Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Prokletstvo predznaka

Objavljeno prije

na

Tako je to s moćnicima: i kad nemaju nikakvu vrijednost i kad su glupe i arogantne, njihove izjave proizvode stvarnost i određuju ljudske sudbine. Nakon Đukanovićevog posljednjeg javnog tretmana svojih kritičara kao neprijatelja, krenulo je nasilje: paljevina automobila Vijesti i blatne rijeke na sve koji ne kliču ode državotvorcu i nijesu spremni da mu skinu s vrata zločin deportacije bosanskih izbjeglica koje je poslao u smrt. O tome je u javnosti bilo govora. Drugu skorašnju gospodarevu izjavu, još opakiju po posljedicama koje dugoročno može izazvati, propratila je tišina. Đukanović je objelodanio da će se posvetiti oblikovanju kulturnog i vjerskog identiteta Crne Gore, jer bez toga, uočio je, njena nezavisnost smisla nema i biće kratkog vijeka. Lako se prevodi: to je misionarski posao od jednog vijeka, i kad bi Đukanović vladao do kraja svoga života bilo bi premalo vremena da ostvari sveti cilj. Sve diktature obnavljaju legitimacijsku osnovu kako bi osigurale dugovječnost. Ne može se vladati samo batinom. Svako nasilje nad podanicima od kad je svijeta i vijeka ukrašeno je zastavama, trubama i brigom za narodnu sudbinu. Naš slučaj nije tu nikakav izuzetak. Samo, jedno je čitati da je nacija posljednje utočište nitkova, a drugo gledati.

Đukanovićev sistem ne može funkcionisati bez neprijatelja. Da, devedesetih godina minulog vijeka, nije treće smjene bezdušno gurnuo u rat, ne bi ih mogao ovako temeljno opljačkati. Misionarska, identitetska faza mora da posluži ratnom i pljačkaškom kapitalu da trajno zarobi dušu Crne Gore. Da joj Đukanović skroji glavu po svojoj mjeri. Sve da u Crnoj Gori stane, pogoni za proizvodnju domaćih izdajnika stati neće.

Može izgledati da je Đukanović ostvario ideal svemoći. On i njegovi ne moraju više kršiti propise, njihova volja i njihovi interesi su vrhovni zakon. Vidjeli smo nedavno u Budvi kako izgleda kad se država javno upregne da posluži u slučaju Branislava Mićunovića, a mnogo puta širom Crne Gore kako se Bracovi i interesi familije sprovode kao ustavna obaveza.

To ipak nije dovoljno. Interesi crnogorskih građana i Đukanovića i njegove vladajuće klase su u nepomirljivom sukobu. Podanici se samo pretvaraju kako vjeruju vlastima. Rezultati izbora jedino pokazuju uspješnost različitih vidova režimskog nasilja. Ovdje žive poreknuti ljudi. Zjapi provalija između onoga što misle i onoga što govore i rade. Umjesto javnog, postoji tajno mnjenje i šaputanje. To poslije duge šutnje zakonito izaziva eksploziju bijesa. Režim to sluti. Zato nacionalnim misionarstvom nastoji da odloži neminovno: svoj krah.

Dragovoljna ropska potčinjenost u višenacionalnom društvu se najlakše postiže ako su građani robovi vlastitih predznaka. Nacionalnih, vjerskih, jezičkih. Koliko je crnogorsko društvo nesposobno da postiže konsenzus oko vitalnih interesa, toliko je Đukanovićeva moć nedodirljivija. Da je nedavni dogovor o jeziku bio rezultat iskrene želje da se uvaži pogled onog drugog bila bi to vijest od ogromnog značaja. Trgovanje pod prismotrom EU nije za veliko slavlje. Svejedno, i ovo je znak da Đukanoviću stvari ne moraju ići baš kako je zamislio. Crna Gora će sada biti pod sveobuhvatnijim nadzorom EU, nego što je ikada bila. Bez obzira na briselsko licemjerje, prošlo je vrijeme diplomatskih ljubaznosti, koje je vlast koristila za obesmišljavanje domaće kritike.

Sada puno toga zavisi od sposobnosti opozicionih i alternativnih grupa da ponude viziju postdiktatorskog društva i razumne odgovore i na identitetska pitanja od kojih se pobjeći ne može. Inače će ostati trajni saputnik Đukanovićeve vlasti.

Đukanović je dokazao da se promijeniti ne može. Sve je u njegovom dugogodišnjem vladanju isto osim predznaka. Treba samo pogledati Pobjedu, koju je uređivao i ’91. kad je harao Dubrovnikom, i 2011, kad hoće da Crnu Goru vječno zaštiti, tako što će je strpati u svoj džep. Isto blaćenje, isti status neprijatelja istih ljudi, istog Monitora. Samo su režimske metle nove – Đukanovićeve bivše, ratne žrtve. To je njegova najveća pobjeda. Bez antiratnih prebjega, Đukanović nikada ne bi uspio da uspostavi ovakvu kontrolu nad društvom. Oni su posljednja straža njegove moći, najproduktivniji saučesnici u zločinu pretvaranja Crne Gore u zemlju ubijenih mogućnosti.

Esad KOČAN

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Evropski naši

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nema ni nedjelju dana kako smo dobili IBAR zakone a već smo u prilici da se uvjerimo koliko je našim političarima teško palo višemjesečno odricanje od samih sebe. Jedva su dočekali da svuku evropske kostime i vrate se na fabrička podešavanja

 

 

Praktično iz skupštinske sale, predsjednik parlamenta zaputio se na manifestaciju radnog naziva Jedan narod jedan sabor – Srbija i Srpska. Pa je iz Beograda potvrdio kako je lakše promijeniti dlaku (retoriku) nego li ćud (ideologiju).

“Nismo svi isti u Crnoj Gori”, obavijestio je Mandić Vučića i Dodika, “ali je naša dužnost, kao srpskih političara, da pronađemo zajednički jezik i da sa tim našim komšijama, prijateljima, rođacima, tu malenu državu nekako učinimo boljom, složnijom, pomirenom”.

Prije nego vam oko sasuzi od vizije svijetle budućnosti Male, obratite pažnju na to kako Mandić zaista vidi sjutrašnju Crnu Goru – pođe li njemu i njegovima za rukom da izvrše svoju dužnost: “Nemam sumnje da će budućnost biti takva da možemo u nekom sljedećem periodu da razmišljamo da ovo ne bude skup samo dvije države, nego da vidimo da nas bude i više, da ne budemo samo gosti na ovom skupu, nego da budemo zajedno, jedni drugima najbliži, kao stotinama godinama unazad.”

Za dodatna pojašnjenja, kome trebaju, postarao se Milan Knežević: “Želimo da potpišemo međudržavni sporazum o dvojnom državljanstvu, želimo specijalne i duhovne veze sa Srbijom i da stvorimo osnov da se više nikad ne desi rezolucija o Srebrenici.”

Eto tako. Kneževića  boli Rezolucija UN. I boriće se lavovski da se ona ne ponovi. Ali ne boji se  da učestvuje u obnovi  velikodržavnog projekta u ime kojeg je počinjen srebrenički genocid i  mnogi drugi jezivi zločini u Hrvatskoj, BiH, Kosovu, Srbiji i Crnoj Gori.

Optimisti “evropskog predznaka”, ko biva  Kneževića nijesu čuli. Mandićev marš preko Drine,  može biti, pravdaju  nepoznavanjem geografije. Ništa se predsjedniku crnogorskog parlamenta, drugoj po rangu državnoj službenoj glavi, nije omaklo. Kada je Mandić ustvrdio da je  Republika Srpska  država a ne entitet BiH, znao je da ne govori istinu. Izgovorio je svoju želju i ovjerio dosljednu privrženost velikosrpskom državnom projektu, krvlju zalivenom devedestih.  Naravno,  ni njegova ambicija da Crna Gora postane srpska nije nikakva novina. Osim, možda, za one koje je začudila spoznaja da predsjednik Skupštine Crne Gore građanima nije čestitao 21. maj, Dan nezavisnosti.

Novina, uostalom, ne bi bilo ni to da svoje mjesto u budućoj Vladi nađu oni koji na Crnu Goru gledaju kao na dio srpskog sveta i “unutrašnje pitanje” države Srbije.  Samo što će sada biti teže naći izgovore.

Da se ne šalimo. Milojko Spajić i njegova Vlada glume kako ne vide, i ne razumiju, to što im se pred očima dešava. Premijer se kao nosi se većim brigama. Najveća mu je obračun sa nelojalnim ministrom pravde. Čijih se nastupa, kaže, na momente i stidio. Zato je od Skupštine tražio da razriješi dužnosti ministra pravde.

“Andrej Milović u više navrata nije bio na liniji onoga što su bili prioriteti Vlade, te je svojim djelovanjem bez prethodne konsultacije sa predsjednikom i članovima Vlade, narušio ukupan kontekst i ugled cijele Vlade, tako i parlamentarne većine čijom je podrškom izabran na funkciju ministra”, piše u Spajićevom zahtjevu. Koji se, možda i slučajno, podudara sa dijelom ultimatuma koji su pred Vladu stavili Milan Knežević i njegova DNP.

Samo još da vidimo kada je Milović narušio kontekst i ugled izvršne i zakonodavne vlasti. Onda kada se, obostrano  neprimjereno, pred skupštinskim odborom obračunavao sa šefom Specijalnog policijskog tima Predragom Šukovićem. Ili kada je govorio o napadu na Dubrovnik i neotuđivom pravu Crne Gore da odlučuje slijedeći svoje a ne nečije druge interese.

Ništa od navedenog nije zavrijedilo pretjeranu pozornost u opozicionim redovima. U DPS-u se više bave narednim zapošljenjem doskorašnjeg Predsjednika. Potpredsjednik DPS Ivan Vuković, kaže, da je provjerio ono što je pročitao u novinama, pa je dobio “pouzdanu informaciju” da je u toku priprema kandidovanja Mila Đukanovića za zamjenika generalnog sekretara NATO. Biće to na osnovu istog onog ugleda i kredibiliteta kojim je, “na lijepe oči” svojevremeno dobio onaj čuveni londonski kredit. Da bi se poslije pokazalo da sve to ne bi mnogo vrijedjelo bez keš kolaterala.

Može, ipak,  biti da je sve ovo u duhu proklamovanih euro integracija. Ako je tako, onda neka nas ne začudi mogućnost da za poslanike Evropskog parlamenta glasamo prije (naredni izbori su 2029.) nego što Šavničani dobiju priliku da izaberu lokalnu vlast.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Pijana vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zašto uticajne partijske kadrove raspoređene „po dubini“ ne treba zadržavati u prostorijama policije ni onda kada ih zateknu pijane za volanom službenog auta. I kako se to reflektuje na rezultate (polu)maturskih ispita i stanje u pravosuđu

Neke  priče koje tradicionalno pričamo u junu. I, uglavnom, samo tada. Jedna od njih tiče se kvaliteta obrazovanja: osnovnog i srednjoškolskog. Odnosno, (ne)znanja koje naša djeca nose sa sobom. U svjedočanstvima i u glavi.

Prošle godine u ovo doba bavili smo se prevarama na maturskim i polumaturskim ispitima. Poslije toga pritiskom koji je grupa roditelja izvršila prvo na ocjenjivače a onda i na nadležne iz resornog Ministarstva, izborivši se da njihova djeca-prepisivači ne budu kažnjena nego, nagrađena za evidentirano kršenje pravila. Na račun onih koji su poštovali pravila, kao i osnovne moralne norme.

Ove smo godine na ulazime u škole, tokom polaganja (polu)maturskih ispita, imali detektore metala. Da otkriju skrivene mobilne telefone. U učionicama – manjak petica i neočekivano veliki broj loših ocjena. Sada se, kao, čudimo kako se to moglo desiti? I ko je kriv za iskazano neznanje – djeca ili nastavnici/profesori? Pošto mi, eto, nijesmo. Jer, za razliku od đaka i njihovih učitelja, svoj posao radimo baš onako kako treba. Možda i najbolje moguće. I prosto znamo da je to tako i nikako drugačije.

To nas dovodi do onih priča koje pričamo malo češće. Ali tiše.

Jedna od njih stigla je iz Pljevalja, prije desetak dana. Ispričajmo je koristeći službenu verziju – saopštenje Uprave policjje: “U Pljevljima je u ranim jutarnjim časovima kontrolisan vozač M.L. (65) koji je tom prilikom alkotestiran. Utvrđeno je da je vozilom upravljao pod dejstvom alkohola u organizmu u koncentraciji od 1,19 g/kg. M.L. je na licu mjesta lišen slobode i doveden u službene prostorije, nakon čega se požalio na svoje zdravstveno stanje, zbog čega je odveden na ukazivanje ljekarske pomoći u Hitnu medicinsku pomoć.

Nakon obavljenog ljekarskog pregleda od strane dežurnog doktora, isti je u izveštaju konstatovao da’pacijent nije za zadržavanje u službenim prostorijama policije’. Uzimajući u obzir mišljenje doktora policijski službenici su, vodeći prvenstveno računa o zdravlju M.L., ovo lice pustili bez daljeg zadržavanja.”

Gdje je pijani M.L. proveo ostatak noći, odnosno “rano jutro”, to iz UP policije nijesu predočili. Možda ni oni ne znaju. Sreća pa mu se nije desilo ništa loše. Zato smo saznali neke druge zanimljive detalje, kojih takođe nema u saopštenju Uprave policije.

M.L. je, glavom i bradom, Milan Lekić, predsjednik Odbora direktora državnog Rudnika uglja. Pijan je, “u ranim jutarnjim časovima”,  vozio službeno autu. Doskorašnji poslanik NSD vratio se na čelo Rudnika na izričito insistiranje partijskih prvaka, nakon što je smijenjen sa mjesta izvršnog direktora Rudnika u avgustu prošle godine. Taj angažman pratile su brojne afere kojima se i danas bave SDT i resorno Ministarstvo energetike i rudarstva. Od prekomjernog zapošljavanja do sumnjivih aranžmana oko prodaje uglja. Ali, kako sada stvari stoje, „pacijent nije za zadržavanje u službenim prostorijama policije“. Partija (NSD), Crkva (SPC) i M.L. zadovoljni su kako stoje stvari. Još samo da se i ovi iz policije poprave.

Stigla je i vijest da su, od početka 2021. do kraja 2023,  ovdašnje pravosuđe napustili 25 tužilaca i 52-oje sudija. Na lični zahtjev. Tako sada, prema zvaničnim podacima, crnogorskom pravosuđu nedostaje svaki četvrti tužilac i, približno, jedan od pet sudija. Istovremeno, na konkurse za upražnjena mjesta u sudovima i tužilaštvu javlja se manje kandidata nego što se traži. Slično je stanje i u zdravstvu, iako od tuda nijesu stigli ovako egzaktni podaci. Samo iz politike niko ne bježi.

Imamo, dakle, sistem koji napuštaju oni koji mu najviše trebaju. Sistem koji, umjesto kvalitetnog obrazovanja, djeci nudi izbor između poslušništva i nasilja. U kome se varanje isplati. Gdje je partijska pripadnost važnija od sposobnosti. A pijan trijeznom komanduje. Sve ostalo je, manje-više, u redu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Zemlja koja nastavlja šutjeti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Glas za Rezoluciju UN u Srebrenici bio je važan prvi korak u procesu suočavanja sa ratnom prošlošću. Ako se taj glas ućutka, i ne podstakne sučavanje sa prošlošću, ostaćemo zemlja koja nastavlja šutjeti

 

 

“Stanite, ljudi, šta to radite? Ima li u ovoj zemlji zakona?”, bio je usamljeni glas ljudskosti, kada su  prije 31 godinu  iz brzog voza 671 Lovćen na liniji Beograd –Bar, u stanici Štrpci,  pripadnici  Vojske Republike Srpske pod nazivom Osvetnici, oteli 19 putnika bošnjačke nacionalnosti, ubili ih i njihova tijela bacili u Drinu. Samo zbog njihovih imena. Tomo Buzov, penzionisani oficir, Hrvat, jedini se usprotivio odvođenju putnika. I postao dvadeseta žrtva zločina. Hrvatski kratki film o njemu,  pod nazivom  Čovjek koji nije mogao šutjeti reditelja Nebojše Slijepčevića, osvojio je ovih dana Zlatnu palmu za najbolji kratki film na 77. filmskom festivalu u Kanu.

Sjenu na ovu lijepu vijest, bacila je informacija da je hrvatski film nagrađen u Kanu, mogao nositi i crnogorski potpis. Njegovi autori zatražili su 2022. godine podršku od Filmskog centra Crne Gore na konkursu za sufinansiranje manjinskih koprodukcija, ali su odbijeni. Finansiraćemo zato, recimo, film pod nazivom Marko Krljević.  Prigodno.  Uslijedili su zahtjevi da se utvrdi odgovornost Filmskog centra Crne Gore.

Bilo bi  sjajno da je Crna Gora kofinansirala taj projekat. Ne zbog nagrade u Kanu, već zbog sebe. Bio bi to znak ozdravljenja. No ima li, zaista,  iznenađenih što zemlja koja se nije suočila sa ratnom prošlošću i zločinima devedesetih, koju danas ozbiljno drma glas crnogorske vlade  za  Rezoluciju UN o Srebrenci, nije kofinansirala film o zločinu u Štrpcima?  Zemlja, u kojoj je sve učinjeno da se nalogodavci tog i drugih ratnih zločina ne otkriju. U kojoj je za otmicu u Štrpcima osuđen tek jedan izvršilac. I, konačno,  da li zaista iko misli da je to što  naše kulturne  institucije ćute pred projektima kojima se njeguje kultura sjećanja, odgovornost nekog direktora ili direktorice Filmskog centra koji je na to mjesto postavljen 2022. godine?

Oni koji traže odgovornost FCCG, podsjećaju da je njegova direktorica Aleksandra Božović bila na izbornoj listi Dveri, te da je na tu poziciju došla na predlog Vesne Bratić, bivše ministarke kulture u vladi Zdravka Krivokapića Taj podatak govori sam po sebi. Očekivan je   odnos prema prošlosti onih koji su na vlast došli na krilima SPC. I onih koje su potom uhljebili. No, oni koji traže odgovornost, zaboravljaju da podsjete da ni rukovodstva institucija kulture,  postavljena u vrijeme Đukanovićeve  Demokratske partije socijalista, nijesu željela da se bave temama ratnih zločina devedesetih. Predstava Deportacije Željka Vušurovića nije dobila svojevremeno zeleno svjetlo da igra ni u jednoj od ovdašnjih kulturnih scena. Premijeru je imala u Novom Pazaru. Nije tajna razlog: bio je to državni zločin države čiji je premijer bio  Đukanović.

Kob je Crne Gore što se nakon Đukanovića nije, u odnosu prema zločinima iz devedesetih,   promijenilo gotovo ništa. Barem ne na bolje.  Oni koji danas pod dirigentskom palicom Aleksandra Vučića vode kampanju protiv crnogorskog glasa za Rezoluciju UN o Srebrenici,  nagrađeni su  na lokalnim izborima u Budvi. Uprkos tome što su tu opštinu uveli u haos.  Oni  koji su glasali za Rezoluciju kažnjeni u budvanskoj izbornoj utakmici, uz ostale slabosti, i zbog toga. Kako bi se malo iskupili za Srebrenicu pristali su da budu ,  „prijateljski ubijeđeni“ i stave potpis na Rezoluciju o genocidu u Jasenovcu, koju  Srbija neće da usvoji.  Crnogorska  skupština, umjesto suda, utvrdiće  davni genocid kod susjeda. Dok ćutimo o tome kako smo im razorili Dubrovnik.

Glas za Rezoluciju UN u Srebrenici bio je važan korak u procesu suočavanja sa ratnom prošlošću. Ako se taj glas ućutka, ne podstakne sučavanje sa prošlošću, ostaćemo zemlja koja je nastavila šutjeti.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo