Povežite se sa nama

FOKUS

Ratni zločini crnogorskog tužilaštva

Objavljeno prije

na

Specijalno tužilaštvo obavlja provjere Slobodana Pejovića po krivičnoj prijavi Šemsudina Šekija Radončića, autora knjige i dva dokumentarna filma o deportacijama. Za list Dan je Đurđina Ivanović 8. oktobra kazala da je „u toku pribavljanje dokumentacije i sprovođenje drugih radnji”. Radončić je specijalnom tužilaštvu ponudio dokaze u vidu najnovijeg uratka, svog dokumentarca Heroj našeg doba u kojem je, koliko se može razaznati iz medijskih izvještaja, napravio salto mortale, preobraćajući Pejovića iz hrabrog svjedoka u „ratnog zločinca”.

Slobodan Pejović je bio inspektor policije u Herceg Novom do 1994, kada je penzionisan. Po vlastitoj savjesti, duže od deceniju , preko medija, zatim u istragama (novembra 2006. i decembra 2008) i na procesima (juna 2007. po tužbi protiv države porodice deportovanog pa ubijenog Azema Pljevljaka; zatim i oktobra 2010. u slučaju deportacija pred Višim sudom), uprkos prijetnjama i napadima – hrabro i na ponos Crne Gore – svjedoči o ratnom zločinu.

Postoji hiljadu razloga zbog kojih su vrhovi vlasti poricali, zataškavali ili relativizovali zločin, no najbitniji je u javnosti prepoznat kao, u najmanju ruku, komandna ili hijerarhijska odgovornost Mila Đukanovića. Jer je Ministarstvo unutrašnjih poslova – čijih su devetorica funkcionera i službenika na optužnici – bilo u formacijskom sastavu njegove Vlade.

Đukanović je izabrao ili odobrio imenovanja i njemu su neposredno za rad odgovarali: tadašnji ministar policije Pavle Bulatović (pokojnik, navodno izdao naredbu za hapšenje i deportacije), kao i njegovi pomoćnici, za uniformisanu policiju Milisav Marković i tajnu službu Boško Bojović – sada optuženi. Markoviću i Bojoviću je Đukanović obnovio mandate i nakon saznanja o njihovim ulogama u deportacijama, a svi drugi sada optuženi policajci su unaprijeđeni ili su nastavili posao u vladinim službama.

Jasno je kako se ne može podvaliti priča da je Đukanović proljeća 1992. bio apostol mira i antiratni aktivista, no treba raspametiti faktografiju, urnisati temelje zdravog razuma, te podržati slaboumni diskurs: zločin se desio, ali niko nije kriv; radi se o anonimnoj „državnoj greški”!

Takvo stanje, ne samo u slučaju deportacija, već dvije decenije kreira i tužilaštvo, uključujući i specijalno tužilaštvo za ratne zločine na čijem je čelu Đurđina Ivanović, koja je u subordinacijskoj liniji podređena Ranki Čarapić, vrhovnoj državnoj tužiteljki (VDT). Naime, specijalno tužilaštvo, kao posebno odjeljenje, ustrojeno je „kod VDT” (Zakon o državnom tužiocu, čl. 66), „specijalni tužilac za svoj rad odgovara VDT-u” (čl. 70) a VDT „može neposredno vršiti sva ovlašćenja i preduzimati sve radnje” bilo kojeg tužioca (čl. 112).

Čarapićeva je i predsjednica Tužilačkog savjeta, Ivanovićeva članica. Sa njima u Tužilačkom savjetu – a u toj instanci bi trebalo da se kontroliše zakonitost rada tužilaca – sjedi i Vladimir Šušović, penzioner, veteran mračnih 1990-ih. Šušović je u svojstvu vrhovnog državnog tužioca autorizovao praksu zataškavanja ratnih zločina; do juna 1996. sadašnja specijalna tužiteljka Đurđina Ivanović bila mu je savjetnica!

Svi procesuirani ratni zločini (liše Kaluđerskog laza, radi se o predmetima: Morinj, deportacije i Bukovica) odigrali su se tokom mandata Šušovića (penzionisan 1998); o svima je izvještavano još dok su se odigravali, no nijedan predmet njegovo tužilaštvo nije onomad procesuiralo.

U slučaju deportacija radi se o ratnom zločinu u koji su umiješane isključivo crnogorske vlasti; nema mogućnosti „vađenja”, krimen se ne može svaliti na bivšu jugoslovensku vojsku ili nekog drugog.

Šušović je godinama „istraživao” o deportacijama. Ondašnji predsjednik Crne Gore, Momir Bulatović, još juna 1994. na konferenciji za štampu je kazao: „Nažalost, pokazalo se to kao tragična greška i kao tragičan propust. Vjerovatno će biti potrebno sprovesti produbljenu istragu o tome”. U intervjuu za Monitor 1. avgusta 1997. Šušović je tvrdio kako su mu u Hagu, gdje je bio pozvan zbog deportacija, kazali: „Vi ste postali majstori uništavanja dokumentacije’. Izgleda da se to potvrđuje i u ovom slučaju… teško dobijam dokumentaciju od MUP-a”.

Ministar policije je tada bio Filip Vujanović, koji je 9. marta 2008. tvrdio da su izbjeglice Bošnjaci u Crnoj Gori „imali drugi dom, primani su otvorenog srca i sa punom srdačnošću, njima je učinjena pomoć da se sigurni vrate svojim domovima”! Da ne bude zabune – Šušovića je, sa obrazloženjem da je „iz reda istaknutih pravnika”, u Tužilački savjet (izabran 29. jula 2008) predložio upravo predsjednik Vujanović.

Uloga crnogorskog tužilaštva u ratnom zločinu deportacija – a zakonitost rada tužilaštva 1993-1995. kontroliše Filip Vujanović, kao ministar pravde! – otkrivena je u Informaciji o preduzetim mjerama MUP-a prema raseljenim licima sa područja BiH, Br. 05-129, 24. novembra 1992, gdje Nikola Pejaković, u svojstvu ministra unutrašnjih poslova, piše potpredsjedniku Skupštine dr Asimu Dizdareviću (DPS) da su deportovali u skladu sa „stavom nadležnog tužilaštva u RCG”.

Ne, nije omaška. U Odgovoru na poslaničko pitanje, Kabinet Ministra unutrašnjih poslova RCG, Br. 278/2, 08. april 1993, str. 2, potpisao ministar Pejaković, napominje se opet da je akcija policije izvedena uz saglasnost Šušovićevog tužilaštva. Pejaković piše: „U tada otvorenoj dilemi uz konsultacije s nadležnim tužilaštvom, donijeta je odluka…”

U kasnijem intervjuu (Radiju Slobodna Evropa, 15. juna 2005) Šušović je tvrdio da „do kraja 1994. ništa nijesam znao”, pa je „počeo da za tim tragam i da pokušam da obavim neki razgovor sa tadašnjim ministrom unutrašnjih poslova i poslije izvjesnoga vremena on je meni dostavio tu istu informaciju koju je dostavio Skupštini… ta informacija u velikoj mjeri je njih pravdala da su postupili po zakonu”.

Momir Bulatović je, na svjedočenju jesenas pred Višim sudom, tvrdio kako je ,,državni tužilac sproveo te aktivnosti i njegov stav je bio da tu nije urađeno ništa što bi konstituisalo krivičnu odgovornost bilo kojeg radnika MUP-a”. Kazao je i da je Šušović, za vrijeme deportacija, „non-stop bio u kontaktu sa policijom”.

Šušović je juna 2005. objavio kako je zbog deportacija – a sve u intervalu kada su porodice stradalih građana BiH najavljivale tužbe protiv Crne Gore zbog naknade štete – davao iskaze policiji i tadašnjoj vrhovnoj državnoj tužiteljki Vesni Medenici, koja je takođe bila u njegovom tužilaštvu 1990-ih.

Medenica je te 2005. nastavila gdje je Šušović stao; no, bila je suočena sa tužbama porodica i akterka je jedne od najbizarnijih epizoda pravosuđa: jednovremeno je vodila krivičnu istragu protiv državnih službenika i branila državu od tužbi po istom zločinu!

U praksi, Medenica je preko zamjenika i zamjenica (jedna od njih je, ne zaboravimo, bila i Ranka Čarapić), tokom parnica osporavala tužbeni zahtjev porodica pozivom na „zastarjelost” i nepostojanje uzročno-posljedične veze između protivpravnog lišenja slobode izbjeglica i njihovih smaknuća.Ukratko: negirala je ratni zločin koji je država, sudskim poravnanjem s porodicama deportovanih, decembra 2008. u konačnom priznala!

Do 18. oktobra 2005. tužilaštvo nije pokretalo nikakav krivični postupak oko deportacija, uprkos lako dostupnim saznanjima, i to: medijskim izvještajima; raspravama o deportacijama pred TV kamerama u Skupštini Crne Gore u dva navrata, 1992. i 1993; višestrukim obraćanjima porodica deportovanih najvišim državnim adresama i policijskim potvrdama da su njihovi najmiliji izručeni samoproglašenoj Republici Srpskoj; dopisu Kancelarije UNHCR crnogorskim vlastima 1994; opširnom i dokumentovanom izvještaju Helsinškog odbora za ljudska prava u Sandžaku iz 1995, objavljenom u štampi i 1997; presudi Tribunala u Hagu u predmet Br. IT-97-25-T od 15. marta 2002. gdje se utvrđuje „nezakonita deportacija izbjeglica Muslimana iz Herceg Novog”, itd.

I kada je tužilaštvo konačno 18. oktobra 2005. podnijelo zahtjev za sprovođenje krivične istrage, to je urađeno, kako su objavili, iz razloga da se prekinu parnični procesi po tužbama porodica deportovanih do okončanja krivičnih postupaka!

U samom zahtjevu očitovala se praksa tužilaštva da zameće tragove: nije predloženo izvođenje materijalnih dokaza, uprkos dokumentima MUP-a na kojima su zasnovane tužbe porodica; kao radnja ratnog zločina navodi se samo ,,prinudno preseljenje”, ne pominju se ,,uzimanje talaca”, ,,kolektivno kažnjavanje”, ,,protivzakonito odvođenje u koncentracione logore”… a najdrastičnije – krug osumnjičenih prikovan je za dno komandnog lanca.

To nas dovodi do završne riječi Lidije Vukčević, postupajuće tužiteljke u slučaju deportacija. Vukćevićeva je, pod dirigentskom palicom Ranke Čarapić i neposredne šefice joj Đurđine Ivanović, finalizovala davnašnje napore Šušovića i Medenice. Ne samo da je Vukčevićeva falisfikovala činjenice – prekvalifikujući optužnicu tvrdnjom da oružani sukob u BiH nije bio međunarodni, zatim je umanjila broj žrtava sa 79 (neki izvori pominju 86) na svega 34, optužnicom obuhvatila samo hapšenja u tri grada (Herceg Novi, Bar, Ulcinj, premda postoje dokazi da se hapsilo i u Budvi, Pljevljima, Kotoru…) a nije bila saglasna sa logičnim zahtjevom odbrane da svjedoče Milo Đukanović i Svetozar Marović, itd – već je održala slovo u odbranu Vladimira Šušovića, koga takođe nije pozvala za svjedoka.

Od svih mogućih primjedbi, tokom svoje završne riječi potencirala je „netačno svjedočenje Momira Bulatovića” da su tokom deportacija „obavljane konsultacije sa državnim tužilaštvom”. Premda je u dokazni materijal uvela citirana dokumenta MUP-a u kojima piše da se policija ,,konsultovala” sa tužilaštvom, Vukčevićeva 22. februara ove godine u Višem sudu saopštava:

,,Bulatović tvrdi u vezi s radom policije u ovom slučaju da je vršena konsultacija sa državnim tužiocem Šušovićem, a što on crpi iz odgovora na poslaničko pitanje i iz izvještaja komisije Skupštine Crne Gore. Upravo ta formulacija govori da su navodne konsultacije obavljene sa tužilaštvom u Herceg Novom, Baru i Ulcinju, a ne nikako sa državnim tužiocem”.

Što je Vukčevićeva pokušala demantovati? Sada će baš ona, kako je najavljeno, saslušati Šekija Radončića i pregledati njegove dokaze.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

UPRAVLJANJE DRŽAVNOM IMOVINOM: Zašto je Vlada naumila da razvlasti parlament

Objavljeno prije

na

Objavio:

Aerodromi, EPCG, Institut u Igalu, Plantaže… Možemo samo da nagađamo zbog koga ili čega Vlada traži pravo da samostalno raspolaže imovinom vrijednom do 300 miliona eura. Mnogo očigledniji su razlozi zbog kojih bi se trebalo krajnje pažljivo odnositi prema tom naumu

 

Vlada traži od Skupštine da joj, izmjenama Zakona o državnoj imovini, omogući da svojevoljno raspolaže državnom imovinom u vrijednosti do 300 miliona eura. Dosadašnji limit bio je 150 miliona, pa je prijedlog – već tradicionalno usvojen u nedjelju na elektronskoj sjednici (čitati: bez ozbiljne rasprave i pisanih tragova o njenom toku i glsanju) – naišao na poprilične rezerve kod poslanika i javnosti.

Prema pomenutom Zakonu, državnu imovinu čine: pokretne i nepokretne stvari, novac, hartije od vrijednosti i “druga imovinska prava koja pripadaju Crnoj Gori ili lokalnoj samoupravi”. Dalje je Zakonom razrađeno da u “stvari i druga dobra” kojima raspolaže država spadaju: rudno i mineralno bogatstvo; jezera, podzemni i nadzemni riječni tokovi; teritorijalno more i priobalje; vazdušni prostor; aerodormi, luke, pruge i putevi; energetska i telekomunikaciona infrastruktura; vojni objekti; radio frekfencije, vazdušni koridori i satelitske orbite; kulturna dobra i umjetnička djela u državnoj svojini, nacionalni parkovi, državni objekti namijenjeni obrazovanju, zdravstvu, nauci i socijalnoj zaštiti “sa pripadajućim zemljištem”, šume, poljoprivredno i građevinsko zemljište u vlasništvu države… Konačno, tu je i vlasnički udio u makar 50-tak manjih i većih preduzeća koja su u većinskom vlasništvu države. Sve to Vlada može da troši, dograđuje i razgrađuje, prodaje, iznajmljuje, pozajmljuje, daje u koncesiju… Uz postojeće ograničenje da o raspolaganju imovinom vrijednijom od 150 miliona (odnosno, traženih 300) konačnu odluku donosi parlament.

Država nema funkcionalan popis svoje imovine ni valjanu procjenu njene vrijednosti. Taj posao je trebalo da bude završen još  2011. godine  a poslednja obećanja govorila su da će to biti urađeno “poslije popisa”. Vidimo, ni to nije jasno omeđena vremenska odrednica.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PRERASPODJELA MOĆI POSLIJE 30. AVGUSTA 2020.: Borba za duvansko nasljeđe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Preuzimanje duvanskih poslova nakon smjene DPS vlasti okupilo je kriminalce, policajce i kontroverzne biznismene – neke nove i neke stare. Tužilaštvo je na potezu. Ili je duvanska priča (ponovo) u rukama neke od druge dvije grane vlasti

 

“Biće sada velike borbe”, kazivao je jedan dobro upućen i pronicljiv čovjek nedugo nakon avgustovskih izbora 2020. i smjene višedecenijske DPS vlasti koja je uslijedila. Na iznenađenje svojih sagovornika, on nije najavljivao juriš oslobodilaca na zarobljene institucije kriminalno-koruptivnog sistema, već bitku za preuzimanje i kontrolu njegovih poluga moći. Sa naglaskom na uhodane švercerske kanale pod patronatom (djelova) bivših vlasti.

Ubrzo je stigla potvrda da se stvari kreću u tom pravcu. Unutar tridesetoavgustovske većine, već početkom 2021. godine, krenule su prve međusobne optužbe o interesima njihovih zvaničnika u različitim tranzitnim poslovima. Ponajviše duvanskim. Pandorinu kutiju otvorio je Nebojša Medojević pa su mu se, uskoro, pridužile kolege iz tada vladajuće koalicije, prozivajući saborce iz vlasti koji, navodno, nijesu odoljeli izazovima unosnih duvanskih poslova.

U tom su kontekstu pominjani članovi porodice nekadašnjeg premijera Zdravka Krivokapića, potpredsjednik vlade nadležan za sistem bezbjednosti Dritan Abazović i njegova URA, ministar finansija Milojko Spajić… Sve skupa sa nekim policijskim zvaničnicima i sveštenicima SPC.

Te su priče dobile svojevrsnu potvrdu nakon hapšenja Rada Miloševića (URA), nekadašnjeg direktora Uprave prihoda i carina, u decembru 2022., nakon gubitka milionski vrijednog tovara zaplijenjenih cigareta. Nestanak dupke punog kamiona koji je zaplijenjene cigarete prevozio iz carinskog skladišta u Podgorici ka spalionici u Nikšiću registrovale su, umjesto domaćih pripadnika sistema bezbjednosti, strane partnerske službe. Uhapšeno je, uz Miloševića, 20-tak osoba među kojima je popriličan broj državnih službenika, a SDT do danas nije okončalo istragu koja je, u međuvremenu, “proširena” makar dva puta. Dok se čeka epilog tog slučaja, Milošević tvrdi da mu je “sve namjestila” ANB.

U aprilu prošle godojne, nakon hapšenja predsjednika opštine Budva Mila Božovića (NSD, odnosno, nekadašnji DF), priča o učešću novih vlasti u starim švercerskim poslovima dobila je još jednu dimenziju. I veći nivo, pošto se Božović tereti za učešće u švercu kokaina. Ali, ni ta priča još nema sudski epilog.

Ponovo se sve ustalasalo prošle nedjelje. Portal Libertas press  koji vodi Olivera Lakić,  nagrađivana a čak i vatrenim oružjem napadana  novinarka,  preduhitrio je nadležne iz Tužilaštva i policije, objavljujući, u nastavcima, dio sky prepiske dostavljene crnogorskom tužilaštvu prije godinu. Iz te lektire smo saznali kako se, početkom 2021, radilo na preuzimanju uhodanih švercerskih kanala.

Libertas je prenio prepisku navodnog šefa kriminalne organizacije Aleksandra Aca Mrkića (u bjekstvu od prošle godine) i Ilije Vasovića, tadašnjeg šefa kriminalistike u Centru bezbjednosti Bar prije i poslije sastanka sa kontraverznim biznismenom Miodragom Dakom Davidovićem i lažnim američkim diplomatom Stevanom Stivom Simijanovićem. Sastanak je, navodno, održan u Davidovićevom stanu u Podgorici.  Na  njemu su Davidović, Vasović i Simijanović dogovarali zajedničko učešće u međunarodnom švercu cigareta.  “Nova lica i novi koncept poslovanja”, kako referiše Vasović Mrkiću.

Policajac Ilija Vasović (neraspoređen od dolaska Zorana Brđanina na mjesto direktora UP) uhapšen je dan  po objavljivanju prvog dijela ove priče. Iz Tužilaštva su, nakon hapšenja, praktično potvrdili autentičnost prepiske koju je objavio Libertas. Istovremeno su medijima zamjerili da objavljivanjem sky materijala mogu ugroziti istrage SDT-a.

Objavljivanje nekada tajne prepiske u medijama “prijetilo je da ugrozi postupanje Tužilaštva”, saopštio je specijalni tužilac i portparol SDT-a Vukas Radonjić. “Morali smo se u ova dva dana organizovati i uhapsiti osumnjičenog jer je postojala opasnost od njegovog bjekstva s obzirom na to da su neki dokazi javno objavljeni“, rekao je, ne precizirajući da li u ovom postupku ima još optuženih. I gdje su oni.

Za Mrkića znamo da je u bjekstvu od ljetos, nakon što je, kao pomagač u njegovim duvanskim poslovima, uhapšen i nekadašnji direktor UP Veselin Veljović. Pojedini mediji su, pozivajući se na anonimne izvore, objavili da je Mrkić utočište našao u Beogradu.

Stevan Simijanović javio se sa neke lokacije “van Evrope”, da demantuje bilo kakvu vezu sa švercom cigareta. Lažno predstavljanje u Crnoj Gori nije pominjao. “Nemam niti sam ikada imao ili koristio aplikaciju Sky ECC, nikada nisam pregovarao niti učestvovao u švercu cigareta, ne poznajem gospodina Aleksandra Mrkića”, piše Simijanović. “Posljednji kontakt koji sam imao sa gospodinom Dritanom Abazovićem i/ili sa gospodinom Miodragom Dakom Davidovićem bio je u januaru 2021. godine, vezano za otvaranje fabrike u Nikšiću. Navedene poruke nikad nisam slao niti znao za njih. U mom prisustvu niko nikada nije razgovarao, niti pregovarao o bilo kom poslu koji nije u skladu sa zakonom.”

Ideja o otvaranju američke fabrike u Nikšiću “nažalost nikad nije realizovana”, dodao je, insistirajući:  “Nemam nikakve veze niti znam ko su osobe pod nadimcima Vampir, Kovrdžavi, Maradona.” Možda Simijanović to i ne zna, ali je domaćim čitaocima Libertasovog štiva stvar bila mnogo jasnija.

Dritan Abazović javio se od frizera, da poriči kako “lokne ostaju”.  Podsjetio kako ovo nije prvi put da mu se pokušava podmetnuti  učešće u švercu i saradnja sa kriminalnim klanovima (afera 21 milion). Sve to je, kaže, neistina. Samo nije ponovio tvrdnju iz 2002. da je šverc cigareta u Crnoj Gori “klinički mrtav”.

Tužilaštvo se na tu temu nije izjašnjavalo. Nijesu pomenuli ni Miodraga Daku Davidovića.Nastavak istrage i eventualna hapšenja zavisiće od kvaliteta prikupljenih dokaza, kazao je Radonjić.

To je uradio, u jedva uvijenoj formi, poslanik Milan Knežević. “Napadao me značajan broj sveštenika i njihovih familija jer sam se, zamislite, drznuo da se suprotstavim švercerskom, kriminalnom lobiju koji je, na žalost, imao uticaj na Crkvu. Hoće li mi se sad, posle četiri godine neko izviniti i reći : ‘Bio si u pravu?’ Naravno da neće niko”, požalio se Knežević na jednoj ovdašnjoj televiziji nacionalnog predznaka. “Ipak, milo mi je što je izašla ova skaj prepiska da vidi čitava Crna Gora da su švercerski lobiji sastavljali Vladu  Nigdje u skaj prepiskama nema da se sa mnom neko dogovarao oko šverca ili ubistva. Znam da se Mrkić sretao sa Zdravkom Krivokapićem. Daka Davidović je tvrdio da Krivokapića ne poznaje osim samo iz studentske menze da bi kasnije saznali da su oni kumovi…”.

Netrpeljivost Davidovića i lidera nekadašnjeg DF-a traje dugo. Još duže traju priče koje bivšeg policajca i kontroverznog biznismena  povezuju sa švercom oružja, nafte, cigareta i pranjem novca. Uostalom, SAD su ga prošle godine, skupa sa sada pokojnim Branom Mićunovićem, stavile na svoju “crnu listu”.

U toj odluci piše da Davidović sarađuje sa kriminalnim grupama “oblikujući svoje kriminalno preduzeće koje se bavi švercom cigareta, nafte i oružja u Crnoj Gori”. A onda svoju moć pokušava transformisati u politički uticaj: “Njegove koruptivne aktivnosti omogućile su napore Rusije da kompromituje nezavisnost demokratskih institucija i pravosuđa zemlje, uključujući napore da utiču na rezultate izbora”, navodi se.

U dokumentu administracije SAD našlo se i podsjećanje da je Davidović umiješan u aferu davanja mita koji je doveo do hapšenja Dragija Raškovskog, generalnog sekretara vlade i ključnog saradnika bivšeg premijera Sjeverne Makedonije Zorana Zaeva.

Miodrag Davidović je profesionalnu karijeru počeo u Željazari, gdje je u Institutu za crnu metalurgiju proveo 12 godina. Onda se obreo na mjestu načelnika CB Nikšić. Bio je to u praskazorje raspada SFR Jugoslavije. Prema svjedočanstvima tadašnjeg predsjednika Narodne stranke Novaka Kilibarde i tonskim zapisima sa sajta Tribunala u Hagu Davidović je bio uključen u ilegalno naoružavanje “prekodrinskih Srba”. Nakon formiranja tzv. Srpske autonomne oblasti Trebinje, pod komandom Božidara Vučurevića, zavrijedio je titulu ministra trgovine.

Umalo, tvrdio je, nije postao šef crnogorske Službe državne bezbjednosti uoči raspada DPS-a (1997. godina). Umjesto toga, završio je u Spužu. Kao jedan od prvih, ako ne prvi, stanovnik Crne Gore optužen za šverc cigareta na veliko, pod optužbom da je švercujući cigarete iz Duvanskog kombinata Podgorica namijenjene izvozu, utajio porez u iznosu od 10,5 miliona maraka (oko 5,25 miliona eura). Njegov kum a tadašnji predsjednik Crne Gore Momir Bulatović abolirao ga je posljednjih dana svog predsjedničkog mandata. Tako je Davidović stekao još jedno prvijenstvo: postao je prvi stanovnik Crne Gore koji je pomilovan prije presude.

Biznis nastavlja u Beogradu pa se, u dva navrata, vraća Nikšiću i Željezari. Prvo spašavanje fabrike – 2003/04. godine koštalo ga je, tvrdi, oko 3,5 miliona eura, Drugo (2011/12.) još četiri. Zli jezici kažu da je obije misije završio u finansijskom plusu.

Početkom prošle decenije Vijesti su detaljno pisale o švercu naftnih derivata kojim je državni budžet oštećen za nekih 20 miliona eura. Akteri su bili kotorski Jugopetrol, cetinjski Montenegrobonus i Davidovićev (nikšićki) Neksan. Tužilaštvo je najavilo provjeru tih poslova, Daka je spasio Željezaru i afera je pala u zaborav.

Na Trebjesi su ga pretukli, a u Beogradu ranili hicem iz snajpera. Nepoznati napadači. Davidović se 2019/2020. svestrano angažovao na smjeni DPS vlasti. „Koristim priliku da, prvi iz nove vlasti, pozovem građane Srbije…“, oglasio se Davidović u Novostima, koji dan poslije izbora 2020., predstavljajući se i kao budući autor ekonomskog programa novih vlasti. Onda je neđe zapelo. Pa su mu iz Srpske kuće u Podgorici, koju je on prodao Republici Srbiji, poručili da je “prvi tajkun novih vlasti”.

Hvalio se da mu je Zdravko Krivokalić kum. Ovaj je tvrdio da se jedva poznaju. Obznanio je kako je “jedan kriminalni klan” Abazoviću ponudio 21 milion da pređe na DPS stranu. Dritan je to nevoljno potvrdio. Od koga je stigla ponuda – nije znao. Ponovo je krenuo u spašavanje Željezare. Dok radnici nijesu istakli veliki transparent:  “Daka prevara”.

Tužilaštvo je opet na potezu. Ili je duvanska priča (ponovo) u rukama neke od druge dvije grane vlasti.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

IBAR: Šta poslije

Objavljeno prije

na

Objavio:

IBAR nije konačan cilj, kao što bi neko mogao pomisliti slušajući vladine zvaničnike ovih dana, veća prolazna kontrolna tačka nakon koje slijedi najteži posao. Opet, daleko od toga da je beznačajan

 

 

Forsiranje IBAR-a. Možda će istoričari pod tim naziv proučavati crnogorsko političko proljeće 2024.. Pod uslovom da se ne pokaže kako je to bila samo još jedna, neuspješna, epizoda u dugogodišnjoj seriji pokušaja Crne Gore da se transformiše u društvo koje baštini vrijednosti slobode, pravde i jednakosti.

Za sada, sluti na dobre vijesti. Dok nastaje ovaj tekst, u Skupštini poslanici raspravljaju o 12 zakona koje je im je nedavno na usvajanje dostavila Vlada, kao uslov koji je neophodno ispuniti da bi Crna Gora „do kraja juna“ od Evropske komisije dobila pozitivan izvještaj o ispunjenju privremenih mjerila u oblasti vladavine prava (IBAR – Interim Benchmark Assessment Report).

Pošto je 12 godina, uglavnom, otaljavala pregovore o pristupanju EU, Crnu Goru je pripalo pravo i obaveza da pokuša postati 28. članica EU po novom modelu pristupanja. Još na početku pregovora tadašnjim vlastima je, ne bez dobrog razloga, stavljeno do znanja da će u fokusu pristupnih pregovora biti poglavlja 23 – Pravosuđe i temeljna prava i 24 – Pravda sloboda i bezbjednost. Zato se DPS-u baš i nije žurilo da se odrekne uspostavljenog modela funkcionisanja koji im je donosio značajne političke i ekonomske pogodnosti. EU nas je požurivala i čekala, pa joj je sve to i dosadilo.

Od februara 2020. pred Crnom Gorom je nova metodologija pregovora prema kojoj se ni jedno pregovaračko poglavlje nije moglo ni privremeno zatvoriti dok se ne dobije IBAR. Potom, nakon pozitivnog izvještaja o ispunjenju privremenih mjerila u oblasti vladavine prava (naglasak je na onom privremenih) treba da uslijedi naredna faza pregovora. Zemlja kandidat dobija završna mjerila Evropske komisije i, ispunjavajući ih, zatvara pregovaračka poglavlja. Na kraju tog procesa svi se vraćaju na poglavlja 23 i 24. I kada ona budu (trajno) zatvorena pregovori su završeni. Onda na red dolazi politika.

IBAR nije konačan cilj, kao što bi neko mogao pomisliti slušajući vladine zvaničnike ovih dana, veća prolazna kontrolna tačka nakon koje slijedi najteži posao. Opet, daleko od toga da je beznačajan.

To je, prema ocjeni ministra pravde Andreja Milovića, polovina puta ka EU. “Crna Gora hoda po tankoj liniji. Iznad je evropska Crna Gora, ispod je možda neka nova Bosna ili neka neuspješna državna priča, gdje će se neko za 10-15 godina zapitati a što uopšte takva država da postoji, kad je neuspješna.”, rekao je Milović u parlamentu.

Izgleda da se dominantna većina, a možda i svih 81 poslanik u Skupštini CG, slažu sa tezom da se IBAR mora dobiti sad ili nikad.  Najavili  su  konačnu podršku predloženim zakonima.  Ne propuštajući, naravno,  priliku da nastave međupartijske obračune a neki i argumentovano ukažu na slaba mjesta i potencijalne zamke u vladinim predlozima.

IBAR se dobija jednom a zakoni se mogu mijenjati 50 puta, reče neko u parlamentu. Ipak, čini se da je i pored cajtnota za koji su odgovornost međusobno prebacivali predstavnici izvršne i zakonodavne vlasti, neke stvari trebalo drugačije raditi.

Kada je, početkom prošle nedjelje, paket IBAR zakona  upućen parlamentu, premijer Milojko Spajić je poručio da oni nijesu sveto pismo i da se mogu mijenjati amandmanima.

“To je i očekivanje EK”.saopštio je premijer, neposredno pošto je dio njegovih amandmana (djeluje dokumentovano da su oni pisani u RTCG), mimo volje resornog Ministarstva postao sastavni dio predloženih medijskih zakona. Iako ti amandmani nemaju nikakve veze sa bilo čim što bi predstavljalo obavezujuće zahtjeve Brisela. Naprotiv.

Onda je Spajić, dok su poslanici uveliko analizirali zakonske prijedloge njegove Vlade uputio “obavezujuće uputstvo” kojim se Skupštini, praktično, ukida  pravo da utiče na sadržaj ponuđenih zakona.

“Obavještavam Vas da je, prilikom zadnje zvanične posjete Briselu u vezi sa predlozima zakona koji se odnose na dobijanje IBAR-a, naglašeno da svako amandmansko djelovanje na predmetne predloge zakona mora dobiti prethodnu saglasnost institucija EU”, navodi Spajić u dopisu predsjedniku Skupštine.”S toga Vas molim da, ukoliko dode do amandmanskog djelovanja o tome obavijestite Vladu, kako bi blagovremeno preuzeli neophodne korake i o tome obavijestili institucije EU.”

Pošto su  iz Vlade već predočili kako se ponuđeni zakoni moraju usvojiti do kraja nedjelje, jasno je da Spajićevo blagovremeno znači isto što i juče. Parlament, dakle, baš kao ni Predsjednik države Jakov Milatović ne bi smio koristiti ustavno pravo da utiče na sadržaj predloženih zakona ukoliko ne žele da rizikuju optužbe da su protivnici EU integracija. Oni kako je rekao premijer ne imenujući ih,  kojima je IBAR trn u oku.

Isprva smo posumnjali na Milana Kneževića i njegovu partiju (DNP), koja je neposredno pred vladino bavljenje IBAR zakonima saopštila da suspenduje podršku Milojku Spajiću i njegovom kabinetu. Do ispinjenja precizno formulisanih i nerealnih uslova. DNP je, međutim, najavila podršku predloženim zakonima. Onda se listi osumnjičenih pridodao Andrija Mandić, pošto je dva dana za redom, bez valjanog obrazloženja, otkazivao sjednice parlamenta. Izgleda da ni sa te strane neće biti opstrukcije. Zasad.

Uprkos iskazanoj verbalnoj podršči nastojanjima da Crna Gora dobije IBAR, i najavi da će glasati za predložene zakone, listi se pridodao i DPS. Najavom radikalnih poteza ukoliko dođe do hapšenja Mila Đukanovića. Nijesmo to mogli iščitati drugačije nego kao pokušaj pritiska na pravosuđe i unošenja dodatne nestabilnosti u sistem.

Konačno, ni PES baš nema valjan alibi. Potpisi njegovih poslanika na predlogu rezolucije o genocide u Jasenovcu podsjećaju na način na koji se, onomad, Dritan Abazović bavio Temeljnim ugovorom sa SPC u kontekstu EU integracija. Izgovarajući se potrebom da ispuni uslove srpskog bloka, kako bi obezbijedio podršku za neophodna imenovanja u pravosuđu, lider URA je srušio sopstvenu vladu i zaustavio priču o EU integracijama za skoro 18 mjeseci.

Eventualna podrška PES-a izglasavanju sporne rezolucije mogla bi imati sličan efekat: IBAR u džepu, a buduće EU integracije na  visokoj grani. Pošto tu Hrvatska ima pravo veta. Opet, odustane li PES od dokumenta koji se njegovi poslanici već podržali potpisima, Spajić rizikuje pad Vlade. Ili, makar, prekid saradnje sa partijama koje su samoproglašeni čuvari srpstva u Crnoj Gori.

Drugo je pitanje žele li i mogu li Mandić i Knežević odluku o eventualnom napuštanju vladajuće većine donijeti autonomno. Bez strateških procjena i komande iz Beograda. A prema onome što se može zaključiti iz istupa Vućića i njegovih, (ne)formalnih, glasnogovornika u odanim medijima, interes srpskog sveta  je da njihovi aktivisti u Crnoj Gori zadrže zauzete pozicije i odatle rade na stvaranju uslova za, za početak, redefinisanje Crne Gore kao građanske i zapadno orjentisane države.

Oni ne kriju da je svako približavanje Crne Gore članstvu u EU suprotno njihovim strateškim interesima. Uostalom, “širenje EU na Balkan znači uvlačenje zemalja regiona u konfrontaciju sa Rusijom”, jasno je, zimus, stavio do znanja ruski ambasador u Crnoj Gori Vladislav Maslenikov.

Bilo bi suviše optimistićno povjerovati da će naše buduće prepreke na EU putu biti dominantno posljedica malignih uticaja sa strane. Ne jednom se pokazalo da smo mi nama sasvim dovoljni kada treba postavljati barijere i rušiti teško izgrađeno.

Dovoljno je sjetiti se da smo ušli u šesti mjesec kako čekamo da se ispune dogovoreni uslovi za objedinjavanje i saopštavanje rezultata prošlogodišnjeg popisa. Prošlog decembra parlament je, na vrat na nos, usvajao izmjene Krivičnog zakonika i Zakona o sprječavanju pranja novca kako bi izbjegli stavljanje na sivu listu FATF-a i Moneyval-a. A onda je zaboravljeno sve što je tamo zapisano. Valjda čekamo novi cajtnot i poslednja upozorenja.

I predloženi paket IBAR zakona koji bi, prema svim najavama, trebalo da bude usvojen do kraja radne nedjelje ima svoje kontroverze. Iz URE i MANS-a ponuđene izmjene čitaju kao priliku da se vlast (PES) obračuna sa SDT-om Vladimirom Novovićem. Nije samo njima zasmetalo što se Tužilački savjet vraća pod kontrolu tužilaca iz nereformisane tužilačke organizacije. Trećima smeta snižavanje kriterijuma iskustva za napredovanje u sudijskoj hijerarhiji. Četvrti vide isti problem, samo u medijskom javnom servisu (RTCG). I slute naum vlasti da, slabljenjem njihovih finansijskih potencijala, stave pod kontrolu ovdašnje privatne televizije. Ili, makar, povećaju njihovu zavisnost od novca iz državne kase.

IBAR čekamo sa tri privremeno zatvorena poglavlja: Nauka i istraživanja, Obrazovanje i kultura, Vanjski odnosi. Zapitajmo se, da smo mi na mjestu briselskih ocjenjivača, da li bi danas, u svijetlu nedavno saopštenih rezultata (polu)maturskih ispita ili predložene rezolucije o Jasenovcu dali Crnoj Gori prelaznu ocjenu iz tih predmeta. Da ne pominjemo poštovanje ljudskih prava; Očekivane pravosnažne presude za korupciju i organizovani kriminal; Obećane ekonomske reforme; Stvarnu borbu protiv šverca, a ne bitku za preuzimanje kontrole nad uhodanim tranzitnim kanalima; Ekološke crne tačke…

Dug je spisak onih koji se raduju vijestima o crnogorskim uspjesima na EU putu. A mnogo moći i novca  skoncentrisano je u njihovim rukama.

 

Upozorenje

“Drag mi je IBAR, ali mi je istina draža”, piše Jovana Marović nekadašnja potpredsjednica Abazovićeve vlade i ministarka evropskih poslova (podnijela ostavku) u obraćanju premijeru Spajiću:

-Sporno je što objašnjavate da ni IBAR, a izgleda ni sama EU nisu postojali prije PES-a, i da ih niko nije pominjao, pa se pitam otkud ta stalna potreba Vas i Vaše partije da omalovažavate svakoga…Brojne koleginice i kolege lobiraju za taj IBAR i za ubrzani prijem Crne Gore u EU makar tokom poslednje četiri godine.

I u (prethodnoj – prim. Monitora)  43. Vladi je Ministarstvo evropskih poslova pripremilo plan za dobijanje IBAR-a, ali kad je Vlada pala, nakon manje od četiri mjeseca, više se tu nije moglo ništa. A pala je zbog Temeljnog ugovora koji je Vaša Vlada u potpunosti podržala u obrazloženju upućenom Ustavnom sudu i zato ne budite toliko ‘strogi’.

Na IBAR-u treba da Vam je zahvalan svaki građanin i svaka građanka Crne Gore, jer taj izvještaj može samo dobro da nam donese (važan je, ali ne garantuje ništa). Ali ako planirate da sa antievropskim partijama dalje gradite našu evropsku budućnost, onda smo u velikom problemu i IBAR nam neće značiti ništa.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo