: ona je imala sedamnaest godina, on šezdeset. On je pripremao da u ćutnji trpi zločin, od njene jedanaeste godine. Ponovite to nekoliko puta. Pa onda, ako opet isto pitate, shvatite da ste deo te bolesti”.

I dok svakog dana pristižu nove ispovijesti zlostavljanih Aleksićevih učenica, šok i užas odjeknuli su i u Bosni i Hercegovini, nakon otvorenog pisma koje je na portalu Tačno.net objavila ugledna dramska umjetnica Hasija Borić. Borićeva u pismu podsjeća na ,,one mučne i strašne dane boravka i školovanja u Dramskom studiju u Sarajevu”, koje opisuje kao ,,leglo seksualnog zlostavljanja učenica i učenika, samo na podmukliji i sofisticiraniji način”. Ona tvrdi da je nekadašnji profesor scenskog govora Miroslav Avram, poznati reditelj i direktor Kamernog teatra 55, profesor na Akademiji scenskih umjetnosti (ASU), koji je i potpisao mnoge tekstove za filmove i serije, seksualno napastvovao mlade studentkinje glume. Borićeva je i profesoricu Katicu Dorić – Lešić optužila da je znala za činjenja profesora Avrama, a da nije reagovala. ,,Šta smo mi, maloljetne, tad znale o glumi? Vjerovale smo svom profesoru. Polako smo se počele buniti, jedna drugoj povjeravati, ali smo uglavnom šutile. Vi ste to znali, naši profesori”.

Na Fejsbuk stranici pod nazivom Nisam tražila osvanulo je mnoštvo anonimnih iskaza žrtava seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja u regionu. Preteško ih je čitati.

Nakon što je više studentkinja sa Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu na toj stranici podijelilo svoje ispovijesti, reagovala je i rediteljka Jasmila Žbanić koja ih je posavjetovala da svoje nasilnike prijave pravnim putem. ,,Razgovarala sam sa dekanom Akademije Srđanom Vuletićem, profesoricama i profesorima ASU od kojih imate punu podršku. Već ovakvim načinom organizovanja uspjele ste pokrenuti važan proces – ne samo u našoj profesiji nego u cijelom društvu gdje se dešavaju isti obrasci uznemiravanja/zlostavljanja žena”, napisala je Žbanić.

No, da li će, i šta priča Milene Radulović još izbaciti na površinu? ,,Koliko zlostavljača dece živi uglednim, udobnim životom, sigurni da su njihove tajne zauvek nedostupne? Oni nijesu zaustavljeni, imaju moć da zataškaju postojanje svog paklenog lica. Na primer, pedofilski kružok u elitnoj politici, o čemu je govorio, pa zaćutao Igor Jurić. Ili, zašto crkva tako uporno čuva svoje ugledne pedofile, koji još propovedaju i činodejstvuju, sa verom u boga”, zaključuje Stojadinović.

Kakvo smo mi to društvo?

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo