Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Postumno

Objavljeno prije

na

Obično je suprotno, ali ovih dana imam osjećaj kao da vrijeme ne prolazi brzo, nego šeta uporedo sa mnom, a to mi se sviđa

 

 

Ogrejalo sunce, još samo da otopli. Osunčano polje deteline preko puta moje kuće i navre sećanje kako sam jednom davno želela da mi pokaže polje suncokreta, negde između Inđije i Beške, ali gde god smo naišli rasla je samo repa, soja, krmno bilje. Dosta odgovora leži u istoriji, zato se prošlost ne sme zanemariti, ali za danas, juče je manje bitno. Jutro je takvo da laka srca pomislim: „Neka svaka kletva bude obećanje“. Obično je suprotno, ali ovih dana imam osećaj kao da vreme ne prolazi brzo, nego šeta uporedo sa mnom, a to mi se sviđa…

Nepropisno prelazim ulicu, dovoljno udaljena od policijskih kola da ih mrzi da me opominju, ali dovoljno blizu da možemo da održavamo kontakt očima. Ne dogodi se ništa, stignem do trafike.  Kaže prodavačica da su svi otišli, samo stari ljudi i psi ostali. Klimnem glavom njoj i svojoj relativnoj mladosti. Nikada nećemo isto misliti i isto raditi, zato je čovečanstvo i postavilo neke sisteme vrednosti koje moramo da čuvamo i branimo, svako u svoje ime i do svojih granica mogućnosti, što nas je više nada je veća. Možda bi se bolje pripremila da znam šta me čeka u životu. Biti spreman, često vidim i kao biti umoran, to je ta klopka za dobronamerne. Sva nagađanja, pretpostavke su samo moguć ili željeni scenario, a šta će sutra zaista doneti, sutra će i pokazati. Život me stalno ocenjuje, o nekim ocenama ćutim. One dobre uokvirim i čuvam na zidu i neke i javno prezentujem, a neke proglasim za falš ili trenutak slabosti. Danas proglašavam svoju kuću propaganda-free prostorom i sigurnom kućom za pobeći od strave dnevne politike.

E, i ovo da vam kažem, niste svesni koliko se GUTANJE uzima kao neka automatska i zdravo za gotovo stvar, dok ti se ne upali grlo toliko, da kao da žilete da gutaš, pa meriš svaki gutljaj, pa da li je prevruća kafa, pa da li da pasiram hranu kao bebi, pa da li da uopšte pokušam da uzmem koji zalogaj ili se jednostavno ugušim&umrem.

Podsetnik: „Ono što mora da bude, nije nesreća. Nesreća je ono što ne mora biti, a ipak se dogodi:“ Pekić. Zaboravim ponekad, ali što više zaboravljam to sam manje prisutna. A prisutnost je obavezna.

Možda je ostalo još malo vremena, ali ću da ga trošim natenane. Srećno nam sunce, cvetajmo gde god smo posađeni!

P.S. Nisam ni za ovde, ni za poneti.

 

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Nema mi ponoći

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sakupila sam sve komplimente koje sam danas, a i juče dobila, i poučena pogrešnim izborima iz prošlosti, ovog puta ih pomiješala sa posnim zemljištem svog bića

 

To što sam odlučila da je došlo toplo proleće, ne znači da me vreme sluša. Toliko prelepo duva vetar da je to nešto najpametnije što sam danas slušala. Smrzla sam se juče, smrzla se sinoć, smrzavam se sada.

Komšija parkirao auto ispred moje kuće, četiri puta otvorio i zalupio vratima… „Komšija, pokvariće ti se brava!“. Čovek šokiran mojom brigom za njegov auto. Dobro je što se zadržao na retorici.  Sakupila sam sve komplimente koje sam danas, a i juče dobila i poučena pogrešnim izborima iz prošlosti, ovog puta ih pomešala sa posnim zemljištem svog bića. Čak i loše stvari mogu biti dobro đubrivo. Skupi se tako neka muka u stomaku, pa onda gutaš radost ko lud da zatrpaš muku. Al’ nekad i uspeš.

Na pijaci jutros neka nenormalna cena paprika. Čovek do mene pita: „Može li cenkanje?“. Kad god čujem reč cenkanje setim se kako sam jednom bila sa tatom na buvljoj pijaci, gde se cenkao za neki stari šah i spustio cenu deset puta, a meni bilo toliko žao prodavca da sam samo počela da plačem. Utihnula sam čekajući ono što mi sleduje… Bez borbe, samo sam pustila. I lepo je. Ono što je moje, ne dam nikome, tuđe ne diram. Mi u godinama mnogo bolje podnosimo razočaranja. I ne, nije zato što smo navikli, nemamo veru u ljude i slično, nego zato što već posle pola sata razmišljanja zadremamo, a kad se probudimo ni ne sećamo se.

Promiče još jedan lep aprilski dan. Neradni. Vaskršnji praznici ne bi trebalo da traju ovoliko koliko je država odredila, nego dok se ne pojedu sva jaja.

Dok materijali komuniciraju teksturama i dok sunce pravi samo jednu svetlosnu traku preko stola u dnevnom boravku, prostor prestaje da bude statičan i postaje živa kompozicija jednog popodneva. Momo Kapor je znao. „Možda se sreća sastoji u tome da na vreme prestanemo sa trkom za srećom? Da stignemo do života pre no što nam lekari zabrane pušenje, alkohol, hranu, kupanje, sunčanje i ljubav?”.

I opet kiša…  Šetnja se otkazuje od strane više sile i manjka motivacije.

P.S. Postoje peroni za bolje sutra al’ ne stižu vozovi.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Knjiga pogrešnih utisaka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ljudima nas čini još samo ono kad moraš da potvrdiš da nisi robot, pa izabereš sve slike sa kolima

 

 

Godinama  mislim da je april najlepši mesec, a on ništa. Izlazim iz kuće i u dvorištu me dočeka moja vrana koja pokušava da pojede neki mastan papir. Rekoh joj: „Ostavi to, to nije hrana!“, prolazi komšija i kaže: „Ne slušaju danas, komšinice, ništa“, velim: „Sve to razmaženo, moj komšo.“ Komšinica sa prozora glasno cokće i krsti se sa obe ruke.

Sinoć Donald Tramp najavio kraj jedne civilizacije… Već jutros je Tramp spasio čovečanstvo od svog ludila. Dajte mu Nobela i pravac ludnica… Bukvalno je pristao na sve zahteve Irana, ukinuo im sankcije, omogućio nuklearni program i praktično prepustio svu kontrolu nad svetskim tržištem nafte. Kakav bog pregovaranja, globalne politike, makroekonomije, termodinamike, geodezije…

Kakve priče bih imala da pišem, nego, Bogu hvala, da još uvek imam kome da kažem, a i da nemam još uvek umem da zadržim za sebe i lepo i ružno. Ljudi žive u iluziji da su skladni, racionalni. A u stvari, umovi su nekakav tornado misli iz kojeg se probiju pogodne u trenutku… Više kao navođeni haos. Daš im više prostora u pokušaju da razumeš, daješ prostora tuđem haosu i shvatiš da si na periferiji tuđe oluje. Nažalost, svrha preživljavanja je takva da se negativno više primećuje, bolje pamti. I zbog toga se može učiniti da ga ima više. S vremena na vreme, nije loše pomeriti fokus. Nećemo negirati njegovo postojanje, ali mu nećemo dozvoliti da dominira vidnim poljem. Iz inata.

Ljudska vrsta je čudna vrsta koja napreduje i destruira u istom koraku. Danas je otišla najdalje u istoriji čovečanstva, dalje nego ikad od Zemlje. To je čudesno. Artemis putuje kroz svemir, a ljudi vode svoju decu da ih neznani ljudi pitaju da li se odriču sotone. Istovremeno, i dalje ne znamo kako živeti jedni s drugima. Ubijamo se s maksimalnom mržnjom, bez milosti. Ljudima nas čini još samo ono kad moraš da potvrdiš da nisi robot, pa izabereš sve slike sa kolima.

I da vas malo podsetim, vama za lep i miran dan, a mene šta već bude snašlo i šta se na meniju zadesi: „U kojoj meri čovek odlučuje gde će obesiti svoj kaput, ako ga na zidu dočekuje već  zakucani ekser?“ – Pekić.

P.S. Šta kaže ekipa u Artemisu, kuje li Mujo?

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Su čim ćemo pred ovo proljeće

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pazite na taj život u očima, jer ako se iskrade ostaće vam samo čulo vida

 

 

Kiša pada, jutro je, a kod nas sve po starom: stručnjaci za sve, odgovorni ni za šta, kriv je narod, kriva opozicija, kriva opozicija opozicije, samo vlast nikad – ona je kao kiša: uvek pada odozgo, a mi se pravimo da je to prirodna pojava… Ni za šta se ne kajem, zaista. Ali biva tako, ponekad, da se odsutno, gorko nasmejem toj nerazumnoj nadi koja me je godinama obmanjivala.

Negativno i mračno ne nestaje ako biraš da o tome ne misliš glasno. Opstaje. Ali svetlost, nada, iskra… što manje im se posvećuješ, postaju manje. Moraš da ih hraniš aktivno. U suprotnom izblede. I ti sa njima. E, to stvarno nije fer. Misao se vrti unutar moje glave poput čigre, udara u kost, svrdla mi mozak. Na kraju kroz desno uvo beži napolje. Odustajanje, osim poraza, donosi i omrazu prema onome od čega se odustalo. Strpljenje i upornost preobrate omrazu u radost uspeha dok donose pobedu. Preostaje da čvrsto stegnemo jednostavne, lepe stvari uz sebe i da im ne dozvolimo da odu dalje. Pazite na taj život u očima, jer ako se iskrade ostaće vam samo čulo vida.

Danas sam poređala oko cveća, po dvorištu, kamenčiće koje su deca prošle godine sakupljala na plaži. Cilj sam imala samo usput, ni ne znam da li sam ga pogodila. Blanko postojim čitav dan, kao more od prošle godine. „Trebalo bi, do daljnjeg, zabraniti sve govore. Neka svako uradi ono što je hteo da kaže.“ Duško Radović

Osuđeni smo da živeći, stalno osluškujemo svoj poslednji čas. Otkucava konačnost. Poklon koji nam je svevišnji uručio: znamo da hoćemo, samo ne znamo kada. To je ta naša najgora kazna, u stvari, iako je mnogi posmatraju baš kao nagradu. Čovek… Eh… Čovek… Bavi se nečim, čoveče, zaposli mozak i telo, manje razmišljaj… I sve će biti u redu. Tako to ide.

Kiša i dalje pada. U selu retki prolaznici. Ništa me ne opusti tako dobro kao šetnja po kiši. Miris zemlje, tišina i onaj osećaj da se sve nekako usporilo. Kad pogledam unazad, ne vidim ništa. Sve bitno je ispred mene.

P.S. Odoh da u snovima oživim ono što mi je život oduzeo.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo