Povežite se sa nama

ALTERVIZIJA

Polarizacije

Objavljeno prije

na

Klasne i identitetske

 

 

Ne samo Crna Gora, nego i čitav svet, plamte od opasnih polarizacija. Klasnih i identitetskih. Pri tome se ove druge, najčešće zloupotrebljavaju, tako što se koriste kao sredstvo za prikrivanje i potiskivanje onih prvih. Ali, da odmah kažem i to, mnogi kritičari identitetskih, to jest nacionalnih, verskih, rodnih i sličnih pripadnosti, greše kada za te pripadnosti kažu, da nisu toliko važne. Naprotiv, da nisu toliko važne, ne bi se ni mogle toliko zloupotrebljavati.

A koliko su velike, ekstremne i opasne razmere, prikrivanja i potiskivanja klasnih polarizacija, putem zloupotrebe identitetskih polarizacija, najbolje govore relevantne statistike najvećih naučnika našeg vremena. U ovoj kolumni, navešću samo četiri takve. Reč je o dugim, ne samo višegodišnjim, nego i višedecenijskim, pa i viševekovnim statistikama, ekonomskih, socijalnih i klasnih polarizacija, između jedan/deset procenata najbogatijih, na jednoj, i devedesetdevet/devedeset procenata ostalih, na drugoj strani. Koje su, u proteklih deset i više godina, sakupili, obradili i objavili Džozef Stiglic, Toma Piketi, Janis Varufakis i Branko Milanović. Najveći naučnici našeg vremena.

Za temu ove kolumne, ovo poslednje je najvažnije. Nije, dakle, reč o anonimusima ili lunaticima sa digitalnih mreža, nego, ponoviću još jednom, o najvećim naučnicima našeg vremena. A njihovi statistički i ekonomski nalazi su krajnje alarmantni. Posebno onaj Tome Piketija, da je, u poslednjih trideset godina, dakle upravo u vremenu uspona i sloma takozvanog neoliberalnog sistema, jaz između onih jedan/deset i onih devedesetdevet/devedeset procenata, ekstremno i opasno povećan. Više nego u bilo kojih drugih trideset godina, u poslednjih trista godina.

A kakva je, na sve ovo, reakcija vladajućih krugova, mejnstrim nauke i dvorskih medija? Uglavnom ignorisanje, zaobilaženje i ćutanje. Uz istovremenu buku i bes, koji se rezervišu za one druge, identitetske polarizacije.

Trampizam, u SAD, ali i u svetu, pa i u našoj maloj i jedinoj, najkraće je ime, za ovu ekstremno opasnu zloupotrebu. Ili, to može i tako da se kaže, za ovu, na žalost, uspešnu, čak veoma uspešnu upotrebu identitetskih polarizacija, za potrebe prikrivanja i potiskivanja klasnih polarizacija, od strane onih jedan/deset procenata najbogatijih. Donald Tramp je samo njihov glavni izvođač i zabavljač. Njihov rijeliti šou broj jedan. Mada ni to samo, nije ni malo malo.

Ali, koliko god da nije ni malo malo, nije ni ono glavno. Ono glavno, najdublje i najznačajnije, to je sistem, kojeg su svi oni samo deo. Sistem ulatrakapitalizma. Sa najmanje tri istorijska i sistemska ultra. Ultramonopolistički, ultradesničarski i ultrapozni kapitalizam.

Od otkrića i prve upotrebe nuklearne bombe 1945., međutim, ovaj sistem postao je i apokaliptički opasan. Apokaliptički kapitalizam. A akutna i svakodnevna apokaliptička pretnja, ovaj sistem postao je od početka drugog mandata Donalda Trampa.

Na sve prethodno, nadovezuje se još jedna stvar. Koja nuklearno-ekološku apokalipsu čini još opasnijom. To je nivo svesti odnosno nesvesti, ne samo onog jednog procenta najbogatijih i najmoćnijih, koji su, na čelu sa svojim rijeliti šou brojem jedan, očigledno, potpuno opijeni i obnevideli od pljačke i plena, nego i velikog broja svih ostalih. Zbog toga je osvešćivanje što većeg broja ljudi, o najvećoj opasnosti, koju svakodnevno širi apokaliptički kapitalizam, prvi uslov i korak, za izlazak iz zone apokalipse. Zbog toga se ono o proleterima svih zemalja, danas mora ažurirati, u Ljudi svih zemalja, ujedinite se!

Milan POPOVIĆ

Komentari

ALTERVIZIJA

Nepravda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haos i nasilje

 

 

Zahvaljujući izuzetnom razvoju nauke, tehnike i tehnologije u poslednjih nekoliko decenija i vekova, čovek je danas u mogućnosti da obezbedi opšte blagostanje za sve pripadnike svoje vrste. Ali se to ne događa zbog ekstremno nepravednog ultrakapitalističkog sistema proizvodnje i raspodele. O kojoj ne govore samo brojne društvene teorije, nego i najegzaktnije statistike najvećih naučnika našeg vremena. Posebno ona Tome Piketija, koja jasno i nedvosmisleno pokazuje da se jaz između jednog odnosno deset procenata najbogatijih, i devedeset devet odnosno devedeset procenata ostalih, u poslednjih trideset godina, ne samo ekstremno povećao, nego i da je to povećanje veće nego što je bilo ikada, u nekih trideset godina, u poslednjih trista godina.

Ali se naš problem ovde ne završava. Zbog toga što ekstremno nepravedna koncentracija društvenog bogatstva ide ruku pod ruku sa ekstremno nepravednom koncentracijom društvene moći. Pa onda ova i ovakva moć, sve ovo lažno prikazuje, kao sasvim normalno, zaluženo i pravedno. Ultrakapitaliste i njihove takozvane tehno-oligarhe kao ingeniozne umove i kreatore, a ne kao beskrupulozne eksploatatore i predatore. Donalda Trampa kao vrhovnog, a Ilona Maska kao tehno genija, a ne, i jednog i drugog, i sve njima bliske, kao puke alate ultrakapitalizma. Pa se tako, na ekstremnu nepravdu, direktno nadovezuje ekstremna laž ovog sistema.

A da vidite da je ovde reč o ekstremnoj laži i nepravdi, a ne istini i pravdi, ne morate biti genij. Dovoljno je da sebi postavite nekoliko jednostavnih pitanja. I da napravite nekoliko isto tako jednostavnih komparacija. Najpre pitanja. Po kojem je to ekonomskom čudu ili kreativnosti poznat Donald Tramp? Koje su to njegove kreativne „transakcije“? Naravno, ukoliko tu ne računamo prevare i pljačke. Slično Ilon Mask? A onda i komparacije. Dovoljno je da se ova dvojica i njima slični ultrakapitalisti i tehno-oligarsi, i njihova beskonačna i zaglušujuća narcisoidnost, samopromocija i laž, uporede sa istinom i žrtvom, stvarno najvećih, i za naučni i tehnološki progres ljudskog roda najzaslužnijih. Od Sokrata, i njegove čaše otrova, preko Đordana Bruna, i njegove lomače, do Nikole Tesle, i njegove poznate životne askeze.

Stvari su prilično pa i sasvim očigledne i jasne. I ideje za popravku stvari isto tako. Jedna od najboljih takvih je „tehnološka renta“ Janisa Varufakisa. Ideja da svi današnji preduzetnici, a posebno ultakapitalisti, već na samom početku svoje delatnosti, u predistributivnoj fazi, uplaćuju ovu rentu u opštedruštvene fondove, za finansiranje zdravstva i obrazovanja novih generacija. I da se tako, makar i zakasnelo, vrati makar deo onog duga, najzaslužnijim i najvećim, od Sokrata, preko Đordana Bruna, do Nikole Tesle i ostalih. A istovremeno, ekstremno nepravedni sistem ultrakapitalizma, transformiše u koliko-toliko pravedni ekonomski i socijalni sistem.

I tako čitav svet spasi od preteće nuklearno-ekološke apokalipse. Ali je problem i ovde u tome što ultrakapitalisti, trampovci i ostali, imaju monopol i nad sredstvima ove apokalipse, i što taj monopol očigledno koriste za svoje privatne, a ne za opšte društvene interese. Pa se tako sve ovo pretvara u noćnu moru aktuelne i sve više preteće nepravde, haosa i nasilja. Koje može da dovede i do kraja čoveka kao vrste.

A sve ovo, najkraće i najbolje sažima, borbena parola običnih građana, koju sam prvi put čuo u SAD, početkom 1990-ih. „No Justice No Peace“ (Ako nema pravde, ne može biti ni mira). Berni Sanders, Aleksandra Oktavija Kortez i Zohran Mamdani, oni su koji u ovoj zemlji danas nastavljaju i predvode ovu borbenu tradiciju. Oni i njima bliski, u toj zemlji i čitavom svetu, pa i u našoj maloj i jedinoj, jedini su koji mogu/možemo da zaustave/zaustavimo apokaliptički kapitalizam i apokalipsu.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

ALTERVIZIJA

Neizvjesnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Između utopije i apokalipse

 

Najveći paradoks našeg vremena, jeste u tome, što je, zahvaljujući progresu u razvoju nauke i tehnologije, čovek danas, prvi put u svojoj istoriji, u mogućnosti da ostvari opšte blagostanje za sve ljude na planeti, ali on ovu mogućnost, na žalost, ne ostvaruje, zbog toga što to nije interes ekstremnih ultrakapitalista i moćnika na vlasti. Nego je njihov jedini interes, očuvanje njihove ekstremne moći, pljačke i plena. Svim, pa i apokaliptičkim sredstvima. Nuklearnim i drugim oružjima za masovno uništavanje. I ekološkom destrukcijom. Rečju, nuklearno-ekološkom, a ne biblijskom apokalipsom.

Pa je zbog toga, najveći paradoks našeg vremena, istovremeno, i najveća neizvesnost našeg vremena. Opšte blagostanje za sve ljude na planeti ili nuklearno-ekološka apokalipsa. I nestanak čoveka kao vrste. Ili, sportskim rečnikom rečeno, mrtva trka između utopije i apokalipse. I, uzgred, ova mrtva trka, možda najbolje svedoči, o svoj promenljivosti, ljudskih vremena i mnjenja. U svoj onoj pobedničkoj euforiji, poslednje decenije prošlog veka, negativan predznak, imale su i utopija, kao nemoguća, i apokalipsa, kao preterana. A danas je ona prva postala moguća i pozitivna, a ova druga ostala negativna, ali ni malo preterana.

A da bi sve ovo dobro razumeli, moramo znati, da su i najveći paradoks, i najveća neizvesnost našeg vremena, došli iz najveće kontradikcije čoveka kao vrste. Iz činjenice, da čovek kao vrsta, po svojoj prirodi, nije ni samo dobar, ni samo zao, nego da u sebi ima potencijala, i za jedno i za drugo. A ovo, opet, znamo ne iz bilo koje teorije ili dogme, nego iz istorije. U kojoj se nebrojeno puta pokazalo, da čovek ima potencijala, i za vrhove svetlosti, dobra i empatije, i za ponore tame, zla i nasilja. Te da se zbog toga, sa ovom vrstom njegovog endemskog dualizma, mora uvek računati.

A najčešće se ne računa. Nego se računa sa ovom ili onom vrstom dogmatizma. O čoveku kao uvek dobrom. Ili o čoveku kao uvek zlom. A da bi se izbeglo ovo, kao i konfuzija, koja obično prati panične prelaze iz jednog u drugo, sintetičku svest o onoj dualnoj ljudskoj prirodi i istoriji, treba dopuniti, i analitičkim uvidom, u dve različite, mada povezane, komponente i dinamike čovekovog bića. Prvoj, naučno-tehnološkoj, i drugoj, moralno-političkoj. Prvoj, koja je, videli smo, ne samo progresivna, nego, u ovoj progresivnost, čak i eksponencijalna. I drugoj, koja je, na žalost, spora, veoma spora, ako ne i regresivna.

Kraj prve četvrtine XXI veka, krajnje je vreme za osvešćivanje. I za borbu. Za blagostanje. Protiv apokalipse. Posebno zbog toga što je, od 1945., kada je prvi put upotrebljena nuklearna bomba, i od 1989., kada je prestala kakva-takva hladno-ratovska kontrola dve najveće sile nad ovim oružjem, nuklearno-ekološka apokalipsa postala svakodnevna pretnja. A alternativa i levica XX veka, državni kapitalizam, etatizam i socijal-demokratija, potrošeni, oslabljeni i kompromitovani. Na primeru SAD, mada je sličnost sa drugim zemljama velika, ovo je najbolje pokazao, Norman Solomon u svojoj izvanrednoj knjizi The Blue Road to Trump Hell iz 2025.

Upravo zbog mračnih i opasnih vremena u kojim živimo, ovu kratku kolumnu, završiću sa još jednim pozitivnim primerom. Koji čuva i razvija tradiciju vekovnih borbi za onu pozitivnu utopiju. Za opštu dobrobit i blagostanje za sve ljude na planeti. Reč je o BIEN odnosno Basic Income Earth Network, inicijativi koja je pokrenuta još danas dalekih 1980-ih, od strane hrišćanskih odnosno katoličkih socijalista u Belgiji, ali koja je, od tada do danas, postala jedna od najboljih alternativnih i progresivnih, globalnih mreža i akcija. Koju zainteresovani mogu naći i na njenoj digitalnoj adresi: basicincome.org.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

ALTERVIZIJA

Vrhovi i ponori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dvije najbolje i dvije najgore stvari u našoj maloj i jedinoj u posljednjih trideset sedam godina

 

 

Svaki izbor je delom subjektivan, delom objektivan. Tako je i sa izborom koji donosi ova kolumna. Pri tome, skrećem pažnju samo na dve važne činjenice. Prvo, autor ove kolumne je već sedamdeset jedan plus, dakle dugo i dobro pamti. I drugo, ovaj izbor napravljen je pod neposrednim uticajem velikih ubrzavanja i zgušnjavanja vremena, koja su se dogodila u poslednjih nekoliko godina i meseci.

Počeću sa dve najbolje stvari. Dve najbolje stvari, koje su se u poslednjih trideset sedam godina, od prvih obnovljenih višestranačkih izbora do danas, 1990 – 2027. dogodile u Crnoj Gori, jesu dva političko-pravna akta Skupštine Crne Gore, i to Rezolucija o građanskom miru, doneta i bukvalno pod bombama NATO pakta, 26. marta 1999. i Sporazum o promenama Ustava i integraciji Crne Gore u EU, usvojen 7. jula 2026.

I Rezolucija iz 1999. i Sporazum iz 2026. doneti su konsenzusom (skoro) svih subjekata i poslanika Skupštine Crne Gore, a to se, u našoj, vekovima šizmatičnoj, ali maloj i jedinoj, u tako značajnim stvarima, toliko retko događa. Zbog toga, ovaj svoj izbor, opširnije neću obrazlagati.

Možda još samo jedno malo potpitanje. Zar antiratni indipendizam 1990-ih, krunisan obnovom državne nezavisnosti 21. maja 2006. nije zaslužio da se nađe ispred, ili makar zajedno sa dva navedena akta Skupštine Crne Gore? Naravno da je zaslužio. Ali, da bi došao na sam vrh, mora da ispuni još jedan uslov. Unutrašnji konsenzus. Kojeg negativna hemija i koprodukcija dve mafiokratije, one Mila Đukanovića, i one Aleksandra Vučića, još uvek onemogućavaju. A do kada će tako, još uvek ne znamo.

A dve najgore stvari u Crnoj Gori, u poslednjih trideset sedam godina, nadovezuju se upravo na ovo poslednje. Prva najgora stvar je činjenica, da je u najgorim, ratnim 1990-im, većina u našoj maloj i jedinoj, fanatično sledila najgore, Slobodana Miloševića i njemu slične. Druga najgora stvar je činjenica, da jedan deo naših, najgore u regionu i svetu, sledi i dan danas. U regionu, dve rečene mafiokratije, u svetu, Donalda Trampa, globalizovanog Slobodana Miloševića. Kakav izbor. Uvek sa najgorima. Samo zbog toga što su najgori često i najmoćniji.

Srećom, istorija nikada nije, ni samo ponavljanje, ni samo promena, nego uvek neka njihova složena kombinacija. U našoj tridesetsedmogodišnjoj priči, ponavljanje je podrška najmoćnijima i najgorima. A šta je promena, i kakva, na bolje, ili na gore?

Odgovor na ovo pitanje ima dva različita, mada povezana elementa. Prvi se tiče naše male i jedine, drugi čitavog sveta. Kada je reč o našoj maloj i jedinoj, tu stvari stoje bolje nego što su stojale pre trideset godina. Zbog toga što, uprkos svemu, sledbenika najgorih, u našoj maloj i jedinoj, danas, 2027, ipak, ima manje, čak mnogo manje, nego što ih je bilo paklenih 1990-ih. Imajući na umu onaj (skoro) konsenzus, onih 71, od 74 prisutnih, od ukupno 81 poslanika Skupštine Crne Gore, onog istorijskog Sporazuma, od 7. jula 2026, sledbenici najgorih su danas, kod nas, pre egzotična manjina, nego ozbiljna politička snaga.

No, da li će tako i ostati, u današnjem, sve više globalizovanom svetu, više zavisi od ovog sveta, nego od naše male i jedine. A u ovom svetu stvari ne stoje najbolje. Na samoj polovini drugog mandata, najgoreg ikada presednika SAD, onog našeg i svetskog, globalizovanog Slobodana Milioševića, Donalda Trampa dakle, stvari su i dalje krajnje neizvesne i otvorene. Za novi fašizam. I za nuklearno-ekološku apokalipsu. Za našu malu i jedinu. I za čitav svet. A to je valjda dovoljan razlog. Za produženi otpor i borbu do kraja. Za spas naše male i jedine i spas čitavog sveta.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo