Povežite se sa nama

FOKUS

PREDJSEDNIČKI IZBORI: Ogedalce, ogledalce

Objavljeno prije

na

DPS je, konačno na konju. Nešto manje od mjesec, precizno 27 dana pred izbore, najmoćnija partija u Crnoj Gori predložila je svog predsjednika Mila Đukanovića za predsjednika. Vele da je veliki šef bio raspoloženiji za šetkanje po svijetu, nego za predsjednikovanje, ali se u partiji pojavio deficit u predjelima odgovarajućeg ljudstva. Kad se mora, nije teško. Opozcione parlamentarne partije podržavaju dva kandidata: Mladena Bojanića – Demokratski front, Građanski pokret URA, Demokrate, Socijalistička narodna partija i Ujedinjena Crna Gora, a Draginju Vuksanović njena partija SDP i Demos.

Hektari stranica objavljeni su u međuvremnu o tome hoće li se ili neće Đukanović kandidovati i šta njegova kandidatura znači. I niko živi, što je čista nepravda, nije pomenuo odlazećeg Filipa Vujanovića. A zaslužio je, jer je, kako se ispostavilo, bio jedan ‘u svijet i u Crnu Goru’: upotrebljiv, a bezopasan.

Milicu Pejanović-Đurišić, koja je smatrana jednom od najozbiljnijih mogućih kandidata, nije krasila druga osobina. Raspored u kom bi Milica bila predsjednica, Duško Marković premijer, a Đukanović šef partije nametala je pitanja iz čuvene pitalice kako da u čamcu u koji staje samo dvoje prevezeš na dugu stranu rijeke vuka, kozu i kupus. Ako uzmeš vuka, koza će pojesti kupus, ako uzmeš kupus vuk će pojesti kozu i tako dalje.

Milutin Simović spadao je one predloge za koje su svi znali da su nerealni. Dalje listanje DPS-ovih kadrova pokazuje rezultate višedecenijskog forsiranja poslušnika sa ograničenim kapacitetima svih vrsta.

Florian Bieber, stručnjak za Balkan sa Univerziteta u Grazu, objašnjava za RSE zbog čega je Milo Đukanović, političar sa najdužim stažom na vlasti u Evropi, odlučio da se na aprilskim izborima opet kandiduje za predsjednika Crne Gore, nakon šest premijerskih i jednog mandata na čelu države. ,,Tokom protekle tri decenije, Đukanović je napravio sistem u kojem nikada nije došlo do prekida srastanja države i partije, kao u drugim bivšim jugoslovenskim republikama.”

Bieber primjećuje da DPS podržava evroatlantske integracije ali i da ta partija ,,pionir po pitanju lažnih i plitkih reformi, koje su sada model za većinu vlada na Zapadnom Balkanu”.

,,Vladajuća partija i njen model vladavine, baziran na klijentilizmu – i državnoj kontroli – zavise od jedne osobe koja sistem drži pod kontrolom – Mila Đukanovića. Stoga, nema puno prostora za opciju njegovog penzionisanja”, ocjenjuje Florian Bieber. On zaključuje da ,,nemogućnost vladajuće partije da ostavi Đukanovića iza sebe kratkoročno može pomoći da se osvoje izbori ali će na kraju rezultirati njenim padom i nemogućnošću oporavka”. Ne isključuje, međutim mogućnost da će ,,Đukanović i Crna Gora suštinski ostati vezani još mnogo godina”.

Režimski mediji su se odrli prenoseći tekstove inostranih medija o tome kako će Đukanović stati na čelo prozapadnog bloka i suprotstaviti se prodoru ruskog uticaja na Balkan i kako je uveo zemlju u NATO i svašta. Dobro zvuči kao dio predizborne kampanje, ali prereplitke su to priče da bi se iz njih saznalo, na primjer, šta u proljeće ljeta 2018-og, znači „prozapadni političar”.

Mađarska je na zapadu, u Evropskoj uniji, ali bi premijera te zemlje Viktora Orbana malo ko ozbiljan nazvao ,,proevropskim političarem”. Ovih dana su njegove pristalice na ulicama Budimpešte podržale njegovu borbu za treći mandat i ,,homogeno hrišćansko društvo”. Pridružile su im se hiljade istomišljenika izvladajuće poljske konzervativne stranke Pravo i pravda, koja je takođe u sukobu s Briselom zbog imigracije i uvođenja kontrole nad sudovima i medijima.

Šta će u kampanji da radi Milo Đukanović jasno je. Pokrenuće svima znane partijske mehanizme, i ostala oruđa za likvidaciju slobodnih izbora. Netaknuto je ostalo, uprkos izmjenama u izbornom zakonodavstvu, sve iz afere Snimak: jedan zaposleni – četiri glasa, ,,socijalna pomoć”, lokalni put, organizovanje prevoza iz inostranstva, pokoja bandera – svakom prema potrebama. Kad se ispod tih, sigurnih glasova, podvuče crta, tokom izbornog dana se radi precizno praćenje da li se svako ko je uzeo koji metar drva pojavio na biralištu i, po potrebi, dokupljuju se nedostajući glasovu i famoznim ,,mini izbornim štabovima”. Za slučaj da nešto krene kako ne treba u pripravnosti su maskirani specijalci i crne kapuljače.

Đukanoviću na ruku ide to što ga podržavaoci smatraju Svemogućim, ali i brojni protivnici: svemogućim. U zemlji u kojoj kontoliše i goru i vodu, i investicije i socijalu,i profesore i spremačice, Đukanović sa svojom partijom na posljednjim izborima osvojio je oko 41 odsto glasova. Obično dobijaju procenat sličan tome. Nipošto nije malo, ali nije sve. Za formiranje vlasti poslije se pomogne satelitima i partijama manjinskih naroda. Čak i među autokratama, Đukanović je, dakle, osrednji, ali na vlasti ostaje zato što nema ko da ga pobijedi.

Nakon što je njegova kandidatura objavljena, predsjednik DPS-a je kazao da je počastvovan i napomenuo da je ,,njegova lična orijentacija bila drugačija”, ali je, mogla biti narušena krhka stabilnost i zamagljena evropska perspektiva. Kazao je da su prepuni optimizma i da imaju vremena za kampanju jer nijesu novi politički subjekt.

,,Krhku stabilnost” će, možete se kladiti, braniti napadajući Mladena Bojanića da je prvenstveno kandidat Demokratskog fronta i drugih rušitelja države i tome slično. Samo još ovaj put moramo odbraniti našu nezavisnost. Ne zna se hoće li Đukanović lično ili mediji na dužnosti pokrenuti priču o Bojanićevim berzanskim poslovima, ali je izvjesno da može očekivati taj rafal. Premijer pobjedničkog duha sigurno mu nije zaboravio raspitivanje o tome kako su Đukanović i Vlada Crne Gore žirirali državnim novcem kredit Melgonije Primorke od 14 miliona eura, koji su na kraju vraćali građani Crne Gore. Sjetićete se, to je onda kad je Bojanić pitao, a premijer Đukanović rekao da ne zna i da mu nije važno.

Za napade na Bojanića već imaju spreman osnov. Pobjeda je još dok je bio poslanik Pozitivne pisala kako je u njihovu redakciju došao poznati finansijski stručnjak koji je želio da bude anoniman i pokazao im dokumenta koja navode na sumnju da je Bojanić oprao 1,7 miliona eura. Dokumenta, avaj, nijesu objavljena.

Zasad još traje gnjavaža oko beznačajnih pitanja u vezi sa dosadašnjim Bojanićevim političkim angažmanom. U razgovori za agenciju Mina kazao je da godinama nije član ni jedne političke stranke. ,,Jezikom brojki, 80 odsto opozicionih poslanika, uz sve građane koji će na različite načine biti dio kampanje, stoji iza moje kandidature”, kazao je Bojanić i precizirao da sebe ne smatra ,,iznuđenim rješenjem”.

Bojanića su u međuvremenu podržali Đorđije Blažić i lider Ujedinjene Crne Gore Goran Danilović, koji su odustali od kandidature. Profesor Blažić je pretodno predao preko osam hiljada potpisa Državnoj izbornoj komisiji.

Ranije je DIK potvrdio kandidature Marka Milačića, Hazbije Kalača, Vasilija Miličkovića. Prašina oko vjerodostojnosti potpisa podrške zasad se slegla. Nikakvih vijesti oko toga nema. Čeka se da potpise predaju Đukanović, Bojanić i Draginja Vuksanović. Rok za kandidovanje je 26. marta u ponoć, a DIK 28. marta do kraja dana treba da utvrdi listu kandidata. Samo da je zdravo Budimir Šaranović predsjedik Državne izborne komisije. Zbog uloge njegovog zdravlja na potencijalnu blokadu izbonog procesa, trebalo je propisati da od raspisivanja izbora predsjednik DIK-a bude u karantinu, pod stalnim ljekarskim nadzorom.

Kandidatkinja SDP-a i Demosa Draginja Vuksanović obilazi razne krajeve Crne Gore, i susreće se sa ljudima tokom posjete Ulcinju kazala je da Milo Đukanović nije kandidat ni cijele svoje partije, a kamoli svih građana: ,,On je simbolički, personalno, politički i suštinski kandidat otuđene partijske elite koju moramo smijeniti”. Time je označila ko je njen protivbnik u ovoj trci.

Iz SDP-a su, međutim ocijenili da na izborima građani imaju tri ključna kandidata. ,,Jednog koji garantuje da se ništa promijeniti neće, a to je Milo Đukanović, drugog koji je kandidat DF-a i njemu srodnih partija, i trećeg, Draginju Vuksanović koji je jedini autentičan predstavnik građanske Crne Gore koja postavlja zahtjev za promjenama. Prema tome, izbor je ovog puta jednostavan, svi koji su za promjene biraju između DF politike radikalizacije ili građanske Crne Gore, a svi kojima je dobro ovako kako jeste, imaju svog kandidata koji je oličen u predsjedniku DPS-a”.

Ovakvim pristupom Ranko Krivokapić zove da ga neko pita – za koga bi, ako ne prođe Dragica Vuksanović, u drugom krugu glasali?

Pored SDP-a Draginju Vuksanović podržava i Demos. Budući da je ta partija, sa pokretom URA i SNP-om na prošlim izborima bila dio Koalicije Ključ, nije moguće procijeniti njenu trenutnu snagu. Dodatno, nepoznanica je koliko je ljudi iz Demosa otišlo sa Goranom Danilovićem u Ujedinjenu Crnu Goru. Sudeći po lokalnim izborima, Demosova snaga nije velika. Ako se uzme za Draginju Vuksanović najpovoljnija pretpostavka – da osvoji svih 20 hiljada glasova koje je njena partija imala 2016. i koju hiljadu od Demosa, – teško može premašiti udio od petnaestak procenata među opozicionim biračima. Hoće li je bastati da ,,uzme” glasove vladajuće partije – nije moguće procijeniti. Ako uspije – biće dobitak za sve.

Partije koje su kandidovale, Mladena Bojanica na izborima 2016. su imale – DF oko 20, Demokrate 10 odsto glasova birača, dok se broj glasača SNP-a i pokreta URA ne može znati opet zbog koalicije Ključ u kojoj je bio i Demos. Zajedno su imali 11 odsto.

Upućeni tvrde da se opozicioni kandidati mogu suočiti sa problemom apstinencije birača. Eto je u nečemu DPS u pravu, njihov kandidat stvarno ne mora da se predstavlja. To ne važi za druge. Njih ne gledamo skoro 30 godina.

Miloš BAKIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PRVI KRUG PREDSJEDNIČKIH IZBORA: Poraz ili pobjeda Đukanovićevog i Mandićevog partnerstva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok ostali kandidati strepe hoće li ući u drugi krug izbora, Đukanović, kome je taj krug izvjestan, sada vodi presudnu bitku. Njegova  najveća šansa  je prolazak u drugi krug Andrije Mandića, pošto lider DF-a,  prema analizama,  ne može u tom krugu računati na onoliko širok opus glasača kao Milatović i Bečić. Partnerstvo je, očito,  sklopljeno.  Ako uspije, biće to izgubljena šansa za Crnu Goru

 

Hoće li sad već očigledno partnerstvo lidera DPS-a i aktuelnog predsjednika Mila Đukanovića i lidera DF-a, deklarisanog ljutog Đukanovićevog neprijatelja, Andrije Mandića, uspjeti ili doživjeti poraz, znaćemo u nedjelju 19. marta, kada se održava prvi krug predsjedničkih izbora. Ovo su najneizvjesniji predsjednički izbori od 1997. godine, kada je Đukanović u drugom krugu, pobijedio Momira Bulatovića.  Od tada, kandidati DPS-a pobjeđivali su u prvom krugu. Jasno je da će ovi izbori imati i drugi, neizvjestan krug.  Mogu donijeti konačni pad Đukanovića, čija je partija na parlamentarnim izborima u avgustu 2020.  izgubila tridesetogodišnju vlast. Njegova eventualna pobjeda značila bi puno i za DPS, i njenu borbu za povratak na vlast.

Đukanovićevo i Mandićevo  savezništva postalo je vidljivo još kada je Državna izborna komisija (DIK) odlučivala o kandidaturi Milojka Spajića, lidera pokreta Evropa sad.  Spajića su mnogi analitičari smatrali favoritom, pogotovu nakon poraza DPS-a na izborima u Podgorici i  odličnog rezultata njegove partije.  Spajićeva kandidatura je odbijena glasovima DPS-a i njihovih tradicionalnih partnera u DIK-u, ali i uz pomoć uzdržanosti predstavnika Mandićevog DF-a i Socijalističke narodne partije.  Iako je Spajićevo dvojno boravište i državljanstvo zbog kojih je odbijena njegova kandidatura  ozbiljna tema za MUP, a njegovo dotadašnje  varanje da ih nema, tema za javnost, DIK je na ovaj način napravio presedan. Uključio je  državne organe Srbije u proces (čitaj: Aleksandra Vučića) i prekršio domaće zakone. Cilj je postignut – Spajić je  uklonjen.  Đukanović koji do tada nije bio obznanio kandidaturu, odlučuje da se kandiduje.

Potreba za Đukanovićevim i Mandićevim partnerstvom, tu nije prestala.  U ime Evrope sad, kandidaturu je podnio Jakov Milatović, koji je predvodio tu partiju na  pobjedničkim izborima  u Podgorici a koji, takođe, prema istraživanjima, ima ozbiljne  šanse da pobijedi Đukanovića ukoliko uđe u drugi krug.  To važi i za Aleksu Bečića,  kandidata Demokrata.  U podjeli glasova između Milatovića i Bečića, u prvom krugu, šansu vide i Đukanović i Mandić.  Andrija Mandić u drugom krugu,  za Đukanovića je najpoželjnija opcija, imajući u vidu da lider DF-a u drugom krugu izbora, prema analizama,  ne može računati na onoliko glasača kao Milatović i Bečić. To se Đukanovićeve šanse da osvoji još jedan mandat znatno uvećava.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 17. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

MARATONCI TRČE POSLJEDNJI KRUG: Lekić, Abazović ili fajront

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako se rješenja za formiranje nove vlade po URA-SNP pravilima ne naziru, a vrijeme za taj posao nepovratno curi, to ipak ne znači da će parlament biti raspušten neposredno nakon 16. marta. Mnogo kombinacija je i dalje u igri

 

Može li mandatar Miodrag Lekić sastaviti vladu u propisanom roku, do 16. marta, ili će vratiti mandat, da bi novi mandatar Dritan Abazović u narednih nekoliko dana uradio ono što njemu nije pošlo za rukom skoro tri mjeseca?

Jednako je (ne)realna, kažu upućeni, i opcija da se aktuelnoj Vladi produži mandat, iako je ona u tehničkom mandatu duže od pola godine. Rekonstrukcijom, za koju je teško pronaći pravno utemeljeno obrazloženje, ili prećutnom podrškom kojoj svjedočimo  i pored činjenice da se DPS, Demokrate i DF zvanično predstavljaju kao opozicija u odnosu na Abazovićev kabinet. Odnosno ono što je od njega ostalo. Ali ne preduzimaju ništa kako bi se  politička kriza razriješila na najprirodniji način – izborima.

Desetak dana pred prvi krug predsjedničkih izbora u fokus pažnje javnosti, (ne)očekivano, dospjela je sudbina izvršne vlasti.

Ugodilo se da rok za formiranje vlade mandatara Miodraga Lekića ističe narednog četvrtka, tri dana pred glasanje za budućeg predsjednika. Pošto su pregovori avgustovske većine o formiranju nove vlade, makar javno, paralisani još od početka januara, u cajtnotu se traže brzopotezna rješenja. Bilo kakva čini se, samo da se izbjegne mogućnost da aktuelni predsjednik Milo Đukanović rapusti parlament nakon što istekne rok od 90 dana za formiranje nove vlade. Predsjednica parlamenta Danijela Đurović potom bi bila dužna da raspiše vanredne parlamentarne izbore.

U ovom trenutku čini se kako je najmanje vjerovatno da Lekić završi povjereni posao i formira vladu. Sve je očiglednije da su, od septembra i početka te priče, GP URA i SNP imale naum da kupe vrijeme za aktuelnu tehničku vladu. Na to je, prije dvadesetak dana, podsjetio Vladimir Joković. “,,SNP neće biti smetnja ako se dogovori svaki detalj, kao što smo već zauzeli stav i dogovorili da ništa nije dogovoreno dok se sve ne dogovorimo”, saopštio je potpredsjednik Vlade, ministar poljoprivrede i predsjednik SNP-a, ne propuštajući priliku da pecne potencijalne koalicione partnere: ,,Oni koji su izlazili da je dogovoreno oko nekih stvari, to su potpuno netačno govorili”.

Kao iskusan političar, Lekić je brzo shvatio svoju poziciju, i formalne pregovore o formiranju 44. vlade okončao praktično na samom početku. Čim mu je postalo jasno da ne postoji zajednički interes potrebne većine da se ono što je dogovoreno u načelu (septembarski sporazum avgustovske većine) izgura do kraja. Nekih razgovora je bilo i nakon toga, ali bez ploda. Makar ne za sada.

Početkom prošle nedjelje mandatar je na pitanje ND Vijesti odgovorio kako će konsultacije o novoj vladi biti zavšršene u zakonom predviđenom roku. ,,Nakon toga ću javno sumirati bilans, konkretan rezultat i mogući institucionalni nastavak. Ili nemogućnost formiranja vlade, što se takođe dešava u demokratskim državama”.

Onda su do javnosti stigle priče o mogućoj rekonstrukciji postojeće tehničke Vlade. Govorilo se čak i o imenima mogućih novih ministara – etabliranih funkcionera DF-a i Demokrata, ali niko nije umio da objasni kako bi u praksi išao proces oživljavanja političkog mrtvaca. Ustav je jasan (član 110): ,,Vladi prestaje mandat… kad izgubi povjerenje (parlamenta). Vlada kojoj je prestao mandat nastavlja rad do izbora Vlade u novom sastavu”. Dakle: izbor nove vlade u novom sastavu.

Istina je, nakon pada Abazovićeve Vlade svjedočili smo kako je obnovljena parlamentarna većina na prijedlog premijera razriješila dvojicu ministara iz nepoželjnog SDP-a (Ranka Krivokapića i Raška Konjevića). Pozivajući se na činjenicu da, prema važećim propisima, za funkcionisanje i postupanje vlade u tehničkom mandatu (nakon što izgubi povjerenje parlamentarne većine) ne postoje ograničenja u odnosu na vladu u punom kapacitetu. Osim što vlada kojoj je izglasano nepovjerenje ne može donijejti odluku o raspuštanju parlamenta.

Abazovićeva ideja o rekonstrukciji njegovog kabineta bila je prevelik zalogaj čak i za dokazano kreativne tumače prava iz tri koalicije vladajuće većine. Zato se pojavio ovaj plan: Miodrag Lekić vratiti mandat neobavljena posla, parlamentarna većina, ponovo po njihovom Zakonu o  predsjedniku, za novog mandatara imenuje Dritana Abazovića. Potom, možda i istog dana zbog vremenskog ograničenja u kome se treba završiti, izglasa njegovu drugu, 44. vladu Crne Gore.

Izgleda kako taj plan ima utemeljenje u važećim zakonima, makar dok se Ustavni sud ne odredi o kontraverznim izmjenama Zakona o predsjedniku kojima je parlament sebi dao za pravo da imenuje mandatara ukoliko predsjednik države to ne uradi u propisanom roku od 30 dana. Problem ne bi bili ni prekratki rokovi.

Poslovnik o radu Skupštine predviđa da se sjednice parlamenta zakazuju najmanje 15 dana unaprijed dok je on, kao sada, u redovnom zasijedanju. To se pravilo, ipak, da promijeniti ako se tako dogovori kolegijum Skupštine. A, ,,ako se o pojedinom pitanju ne postigne saglasnost, odlučuje predsjednik Skupštine”.  Može, znači.

Pojavio se, međutim, novi problem. Isprva, navodno, Abazović nije želio da Nebojši Medojeviću povjeri mjesto potpredsjednika vlade koji bi koordinirao radom službi bezbjednosti. Dijelom, to je bilo i razumljivo imaju li se u vidu mnogobrojne optužbe koje je predsjednik PzP izrekao i objavio na društvenim mrežama na račun Abazovića i Pokreta  URA. Prebacujući  im saradnju sa kriminalcima, učešće u švercu cigareta i korupciju.

Onda je Abazović prihvatio da jednom od najglasnijih kritičara prepusti omiljeno mjesto prvog bezbjednjaka u izvršnoj vlasti. Medojević je pristao da se stavi pod direktnu komandu čovjeka za koga javno tvrdi da je kriminalac. Prevladali su viši interesi. Vlast i moć, odnosno, strah od prijevremenih parlamentarnih izbora, i dalje snažnog DPS-a te rastuće popularnosti pokreta Evropa sad.

Tu se javio novi problem. Goran Danilović i njegova Ujedinjena Crna Gora ne pristaju na novu vladu pod Abazovićevom komandom. Vlada Miodraga Lekića ili izbori, insistira Danilović. I u tome ima podršku poslanika svoje partije Vladimira Dobričanina. Bez njega nema neophodnog 41. glasa za izbor nove vlade.

Takav stav je, očekivano, naišao na nezadovoljstvo onih koji su, nakon strpljivog čekanja dužeg od dvije godine, računali da će konačno dobiti pripadajući dio izvršne vlasti zarađene na izborima 2020. Zato su Daniloviću prvo zamjerili da radi u korist DPS-a. Potom je Medojević, ponovo, otišao nekoliko koraka naprijed. ,,Izgleda da sam ja problem! Duvanska mafija ne sjedi skrštenih ruku”, objavio je na društvenim mrežama.

,,Ja prezirem podjednako duvansku i svaku drugu mafiju, od zemunske do škaljarske i izborne”, odgovorio je Danilović na prozivke, javno odbacujući mogućnost da njegova Ujedinjena podrži ,,rekonstruisanu ili novu rekonstruisanu” vladu Dritana Abazovića. ,,A ako imaju 41. poslanika neka je sa srećom”.

Još je aktuelni v.d. direktor Agencije za kontrolu i obezbjeđenje kvaliteta (imenovala ga Abazovićeva Vlada u oktobru prošle godine) saopštio da je o tom stavu obavijestio premijera (,,prihvatio je i rekao da razumije i da nije lako”) a potom i ostale predstavnike parlamentarne većine, na sastanku koji je održan početkom nedjelje, nakon 60-dnevnog zatišja. ,,Dajem vam riječ da niko nije rekao nijednu riječ prekora, izuzev konstatacije: Dobro…Nije UCG jedina, idemo da tražimo 41. poslanika“, saopštio je Danilović, insistirajući kako su se njegovi sagovornici tek nakon 24 sata sjetili da je ,,izdajnik”. Pa je, dijelom i odgovorio na prozivke.

,,Meni je bilo čudno da je Medojević glasao da bude u nekoj novoj ‘rekonstruisanoj’ Vladi na čijem je čelu Abazović, za kog je do juče govorio da je ‘uzeo 21 milion’ i da je na čelu mafije, te da bi (glavni specijalni tužilac VladimirNovović morao da ga uhapsi”, piše u Danilovićevom saopštenju  objavljenom u srijedu. Koje je samo pritvrdilo kako avgustovsku većinu na okupu drži samo matematika vlasti. A da su i te veze sve tanje.

Četrdesetorica nijesu gubila vrijeme, pa su sa liderom Forca i poslanikom Genci Nimanbeguoma razgovarali o njegovoj spremnosti da im se priključi u parlamentu i bude taj presudni 41. glas za novu Abazovićevu vladu. Iako su Forca i URA u Ulcinju zajedno dio vladajuće većine, Nimanbegu, prema našim izvorima, nije pokazao spremnost da sličan aranžman zaključi i na držvnom niovu. Preporučio je što brži izlazak na izbore.

Takav odgovor se mogao naslutiti još prije nekoliko dana, kada je premijer Abazović poručio da nova vlada nije njegov prioritet. ,,Ko hoće da sastavi vladu, neka je sastavi, a dok se to ne desi, vlada radi u punom kapacitetu. Ako se nešto promijeni, tu smo da izvršimo primopredaju”, kazao je.

Zanimljivo ja kako Demokrate sve ovo, javno, prate sa priličnom ravnodušnošću. I bez komentara. Trenutno su zauzeti predsjedničkom kampanjom svog lidera Alekse Bečića. Ali, tvrde upućeni, ne žele ni da skroz zatvore vrata potencijalnoj saradnji sa pokretom Evora sad, kome bi formiranje nove vlade najmanje odgovoralo. Produžilo bi njihov vanparlamentarni status, i pored rejtinga koji upućuju da su oni, možda, trenutno i najjača partija anti DPS bloka.

Iako se rješenja za formiranje nove vlade po URA-SNP pravilima ne naziru, a vrijeme nepovratno curi, to ipak ne znači kako je izvjesno da će parlament biti raspušten neposredno nakon 16. marta. Djeluje da se Đukanović koleba sa tom odlukom. Možda je riječ samo o taktici uspavljivanja političkih protivnika, kako oni u predviđenom roku ne bi pronašli kakvo-takvo rješenje koje bi produžilo njihovu vlast u ovom rasporedu snaga. Ili i u DPS-u žele da sačekaju rezultate prvog kruga predsjedničkih izbora, kako bi dodatno analizirali svoje izborne šanse.

Dok se iza kulisa grozničavo pregovara, samo u jedno možemo biti sigurni:  interes građana Crne Gore ostaje u drugom planu.

Zoran RADULOVIĆ  

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PRVI PREDSJEDNIČKI IZBORI NAKON PADA DPS-a: Na čijoj je strani neizvjesnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Aleksa Bećić i Jakov Milatović, za razliku od Andrije Mandića i Mila Đukanovića, ne izazivaju veliki animozitet među onima koji nijesu simpatizeri i sljedbenici njihove političke opcije. Pitanje je samo da li je ta tolerancija dovoljna za eventualnu podršku u drugom krugu glasanja. Od toga će bitno zavisiti ishod izbora

 

Šest predsjedničkih kandidata u tri kolone. Šest sudija u Ustavnom sudu. Crna Gora je spremna za jednu od najneizvjesnijih predsjedničkih trka u svojoj istoriji. Izvjesno je samo da pobjednika nećemo dobiti u prvom krugu glasanja 19. marta.

U grubim crtama, krajnje pojednostavljeno i ne baš tačno, startuje se sa sljedećih pozicija: srpsko-ruske interese braniće Andrija Mandić i Goran Danilović, crnogorsko-evropske Milo Đukanović i Draginja Vuksanović Stanković, a Aleksa Bečić i Jakov Milatović podršku traže od onih koji naglasak stavljaju na vlastite, prvenstveno finansijske, interese.To predstavlja svojevrstan novitet na ovdašnjoj političkoj sceni, „tradicionalno“ raspolućenoj i utaborenoj po nacionalno-vjerskim šavovima.

Zato jedni samozvanim kandidatima centra prebacuju višak/manjak srpstva,  drugu višak/manjak evropejstva a treći – odsustvo političkog sluha i višak sujeta zbog kojih su odlučili da odvojenim kandidaturama podijele „zajedničko“ biračko tijelo. Umjesto da promocijom zajedničkog kandidata značajno poprave njegove šanse za konačnu pobjedu.

Dok pišemo ovaj tekst, još nemamo konačno odluku Državne izborne komisije (DIK) o kandidaturi Jovana Jodžira Radulovića, političkog anonimusa, ali, kažu, uticajnog influensera koji na društvenim mrežama ima skoro 250.000 pratilaca. Njihovu pažnju drži nastupima nalik na opskurne učesnike rijaliti programa (banalni vicevi, vulgarnosti i 18+ prostote). Uspije li Radulović da DIK-u dostavi potreban broj važećih potpisa (nešto preko 8.100), dobiće oko 25.000 eura iz budžeta na ime troškova predsjedničke kampanje. I pokazati da se tzv. virtuelna stvarnost ozbiljno prelila u stvarnost ovdašnjeg  političkog života.

Okrenimo se kandidatima s ove strane mjeseca. Đukanović na predjsedničke izbore izlazi treći put (dvije pobjede 1997. i 2018), Mandić i Vuksanović Stanković drugi put (po jedan poraz 2008, odnosno, 2018) dok su Milatović, Bećić i Danilović debitanti u predsjedničkoj utrci.

Trenutno se glavna borba vodi među kandidatima koji se obraćaju glasačima tzv. pobjednika od 30. avgusta za jedno mjesto u drugom krugu izbora. Čini se kako Mandić i Milatović vode mrtvu trku dok Bećić, možda i zbog zakašnjele najave kandidature, zaostaje nekoliko procenata. Ali, kažu, kako ni on nije bez šanse.

Istraživači javnog mnjenja i analitičari cijene da je Đukanovićev ulazak u drugi krug neupitan. Njegov problem je – šta onda. Vuksanović Stanković i Danilović nemaju izgledne šanse za drugi krug, ali mogu solidnim rezultatom i ojačati rejtinge svojih partija pred očekivane vanredne parlamentarne izbore.

Najinteresantniju kampanju, za sada, vodi Andrija Mandić. On se glasačima pokušava predstaviti u novom svjetlu, kao potencijalni pomiritelj evropskih svjetonazora. Marketinški stručnjaci kažu da je riječ o „ribrendingu“, a da je Mandićeva kampanja, u dosadašnjem toku, dobro osmišljena i skupa (navodno je rade Izraelci koji su godinama dio predizbornog tima Aleksandra Vućića i njegove SNS). Malo je onih koji smatraju da bi novi Mandić mogao izgubiti podršku tradicionalnih birača DF-a zbog promjene retorike u javnim nastupima, ali su stavovi podijeljeni oko toga može li doprijeti do novih glasača, neophodnih za konačan uspjeh.

Važna je i namjera lidera DF da tokom predstojeće kampanje sebe i svoj politički savez predstavi kao prihvatljivog partnera međunarodnoj zajednici oličenoj u zvaničnicima EU i SAD. DF, sa zavidnom upornošću, izbjegava da se izjasni o aktuelnim pregovorima na relaciji Srbija – Kosovo koji bi se mogli završiti nekom vrstom prećutnog međusobnog priznanja. Dok srpski vatreni rodoljubi  u Beogradu organizuju demonstracije i pišu parole i grafite kojima prijete ubistvom onome ko potpiše predloženi sporazum – svi znamo ko je jedini koji to može da uradi – iz DF-a ni riječ. Muk je toliko da više ne znamo ni da li važi obećanje Milana Kneževića da će, budu li imali većinu u izvršnoj vlasti, poništiti odluku o priznanju nezavisnosti Kosova.

U svakom slučaju, Mandić u kampanju ulazi uz otvorenu podršku zvaničnog Beograda, medijsku i finansijsku, a oponenti kažu i uz podršku ljudi za specijalne predizborne zadatke iz zvaničnog i nezvaničnog sistema bezbjednosti našeg sjevernog susjeda. Od pomoći će biti i direktorska mjesta po dubini i vlast u lokalnim samoupravama koje je DF sa koalicionim partnerima u međuvremenu preuzeo od DPS. Iskustvo uči da se sa tih adresa može uticati na izborno opredjeljenje značajnog dijela ovdašnjih birača.

Znaju to i na drugoj strani.

Milo Đukanović u kampanju kreće kao evropski državnik, naš predsjednik, uz retoričko pitanje Nego ko? Iako nije malo onih koji se pitaju zašto on? Analitičari, uglavnom, cijene kako je DPS izašao sa najjačim kandidatom, i da je ovo igra na sve ili ništa. Uspjeh bi dao vjetar u jedra pokušaju DPS-a da se vrati na vlast. Đukanovićev eventualni poraz na predsjedničkim izborima označio bi kraj njegove karijere, i krah te partije, ovakve kakvu smo je znali.

Postoje i drugačije tumačenja predstojećih izbora. Prema tom viđenju, Đukanovićev o(p)stanak na mjestu predsjednika zadržao bi fokus svih ostalih na DPS-u. Sadašnja većina, umjesto da se nosi sa rezultatima svoje vladavine i naraslim zađevicama, pred birače je ponovo izašla s poklikom samo da ode DPS. I uz zakletve da poslije izbora neće ulaziti u koalicije sa Đukanovićevom partijom. Tako bi DPS ostao u izolaciji, sa malim šansama da se vrati na vlast i pored velike podrške među biračima. Za razliku od Đukanovića koji bi sačuvao političku važnost i, što nije nebitno, imunitet.

Jakov Milatović je, najvjerovatnije, najveća nepoznanica predstojećih izbora. Iza njega je izuzetno uspješan nastup na lokalnim izborima u Podgorici.  Propisana dinamika događaja vezanih za primopredaju vlasti u Glavnom gradu Milatoviću omogućava da se, nakon eventualnog nesupjeha na predsjedničkim izborima, vrati na plan A, i na gradonačelničku funkciju. Ljestvica je, međutim, u međuvremenu podignuta na veći nivo. I ambicije su narasle.

Pitanje je koliko će Milatovićevu predsjedničku kandidaturu hendikepirati problemi koje je sebi i svojoj stranci napravio Milojko Spajić neistinama oko dvojnog državljanstva. A i koliko na izborni rezultat može uticati to što javnost bivšeg ministra ekonomije vidi kao (tek) drugog u tandemu sa Spajićem. Neka istraživanja pokazuju kako prosječan birač na mjestu predsjednika želi vođu a ne državnog slubenika sa nešto većim ustavnim ovlašćenjima.

Aleksa Bečić ima harizmu koja Milatoviću, vjerovatno, nedostaje. Na njegovoj strani je političko iskustvo ali i dobro organizovana i utemeljena partijska infrastruktura. Hendikep se ogleda u percepciji znatnog dijela birača prema kojoj je Evropa sad isključivo zaslužna za rast zarada, penzija i socijalnih davanja/naknada, iako su Demokrate toj priči dale ozbiljan doprinos. Problem u završnici bi mogao biti i to što su Demokrate, i pored insisitiranja na nacionalnoj neutralnosti, u dijelu javnosti prepoznate kao sastavni dio prosrpskog bloka koji djeluje pod patronatom Srpske pravoslavne crkve. Opet,  podrška SPC, ili njenog većinskog dijela u Crnoj Gori, mogla bi značajno uvećati šanse Alekse Bečića da se nađe u drugom krugu izbora.

Bećić i Milatović, za razliku od Mandića i Đukanovića, ne izazivaju veliku netrpeljivost i animozitet među onima koji nijesu simpatizeri i sljedbenici njihove političke opcije. Od odgovora na pitanje da li je ta tolerancija dovoljna za eventualnu podršku u drugom krugu glasanja, bitno će zavisiti ishod izbora.

Na kandidaturu Gorana Danilovića analitičari, uglavnom, gledaju kao na potez koji bi puno više mogao da odmogne Andriji Mandiću nego da donese predsjedniku Ujedinjene. Riječ je o starim animozitetima iz vremena njihove tijesne političke saradnje (Danilović je bio potpredsjednik Mandićeve Nove srpske demokratije). Verbalno, u ovoj kampanju Danilović bi mogao biti najveći Srbin, praveći zazubice nekadašnjim saradnicima iz DF-a. Demonstrirajući, istovremeno, da se ta nacionalna platforma može braniti umivenije nego što je to radio Mandić.

Pozicija Draginje Vuksanović Stanković jednako je zanimljiva. Iako bi SDP trebao da pokriva politički prostor koji imaju ambicije da zauzme Evropa sad,  (sa pokretom URA Dritana Abazovića, ili bez njih), bivša predsjednica te partije se od 2020. nametnula kao jedna od nacionalno najisključivijih političarki/političara na ovdašnjoj sceni. Tu Đukanović djeluje kao umjereni političar. Doduše, ne treba zaboraviti kako je aktuelni predsjednik prvi mandat dobio na priči o potrebi očuvanja zajedničke države Crne Gore i Srbije, a drugi kao temelj kamen odbrane crnogorske države i nacije. Draginja Vuksanović Stanković kandidatu DPS ne može naškoditi. A da li će mu i koliko pomoći ostaje da se vidi. I zapamti. Pitanje je, uostalom, koliko su tradicionalni glasači SDP-a, oni zbog kojih je ta partija 2015. napustila koaliciju sa DPS-om, spremni da se odazovu na eventualni poziv da u drugom krugu izbora podrže Mila Đukanovića. Naravno, ukoliko na drugoj strani ne bi bio Andrija Mandić.

Partije koje čine aktuelnu tehničku vladu (URA, SNP, Bošnjačka stranka) dakle, nemaju  kandidata za predsjednika. Teško je naći sličan primjer. Baš kako i vladu sa više suprotnosti. SNP je pozvao na podršku Mandiću. BS favorizuje Đukanovića, dok premijer Abazović kaže kako su Milatović i Bečić „dobri kandidati“. Dobro jutro, čaršijo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo