PARTITURA HERCEGOVINE: Zajednička simfonija Osmana Pirije i Admira Rahimića

Dok su drugi vidjeli nemogućnost, Osman Pirija je u kamenu čitao ekonomsku partituru. Hepok za njega nije bio firma, već sudar slike i ideje. Sudar zemlje i vizije. Admir Rahimić došao je tiše, ali jednako odlučno. Planinu je pretvorio u obradivu zemlju strpljenjem. Masline su rasle sporo, meditativno, kao rečenice u romanu koji ne želi završiti

Da je netko snimao film o Osmanu Piriji, snimao bi ga dugim, sporim planovima u kojima zemlja diše sporije od čovjeka. Kamera bi klizila preko hercegovačkog kamena kao preko lica starog radnika. Bez patetike. Samo svjetlo i prašina.

Osman bi stajao u kadru, ruke iza leđa, kao čovjek koji zna da povijest nije sudbina nego projekt. Dok su drugi vidjeli nemogućnost, on je u kamenu čitao ekonomsku partituru. Hepok za njega  nije bila  firma, bio je montaža. Sudar slike i ideje. Sudar zemlje i vizije.

Vinogradi su se širili aristokratski, sporo, s osjećajem da povijest kruži, ali da čovjek ipak može intervenirati. Svaka loza bila je pobuna protiv entropije. Svaki trs dokaz da i krš može imati biografiju.

Osman je govorio da je tržište kao jazz, improvizacija u okviru strukture. Dok bi saksofon rastao prema nebu, loza bi rasla prema suncu. U toj paraleli između tona i grozda krila se njegova filozofija: red i sloboda nisu neprijatelji.

U radničkim večerima svirao je jazz, a vinogradi su disali kao veliki orkestar. Ekonomija je za njega bila etika. Ako možeš nahraniti zemlju, nahranit će i ona tebe.

Admir Rahimić došao je tiše, ali jednako odlučno. Ako je Osman širio ravnicu, Admir je počeo penjati planinu. Brda iznad Gabele stajala su tvrdoglava, kao stari profesor koji ne priznaje nove škole mišljenja.

Admir ih je gledao i vidio terase. Vidio je masline kako se penju uz padine poput dugih filozofskih rečenica. Stotine duluma maslina nisu nastale slučajno. Nastale su iz uvjerenja da priroda nije protivnik, nego sugovornik.

Planinu je pretvorio u obradivu zemlju strpljenjem. Kamen po kamen. Terasa po terasa. Masline su rasle sporo, meditativno, kao rečenice u romanu koji ne želi završiti.

U sumrak, kada se vjetar spušta niz padine i dotakne i lozu i maslinu, čini se kao da razgovaraju. Kao duet saksofona i klavira. Kao dijalog između prošlosti i budućnosti.

Osman je bio epski pjesnik ekonomije.Admir je lirski pjesnik pejzaža. Jedan je naučio zemlju da diše horizontalno.Drugi ju je naučio da se penje.Hercegovina pod njima nije samo geografska oznaka. Ona je orkestar. Jedan dirigira vinogradima, drugi maslinama. Jedan svira legato, drugi staccato. Čuda se ne događaju.  Čuda se sade.

Da su njih dvojica slikari, Osman bi bio Caravaggio krša ,svjetlo koje pada brutalno, bez kompromisa, razotkrivajući teksturu kamena kao lice starog revolucionara.
Admir bi bio impresionist Mediterana — masline pod njegovim rukama podsjećaju na poteze kista Claudea Moneta, gdje svjetlo nije samo osvjetljenje nego supstanca.

U hercegovačkom podnevu ima nečeg od Vincenta van Gogha, nebo titra, zemlja pulsira, a čempresi stoje kao tamne misli u pejzažu.
Vinogradi su široki potezi, gotovo renesansni u proporciji, dok su maslinici terasa nad terasom poput kubističke kompozicije koja se penje prema svjetlu.

Hercegovina pod njima nije samo agrarni prostor — ona je galerija na otvorenom.Svaki trs je vertikalna linija.Svaka maslina kružna meditacija.

Ako vinogradi imaju tonalitet, onda su u molu. duboki, baritonski, poput simfonija Gustava Mahlera.Ako masline imaju ritam, onda je to sporiji andante, gotovo minimalistički, kao kompozicije Arva Pärta.

U sumrak bi se nad ravnicom mogla čuti Deveta simfonija Ludwiga van Beethovena, dok bi se nad brdima maslina širio Bachov preludij, precizan kao njemačka filozofska rečenica.

A negdje između, u toplini hercegovačke večeri, zazvučao bi i sevdah — tiha, balkanska  ontologija  bola i ljepote.Jer bez emocije nema ni ekonomije.Bez ritma nema ni rasta.

Osman je gradio orkestar loze.Admir dirigira tišinom masline.
Jedan u forteu.Drugi u pianissimu. I zajedno  partitura Hercegovine.

Spoj ekonomije i duha

Osman Pirija bio je jedan od ključnih ljudi iza razvoja mostarskog poljoprivrednog giganta Hepok, firme koja je u socijalističkoj Jugoslaviji predstavljala simbol hercegovačkog ekonomskog čuda.Hepok je okupljao vinograde, voćnjake i prerađivačke pogone, zapošljavao hiljade ljudi i izvozio vino i voće širom svijeta.

Rat i tranzicija devedesetih godina razorili su taj sistem, a s njim i ekonomski identiteta grada.

U toj priči se pojavljuje i Admir Rahimić,  poduzetnik iz Njemačke,koji kupuje Hepok koji je uništen i obnavlja ga,intelektualac koji promišlja sudbinu Mostara i Hercegovine kroz filozofiju, ekonomiju i kulturu. Čovjek koji je uspio pomiriti kapitalizam i humanizam.

Rahimić često ističe da je primjer Hepoka dokaz kako su znanje i vizija važniji od puke politike. Dok je Pirija bio čovjek prakse i organizacije, Rahimić predstavlja glas savjesti i kritičkog mišljenja o tome šta smo izgubili.

Zajedno, u simboličkom smislu, oni predstavljaju spoj rada i ideje  ekonomije i duha koji  nosi Hercegovinu.

Ivan MARIĆ