Povežite se sa nama

ALTERVIZIJA

Opšti interes

Objavljeno prije

na

Koji nije dat nego zadat

 

 

Opštim interesom kao takvim bavim se čitavog života. Mislim profesionalno. Najpre i najsistematskije, u svojoj magistarskoj tezi Interesna i politička artikulacija savremenog jugoslovenskog društva iz 1983. Uz najveću pomoć ekonomske i klasne analize Karla Marksa, i odgovarajuće analize američke teorije interesa i interesnih grupa, u ovoj tezi, po prvi put sam razvio celovit i detaljan uvid, u krajnje kompleksni i dinamični svet interesa. Pojedinačnih, posebnih i opštih. I kvaziopštih. Suvišno je da naglašavam, ovaj izuzetni svet, sa najvećom mogućom pažnjom, nastavio sam da pratim, sve do danas.

Dve decenije nakon magistarske teze, dakle na samom početku dvehiljaditih, međutim, Karlu Marksu i ostalima, pridružio se i Fridrih Niče. Prilikom drugog čitanja njegovog najpoznatijeg dela Volja za moć, naime, naišao sam na jedno epistemološko mesto, koje je, od tog momenta, postalo, i ostalo, od najvećeg značaja, za moje razumevanje ne samo opšteg interesa i sveta interesa, nego i čovekovog sveta uopšte. Natčovek i slične apstrakcije, da ne kažem fantazije i fantazmagorije, kasnije čak onako strašno zloupotrebljene od strane nacista, iz mog prvog čitanja ovog dela, u odnosu na ovo mesto, u drugom čitanju, potpuno su izbledele.

A mesto o kojem je reč je koliko duboko i moćno, toliko i neobično, veoma neobično. Toliko da sam mu se u mislima vraćao po nekoliko puta. Pa to činim i danas. Pogledajte sami uostalom. To je ono mesto u Volji za moć, gde veliki filozof kaže, kako istina nije, kao što pogrešno zamišlja najveći broj ljudi, priznajem, do toga momenta i ja sam, nešto što već postoji negde tamo, ispod nekog zastora, koji onda treba samo podići i skloniti i tako ovu istinu otkriti. Nego da je istina uvek kao neki proces učvršćivanja, pri čemu je akcenat jednako i na onom procesu, i na ovom učvršćivanju.

Umesto da sada nastavim sa pohvalom Fridrihu Ničeu, kao jednom od prvih, ako ne i prvom, koji je ovako snažno afirmisao epistemologiju čovekovog sveta, kao subjektivno-objektivnu, a ne samo objektivnu epistemologiju, prelazim odmah na njenu primenu na našu temu iz naslova ove kolumne, to jest na opšti interes. Ali ne ni na opšti interes onako apstraktno, nego konkretno, sasvim konkretno, zapravo najkonkretnije, u sklopu naše tekuće društvene i političke krize, izazvane najnovijim crnogorsko-emiratskim sporazumima o investicijama. Pri tome, na samom kraju, zumiraću još samo dva njena glavna elementa, jedan negativan, drugi pozitivan.

Glavni negativni element ove krize jeste prilično očigledna činjenica, da najveći deo subjekata (i) u ovoj krizi, opšti interes ima samo na rečima, odnosno da mali, veoma mali deo ovih, ne više od oko deset procenata, na ničeanskoj proizvodnji i učvršćivanju istine opšteg interesa, zaista radi. Ovo nije teško objasniti. Tridesetpet godina oligarhijskog, perifernog i poznog kapitalizma. I isto takvih ekonomija, klasa, interesa i toksina, identitetskih i ostalih. I produženo i opasno dvovlašće, nove tridesetoavgustovske vlasti, i stare moći, trodecenijske mafiokratije. I maskenbal neprestani. Beskonačni egoizam najbogatijih i najmoćnijih, ispod kvaziopštih maski.

Glavni pozitivni element je za sada i još uvek samo potencijal. Ali onaj najvredniji, ničeanski. Da onih oko deset procenata naraste makar do kritične mase. Onih koji znaju da ni istina opšteg interesa nije data tamo negde, nego da se i ona proizvodi i učvršćuje. Ni put do ove/ovoga nije nepoznat. Dijalog i kompromis. U tom smislu, čak ni sve štete koje su u tom pogledu već učinjene, ne znače da se iz aktuelnog crnogorsko-emiratskog paketa, iskrenim dijalogom i kompromisom, vladavinom prava, antikorupcijom, transparentnošću i kompetentnošću, ne može doći do istine opšteg interesa.

Milan POPOVIĆ

Komentari

ALTERVIZIJA

Nepravda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haos i nasilje

 

 

Zahvaljujući izuzetnom razvoju nauke, tehnike i tehnologije u poslednjih nekoliko decenija i vekova, čovek je danas u mogućnosti da obezbedi opšte blagostanje za sve pripadnike svoje vrste. Ali se to ne događa zbog ekstremno nepravednog ultrakapitalističkog sistema proizvodnje i raspodele. O kojoj ne govore samo brojne društvene teorije, nego i najegzaktnije statistike najvećih naučnika našeg vremena. Posebno ona Tome Piketija, koja jasno i nedvosmisleno pokazuje da se jaz između jednog odnosno deset procenata najbogatijih, i devedeset devet odnosno devedeset procenata ostalih, u poslednjih trideset godina, ne samo ekstremno povećao, nego i da je to povećanje veće nego što je bilo ikada, u nekih trideset godina, u poslednjih trista godina.

Ali se naš problem ovde ne završava. Zbog toga što ekstremno nepravedna koncentracija društvenog bogatstva ide ruku pod ruku sa ekstremno nepravednom koncentracijom društvene moći. Pa onda ova i ovakva moć, sve ovo lažno prikazuje, kao sasvim normalno, zaluženo i pravedno. Ultrakapitaliste i njihove takozvane tehno-oligarhe kao ingeniozne umove i kreatore, a ne kao beskrupulozne eksploatatore i predatore. Donalda Trampa kao vrhovnog, a Ilona Maska kao tehno genija, a ne, i jednog i drugog, i sve njima bliske, kao puke alate ultrakapitalizma. Pa se tako, na ekstremnu nepravdu, direktno nadovezuje ekstremna laž ovog sistema.

A da vidite da je ovde reč o ekstremnoj laži i nepravdi, a ne istini i pravdi, ne morate biti genij. Dovoljno je da sebi postavite nekoliko jednostavnih pitanja. I da napravite nekoliko isto tako jednostavnih komparacija. Najpre pitanja. Po kojem je to ekonomskom čudu ili kreativnosti poznat Donald Tramp? Koje su to njegove kreativne „transakcije“? Naravno, ukoliko tu ne računamo prevare i pljačke. Slično Ilon Mask? A onda i komparacije. Dovoljno je da se ova dvojica i njima slični ultrakapitalisti i tehno-oligarsi, i njihova beskonačna i zaglušujuća narcisoidnost, samopromocija i laž, uporede sa istinom i žrtvom, stvarno najvećih, i za naučni i tehnološki progres ljudskog roda najzaslužnijih. Od Sokrata, i njegove čaše otrova, preko Đordana Bruna, i njegove lomače, do Nikole Tesle, i njegove poznate životne askeze.

Stvari su prilično pa i sasvim očigledne i jasne. I ideje za popravku stvari isto tako. Jedna od najboljih takvih je „tehnološka renta“ Janisa Varufakisa. Ideja da svi današnji preduzetnici, a posebno ultakapitalisti, već na samom početku svoje delatnosti, u predistributivnoj fazi, uplaćuju ovu rentu u opštedruštvene fondove, za finansiranje zdravstva i obrazovanja novih generacija. I da se tako, makar i zakasnelo, vrati makar deo onog duga, najzaslužnijim i najvećim, od Sokrata, preko Đordana Bruna, do Nikole Tesle i ostalih. A istovremeno, ekstremno nepravedni sistem ultrakapitalizma, transformiše u koliko-toliko pravedni ekonomski i socijalni sistem.

I tako čitav svet spasi od preteće nuklearno-ekološke apokalipse. Ali je problem i ovde u tome što ultrakapitalisti, trampovci i ostali, imaju monopol i nad sredstvima ove apokalipse, i što taj monopol očigledno koriste za svoje privatne, a ne za opšte društvene interese. Pa se tako sve ovo pretvara u noćnu moru aktuelne i sve više preteće nepravde, haosa i nasilja. Koje može da dovede i do kraja čoveka kao vrste.

A sve ovo, najkraće i najbolje sažima, borbena parola običnih građana, koju sam prvi put čuo u SAD, početkom 1990-ih. „No Justice No Peace“ (Ako nema pravde, ne može biti ni mira). Berni Sanders, Aleksandra Oktavija Kortez i Zohran Mamdani, oni su koji u ovoj zemlji danas nastavljaju i predvode ovu borbenu tradiciju. Oni i njima bliski, u toj zemlji i čitavom svetu, pa i u našoj maloj i jedinoj, jedini su koji mogu/možemo da zaustave/zaustavimo apokaliptički kapitalizam i apokalipsu.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

ALTERVIZIJA

Neizvjesnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Između utopije i apokalipse

 

Najveći paradoks našeg vremena, jeste u tome, što je, zahvaljujući progresu u razvoju nauke i tehnologije, čovek danas, prvi put u svojoj istoriji, u mogućnosti da ostvari opšte blagostanje za sve ljude na planeti, ali on ovu mogućnost, na žalost, ne ostvaruje, zbog toga što to nije interes ekstremnih ultrakapitalista i moćnika na vlasti. Nego je njihov jedini interes, očuvanje njihove ekstremne moći, pljačke i plena. Svim, pa i apokaliptičkim sredstvima. Nuklearnim i drugim oružjima za masovno uništavanje. I ekološkom destrukcijom. Rečju, nuklearno-ekološkom, a ne biblijskom apokalipsom.

Pa je zbog toga, najveći paradoks našeg vremena, istovremeno, i najveća neizvesnost našeg vremena. Opšte blagostanje za sve ljude na planeti ili nuklearno-ekološka apokalipsa. I nestanak čoveka kao vrste. Ili, sportskim rečnikom rečeno, mrtva trka između utopije i apokalipse. I, uzgred, ova mrtva trka, možda najbolje svedoči, o svoj promenljivosti, ljudskih vremena i mnjenja. U svoj onoj pobedničkoj euforiji, poslednje decenije prošlog veka, negativan predznak, imale su i utopija, kao nemoguća, i apokalipsa, kao preterana. A danas je ona prva postala moguća i pozitivna, a ova druga ostala negativna, ali ni malo preterana.

A da bi sve ovo dobro razumeli, moramo znati, da su i najveći paradoks, i najveća neizvesnost našeg vremena, došli iz najveće kontradikcije čoveka kao vrste. Iz činjenice, da čovek kao vrsta, po svojoj prirodi, nije ni samo dobar, ni samo zao, nego da u sebi ima potencijala, i za jedno i za drugo. A ovo, opet, znamo ne iz bilo koje teorije ili dogme, nego iz istorije. U kojoj se nebrojeno puta pokazalo, da čovek ima potencijala, i za vrhove svetlosti, dobra i empatije, i za ponore tame, zla i nasilja. Te da se zbog toga, sa ovom vrstom njegovog endemskog dualizma, mora uvek računati.

A najčešće se ne računa. Nego se računa sa ovom ili onom vrstom dogmatizma. O čoveku kao uvek dobrom. Ili o čoveku kao uvek zlom. A da bi se izbeglo ovo, kao i konfuzija, koja obično prati panične prelaze iz jednog u drugo, sintetičku svest o onoj dualnoj ljudskoj prirodi i istoriji, treba dopuniti, i analitičkim uvidom, u dve različite, mada povezane, komponente i dinamike čovekovog bića. Prvoj, naučno-tehnološkoj, i drugoj, moralno-političkoj. Prvoj, koja je, videli smo, ne samo progresivna, nego, u ovoj progresivnost, čak i eksponencijalna. I drugoj, koja je, na žalost, spora, veoma spora, ako ne i regresivna.

Kraj prve četvrtine XXI veka, krajnje je vreme za osvešćivanje. I za borbu. Za blagostanje. Protiv apokalipse. Posebno zbog toga što je, od 1945., kada je prvi put upotrebljena nuklearna bomba, i od 1989., kada je prestala kakva-takva hladno-ratovska kontrola dve najveće sile nad ovim oružjem, nuklearno-ekološka apokalipsa postala svakodnevna pretnja. A alternativa i levica XX veka, državni kapitalizam, etatizam i socijal-demokratija, potrošeni, oslabljeni i kompromitovani. Na primeru SAD, mada je sličnost sa drugim zemljama velika, ovo je najbolje pokazao, Norman Solomon u svojoj izvanrednoj knjizi The Blue Road to Trump Hell iz 2025.

Upravo zbog mračnih i opasnih vremena u kojim živimo, ovu kratku kolumnu, završiću sa još jednim pozitivnim primerom. Koji čuva i razvija tradiciju vekovnih borbi za onu pozitivnu utopiju. Za opštu dobrobit i blagostanje za sve ljude na planeti. Reč je o BIEN odnosno Basic Income Earth Network, inicijativi koja je pokrenuta još danas dalekih 1980-ih, od strane hrišćanskih odnosno katoličkih socijalista u Belgiji, ali koja je, od tada do danas, postala jedna od najboljih alternativnih i progresivnih, globalnih mreža i akcija. Koju zainteresovani mogu naći i na njenoj digitalnoj adresi: basicincome.org.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

ALTERVIZIJA

Vrhovi i ponori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dvije najbolje i dvije najgore stvari u našoj maloj i jedinoj u posljednjih trideset sedam godina

 

 

Svaki izbor je delom subjektivan, delom objektivan. Tako je i sa izborom koji donosi ova kolumna. Pri tome, skrećem pažnju samo na dve važne činjenice. Prvo, autor ove kolumne je već sedamdeset jedan plus, dakle dugo i dobro pamti. I drugo, ovaj izbor napravljen je pod neposrednim uticajem velikih ubrzavanja i zgušnjavanja vremena, koja su se dogodila u poslednjih nekoliko godina i meseci.

Počeću sa dve najbolje stvari. Dve najbolje stvari, koje su se u poslednjih trideset sedam godina, od prvih obnovljenih višestranačkih izbora do danas, 1990 – 2027. dogodile u Crnoj Gori, jesu dva političko-pravna akta Skupštine Crne Gore, i to Rezolucija o građanskom miru, doneta i bukvalno pod bombama NATO pakta, 26. marta 1999. i Sporazum o promenama Ustava i integraciji Crne Gore u EU, usvojen 7. jula 2026.

I Rezolucija iz 1999. i Sporazum iz 2026. doneti su konsenzusom (skoro) svih subjekata i poslanika Skupštine Crne Gore, a to se, u našoj, vekovima šizmatičnoj, ali maloj i jedinoj, u tako značajnim stvarima, toliko retko događa. Zbog toga, ovaj svoj izbor, opširnije neću obrazlagati.

Možda još samo jedno malo potpitanje. Zar antiratni indipendizam 1990-ih, krunisan obnovom državne nezavisnosti 21. maja 2006. nije zaslužio da se nađe ispred, ili makar zajedno sa dva navedena akta Skupštine Crne Gore? Naravno da je zaslužio. Ali, da bi došao na sam vrh, mora da ispuni još jedan uslov. Unutrašnji konsenzus. Kojeg negativna hemija i koprodukcija dve mafiokratije, one Mila Đukanovića, i one Aleksandra Vučića, još uvek onemogućavaju. A do kada će tako, još uvek ne znamo.

A dve najgore stvari u Crnoj Gori, u poslednjih trideset sedam godina, nadovezuju se upravo na ovo poslednje. Prva najgora stvar je činjenica, da je u najgorim, ratnim 1990-im, većina u našoj maloj i jedinoj, fanatično sledila najgore, Slobodana Miloševića i njemu slične. Druga najgora stvar je činjenica, da jedan deo naših, najgore u regionu i svetu, sledi i dan danas. U regionu, dve rečene mafiokratije, u svetu, Donalda Trampa, globalizovanog Slobodana Miloševića. Kakav izbor. Uvek sa najgorima. Samo zbog toga što su najgori često i najmoćniji.

Srećom, istorija nikada nije, ni samo ponavljanje, ni samo promena, nego uvek neka njihova složena kombinacija. U našoj tridesetsedmogodišnjoj priči, ponavljanje je podrška najmoćnijima i najgorima. A šta je promena, i kakva, na bolje, ili na gore?

Odgovor na ovo pitanje ima dva različita, mada povezana elementa. Prvi se tiče naše male i jedine, drugi čitavog sveta. Kada je reč o našoj maloj i jedinoj, tu stvari stoje bolje nego što su stojale pre trideset godina. Zbog toga što, uprkos svemu, sledbenika najgorih, u našoj maloj i jedinoj, danas, 2027, ipak, ima manje, čak mnogo manje, nego što ih je bilo paklenih 1990-ih. Imajući na umu onaj (skoro) konsenzus, onih 71, od 74 prisutnih, od ukupno 81 poslanika Skupštine Crne Gore, onog istorijskog Sporazuma, od 7. jula 2026, sledbenici najgorih su danas, kod nas, pre egzotična manjina, nego ozbiljna politička snaga.

No, da li će tako i ostati, u današnjem, sve više globalizovanom svetu, više zavisi od ovog sveta, nego od naše male i jedine. A u ovom svetu stvari ne stoje najbolje. Na samoj polovini drugog mandata, najgoreg ikada presednika SAD, onog našeg i svetskog, globalizovanog Slobodana Milioševića, Donalda Trampa dakle, stvari su i dalje krajnje neizvesne i otvorene. Za novi fašizam. I za nuklearno-ekološku apokalipsu. Za našu malu i jedinu. I za čitav svet. A to je valjda dovoljan razlog. Za produženi otpor i borbu do kraja. Za spas naše male i jedine i spas čitavog sveta.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo