Kad alternativa pogubi kompas – vođa i kada gubi dobija. Rezultati izbora to najbolje pokazuju. Kada se zbroje glasovi, opozicija je pobijedila i mogla je da formira vladu. Ali matematika i politika nijesu isto. Manjinske partije, iako su tokom kampanje nastupale sa opozicionom platformom, ostale su sa DPSDP-om. Pravdajući se, između ostalog, pričom o genocidu u Srebrenici. Kao da tokom genocida njihov partner nije stajao tik uz Miloševića u Vrhovnom savjetu odbrane. Kao da Đukanovićevo pravosuđe nije uradilo sve da zametne tragove odgovornih za deportacije i druge ratne zločine.
Očekivalo se da će makar u Nikšiću stvari ići lakše, da će se Demokratski front, SNP i Pozitivna odgovorno odnositi prema biračima koji su glasali za promjene. Onda je sve krenulo naopako. Kao da je u pozadini veliki majstor vukao konce.
Gotovo sve što su opozicionari radili nakon oktobarske pobjede, izuzimajući strpljenje Miodraga Lekića, išlo je u korist vlasti. Poslije više krugova dramatičnih pregovora, u atmosferi nepovjerenja, kulminirale su svađe, optuživanja i uslovljavanja preko medija i Facebooka. Sada se već pominju novi lokalni izbori. Na tim izborima pobjednik bi bio Đukanović. A gubitnik ona Crna Gora koja se zalaže za demokratsku smjenu vlasti. Ako propadne koalicija na lokalnom nivou, opoziciona politička klasa postaće odgovorna za katastrofalno stanje u društvu, saučesnik autokratskog režima.
Dio opozicije pokazuje da ne shvata kakva dramatična iskušenja čekaju Crnu Goru, kako je teška njena ekonomska situacija, kako su neophodne brze reforme i kako je sudbinski važna unutrašnja integracija zemlje. To su načinom na koji su glasali prepoznali birači. Ali, tokom nikšićkih pregovora nije bilo riječi o Željezari i kriminalu koji je pojeo Crnu Goru. Bilo je zato, u izobilju, himne, prebrojavanja na Srbe i Crnogorce, produbljivanja podjela… Baš ono što Đukanovića održava u sjedlu.
Tokom kampanje vođa je raspirivao crnogorski državni nacionalizam. Od svih velikih priča još mu je to ostalo. Kako kaže Danilo Kiš – biti nacionalista znači biti bez obaveze, možeš raditi svašta, a ne moraš odgovarati ni za šta. Ako se ogrneš ideologijom nacije i zastave, nije važno što si spržio zemlju, osiromašio mase i prebacio u svoje i ruke prijatelja društvena bogatstva.
Jasno je da Đukanoviću, nakon Dubrovnika i deportacija, Miloševića i Stanka Subotića, Kombinata i Prve ne preostaje ništa drugo do nacionalizam. Njega svaka normalnost ruši. Zato je on i jurio četnike ove jeseni po Crnoj Gori. Tek ćete vidjeti šta će da radi sada kada po sedmi put zasjedne u stolici premijera, a nema više većinsku podršku građana.
Opozicija, ako ima namjeru da mijenja sistem, mora na dnevni red da stavi prave teme. I, mora da se oslobodi i srpskog i crnogorskog nacionalizma, koji razaraju našu zemlju. Vidjeli smo šta je bilo devedesetih. Vidimo i kako se sada zbog interesa vođe i njegovih urušava ideja crnogorske države. Umjesto što se spori oko simbola, opozicija bi trebalo da sačini program reformi i platformu pomirenja, koja bi okupila i Crnogorce i Srbe i sve ostale.
Zašto je onda opozicija prihvatila Đukanovićevu igru, zašto od 14. oktobra isključivo koristi njegovu retoriku? I to, nakon kampanje u kojoj je Front napravio korak ka pomirenju, udružujući heterogene činioce, a Pozitivna insistirala na multikulturi i evropskim vrijednostima.
Začuđujuće, na Đukanovićevu identitetsku priču nakačila se prvo Pozitivna, koja je kao novi subjekt mogla da bude onaj most koji će spajati crnogorske obale, povezivati razlike. Pozitivna je obećavala nove ljude i nove teme – priču o razvoju i ekologiji… A onda se odjednom pretvorila u vatrenog čuvara himne i nezavisnosti Kosova. Na to je dio rukovodstva DF reagovao baš kako odgovara vlasti. Kao da nijesu shvatili da DF nije prost zbir Nove i PZP–a, već mnogo kompleksnija ideja, koja podrazumijeva obazriviji odnos prema svim temama koje nas dijele.
I sad smo tu gdje smo. Od razvoja događaja u Nikšiću zavisiće naš put – da li ćemo tonuti u diktaturu, ili će naopaki sistem početi da puca. Vidjećemo i da li su Pajović, Mandić i Medojević dorasli izazovu. Ili su samo dekor u vođinom ramu.
Milka TADIĆ – MIJOVIĆ