Danijel Živković, novi šef DPS-a, Đukanovića je nastavio da prati u stopu. Ne samo da je stajao uz njega na sahrani Mićunovića u Nikšiću, nego ga je  propratio i u nedavnim javnim nastupima i prijetnjama nakon hapšenja Lazovića i Katnića. Kao da mu je ovaj, ne daj Bože,  još šef

Milo Đukanović na sahrani Brana Mićunovića. I nije neko iznenađenje. Vidjeli smo ih skupa na međunarodnoj optužnici za šverc cigareta, na svadbama, sahranama… Nije neko iznenađenje ni  Đukanović koji prijeti.  I to smo gledali. Decenijama. Deratizacije, progoni, hajke i napadi na kritičare.  Đukanović, na kraju, ima svoje razloge. Štiti imovinu i slobodu.  Kako nekad, tako i danas.  Novo rukovodstvo DPS-a, poređani uz bivšeg šefa na sahrani Mićunovića, decenijama povezivanog sa podzemljem,  sa kojim nijesu dijelili ni optužnice  ni poslove,  to je već pomalo iznenađenje. Pomalo je i tužno, kako ono pjeva Bijelo Dugme.

Bez obzira što nema gotovo nikog ko je povjerovao da se u DPS-u, nakon Đukanovićevog odlaska, išta suštinski mijenja, nakon ovonedjeljne slike iz Nikšića, ugašene su i one male nade da bi podmlađeni DPS to mogao jednom učiniti. Možda neko novo rukovodstvo.

Danijel Živković, novi šef DPS-a, Đukanovića je nastavio da prati u stopu. Ne samo da je stajao uz njega na sahrani u Nikšiću, nego ga je gotovo u riječ propratio i u nedavnim javnim nastupima i prijetnjama, nakon hapšenja Zorana Lazovića i Milivoja Katnića.

Živković je, protestujući zbog hapšenja bivšeg specijalnog tužioca,  pozvao “sve aktere da se vrate poštovanju vladavine prava i principu poštovanja dostojanstva svakog pojedinca”, uz ocjenu da bi sve drugo značilo “guranje države u dramu koja može imati nesagledive posljedice, jer se u Crnoj Gori uvijek znalo da glava bez obraza ne vrijedi te da se čast i ugled brane svim sredstvima”.  Ne znaš šta je gore. To što Živković Đukanovićevo doba, o kom su blagim diplomatskim jezikom govorili kao o vremenu zarobljenih institucija, vidi kao vrijeme vladavine prava. A vrijeme ratova, siromaštva, korupcije, obespravljenih, kao vrijeme poštovanja dostojanstva svakog pojedinca.  Ili to što najavljuje dramu sa nesagledivim posledicama samo zato što tužilaštvo radi svoj posao.

“Javnost pamti da je bivši glavni specijalni tužilac vodio i niz slučajeva koji su rezultirali lišavanjem slobode brojnih funkcionera DPS. Nijesmo to nikada komentarisali – već smo kroz poštovanje pretpostavke nevinosti ostavljali institucijama da rade svoj posao”,ocijenio je Živković.   Istina je, niko iz DPS-a nije nikada komentarisao kada su institucije koje je Đukanović kontrolisao, žrtvovale ili sklanjale svoje.  Pa čak ni oni koje su žrtvovani. Svetozar Marović, recimo, još ćuti. Omerta.

Ima još nešto gore. „Svjestan sam da Milivoju Katniću neće pomoći obraćanje predsjednika, ‘organizovane kriminalne grupe’ kako neki od njegovih progonitelja nazivaju Demokratsku partiju socijalista“, kaže Živković. Novi lider DPS-a ipak zna kako se definiše nasleđe koje je pristao da nosi. I ništa. Nosi ga. Iako ne strepi ni za slobodu ni za imovinu.

“Reforma Demokratske partije socijalista (DPS) ne znači samo personalne i strukturne promjene, već i novi način pristupa politici, u skladu sa novim vremenom i postavljenim političkim ciljevima”,  govorio je Živković prije nekoliko mjeseci dok je bio kandidat za predsjednika te stranke. Najavio je da će  fokus partije kad je preuzme biti – sistemska reforma obrazovanja, jednake šanse za zdravstvenu zaštitu, pažljiva socijalna politika, održiva ekonomska politika…Za sada je odbrana Đukanovića jedina politika koja je u fokusu novog rukovodstva DPS-a.

Ništa novo. Još jedna potrošena politička figura.

Milen PEROVIĆ

Komentari

Mnogo je razloga za sumnju kako  PES, bez ozbiljnih preispitivanja i unutrašnjih lomova, neće biti kadar da održi obećanje da će crnogorsko društvo povesti ka budućoj normalnosti. Do koje se, bez mogućnosti hvatanja prečica, stiže i neselektivnim sučeljavanjem sa prošlošću

Rasprave o političkom identitetu vladajućeg Pokreta Evropa sad (PES) ponovo dobijaju na intezitetu .Na vidjelo sve jasnije izlazi da oni, zapravo, nijesu profilisani po pitanju političkih, društvenih, kulturnih a, možda, ni ekonomskih vrijednosti koje zagovaraju, unaprjeđuju i brane.

Ovih dana Spajićeva vlada ignoriše otvoreno pismo i peticiju kojima ugledni domači i strani intelektualci i 60-tak renomiranih nevladinih organizacija i udruženja iz Crne Gore od njegovog kabineta traži  da “zvanično i formalno deklariše Crnu Goru kao kosponzora UN Rezolucije o 11. julu kao Danu sjećanja i obilježavanja genocida u Srebrenici 1995. godine”. To bi, smatraju autori otvorenog pisma, “bilo i mjerilo odnosa Crne Gore prema dešavanjima tokom 90-tih, i odraz njene uloge u tim događajima”.

Odnosno, kako piše u drugom tekstu, “Crna Gora mora da pokaže kapacitet ne samo da sprovodi odluke međunarodnih sudova i poštuje svoje međunarodne obaveze, već i da u praksi pokaže da njeguje univerzalne vrijednosti na kojima počiva zajednica kojoj želi da se priključi”.

Oba teksta podsjećaju na postojanje dvije skupštinske Rezolucije, iz 2009. i 2021, kojima se većinska Crna Gora odredila prema genocidu u Srebrenici. A tu je i upozorenje “da negiranje genocida u Srebrenici nije prestalo ni nakon usvajanja te Rezolucije (druge iz 2021, primjedba Monitora)  te da, takođe, nije ustanovljen Dan sjećanja iako to Rezolucija predviđa, jasno je da nije učinjeno dovoljno da se prihvate činjenice i odgovorno obezbijedi zajednička budućnost”.

Strah od (ne)lojalnosti koalicionih partnera ili, već tradicionalna, premijerova neinformisanost i nezainteresovanost, uglavnom, Vlada predvođena PES-om izbjegava da se odredi. Među 20-tak zemalja koje su riješile da budu kosponzori predložene Rezolucije nalaze se Bosna i Hercegovina, Slovenija i Sjeverna Makedonija i, kako je najavljeno, Hrvatska.

Samo da se ne pokaže kako je to ćutanje bilo bolje od onoga što bi mogli čuti ako neki uzmu riječ.

Na nedavnoj Skupštini Savjeta Evrope na kojoj se glasalo o prijemu Kosova u tu organizaciju, evropski poslanik PES-a bio je jedan od 11 uzdržanih. Njegova koleginica iz Kneževićeve DNP i koaliciona partnerka u Skupštini Crnoj Gori (a u bliskoj budućnosti, moguće, i potpredsjednica Vlade) glasala je protiv (29 glasova). U ubjedljivoj većini evropskih parlamentaraca koja je smatrala da je Kosovu mjesto u Savjetu Evrope (131 glas, ili više od ¾ ukupno glasalih), dijelom i da bi se Priština snažnije podstakla na poštovanje ljudskih i manjinskih prava, iz Crne Gore našao se samo poslanik SD-a.

Ispalo je, tako, da samo opozicija poštuje Sporazum vladajuće većine u kome su se potpisnici obavezali „da poštuju evroatlantski kurs države i razvijaju prijateljsku saradnju sa svim državama koje je Crna Gora priznala”,

Uzdržanost poslanika PES-a u SE bila je u suštoj suprotnosti sa najavom  PES-ove  ministarke za evropske poslove Maide Gorčević, krajem marta u Prištini , da će “Crna Gora u maju na sjednici Komiteta ministara podržati članstvo Kosova u Savjetu Evrope”. Baš kao i sa porukama premijera Spajića . Od januarskog obraćanja u Briselu, kada je rekao: “U našem dubokom nacionalnom interesu je, da održimo mir na Kosovu. Isto važi i za Bosnu i Hercegovinu. Naša nepokolebljiva posvećenost teritorijalnom integritetu Bosne, je od najveće važnosti za Crnu Goru.” Pa do nedavnog  obećanja o podršci Kosovu da postane članica SE: “Pravo glasanje će se desiti u aprilu, kada ćemo imati plenarnu sednicu i kada ćemo imati ministarski savet, kada ćete moći da vidite zvaničan stav države Crne Gore.” Bi što bi.

Moglo bi se pomenuti još mnogo je razloga za sumnju kako  PES, bez ozbiljnih preispitivanja i unutrašnjih lomova, neće biti kadar da održi obećanje da će crnogorsko društvo povesti ka  budućoj normalnosti. Do koje se, za to prečice ne postoje, stiže i neselektivnim  sučeljavanjem sa prošlošću.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Umjetničkom direktoru Nikšićkog narodnog pozorišta  postalo je dosadno od terora priče o diskriminaciji nad ženama. Zato je odbio gostovanje predstave IzloŽene.  To mu je izlizano. On preferira  priče o  teroru nad Srbima. Valjda ne primjećuje da je postalo prilično  izlizano  da se o diskriminaciji nad Srbima sada mahom govori sa pozicija vlasti. Dobijenih zahvaljujući bliskosti Mitropoliji

Predstava “IzloŽene” neće igrati u Nikšićkom pozorištu jer je umjetničkom direktoru te institucije Janku Jeliću tema rodne ravnopravnosti, kojom se ova predstava bavi – izlizana. I ne samo to, po Janku u stvari – “žene diskriminišu”.

Umjetnički direktor Nikšićkog pozorišta je dao i nepobitne naučne dokaze za svoje tvrdnje, u pismu koje je uputio Nezavisnoj teatarskoj sceni Bunt, koja izvodi predstavu “IzloŽene”:

„ Uvažene koleginice, uz svo poštovanje prema vašem umjetničkom pregnuću ne nalazim nijedan opravdani razlog da do beskonačnosti razvlačimo izlizanu temu o ženskoj obespravljenosti i o tome kako žene neko diskriminiše, iskorišćava i ponižava. Igrom slučaja, ženjen sam, imam živu majku, u komšiluku mi živi udata sestra i oženjen brat, a usput sam zapamtio i babu, poznajem komšije, družim se sa kumovima i poznanicima… Ni u jednom od pomenutih primjera nijesam primijetio diskriminaciju žena, čak naprotiv, mislim da žene diskriminišu“.  Blagoš majci, i ženi.  Na Jankovom sokolovom oku, izoštrenom  da vidi i prepozna diskriminaciju.

Jelić je, veli, igrom slučaja ženjen. Igrom slučaja nije, međutim, umjetnički direktor Nikšićkog pozorišta. Na tu poziciju izabran je nakon avgusta 2020. najprije kao vršilac dužnosti.  Zvanične reference su mu svršene studije srpskog jezika i književnosti u Nikšiću, knjiga poezije Pobuna stvari, roman Bilježnica preobražaja, zbirka  priča Zlatni čovjek, za koju je dobio nagradu Radoje Domanović…  Pisao je  i nakon postavljenja. Objavio je nedavno  knjigu Braća na lomači, u kojoj se nalazi „17 momačkih priča“. Kako prigodno. Još prigodnije je što je promociju Jankove knjige organizovalo društvo Sveti Đorđe, a o njoj je na promociji govorio protojerej Mirko Vuković.

Sad se već malkice naziru Jelićeve nešto važnije reference.  Umjetnički direktor Nikšićkog pozorišta je tako : član Srpskog nacionalnog vijeća, član redakcije časopisa Sveviđa  čiji je osnivač Eparhija budimljansko nikšićka,  baš kao i , zanimjivo, direktor Nikšičkog pozorišta Radenko Krulanović. Jelić je dalje  – jedan od “progonjenih profesora koji su ostali bez posla jer nisu hteli da predaju crnogorski jezik, tu nakaradnu tvorevinu režima”, član je Redakcionog odbora koji je radio na monografiji „Do Hristove pobjede – Ne damo svetinje“. I tako redom, znate već.

Besjedio je na mnogim prigodama Mitropolije crnogorsko primorske i  Matice srpske, čiji je član. Pisao je za mnoge portale koji u nazivu imaju srpski. Uglavnom o diskriminaciji. Srba, ne žena.  U jednom od tekstova je recimo napisao: „Ne znam da li je i koliko realna politika onoga što se danas zove srpskim svetom. Ipak je to koncept u nastajanju. Volio bi da uspije i volio bih da budem dio njegovog uspjeha“.

Janku je, objasnio je dodatno, odbijanje da predstava IzloŽene igra u Nikšićkom pozorištu, postalo dosadno od terora priče o diskriminaciji nad ženama. On preferira  priče o teroru nad Srbima. Od strane DPS-a posebno.

Okružen svojim momčadima, poznanicima, komšijama i braćom, moguće ne primjećuje da je postalo prilično  izlizano  da se o diskriminaciji nad Srbima sada govori uglavnom sa pozicija vlasti. Dobijenih zahvaljujući bliskosti Mitropoliji. Kojom smo zamijenili člansku kartu DPS-a.

Zato ne čudi što Janko vidi da su žene te koje u stvari diskriminišu. Što bi rekao patrijarh SPC Porfirije: „Plakao bih, vrištao bih od muke, kad vidim jadnicu koja menja teze, pa kaže `a zašto nisu brinuli se o ženama, žene su ugrožene“. Pa jesu ugrožene, svi smo ugroženi od tebe“ bre bedo jedna“. Patrijarh se bogougodno obratio javnosti nakon reakcije brojnih žena iz javnog života Srbije pa i Brankice Janković, povjerenice za zaštitu ravnopravnosti,  koja je navela da su „duboko ponižavajuće i uznemiravajuće riječi koje su se pojavile u javnom prostoru, kojima se žene nazivaju bednicama i jadnicama, posebno jer ih izgovara patrijarh SPC“.

To je taj  Jankov senzibilitet.

Milena PEROVIĆ

Komentari