Povežite se sa nama

REGION

PORAZ GRAĐANSKIH IDEJA U SRBIJI: Lutanje po bespuću

Objavljeno prije

na

,,Sve ono što uradimo danas, to je Srbija za 20 godina”, poručio je nedavno premijer Aleksandar Vučić žiteljima države kojoj je stvarno na čelu. ,,Da me o Srbiji budućnosti, o Srbiji 2036, sljedeći put pitate za sto godina”.

Ove Vučićeve rečenice su iz autorskog teksta u Blicu. Njih je premijer izgleda svojeručno pisao, ukoliko je suditi po obilju rečenica koje su vrvjele od nejasnoća i dvosmislenosti. ,,Ovo samo Alfred Adler može da protumači”, prokomentarisao je jedan bloger, misleći na austrijskog psihoterapeuta i osnivača škole individualne psihologije. Drugi su uplašeno komentarisali: ,,Vučić ima namjeru da bude na istom mjestu još 20 godina. A šta tek s onim – da me pitate za sto godina”.

Adler po strani, strahovi mislećih Srba su opravdani. Kako danas izgleda opoziciona srbijanska scena, Vućić bi sa svojom Srpskom naprednom strankom mogao da vlada narednih 20, a možda i 100 godina. Na to slute koliko populističke i autokratske metode Vučićeve vladavine, toliko situacija u srpskoj opoziciji i odnos glavnih zapadnih država i Evropske unije prema režimu u Beogradu.

Najnoviji obeshrabrujući povod za opozicionu javnost su izbori u do prije četiri godine vladajućoj Demokratskoj stranci. DS je bila i ostala svojevrstan simbol ukupne opozicije u Srbiji. Poslije nadgornjavanja s vlastima Slobodana Miloševića tokom devedesetih, DS je bila predvodnik petooktobarskih promjena 2000. koje su Srbiju uvele u tranziciju k sistemu kapitalističke demokratije i tržišta. Od tada je DS učestvovala u svim najznačajnijim trenucima političkog života Srbije. Znatno je uticala i na pojedine političke partije sličnog profila u regionu.

Na putu do 2012, dajući šefa države ili vlade, DS je prerasla u masovnu partiju koja se na monopolu vlasti degenerisala, usavojila populističku retoriku, politiku koja je negirala osnovne principe i ideje na kojima je stranka osnovana, dodvoravajući se imaginarnom „prosječnom biraču” – neobrazovanom nacionalisti, sklonom korupciji. Autodestrukcija je DS dovela do poraza na predsjedničkim i parlamentarnim izborima, uz pomoć ,,bijelih listića” slobodnih intelektualaca, korifeja i zaštitnika liberalne demokratije.

Poslije gubitka vlasti 2012. došlo je do daljeg lutanja stranke, u nemogućnosti da preuzme odgovornost i očisti sopstvene redove. To je dodatno otežano sveopštom atmosferom linča, u kojoj novi režim sve članove i simpatizere DS, čak i novinare ili pojedince koji slobodno i kritički razmišljaju, proglašava za lopove i kriminalce.

Rezultati izbora 2012. i 2014. prikazali su razmjere poraza građanskih ideja u Srbiji, i povratak na velika vrata ljudi koji su bili kičma režima Slobodana Miloševića. Na posljednjim parlamentarnim izborima u aprilu ove godine DS je dobila šest odsto glasova, druga među opozicionim strankama.

DS je organizovala prve neposredne izbore više kandidata za svog predsjednika u nedjelju, 25. septembra. Na izbore u stranci koja je tvrdila da ima preko 200.000 članova, izašlo je tek oko 11.000. S oko 60 odsto glasova pobijedio je Dragan Šutanovac, dugogodišnji član DS koji je počeo kao tjelohranitelj Zorana Đinđića, a kasnije bio i ministar odbrane Srbije.

Uprkos svim posrtanjima, DS još simbolizuje građansko i demokratsko na srpskoj političkoj sceni. Posljednji unutarstranački izbori mogli bi da budu i labudova pjesma demokrata ukoliko novo rukovodstvo ne bude pokazalo da oporavlja i ponovo uzdiže stranku.

Na Šutanovcu, uzgred kumu Borisa Tadića i zetu popularnog pjevača narodnih pjesama Miroslava Ilića, je da konsoliduje svoju partijsku vojsku i iz četvorogodišnje političke defanzive krene u protivnapad. Sjenku na Šutanovčeve riječi da će se DS od sada „sabirati, a ne oduzimati”, kao i da će se novi predsjednik partije potruditi da svi protivkandidati dobiju adekvatno mjesto u stranci, bacio je i tvit Zorana Lutovca. Lutovac je još u izbornom danu na društvenoj mreži naveo da su „lobi listići za one koji su zalutali u DS”, što su komentatori protumačili kao njegovo ukazivanje na neregularnosti u neposrednom glasanju za lidera i potpredsjednike stranke.

Jeste da se za svaki dosadašnji talas osipanja tvrdilo da će biti posljednji za DS – pa nije. No, jednom će to svakako biti, ukoliko demokrate nastave da se dijele dosadašnjim tempom, sa sve kraćim „periodom poluraspada”, to jest sa sve učestalijom promjenom lidera.

Nakon unutarstranačkih izbora pitanje je da li ima ikakve šanse da se DS rekonstruiše kao stožer neka6kve građanske ili ljevičarske politike kakva trenutno ne postoji u Srbiji. Ili će, pod teretom sopstvenih zabluda, završiti u ropotarnici istorije.

Ima mišljenja da je izbor Dragana Šutanovca za predsjednika DS vrhunac političkog autizma grupe građana u stranci, koja će možda uspijevati da zadrži neke lične privilegije, plivajući na ivici cenzusa, ali teško da će se u doglednoj budućnosti transformisati u nekakav stožer opozicije Vučiću.

Da bi to postali, kritičari izbora Šutanovca sugerišu teme nove platforme koju bi DS mogla da ponudi građanima, a to su, između ostalog – kritički odnos prema nacionalističkoj ideologiji koja je dovela do kraha 1990; pravljenje jasnog otklona prema politici koja toleriše korupciju i partijsko zapošljavanje i isključivanje iz stranke svih koji su zloupotrijebili političke pozicije da se obogate dok je DS bila na vlasti; novi kadrovi – ali samo oni koji mogu da donesu u DS svoj integritet, svoje znanje i razumijevanje političkog trenutka u svijetu i u Srbiji; definisanje toga šta zapravo znači „evropski put” za Srbiju danas – više nije pitanje da li Srbija želi u EU, nego kakvu Evropu Srbija želi da gradi, i kakva Srbija u toj Evropi treba da bude – to svakako nije Evropa mađarskog premijera Viktora Orbana; otvoreno zalaganje za jednaka prava i šanse za sve građane Srbije, posebno žene i pripadnike manjinskih zajednica; insistiranje na odbrani sekularnih vrijednosti; zaustavljanje istorijskog revizionizma i isključivanje iz stranke svih koji su imali udjela u rehabilitaciji četnika i četništva; insistiranje na rasvjetljavanju političke pozadine atentata na Zorana Đinđića.

U sadašnjim okolnostima, najava novog lidera DS-a da mu je namjera da na sljedećim izborima pobijedi naprednjake zvuči kao daleka neizvjesnost. Ukoliko je za utjehu, mogućnost da stranka Aleksandra Vučića bude poražena ne zavisi, prema rasprostranjenom mišljenju, od opozicije već od „katastrofalne situacije u zemlji”.

Nikad slabija opozicija

Za demokratsku opoziciju u Srbiji sada je izuzetno delikatan i krajnje težak politički trenutak, ocijenio je politikolog s Novosadskog univerziteta Jovan Komšić. On dijeli većinsko mišljenje da opozicija nije nikad bila slabija nego u ovom momentu. Takva situacija podsjeća na drugu polovinu devedesetih kada je DS u nekim periodima, mada predvođena harizmatičnim Đinđićem, imala podršku od šest do deset procenata u biračkom tijelu. Civilni sektor je, takođe, u opadajućoj putanji, ocijenio je Komšić za prašku medijsku kuću Radio Slobodna Evropa. Velika prepreka za ujedinjavanje opozicije su, po Komšiću, ne samo uvjerenja političkih lidera nego i nedostatak političkog liderstva i mobilizacionih kapaciteta, uključujući i demokratsku harizmu koju bi opozicioni lideri mogli da imaju. ,,Nalazimo se u periodu interregnuma, opadajuće podrške ostatku lidera u proevropskoj demokratskoj opoziciji, rezidualnom liderskom prtljagu koji gubi uticaj, ali ne silazi s političke scene u odnosu na uticaj koji je imao 2000”. Istovremeno, u tom interregnumu nisu se profilisali niti dobili releventnu podršku novi politički lideri. Repertoar u javnom mnjenju uvjerljivog, vjerodostojnog i novog političkog liderstva je zbog strukture civilnog društva vrlo tanak, kako zbog uskih kanala medijske promocije tako i zbog nedovoljne ponude kredibilnih kandidata. Taj personalni politički kontekst ne daje uvjerljive šanse da će se lideri ionako slabe opozicije dogovoriti oko zajedničkog kandidata, mišljenja je Komšić.

Vučić miljenik Brisela

Među demokratski opredijeljenim građanima Srbije sve više raste nezadovoljstvo zbog toga što Evropska unija nije zainteresovana ni za slobodu štampe, ni za vladavinu prava, ni za ljudska prava u Srbiji. Ti građani često kažu – Evropska unija nas tretira kao zaostalu, korumpiranu zemlju koja ne zaslužuje demokratiju. Zašto, recimo, Berlin više cijeni Vučića nego što je svojevremeno cijenio Zorana Đinđića, koji je bio njemački đak? Nijedan političar u Srbiji nije od administracije Evropske unije i lidera zemalja članica Unije dobio toliko pohvala kao Aleksandar Vučić. Nedavno je jedan analitičar rekao da je ubijeni premijer Đinđić, koji je bio izrazito preoevropski orijentisan, mogao samo sanjati o pohvalama koje Vučić dobija iz Brisela i Berlina. Profesor Florijan Biber s Univerziteta u Gracu kaže da se u medijima u Zapadnoj Evropi ne prati unutrašnja politika Srbije nego samo ono što Vučić poručuje inostranstvu. Tako, Vučić i njegova partija kažu da se veoma zalažu za ulazak u Evropsku uniju. Unutrašnjepolitički, to više izgleda kao autoritarni sistem kojim dominira Vučić, primetio je Biber. Biber smatra da je Vučić miljenik Brisela jer prema inostranstvu govori ono što treba i djeluje kao da zastupa ispravne pozicije u pitanjima koja zanimaju Evropu. Konstruktivno djeluje u odnosima s Kosovom i priređuje manje problema nego što su radile prethodne vlasti koje su ponekad zastupale nacionalističke pozicije kako bi umirile birače. Vučić djeluje kao neko ko isporučuje i uzima stvar ozbiljno. Istovremeno, gleda se kroz prste kada su u pitanju unutrašnjepolitička dešavanja u Srbiji. To je zato što je u evropskoj percepciji trenutno manje prisutan interes za reforme i proširenje EU nego druga pitanja. Prednost se daje stabilnosti i pouzdanosti, a ne tempu reformi.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

REGION

NAKON USTOLIČENJA 46. PATRIJARHA SPC PORFIRIJA: Kojem će se privoljeti carstvu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bez obzira na sumnje da je novi patrijarh Vučićev partner u bitkama za moć,  predviđa se da će on kao poznavalac vještina komunikacije, tehnologije, stranih jezika, te pristupačnosti običnom narodu, crkvu na jednostavniji i razumljiviji način približiti javnosti

 

Izabran je 46. patrijarh SPC. Porfirije Perić, vladika zagrebačko-ljubljanski osvojio je 31 glas, njegov duhovnik vladika Irinej bački 30, episkop Jefrem banjalučki 24. Ova tri imena su se našla u kovertama u jevanđelju. Osim njih, episkop budimljansko-nikšićki Joanikije je zaslužio 17, a vladika diseldorfski i cijele Njemačke Grigorije četiri manje.

Nakon ustoličenja, novi patrijarh se obratio besjedom u kojoj je, ne slučajno,   naglasio da za političarenje i parcijalno bavljenje politikom nema vremena. „Savremeni odnosi u društvu pa i savremena politika, shvaćena kao borba različitih partija, često u sebi nose i dosta neprijatnosti, nažalost i neprimerenih odnosa i aktivnosti”.

I  ranije je govorio da ne misli da je crkva politička organizacija koja treba da bude arbitar u događajima i zbivanjima društva. Uz ogradu da zna da postoje „kolege koje ne misle tako i koje postupaju drugačije.”

Igre oko prijestola, naravno, ni ovog puta nijesu mogle proći bez brojnih mistifikacija. Procedura je takva da, nakon što se utvrdi lista vladika koje imaju pravo da budu birani, počinje glasanje kako bi se odredila tri kandidata. Dalja sudbina je u božijim rukama. Mada, mnogi ne vjeruju da je sve prepušteno slučaju.

Vladika koji je opravdano odsutan može svoj glas da povjeri drugom vladici. Medije je najviše zaintrigirao slučaj vladike Lavrentija. On je, kao najstariji, trebao da predsjedava Saborom, a pozicije koje pokriva obezbijedile su mu dva glasa. Usljed zdravstvenih problema jedan glas prenio je na vladiku bačkog Irineja, a drugi Bulovićevom duhovnom čedu vladici zvorničko-tuzlanskom Fotiju. Po oporavku, Lavrentije je izrazio zadovoljstvo izborom patrijarha.

Danas piše kako pojedini crkveni krugovi nezvanično komentarišu da je u njegovom slučaju bila riječ o „političkoj bolesti“. Kao drugi zanimljiv slučaj pominje se izostanak episkopa zapadnoameričkog Maksima, kome zbog korone nije dozvoljeno da prisustvuje izbornom Saboru SPC-u. Navodno, ovaj vladika nije u dobrim odnosima sa kolegom Bulovićem.

Zbog dobrih kontakata sa vrhom države Srbije, naročito sa predsjednikom Aleksandrom Vučićem sa kojim, kako neki tvrde, ima i porodične veze, vladika Porfirije je odavno viđen kao nasljednik patrijaršijskog trona.

„Vučić je pred izbor novog patrijarha imao samo jedan projektni zadatak, a to je da obezbedi da se u Jevanđelju nađu koverte sa tri imena njegovih favorita. Favorit broj jedan je od početka bio upravo mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije”, rekao je za Aljazeeru novinar Nenad Kulačin.

Teolog Jovan Blagojević smatra da na izbor Porfirija nije presudno uticao politički faktor, odnosno predsjednik Vučić, kao i da su oni u korektnim odnosima, a odnosi na tom nivou treba da budu korektni. Ovaj teolog smatra da bi Vučić, da je mogao, izabrao neke sebi bliže ličnosti.

A da je Vučiću veoma važno saglasje sa ckvom  ukazivao je i  Filip Švarm u nedjeljniku Vreme.

„Lako se složiti da je izbor patrijarha SPC uvek bio važan za kreatore državnog i političkog život. Ali, kako deluje, nikome onako važan kao Vučiću”, piše urednik Vremena. Po njemu jedan od najvažnijih razloga je pitanje Kosova. Kako se očekuje veliki pritisak iz EU i SAD, razumijevanje iz vrha SPC-a može biti ključno u toj igri.

Vjerski analitičar Draško Đenović smatra da je to što je Porfirije bio blizak vlasti na kraju materijalizovano. „Verujem da će u njemu predsednik Srbije i uopšte država imati desnu ruku kada su u pitanju stavovi u vezi sa Kosovom, kao i neki drugi gorući stavovi gde je državi potrebna podrška crkve“, ističe Đenović. Ovaj dobar poznavalac prilika tvrdi za VOA da za razliku od starijih vladika, za Perića kosovsko pitanje nije u tolikoj mjeri značajno. „Samim tim što je mlađi mislim da je on mnogo realniji u stavu da je Kosovo praktično izgubljeno za Srbiju. Sad je samo pitanje kako izaći iz toga, a da se izađe kao pobednik”, zaključuje Đenović.

Patrijarh Porfirije je dio besjede nakon ustoličenja posvetio Kosovu. „Kosovo je srce Srbije, pjeva današnje mlado pokolenje, a srce je, po Svetim Ocima, organ života i ljubavi, pa tako i na našem Kosovu ima mjesta za sve. U srce može i treba da stane svako”, rekao je.

Zbog pomiriteljskih tonova novi patrijarh je zavrijedio simpatije u mjestima u kojima je služio. Naročito u Hrvatskoj. Jedini je iz Srpske pravoslavne crkve koji je javno osudio paljenje hrvatske zastave 2015. godine od strane Vojislava Šešelja. Govorio je da bi bio protiv paljenja bilo koje zastave, jer je ona simbol nečijeg identiteta i dostojanstva i bio uvjeren da su to znali i „izvođači tog performansa”. I prije ovakvih reakcija, tadašnji vladika je imao problema u matičnoj državi. „Jastrebovi SPC-a”, kako naziva dio te vjerske zajednice, nijesu ga željeli u Srbiji, jer im je izgledalo da ima veliki uticaj i da kreira politike u štampanim i elektronskim medijima, pa je njihovim igrama završio u Hrvatskoj. U razgovoru za Al Jazzere kaže da je siguran da postoje i vladike i hrišćani koji dijele mišljenje koje je iznio.

Istoričar Hrvoje Klasić opisuje novog patrijarha kao graditelja mostova „bez obzira na dubinu i širinu rijeke“, i nekog ko je vlastitim primjerom dokazivao da za razgovor nikad nije prekasno, a da je za sukob uvijek prerano.

O povezivanju ljudi priča i Porfirije poručujući da će cijelim svojim bićem raditi na  na izgrađivanju mostova i uspostavljanju dijaloga sa svima. To je, tvrde mnogi,   pokazivao tokom službovanja u Hrvatskoj. Na proslavi jubileja 10 godina rada patrijaršijske gimnazije i 200 godina školstva pri pravoslavnoj crkvi koju je organizovala njegova eparhija u Zagrebu mogao se vidjeti nesvakidašnji prizor. Ceremoniji su prisustvovala tri predsjednika Hrvatske: Stipe Mesić, Ivo Josipović i Kolinda Grabar Kitarović.

Priče o mostovima predsjednik Hrvatske Zoran Milanović ipak prihvata sa rezervom. „Ne vidim kako bi on mogao biti most između Hrvatske i predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Mi smo svjetovni državnici. Njegova uloga tu nije bitna” prenijeli su izjavu Milanovića mediji regiona.

Među najvećim mrljama novog patrijarha je ona koju otkriva video snimak na kojem on sa društvom pjeva četničke pjesme o Đujićevoj kokardi i njenom sjaju na Dinari na skupu u Čikagu. Zanimljivo, u hrvatskim medijima se može naći odbrana ovog sveštenika od napada, vjeruje se, instruiranih iz Srbije.

Kao episkop je bio član, pa predsjednik Savjeta Republičke radiodifuzne agencije Srbije. Iz ovog perioda ostalo je dosta problematičnih momenata vezanih za regulaciju vlasništva nad medijima u Srbiji, kao i vulgarne, nasilne i antisemitske sadržaje rijaliti i drugih programa. Porfirije je prvi arhijerej SPC kome je povjereno staranje nad organizacijom vjerskog života u Vojsci Srbije. Od 2002. godine, vladika Porfirije je predsjednik Upravnog odbora Srpskog privrednog društva Privrednik u Novom Sadu. Ima onih koji ovo društvo vide kao paravan za nelegalne finansijske radnje krugova bliskih novom patrijarhu.

Bez obzira na sumnje da je novi patrijarh Vučićev partner u bitkama za moć,  predviđa se da će on kao poznavalac vještina komunikacije, tehnologije, stranih jezika, te pristupačnosti običnom narodu, crkvu na jednostavniji i razumljiviji način približiti javnosti.

Od uspostavljanja srpske patrijaršije 1920. godine patrijarsi su birani u dobi od oko 60 godina. Danas neki pogrešno vjeruju da su godine novoizabranog patrijarha prekid jedne tradicije. Prvi srpski patrijarh Dimitrije je sa 59 godina počeo službovanje kao beogradski mitropolit, da bi uspostavljanjem patrijaršije 1920. nastavio da stoluje kao patrijarh. Patrijarh Varnava je 1930. godine na tron došao sa 50 godina, Gavrilo Dožić u 57, Vikentije sa 60, German u 59. godini. Patrijarh Pavle je tu titulu preuzeo u 76, a Irinej u 80. godini. Novi patrijarh ima 60 godina i mnogi smatraju da je vrijeme pred njim. Da li će nastaviti putem kojim je do sada išao i koji je najavio ili će se igrati političarenja sa svojim prijateljem na svjetovnom tronu, vidjećemo uskoro, jer mnoga pitanja su im već krenula u susret.

Nezahvalno je prognozirati šta se može očekivati od ovog prvosvještenika i crkve na čijem je čelu. Draško Đenović smatra da je on ipak ona struja koju je vodio i do sada Irinej Bulović. „Ne očekujem neke drastične promene u srpskoj crkvi, s obzirom da je Irinej Bulović maltene nezamenljiv deo Sinoda SPC i verujem da će se nastaviti u tom smeru”.

Urednik Vremena smatra da je primjer mitropolita Amfilohija, kojem je pošlo za rukom da objedini opoziciju u Crnoj Gori, važan razlog Vučićeve preokupiranosti crkvom. „Vučić mora voditi računa da mu se ‘ne dogodi Amfilohije’”, smatra Švarm.

Uskoro ćemo saznati i kako nova administracija SPC gleda na dešavanja u Crnoj Gori.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ŠKOLA UŽASA MIROSLAVA – MIKE ALEKSIĆA: Zlotvor iz srca tame

Objavljeno prije

na

Objavio:

Već danima je profesor i vlasnik škole glume Stvar srca u Srbiji Miroslav – Mika Aleksić u centru zbivanja. Priznanje mlade glumice Milene Radulović ogoljelo je mnoge abnormalnosti balkanskog društva. Jedno od njih je i pitanje sumnjičavih u istinitost iskaza žrtava. Bolno se izdvojilo – Zašto su ćutale?

 

Već danima je profesor i vlasnik škole glume Stvar srca u Srbiji Miroslav – Mika Aleksić u centru zbivanja jedne odurne i nezamislive priče. ,,Iskočio je iz svoje tmine iznenada, jer su njegove uplašene žrtve progovorile iz same utrobe svoje jeze i stida. Taj sram ne pripada njima, ali je pedagog uspeo da sopstveni slom udeli onima koje je slamao”, piše Ljubodrag Stojadinović za Peščanik. Naslov članka je sumoran u svojoj jednostavnosti – Profesor Mika.

Jer ko bi mogao i da posumnja da strahote nad djecom čini neko njegovog kalibra.

,,Neko će reći da stvar još nije gotova, nismo čuli njega i njegovu bajku o dometima posebnog oblika brutalne pedagogije u učenju glume. Mada je profesor Mika bio majstor diktatorske manipulacije, samouzdignuti bog u svom perverznom svetu, gde je sve bilo inverzija i ništa na svom mestu. Iz strogosti dolazi milost za izabrane, i oni su obavezni da se pokore, i da iznenadnu, podarenu bliskost uzvišenog prihvate kao dopušteno nasilje. Ako su suviše mladi, nisu u stanju da vide gde ih vodi takav put ka cilju; ako su deca, ona su nedužna za sve, osim za zlikovce koji ih žigošu svojim neopisivim zlom i oštećuju zauvek”, navodi Stojadinović.

Mlada glumica i nekadašnja studentkinja Fakulteta dramskih umetnosti (FDU) u Beogradu Milena Radulović, prva je, ali ne i jedina žrtva profesora Mike, koja je istupila javnim priznanjem da je, sa 17 godina, preživjela zlostavljanje. Ono koje razara i duh i biće. Silovanje.

Kao da ta trauma nije već bila previše, na sudu je dočekala druga, kada je, više od pet sati, morala da svjedoči o užasima koji su je snašli u Aleksićevoj školi. Mučan je put kojim je krenula. ,,Moraće da govori o najmučnijim detaljima policiji, tužiocu i sudijama, da sebe izloži zlim očima mračne sfere Srbije, koja silovanje ne vidi kao zločin nego kao mužjačko pravo. Po njemu, alfa zveri uzimaju ono što žele, ne polažući računa nikome. Imaće pred sobom advokate odbrane, koji će želeti da je ponize i proglase odgovornom za sunovrat jednog istaknutog pedagoga i profesora glume, kome je svojim javnim istupom uništila karijeru. Još mnogo toga će imati protiv sebe; njena odluka da izloži svoje patnje posrnulom društvu jeste podvig koji nastaje kao lična i opšta epska drama, skoro ravna traumama zbog kojih se drama odigrava”, objašnjava Stojadinović.

Priznanje Milene Radulović ogoljelo je mnoge abnormalnosti balkanskog društva. Jedna od njih je i pitanje sumnjičavih u istinitost priče. Bolno se izdvojilo. Zašto je ćutala?

,,Da li je mogla da sve to kaže ranije? Možda i nije, razumevanje tuđe monstruoznosti kao svoje krivice težak je teret koji pritiska u svakoj fazi sopstvenog mučnog vrednovanja. Strah od toga da kao žrtva ostane kriva za svoju golgotu, ume da odloži svaku čvrstu odluku. Ali brisanje muke sa nasilnikom koje ostaje kao vreli beleg, nije moguće bez otklanjanja bola koji je Milena podelila sa svima nama. Naravno da u tome nije bila jedina, ali je prva probila omertu, taj kodeks ćutanja i čuvanja najstrašnije tajne, bez čijeg otkrivanja nema spasa”, odgovara Stojadinović.

Priča Milene Radulović pokrenula je lavinu. Nina Janković, Aleksandar Radojičić, Milan Marić, Aleksandra Tomić, Jelisaveta Orašanin, Radovan Vujović, Kristina Radenković, Hristina Popović, Dragan Bjelogrlić, Tihomir Stanić, Marijana Mićić, Jelisaveta – Seka Sablić, Milena Vasić, Miloš Biković, Saša Joksimović, Vanja Milačić, Vukota Brajović, Dragana Dabović, Miona Marković, rediteljka Milena Grujić, samo su neke od brojnih javnih ličnosti koje su joj pružile podršku.

Glumica Beogradskog dramskog pozorišta Iva Ilinčić, koja je zajedno sa još par djevojaka prijavila policiji Aleksića za zlostavljanje, za Blic je iznijela svoju priču. ,,Pre nekih godinu dana prvi put sam sebi rekla: ‘Ne, Iva! Mika te nije čeličio za glumu, nije te kao glumicu testirao, nego te je zlostavljao. Veoma te je zlostavljao! I zlostavljao je mnoge druge. I zlostavljaće. Neće se nikad zaustaviti’. Nisam silovana, srećom nemam takvo iskustvo, ali jesam kontinuirano seksualno uznemiravana. Šest godina sam ćutala, negirala, nikom nisam govorila, bukvalno nikome. Bilo mi je jasno da je loše. Kada se dogodilo prvi put, rekla sam sebi: ‘Mika mi je kao otac, nemoguće da se ovo dešava i ne dešava se. A ako se dešava, onda on mene čeliči, hoće da me spremi za surovi svet reditelja, producenata’. Pravdala sam to, odbijala da prihvatim. Ignorisala sam. A onda sam priznala sebi, što je bio ogroman korak”, ispričala je ona.

