Pobijediti sebe jeste najveća i najplemenitija pobjeda
(Platon)

Rat, odnosno nasilje, jeste način da se ostvare i pravedni i nepravedni ciljevi. Upravo ova činjenica je prepreka na kojoj će se saplesti svaki principijelni protivnik rata i svih vrsta nasilja. Međutim, ta prepreka nije nesavladiva. Naime, zaboravlja se da i pravedni i nepravedni cilj ostvaren ratom i nasiljem nikada ne dovodi do trajnog mira, ni do stvarnog pomirenja pobjednika i pobijeđenog.  To znači da je i najpravedniji cilj postignut ratom, samo djelimično i što je još važnije, samo privremeno ostvaren cilj, jer ne dovodi do trajnog mira. Iz ove perspektive sagledan, vidi se da je trajni mir neostvariv ratom i da je vrijeme mira zapravo tek predah između dvije runde nedovršenog meča. Kraći ili duži predah, svejedno. Jer, uz Stogodišnji mir, postoji i Stogodišnji rat.

Velika zabluda je da ratove vode ludaci. Svaki rat je najvažnija epizoda u istoriji svakog društva. Kao akcija apsolutno najvećih proporcija, rat aktivira i integriše sve resurse, kapacitete i potencijale jednog društva, posebno njegovu kreativnost i  inteligenciju – njegov cjelokupni hardver i sve mega i nano-bajte njegovog softvera.  Jednako velika je i zabluda da u ratu svi gube. Svi ratovi  su  imali svog pobjednika, a   svaki rat je bio dobijen  nizom, koliko god briljantnih, u realnosti uvijek strašnih i užasnih pobjeda.

Razumije se, pobornicima rata ovo ne samo da nije zatvorilo usta, nego im je otvorilo prostor da instituciju rata proglase za univerzalni princip svijeta i života. Da bi to dokazali, oni educiraniji među njima pozivaju se na Heraklitov fragment da je “Rat otac svemu, kralj svemu…”. U Predgovoru za knjigu Franca Fanona, Žan-Pol Sartr je bez dvoumljenja proglasio nasilje za legitimni način emancipacije potlačenih naroda, ali i za nužni oblik revitalizacije društva protiv dekadencije, u skladu sa apologijom nasilja koju je samostalno razvio Žorž Sorel u čuvenoj knjizi Refleksije o nasilju (1908). U konačnici, ovo je dovelo da stvaranja mita o  Pobjedi kao kosmičkoj potvrdi ispravnosti strane koja je u ratu pobijedila, dok je  Pobjednik postavljen na vrh aksiološke piramide i promovisan u inkarnaciju najviših ljudskih dostignuća u svim sferama društvenog života. Divinizacija Pobjede i Pobjednika, kao konstanta moderne istorije čovječanstva,   uz antičku sentencu da je “U ratu sve dozvoljeno”, sažeo je u brutalno jasnu formulaciju  Vinston Čerčil riječima: “Pobjeda po svaku cijenu, Pobjeda uprkos svih užasa, Pobjeda, koliko god bio dug i težak put do nje; jer bez Pobjede, nema ni opstanka.”

Već hiljadama godina, politička praksa počiva na filozofiji koja je rat i borbu proglasila za vrhovni princip života. Pravilo – “Pobjednik uzima sve!“, znači da poraženi gubi sve! Time su sve ostale pretpostavke i potrebe života, svi moralni principi i ideali humanizma, kao što su ljubav i poštovanje, saradnja, suverenost i integritet, dogovor i razgovor, dostojanstvo i sloboda, ravnoteža i sklad među narodima i ljudima, preko noći vrtoglavo devalvirali.  Pobjednik u ratu je legitimisao rat u svim formama, pa i rat do istrebljenja, dok je svaka supstancijalna diskusiju o jednakim ljudskim pravima pobjednika i pobijeđenih postala bespredmetna. Pobjednik je, činom pobjede, oslobođen ne samo svake odgovornosti, nego i same pomisli o njegovoj mogućoj krivnji! Uzdići pobjedu na pijedestal apsolutnog imperativa,  znači eksplicite priznati pravo države – pobjednika, da opravda i legalizira sve forme počinjenog nasilja, bez ikakvih ograničenja i sankcija! I zaista, ko je još čuo da je neki pobjednik u ratu bio proglašen krivim!? Nevinost Pobjednika  kao univerzalna prezumpcija je jedna od strašnih potvrda da je naša istorija odavno krenula stranputicom!

Ali upravo zbog ovog svog suštinski privilegovanog statusa Pobjede i nekritičke apologije Pobjednika, bez obzira kojima sredstvima je pobijedio,  svaka pobjeda, a pobjeda u ratu pogotovo, moraće ubuduće biti podvrgnuta strogoj moralnoj ocjeni i krivičnom gonjenju!

Od koga? Zar od pobjednika? To ne se neće nikada desiti! Znam, i meni je smiješno kao i vama. Ali znam i to da, iako ponekad moramo prihvatiti konačno razočarenje,  nikada nas ne smije napustiti beskonačni optimizam.

Ferid MUHIĆ

Komentari

Iako je moć svake države ostala u narodu, vlasti su  učinile sve da se  narod pretvori u gomilu pasivnih poslušnika.  Posljednji koji je podsjetio narod na njegovu moć i pozvao građane na moralnu  obavezu neposlušnosti vlasti kad god  ona nametne  nemoralne i nehumane zahtjeve, bio je Henri Dejvid Toro, na javnom predavanju pod naslovom “Prava i obaveze pojedinca prema vlastima.“ prije 225 godina

Potestas in populus, auctoritas in senatu!- Moć je u narodu, autoritet je u Senatu! – odnosno u Parlamentu, Skupštini, kako god da se zove institucija na koju  je narod prenijeo svoju moć i dao joj autoritet da ga zastupa.  Proteklo je oko 2.000 godina od kada je prvi put eksplicite formulisana ova maksima.  U međuvremenu, izvršna vlast preuzela je konce kontrole narodne moći u svoje ruke, tako što je i Senat (zakonodavnu vlast) i sudsku vlast potčinila svojim interesima. Iako je moć svake države ostala u narodu, vlasti su svugdje učinile sve da narod zaboravi na svoju moć i da se pretvori u gomilu pasivnih poslušnika.  Dešavalo se da neko podsjeti narod na njegovu zaboravljenu moć. Posljednji koji je podsjetio narod na njegovu moć i pozvao sve građane na moralnu  obavezu neposlušnosti vlasti kad god im ova nametne  nemoralne i nehumane zahtjeve, bio je Henri Dejvid Toro, na javnom predavanju pod naslovom Prava i obaveze pojedinca prema vlastima, održanom prije 225 godina (1848). Ovo predavanje, pod naslovom Otpor građanskoj državi, objavljeno je u jednoj antologiji naredne, 1849. godine. Četiri godine nakon autorove smrti, 1866 godine, ova rasparava je posthumno objavljena pod naslovom pod kojim je ostala poznata do danas : Građanska neposlušnost (Civil Disobedience), iako se može sresti i pod naslovom O obavezi na građansku neposlušnost (On the Duty of civili Disobedience), odnosno, Otpor građanskoj državi (Resistance to Civil Government).

Poentu ove, nekada kultne rasprave, predstavlja poziv svakom čovjeku, odnosno, svim građanima, da ne dozvole vlastima da suzbiju ili sasvim ugase njihovu moralnu savjest. Ako to vlast ipak pokuša, moralna obaveza i građanska dužnost svakog pojedinca i svih građana jeste da se odupru pokušajima vlasti da ih pretvore u aktere i saučesnike  nepravde. Ova obaveza se odnosi na sve građane, bez obzira na njihov položaj u društvu, te se utoliko proteže i na armiju u kojoj, po definiciji, vlada bespogovorna subordinacija. Toro izričito naglašava da: “Vojnik koji odbije da služi u nepravednom ratu zaslužuje svaku pohvalu svih ljudi koji se bore protiv nepravde.“ Razumije se, ako bi se ovakav čin moralne doslijednosti sveo na pojedince, ništa se ne bi postiglo. Dok god  povlađuje vlastima, odnosno, dok god nastupa kao manjina, narod je nemoćan  a svi njegovi pokušaji otpora vlastima ostaju uzaludni. Međutim ako se građani ujedine, ništa se ne može suprotstaviti njihovoj moći.

Dok se već duže od mjesec dana pred očima svijeta dešava najbrutalniji femicid i infanticid u historiji (preko 3.700 žena i 4.350 djece – što znači, više 100 žena i 150 djece ubijenih svakog dana!), pljušte analize zašto se ništa ne može uraditi da se zaustavi masakr koji vrši armija Izraela nad Palestincima. A rješenje je pred očima. Neka sve države poslušaju glas savjesti svog naroda i prekinu sve diplomatske, ekonomske i kulturne odnose sa Izraelom, do potpunog prekida agresije. Biće to efikasno i uz to, mirno rješenje toliko mirno da neće biti potrebni čak ni javni protesti.  Ali šta ako neke članice Savjeta bezbjednosti stave veto na takvu odluku? Neka stave! Ako sve države istupe iz članstva OUN i osnuju sopstvenu Svjetsku Organizaciju, onih pet članica savjeta bezbjednosti će se pitati šta će! Lijepo zvuči, ali kako natjerati države da poslušaju glas moralne savjesti.!? Građanskom neposlušnošću, kojoj se, kada narod ujedini svoju moć, ni jedna vlada neće moći suprotstaviti!

To se naravno, neće desiti. Zna se i zašto. Narod je zaboravio na svoju moć, odrekao se svoje obaveze na građansku neposlušnost, kad ga vlast pokuša učiniti saučesnikom nepravde. Vrijedi li onda podsjećati narod na njegovu moć i obavezu građanske neposlušnosti?

Vrijedi. Neka svako nosi svoju krivicu i neka niko ne spava mirno.

Ferid MUHIĆ

Komentari

Gaza će biti poprište velikog poraza ludila, arogancije i bezdušnosti ove vlade Izraela! Pri pomenu Gaze, mnoge će buduće generacije Izraelaca skrušeno oboriti pogled i porumeniti od stida. Kao što bi sada trebali porumeniti od stida  predsjednici  zemalja koje nisu prekinule diplomatske odnose sa Izraelom, sve do bezuslovnog i trajnog prestanka bombardovanja Gaze

Priču o Masadi zapisao je rimski istoričar Josif Flavius. Flavius je bio Jevrej kog su Rimljani zarobili i poštedili mu život. Kasnije je prešao u Rim i postao jedan pd najpoznatijih istoričara svog vremena.  Priča počinje 66. godine u vrijeme Prvog Judejsko-rimskog rata, kada je grupa jevrejskih ekstremista poznatih pod imenom Sikarije, napala rimski garnizon u Masadi i tu se trajno nastanila. Dok su te vijesti stigle do Rima, dok se Senat odlučio da pošalje vojsku na buntovnike, dok je vojska stigla do Masade, prošle su godine. Sedam godina kasnije, rimska vojska je konačno opsjela tvrđavu Masadu. Podignuta na zaravnjenom vrhu strmoglavo visoke litice, Masada je izgledala praktično neosvojiva. Tokom dva mjeseca opsade, rimska armija izvršila je složene inženjerijske pripreme koje su omogućile direktan napad na tvrđavu. Kada su,   16. aprila 73. godine, rimski vojnici ušli u tvrđavu Masadu, shvatili su da su ušli u “tvrđavu mrtvih“ kako piše  Josif Flavius. Jevrejski buntovnici su uzajamno poubijali jedni druge (nakon što su muževi poubijali svoje žene a očevi svoju djecu), uz poruku da  “…rađe biraju slavnu smrt umjesto ponižajućeg života“. Josif Flavius takođe podsjeća da su se “Jevreji Sikarije nadali da će im se pridružiti svi pripadnici njihovog naroda s ove strane Eufrata da bi podigli veliki zajednički ustanak. Kada se to nije desilo, ukupno 967 ovih zelota su ostali sami u Masadi i presudili sami sebi vjerujući da je volja Božja da oni moraju umrijeti.“

Ova vlada države Izraela očigledno voli da sebe zamišlja u ulozi nekadašnjeg moćnog Rima. Ali mnogo, mnogo moćnijeg Rima od onog nekadašnjeg Rima. Jer onaj Rim je opsjedao  Masadu u kojoj je bilo  967 Jevreja. Recimo da je opsada trajala 7 godina, iako je sam juriš na tvrđavu trajao manje od tri mjeseca. Ovaj Izrael, koji zamišlja da je novi Rim, umislio je da  je Gaza, zapravo nova Masada, kakva priliči njegovoj moći. U tom ludilu, Izraelska vlada postupa kao da vjeruje da im je sam Jahve sada dodijelio ulogu rimskih osvajača, dajući im danas Gazu kao kompenzaciju za davna stradanja u Masadi. I da im je poručio: “Vas su ubijali drugi. Pravedno je da sada vi ubijate druge! Masadu su opsjedali 7 godina. Pravedno je da vi opsjedate Gazu 75 godina! U Masadi su  967 Jevreja ubili jedan drugog, do onog posljednjeg koji se sam ubio. Pravedno je da vi u Gazi pobijete 2.3 miliona Palestinaca! I da im ne date priliku da sami izaberu hoće li živjeti ili mrijeti.  Zato i  onog posljednjeg među Palestincima, ubijte vi, o sinovi Izraela! A ako vas vaš narod upita: ‘Ali Palestinci nam nisu ništa učinili, zašto da ih progonimo i ubijamo?’ – recite: “Ni mi nismo ništa učinili Rimljanima, pa su nas ipak progonili i ubijali!“

Ali ludilu ove vlade Izraela doći će kraj. Gaza neće biti nova Masada! Ni Izrael neće biti novi Rim. Gaza će biti poprište velikog poraza ludila, arogancije i bezdušnosti ove vlade Izraela! Pri pomenu Gaze, mnoge će buduće generacije Izraelaca skrušeno oboriti pogled i porumeniti od stida. Kao što bi sada trebali porumeniti od stida svi predsjednici  zemalja koje nisu prekinule diplomatske odnose sa Izraelom, sve do bezuslovnog i trajnog prestanka bombardovanja Gaze. Svi osim predsjednika Kolumbije, koji je to prvi učinio. Kao što bismo svi morali da se sramimo zbog 3.500 palestinske djece, pobijene od soldateske države s kojom naše države i dalje održavaju prijateljske odnose.

Tamna i neizbrisiva sjena te djece ubijene u Gazi, lebdjeće kao jato crnih ptica još mnogo godina iznad Izraela i na nebu ovoga svijeta.  A svjetlost, čista, nepomućena svjetlost  će sijati na nebu iznad slobodne Gaze, koja nikada neće biti nova Masada.

Ferid MUHIĆ

Komentari