Kroz razgovore koje je Branka  vodila sa umjetnicima  različitih izraza i porijekla,  otkrivamo ne samo  zanimljivosti iz biografija sagovornika, već i njihove unutrašnje velikosti, svjetove, dileme, borbe i preživljavanja u bivstvovanju sveprisutnog

„Umjetnost jeste veličanstveni pokušaj da se sveobuhvatno izrazi ono što izaziva  ili podstiče kreativnu umjetnikovu moć, što ga permanentno inspiriše, a to je ona vječna tajna ljudskog bića. Koliko nam samo o toj tajni govori umjetnost, od davnina do danas, kroz slikarstvo, književnost, muziku, teatar, film… Toliko oblika stilova , koncepata, a svijet i ljudsko biće u njemu i dalje ostaju zagonetni i inspirativni“ – rekao je Dimitrije Popović, umjetnik našeg, crnogorskog imena, a svjetskog glasa,  u knjizi  Umjetnici svijeta Branke Bogavac.

Kroz razgovore koje je Branka  vodila sa umjetnicima  različitih izraza i porijekla,  otkrivamo ne samo  zanimljivosti iz biografija sagovornika, već i njihove unutrašnje velikosti, svjetove, dileme, borbe i preživljavanja u bivstvovanju sveprisutnog.

Knjiga Umjetnici svijeta u sebi nosi priču o stvaranju kao iskonu, sudbini i odgovornosti. To nije samo zbir intervjua, već dokument duhovnog pejzaža umjetnika i epohe u kojoj žive i stvaraju –   kulturni amanet. Ona nas  podsjeća da je umjetnost oblik borbe za ljepotu, slobodu i istinu, a da je čovjek bez nje, poput prazne  ljuske oraha –  lagan i lako lomljiv. „Umjetnost je kao razbijeno ogledalo u kome se ogledaju fragmenti stvarnosti. Ali, ti fragmenti,  takođe održavaju bit stvarnosti“, navodi Dimitrije Popović u ovoj knjizi.

U Parizu , gradu svijetle ljepote i  „velike kuhinje ideja“, kako ga je Danilo Kiš nazvao u istoimenom eseju, gradu koji je vjekovima bio utočište velikim umjetnicima  i neprihvaćenim vizionarima,  razgovori koje vodi Branka Bogavac, bivaju susreti duša u kojima umjetnost dobija glas i postane kulisa za susret.  Svaki od tih razgovora nosi svjedočanstvo duboke ljudske i intelektualne razmjene. Oni nijesu puka hronika karijera, već uzajamna komunikacija prožeta neposrednošću i toplinom ,  vođena  žuboreći tokom dobro pripremljenih tema. Nije sve u urođenom komunikacijskom daru –  jer, kako predstaviti pretpostavlja i kvalitet onog što se predstavlja.  Branka ne pita iz znatiželje već iz  potrebe da razumije, da dotakne to najosjetljivije u biću umjetnika – njihovu viziju  i misiju, usamljenost i sumnju, odgovornost… Njena knjiga podsjeća da je stvaralaštvo i razgovori sa stvaraocima,  temelj duhovnog života čovjeka. Ona je glas tamo gdje riječi nedostaju, s vjerom da smisao uvijek postoji.

U etimologiji imena Branka stoji značenje „ona koja brani – braniteljka, zaštitnica, borkinja. Prezime Bogavac je patronimičko a potiče od riječi „bogat“ ili „bog“ ( u smislu sreće, blagostanja,  zaštite). Dakle, etimološki posmatrano, ime i prezime  se mogu shvatiti kao „ potomak onoga koji je bogat“. A najveće bogatstvo je imati, i davati.

Pri razgovoru koji je vodila sa čuvenim umjetnikom Andrejem Paradžanovim spominje se pričanje  o snu koji ga prati za čitav život – da snimi film o majci, o hljebu i o zemlji. „Zemlja, to je narodnost“, rekao je. Branka je znala o čemu govori. I ona je tu narodnost, na najljepši način, nosila u sebi. Duboko. Njena Crna Gora bila je tiho prisutna u svakom razgovoru. Nije to narodnost zatvorena u nacionalne granice već svijest o pripadnosti, o duhovnom nasljeđu, o potrebi da se ono najbolje, a to  najbolje, kroz umjetničko biće,  iz svijeta prenese  svojoj Crnoj Gori. Dvoje ljudi, svaki iz svoje kulture, sreli su se na tački gdje se umjetnost i narodnost ne isključuju, već prožimaju. Tu je rođena njihova zajednička narodnost – umjetnost kao identitet, kao veza među ljudima i narodima, kao univerzalni jezik.  To nije bio običan intervju već jedno čitavo životno poglavlje dviju duša koje znaju da je umjetnost uzvišena i ozbiljna, toliko ozbiljna da ne mari ni za mjesto, ni za formu ako postoji iskrenost.

U knjizi Umjetnici svijeta,  Dimitrije Popović, slikar, skulptur, romanopisac, esejista,  umjetnik koji u sebi nosi sinkretizam  djela koja imaju izraz vanvremenosti, u razgovoru sa Brankom, izjavio je: „Primjećujem ruke jer stalno gestikuliraju. Zanimljiv je njihov oblik u pokretu. Ruke su me uvijek privlačile“.

Ova izjava ne govori samo o vizuelnoj privlaćnosti, već i o dubokoj percepciji ruku kao produžetka unutrašnjeg svijeta čovjeka –  oruđa kojim se misli oblikuju, emocije prenose, a svjetovi grade.

U tom kontekstu, ruka Branke Bogavac tvori, kako bi Kiš rekao „čudesno bujanje bobica u srcu jednog nara i ljepotu njegovih bobica skrivenih u ljušturu“. Njena ruka, nevidljiva, ali prisutna,  je ta koja je uzela za ruke šesnaest vrsnih umjetnika osobenog izraza,  iz različitih krajeva,  vodeći ih u zajedničku domovinu koja se zove Umjetnost. Ta ruka  postaje vodič, most između različitih estetika i kultura. Njena spisateljska ruka vodi i čitaoce kroz slojevite priče i osobenosti veličine umjetnika koje je susretala.

U današnjem svijetu ratova, nasilja i političkog haosa, simbolika ruke koja spaja dobija posebnu misiju. Umjetnost, kako je vidi Branka Bogavac živa je mreža stvaralačkih bića  koja se dodiruju baš kao prsti na ruci. Ruke umjetnika koje gestikuliraju, znak su stvaralačkog nemira, znak traženja, izražavanja onoga što se ne može izreći riječima, A ruka Branke Bogavac,  nenametljiva ali prisutna –  bilježi, pita, povezuje i oblikuje, dajući tom izrazu trajanje i život.

Danas, svi ovi umjetnici , nijesu samo graditelji umjetničkog –  oni su stanovnici jedne posebne zemlje koju je autorka pažljivo naseljavala, oblikovala svojim rukama, svojim riječima i sluhom za ljepotu i dubinu:  nove domovine – Umjetnici svijeta. Ta ruka koja zna da uzme, poveže i vodi, u ovom djelu postaje vodičkinja  umjetnosti. Kroz nju umjetnost postaje prostor susreta – bez granica i međa. Ili, kako ističe Dimitrije: „ Svako od nas u nekom umjetničkom djelu pronalazi svoje projekcije, iznosi svoje viđenje, iščitava ga na način na koji to djelo pobuđuje misli i osjećanja u njima. A upravo to potvrđuje vitalnost umjetničkog djela , ta nesvodljivost na jednu karakteristiku, na zadatu formulu, na jedinstveni ključ razumijevanja. Tako se jedno djelo neobično produžava u svijesti posmatrača i nastavlja živjeti jednim od svojih bezbrojnih života“.

Zorica JOKSIMOVIĆ

Pjesnički glas u ime rođenih i nerođenih, u ime šutnje i nepravde

Postoje knjige koje se čitaju radi zabave, postoje one koje nas zadrže na trenutak u ljepoti, one koje nas jezički i svakako bogate, a postoje i  knjige pred kojima zašutimo, spustimo pogled da se zapitamo: ljudi li smo ili zvijeri?

Knjiga  poezije Miraša Martinovića Smrt u Gazi snažno emituje pjesnički glas i moralni krik pjesnika usmjeren protiv strahota rata, i patnje, i stradanja  djece u Gazi. Ovaj pjesnički krik se daleko čuje, ovaj čovječni vapaj nas sve poziva i opominje. Njegova riječ, onoga kojeg je „sramota“  što je živ i što je čovjek glasnogovorik, poziva i proziva sve koji osjećaju, sve nas nijeme na ovu sveopštu nesreću.

U uvodnoj pjesmi „Gospode“ Martinović koristi snažan, gotovo biblijski ton da pozove Boga na djelovanje:

„pokaži moć/što čekaš/ što ćutiš/kako da ti vjerujem/kako/sramota me /što sam živ/ što sam čovjek/….

Poziva ga, čini mi se,  onako kao što ga priziva Njegoš u Luči Mikrokozma 

„Ah, presveti, milostivi tvorče,

Slabo naše usliši molenje

Za preblagost božestvene duše!

Martinovićevi stihovi u pjesmi „Gospode“ predstavljaju glas egzistencijalnog protesta pred ćutnjom Boga, iskazuju sumnju i stid – molitva mu je zahtjev i revolt usljed Božije šutnje. Njegoševi su metafizička molitva. I jedni i drugi nose biblijski ritam i osjećaj kosmičke drame čovjeka pred Bogom. Obojica prizivaju Boga direktno, u snažnom tonu, s osjećanjem ljudske nemoći i olovne težine nad pitanjem smisla.

…pokaži moć/što čekaš, što ćutiš/ kako da ti vjerujem“…

Miraš Martinović preuzima ulogu glasnogovornika u ime svih onih koji ne mogu govoriti. Postavlja pitanja koja odjekuju kroz istoriju šutnje, praznine, zla, slike „kako  živi nose u naručju mrtvu djecu“.

Pjesnik ne štedi nikoga – ni Boga, ni čovjeka, ni nas nijeme od nemoći. Upravo u tome leži snaga ove Martinovičeve Riječi pjesničke.

Smrt u Gazi više je od umjetnosti, ovo je moralni čin, protest protiv zla, elegija za nedužne. Pjesnički glas Miraša Martinovića glasniji je nego topovska paljba, jer odzvanja istinom, vapajem bez božije milosti i vjerom da se još nešto može promijeniti. Pjesnčki glas se poziva na starozavjetni motiv izbavljenja Izrailjaca iz Egipta, tražeći isto takvo čudo za djecu Gaze

„… i ovo su/djeca Božija/ Spasi djecu u Gazi“… 

Ovo „pjevanje“ upućeno Bogu, nije ni naricanje nego tihi rezignat i konstatacija činjenice „ nemoguće je da ništa ne učiniš“.

Knjiga  Smrt u Gazi ne traži pažnju niti divljenje – ona vrišti, ali ne glasom neartikulisanim , već zvonkim, u ime sve djece svijeta, onih koji su nestali u ruševinama, koji od gladi umiru, one koje niko pitao nije žele li se igrati igračkama, gdje je „učiteljica koja ih je učila“. U vremenu kada Svijet okreće glavu, kada se slike zgarišta smjenjaju na ekranu, kada brojke mijenjaju imena, Miraš Martinović je „morao napisati“ ovu knjigu ( kako je naslovio u meni namijenjenoj posveti)

U pjesmi „Kome treba “, retorski pitano, Gaza nije geografski pojam, već simbol stradanja bez života, metafora svakog pokošenog djetinjstva, pokošene travke, cvijeta, mjesto gdje ne može porasti drvo, mjesta gdje „nijesu prestale da kaplju dječije suze“, zločina koji je vidljivo nevidljiv i nad kojim čovječanstvo zatvara oči. 

„Gaza je zemlja puna plača/ Gaza je zemlja puna suza./A kome treba zemlja bez trave/ i drveta…“

U jednostavnosti pjesničkog izraza, kratkih stihovnih cjelina, ogleda se dubina i snaga Martinovićeve misli koja govori u ime svakog sna što je zatrpan, zločina što je  neviđen. Ima djelova teksta gdje, stihovi se krate, riječi se lome, kao da se i jezik oštri pred tolikom patnjom, a oštrica slovlja i stihovlja ubojito suštinu pogađa – „pečati Smrti sa ljudskim licem“ ostaju da svjedoče toliku (ne)moć pred zlom.

Knjiga Smrt u Gazi Miraša Martinovića poput zmijskog kruga, Ouroboros-a otvara se i zatvara prizivom Boga. Na početku je Bog viđen kao šutljivi i odsutni autoritet, a u završnoj pjesmi Miraš Martinović   izvodi krajnji poetsko-dramski čin, spušta Boga u Gazu, u zgarište i pepeo, u tu sramotu ljudske nemoći nad zlom. Spušta Boga među ljude, ne da bi bio slavljen, nego da bude suočen.

Ne snalazim se/Kako odavde/Izaći/ A Bog sam/Svemoćan sam/Kažu/Šapuće/…

On nije više svemogući vladar, on je zamišljeni, zatečeni, posramljeni Bog koji priznaje da je „otišao na nebo i zaboravio na zemlju“. Činjenica da ta zemlja ostavljena ljudima postaje dječije groblje, ruševina, prah i pepeo. Ta spoznaja Boga toliko pogađa da je istrajan u odluci „ Ostaću na zemlji/ Ostaću u Gazi/pa neka/ I mene ubiju/…Bog sada nije optuženik već saučesnik, on nije nedostižni sudija već ranjiv i zarobljen u ljudskoj tragediji. Ovo je put od prijekora do saosjećanja. Na početku lirsko „Ja“ pita  Boga:„Gdje si“ Na kraju Bog je prisutan , i nemoćan, on pita sebe: „Gdje sam bio“ što govori o sveopštem nesavršenstvu i o tome da je tu Bog bliži čovjeku nego ikad . Ova dva pjesnička čina oblikuju snažan okvir knjige „Smrt u Gazi“ sa jasnom porukom – Bog nije u sili koja upravlja i sudi, nego u prisutnosti koja pati uz nevine.

Perspektiva pjesničkog „JA“ dolazi iz  glasa djeteta koje doziva iz ruševina, kao lirski krik i univerzalni glas sve djece koja vape za pomoć, a pomoć ne dolazi.  Ako krik i pjesnički glas shvatimo kao skup svih glasova stradale djece, onda svako slovo, riječ, svaki stih knjige, nije samo pjesma nego odjek dječijih glasova koji zovu i traže pomoć. Kao da govore: Ja nijesam Gaza, već  glas ugušen u prašini, igra prekinuta granatiranjem. Ako ne možete da me zagrlite, nosite me u riječima.

Riječ Miraša Martinovića vraća dostojanstvo izgubljenim životima pjesničkom etikom – pjesnički jav živi, a pjesnički glas glasnogovori. Čini se, toliko prodorno da vrišti. A ako neko u ovom trenutku ima pravo da vrišti – to je pjesnik koji pjeva u ime djece, u ime ovolike šutnje, u ime pravde koja ne dolazi, spržene zemlje iz koje život nestaje. Onaj koji zna da nema drugog oružja do riječi, koja će „ da sudi/ pravdu da izriče“.

P.S. I ja sam morala ovo da napišem !

Zorica JOKSIMOVIĆ