Glumica Hana Selimović, koja je takođe pohađala školu glume kod Aleksića, na svom Fejsbuk profilu podržala je Milenu, ističući da, iako sama nije bila seksualno zlostavljana, iz škole ,,nije izašla bez trauma”. ,,Milena Radulović je uradila jednu važnu stvar. I u ovako jezivim situacijama je praznik prisustvovati ženskoj hrabrosti i snazi. Ja sam 13 godina išla u tu dramsku grupu. Nisam doživela njen scenario. Ali, odande nisam izašla bez trauma”, napisala je Hana.

Još jedna poznata glumica Branka Katić, koja je u svojim tinejdžerskim danima dvije godine bila član Omladinskog dramskog studija koji je vodio Aleksić, i danas pamti mentalno nasilje kojem su bili izloženi svi polaznici. ,,Nije čas prošao da me nije slao na umivanje. Govorio mi je da sam glupa, a takođe smo imali i jednu epizodu gde mi je zbog igranja sa bendom Zabranjeno pušenje u Hitu meseca, a što je bio deo sticanja radnog iskustva, prakse u srednjoj školi, napravio scenu pred svima i pitao me da li je u redu da se devojčica od 15 godina probija sisama kroz svet… Često bi me i rasplakao. Jednom je zamolio sve ostale da izađu da bi mi zatim objasnio da sve to radi zato što me voli”, ispričala je Katić.

I rediteljka Maja Matković progovorila je o svom iskustvu u školi Aleksića. ,,Danas je Beograd jedno lepše i sigurnije mesto, jer je od danas jedan beskrajno opasan čovek priveden i čeka suđenje. Taj psihopata, pedofil i seksualni predator nam je svima, devojčicama, normalizovao objektivizaciju naših tela kao ‘datost’  života, i znam da ne govorim samo u svoje ime kada kažem da su bile potrebne godine da se repozicioniram u sebi po pitanju moje seksualnosti. Kada si dete u takvoj situaciji, da bi preživeo, potisneš to u sebi, jer je bol preveliki”, napisala je Matković na svom Instagram profilu.

Profesorka na FDU-u u Beogradu Biljana Srbljanović oglasila se na Fejsbuku u objavi u kojoj je objasnila zašto je pogrešno svaljivanje krivice na žrtve i njihove roditelje. Otkrila je i da je često govorila protiv Aleksićeve škole, indoktrinacije, i činjenice da ,,u dječijoj školi radi neko ko je snimao Arkana”. ,,Seksualni zločin, a posebno silovanje, ovo je veoma važno razumeti, nije seks. On je nasilje koje za sredstvo ima polni odnos, neželjeni i nedozvoljeni dodir, bludne radnje koje nisu sebi svrha: silovatelj pre svega vrši nasilje nad ličnošću žrtve, podmukli atak na njenu dušu i biće, na njenu ljudsku vrednost, poništavanje svega što ona predstavlja kao osoba. U ‘školu’ Miodraga Aleksića upisivana su deca koje je on lično, svojom rukom, birao između stotina i stotina mališana, uzrasta već od samo pet ili šest godina. On je tu decu onda uzimao pod svoje, odgajao ih, uzgajao, zalivao, pratio kako rastu, oblikovao, mesio, menjao im psihu i strukturu ličnosti, oblik ponašanja, godinama, strpljivo, iz najmračnijih pobuda, čekao da napupe, da još malo pa skoro skroz sazru, da bi ih, u trenucima njihove najveće ranjivosti i potpunog poverenja, najstrašnije izdao, najbolnije povredio, najmonstruoznije napao. On je, obljubom devojčica koje su ga godinama gledale kao očinsku figuru i osobu od najvećeg autoriteta u njihovim životima i to na način da ga poštuju i cene više od samih roditelja, decu izdao na najmonstruozniji način”.

Srbljanović navodi da je pitati djevojku koju je, sa sedamnaest godina, sa predumišljajem, više puta silovao čovjek od šezdeset godina, a što se nisi bunila, što si se u školu vraćala – bolesno. ,,Recite to sebi glasno: ona je imala sedamnaest godina, on šezdeset. On je pripremao da u ćutnji trpi zločin, od njene jedanaeste godine. Ponovite to nekoliko puta. Pa onda, ako opet isto pitate, shvatite da ste deo te bolesti”.

I dok svakog dana pristižu nove ispovijesti zlostavljanih Aleksićevih učenica, šok i užas odjeknuli su i u Bosni i Hercegovini, nakon otvorenog pisma koje je na portalu Tačno.net objavila ugledna dramska umjetnica Hasija Borić. Borićeva u pismu podsjeća na ,,one mučne i strašne dane boravka i školovanja u Dramskom studiju u Sarajevu”, koje opisuje kao ,,leglo seksualnog zlostavljanja učenica i učenika, samo na podmukliji i sofisticiraniji način”. Ona tvrdi da je nekadašnji profesor scenskog govora Miroslav Avram, poznati reditelj i direktor Kamernog teatra 55, profesor na Akademiji scenskih umjetnosti (ASU), koji je i potpisao mnoge tekstove za filmove i serije, seksualno napastvovao mlade studentkinje glume. Borićeva je i profesoricu Katicu Dorić – Lešić optužila da je znala za činjenja profesora Avrama, a da nije reagovala. ,,Šta smo mi, maloljetne, tad znale o glumi? Vjerovale smo svom profesoru. Polako smo se počele buniti, jedna drugoj povjeravati, ali smo uglavnom šutile. Vi ste to znali, naši profesori”.

Na Fejsbuk stranici pod nazivom Nisam tražila osvanulo je mnoštvo anonimnih iskaza žrtava seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja u regionu. Preteško ih je čitati.

Nakon što je više studentkinja sa Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu na toj stranici podijelilo svoje ispovijesti, reagovala je i rediteljka Jasmila Žbanić koja ih je posavjetovala da svoje nasilnike prijave pravnim putem. ,,Razgovarala sam sa dekanom Akademije Srđanom Vuletićem, profesoricama i profesorima ASU od kojih imate punu podršku. Već ovakvim načinom organizovanja uspjele ste pokrenuti važan proces – ne samo u našoj profesiji nego u cijelom društvu gdje se dešavaju isti obrasci uznemiravanja/zlostavljanja žena”, napisala je Žbanić.

No, da li će, i šta priča Milene Radulović još izbaciti na površinu? ,,Koliko zlostavljača dece živi uglednim, udobnim životom, sigurni da su njihove tajne zauvek nedostupne? Oni nijesu zaustavljeni, imaju moć da zataškaju postojanje svog paklenog lica. Na primer, pedofilski kružok u elitnoj politici, o čemu je govorio, pa zaćutao Igor Jurić. Ili, zašto crkva tako uporno čuva svoje ugledne pedofile, koji još propovedaju i činodejstvuju, sa verom u boga”, zaključuje Stojadinović.

Kakvo smo mi to društvo?

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

REGION

DRUGAČIJE OBILJEŽAVANJE „OLUJE“ U HRVATSKOJ: Dan koji težinu tek treba da dobije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Konačno su se na proslavi u Kninu pojavili Srbi, odnosno pojavio se potpredsjednik Vlade Boris Milošević. To je izazvalo oduševljenje političkog establišmenta, koji je, kao nikada do sada, govorio o zločinima nad Srbima i patnjama koje je oko 200.000 hrvatskih građana srpske nacionalnosti preživjelo tog vrućeg augusta 1995

 

Hrvatska je proslavila Dan domovinske zahvalnosti i totalno je zadovoljna načinom na koji je to napravila. Konačno su se na proslavi u Kninu pojavili Srbi, odnosno pojavio se samo jedan i to potpredsjednik Vlade Boris Milošević, što je izazvalo oduševljenje političkog establišmenta, koji je, kao nikada do sada, govorio o zločinima nad Srbima i patnjama koje je oko 200.000 hrvatskih građana srpske nacionalnosti preživjelo tog vrućeg augusta 1995.

Incidenata nije bilo. Dobro, ustaše okupljene oko notornog pukovnika HOS-a Marka Skeje, urlali su ustaški pozdrav „Za dom spremni”, ali tek kada su se svjetla reflektora ugasila i kada se vrh države povukao s pozornice. Do tada ih je na lancu držala Vojna policija. Ista ona koja je, skupa s pripadnicima MUP-a, tokom i nakon Oluje, mjesecima promatrala čerečenje mrtve lešine takozvane Republike Srpske Krajine, kompletne infrastrukture na tom području, paljenje svega što se zapaliti dalo od nepokretne imovine protjeranih Srba, ubijanje između jedne i dvije hiljade nesretnika koji su poslušali ciničnu poruku predsjednika Franje Tuđmana, koju je svako malo emirtirao državni radio i kojom su pozivani da ostanu u kućama, jer im se ništa neće dogoditi.

Na kraju se ni tada, a ni do dana današnjeg, apsolutno ništa nije dogodilo ubicama koji su sa zemlje i iz zraka mitraljirali i avionskim bombama zasipali kolonu nesretnika u bijegu, čak i kada su, kao u Dvoru bili na samoj granici RH ili na Petrovačkoj cesti, kada su tu granicu već prešli.

„Žalimo za žrtvama”, naglasio je premijer Plenković misleći na srpske civile i to je baš lijepo od njega, kao i to da je zločine nazvao „ružnim ožiljkom” na inače „pravednom licu” Domovinskog rata. Zločine je nazvao „posrtajem”, što je konstrukcija koja baš nimalo ne bi trebala zadovoljiti porodice žrtava, ni ljudi iz kolone, čije patnje do dana današnjeg nisu priznate.

Sa željom da se te žrtve priznaju, da se zločinci kazne, da se poprave uvjeti u kojima žive preostali Srbi u Hrvatskoj i da se konačno, kako je rekao, „prekine spirala mržnje”, u Knin je došao Boris Milošević, potpredsjednik Vlade i predsjednik Srpskog narodnog vijeća, kojem je prije Oluje u jedinice HV-a mobiliziran otac, koji je poslan da od sunarodnjaka „oslobodi” vlastitu majku. Nažalost, nije je zatekao živu, jer su je na ognjištu ubili njegovi suborci.

Milošević je zbog dolaska najsnažnije napadnut od strane dijela vlastitih sunarodnjaka, pogotovo na društvenim mrežama. Mnogi su ovog hrabrog čovjeka proglasili izdajnikom srpskog naroda. Sam Milošević, pomirljivo im je poručio da u Knin nije došao slaviti, nego pokušati smanjiti nacionalističke tenzije u društvu i napraviti iskorak kako bi i srpske žrtve konačno bile priznate i kako bi se hrvatske vlasti podsjetilo da ratni zločini ne zastarijevaju, te da bi konačno mogli nekoga i kazniti za stotine bezrazložnih smrti prije četvrt stoljeća.

Najveći skandal izazvao je predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović, odlikovavši jedinice HVO-a, pa je tako odlikovanje primio i Zlatan Mijo Jelić, kojega pravosuđe BIH traži zbog optužbi za ratni zločin u Mostaru. Jelića i njegove kamarade, mnogi u Mostaru pamte od početka rata kada je na Veležovom stadionu postrojavao mladiće s kojima je urlao ustaški pozdrav i pjevao pjesme o ustaškim koljačima Juri i Bobanu, tako da su mnogi Milanovićevu gestu doživjeli kao pokušaj pridobijanja desnice, a to je posao na kojem se već opekao.

Milanović je, poput premijera Plenkovića, naglasio kako je, doduše, bilo nekakvih „grešaka” i „zločina koji su nas koštali”, ali je „Hrvatska ispravila tu grešku”, iako nije jasno kako, jer za ubijanja nije bilo kažnjavanja počinitelja, a kada bi i bili kažnjeni, kao u slučaju ubojice bake Borisa Miloševića, onda ih je dobri predsjednik Tuđman pomilovao.

Ostat će zapamćeno da je Milanović izrazio oduševljanje Miloševićevim dolaskom na u Knin, naglasivši da se radi o proslavi, a ne komemoraciji, iako je sam Milošević danima ponavljao da u Knin ne dolazi slaviti.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić poručio je jučer s komemoracije žrtvama Oluje u Rači da se Srbe ne smije tjerati da slave ubijanje Srba, misleći vjerojatno i na Borisa Miloševića. Izgleda da je Vučić zaboravio koliko je famozna briga Srbije za Srbe u Hrvatskoj koštala njegove sunarodnjake. Zaboravio je ulogu Srbije u rasplamsavanju rata, zaboravio je na granicu Virovitica – Karlovac – Karlobag, za koju se kao Šešeljev učenik i sam zalagao, zaboravio je da je Slobodan Milošević s Franjom Tuđmanom dogovorio „humano preseljenje” stanovništva i da su Srbi tog ljeta 1995. ostali sami, bez pomoći Srbije, ali i bosanskih Srba, koji su s druge strane granice mirno promatrali što se događa u Krajini. „Nemoj nas više braniti, brigom ćeš nas saraniti”, poručio je 90-ih Đole Balašević Slobi, a mogli bi tako i Srbi iz Hrvatske poručiti Vučiću, Vulinu, Dačiću i ostalim dušebrižnicima nakon čijih izjava obično u životu dobiju jedan problem više.

Uglavnom, sutra je novi dan i riječi koje su u Kninu izgovorili političari, pravu će težinu dobiti tek ako budu pretočene u politiku. Ako se, kako je nedavno rekao politički vođa Srba u Hrvatskoj i predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac, „stavi krst na mržnju”. Ako se konačno zakonom zabrani bilo kakvo, pa i komemorativno, uzvikivanje ustaškog pozdrava pod kojim su ustaše provodile genocid nad Srbima u Drugom svjetskom ratu, ako se ispravi civilizacijska sramota Republike Hrvatske u kojoj ni 25 godina nakon što im je namjerno uništena infrastruktura s namjerom da se kući nikada ne vrate, sva srpska sela dobiju vodu, struju i ostale uvjete u kojima žive ostali građani, ako se zločini počnu kažnjavati i ako se Srbima priznaju žrtve koje su proživjeli.

Ako toga ne bude, današnja će proslava biti zabilježena tek kao igrokaz i pokušaj umivanja lica mlade članice Evropske unije. Lica koje nije dovoljno umočiti u vodu, nego je potrebno puno više truda da se politika etničkog čišćenja koju je zakotrljao Franjo Tuđman čim je osvojio vlast, a osvojio ju je na antisrpskoj retorici, konačno zaustavi.

Saša KOSANOVIĆ

Minisar Medved  odao počast srpskim civilnim žrtvama

– Raduje me da su sve poruke iz Knina upućene hrvatskom narodu bile usmjerene u jednom cilju, a to je optimizam i stvaranje ozračja za perspektivu Hrvatske, a poglavito ono što je dugi niz godina prisutno, a to je povjerenje, rekao je Tomo Medved, minstar hrvatskih branitelja, poslije obilježevanja godišnjce Oluje u Kninu.

Medved je rekao da mu nije bilo teško donijeti odluku o odlasku u Grubore, gdje su pojedinci iz hrvatskih postrojbi počinili ratni zločin.

– Ono što moramo učiniti dodatni napor jest upravo kroz uspostavu povjerenja odati počast svim civilnim žrtvama. Civilne žrtve i odavanje počasti njima je civilizacijski doseg i obveza svih nas da damo svoj doprinos kako bi i ti ljudi, koji su možda negdje i zaboravljeni kao žrtve, da naše društvo smogne snage i kroz odavanje počasti svim civilnim žrtvama Domovinskog rata, bez obzira na nacionalnu pripadnost, da pokažemo da je Republika Hrvatska danas kadra uspostaviti takve odnose koji garantiraju perspektivu za mlade naraštaje, rekao je Medved.

I splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić pozvao je u srijedu u Kninu na pomirenje i povratak izbjeglih građana srpske nacionalnosti te gradnju zajedničke budućnosti, podsjetivši pritom na sve nevine žrtve borbe za slobodnu i nezavisnu Hrvatsku. On je na misi za poginule, umrle i nestale hrvatske branitelje u Domovinskom ratu izrazio zabrinutost nekim pojavama „korova i šikarja u Lijepoj našoj”, kao što su odnos broja rođenih i umrlih; starost stanovništva; napuštanje i odlazak mladih i obitelji u druge sredine; nezaposlenost i nedovoljna primanja; nepravde i pojave kriminala. „Među tim pojavama posebno se izdvajaju u šikarje obrasli domovi i ognjišta izbjeglih građana Hrvatske srpske nacionalnosti”, rekao je Marin Barišić.

R.M.

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo