Povežite se sa nama

FOKUS

Ratni zločini crnogorskog tužilaštva

Objavljeno prije

na

Specijalno tužilaštvo obavlja provjere Slobodana Pejovića po krivičnoj prijavi Šemsudina Šekija Radončića, autora knjige i dva dokumentarna filma o deportacijama. Za list Dan je Đurđina Ivanović 8. oktobra kazala da je „u toku pribavljanje dokumentacije i sprovođenje drugih radnji”. Radončić je specijalnom tužilaštvu ponudio dokaze u vidu najnovijeg uratka, svog dokumentarca Heroj našeg doba u kojem je, koliko se može razaznati iz medijskih izvještaja, napravio salto mortale, preobraćajući Pejovića iz hrabrog svjedoka u „ratnog zločinca”.

Slobodan Pejović je bio inspektor policije u Herceg Novom do 1994, kada je penzionisan. Po vlastitoj savjesti, duže od deceniju , preko medija, zatim u istragama (novembra 2006. i decembra 2008) i na procesima (juna 2007. po tužbi protiv države porodice deportovanog pa ubijenog Azema Pljevljaka; zatim i oktobra 2010. u slučaju deportacija pred Višim sudom), uprkos prijetnjama i napadima – hrabro i na ponos Crne Gore – svjedoči o ratnom zločinu.

Postoji hiljadu razloga zbog kojih su vrhovi vlasti poricali, zataškavali ili relativizovali zločin, no najbitniji je u javnosti prepoznat kao, u najmanju ruku, komandna ili hijerarhijska odgovornost Mila Đukanovića. Jer je Ministarstvo unutrašnjih poslova – čijih su devetorica funkcionera i službenika na optužnici – bilo u formacijskom sastavu njegove Vlade.

Đukanović je izabrao ili odobrio imenovanja i njemu su neposredno za rad odgovarali: tadašnji ministar policije Pavle Bulatović (pokojnik, navodno izdao naredbu za hapšenje i deportacije), kao i njegovi pomoćnici, za uniformisanu policiju Milisav Marković i tajnu službu Boško Bojović – sada optuženi. Markoviću i Bojoviću je Đukanović obnovio mandate i nakon saznanja o njihovim ulogama u deportacijama, a svi drugi sada optuženi policajci su unaprijeđeni ili su nastavili posao u vladinim službama.

Jasno je kako se ne može podvaliti priča da je Đukanović proljeća 1992. bio apostol mira i antiratni aktivista, no treba raspametiti faktografiju, urnisati temelje zdravog razuma, te podržati slaboumni diskurs: zločin se desio, ali niko nije kriv; radi se o anonimnoj „državnoj greški”!

Takvo stanje, ne samo u slučaju deportacija, već dvije decenije kreira i tužilaštvo, uključujući i specijalno tužilaštvo za ratne zločine na čijem je čelu Đurđina Ivanović, koja je u subordinacijskoj liniji podređena Ranki Čarapić, vrhovnoj državnoj tužiteljki (VDT). Naime, specijalno tužilaštvo, kao posebno odjeljenje, ustrojeno je „kod VDT” (Zakon o državnom tužiocu, čl. 66), „specijalni tužilac za svoj rad odgovara VDT-u” (čl. 70) a VDT „može neposredno vršiti sva ovlašćenja i preduzimati sve radnje” bilo kojeg tužioca (čl. 112).

Čarapićeva je i predsjednica Tužilačkog savjeta, Ivanovićeva članica. Sa njima u Tužilačkom savjetu – a u toj instanci bi trebalo da se kontroliše zakonitost rada tužilaca – sjedi i Vladimir Šušović, penzioner, veteran mračnih 1990-ih. Šušović je u svojstvu vrhovnog državnog tužioca autorizovao praksu zataškavanja ratnih zločina; do juna 1996. sadašnja specijalna tužiteljka Đurđina Ivanović bila mu je savjetnica!

Svi procesuirani ratni zločini (liše Kaluđerskog laza, radi se o predmetima: Morinj, deportacije i Bukovica) odigrali su se tokom mandata Šušovića (penzionisan 1998); o svima je izvještavano još dok su se odigravali, no nijedan predmet njegovo tužilaštvo nije onomad procesuiralo.

U slučaju deportacija radi se o ratnom zločinu u koji su umiješane isključivo crnogorske vlasti; nema mogućnosti „vađenja”, krimen se ne može svaliti na bivšu jugoslovensku vojsku ili nekog drugog.

Šušović je godinama „istraživao” o deportacijama. Ondašnji predsjednik Crne Gore, Momir Bulatović, još juna 1994. na konferenciji za štampu je kazao: „Nažalost, pokazalo se to kao tragična greška i kao tragičan propust. Vjerovatno će biti potrebno sprovesti produbljenu istragu o tome”. U intervjuu za Monitor 1. avgusta 1997. Šušović je tvrdio kako su mu u Hagu, gdje je bio pozvan zbog deportacija, kazali: „Vi ste postali majstori uništavanja dokumentacije’. Izgleda da se to potvrđuje i u ovom slučaju… teško dobijam dokumentaciju od MUP-a”.

Ministar policije je tada bio Filip Vujanović, koji je 9. marta 2008. tvrdio da su izbjeglice Bošnjaci u Crnoj Gori „imali drugi dom, primani su otvorenog srca i sa punom srdačnošću, njima je učinjena pomoć da se sigurni vrate svojim domovima”! Da ne bude zabune – Šušovića je, sa obrazloženjem da je „iz reda istaknutih pravnika”, u Tužilački savjet (izabran 29. jula 2008) predložio upravo predsjednik Vujanović.

Uloga crnogorskog tužilaštva u ratnom zločinu deportacija – a zakonitost rada tužilaštva 1993-1995. kontroliše Filip Vujanović, kao ministar pravde! – otkrivena je u Informaciji o preduzetim mjerama MUP-a prema raseljenim licima sa područja BiH, Br. 05-129, 24. novembra 1992, gdje Nikola Pejaković, u svojstvu ministra unutrašnjih poslova, piše potpredsjedniku Skupštine dr Asimu Dizdareviću (DPS) da su deportovali u skladu sa „stavom nadležnog tužilaštva u RCG”.

Ne, nije omaška. U Odgovoru na poslaničko pitanje, Kabinet Ministra unutrašnjih poslova RCG, Br. 278/2, 08. april 1993, str. 2, potpisao ministar Pejaković, napominje se opet da je akcija policije izvedena uz saglasnost Šušovićevog tužilaštva. Pejaković piše: „U tada otvorenoj dilemi uz konsultacije s nadležnim tužilaštvom, donijeta je odluka…”

U kasnijem intervjuu (Radiju Slobodna Evropa, 15. juna 2005) Šušović je tvrdio da „do kraja 1994. ništa nijesam znao”, pa je „počeo da za tim tragam i da pokušam da obavim neki razgovor sa tadašnjim ministrom unutrašnjih poslova i poslije izvjesnoga vremena on je meni dostavio tu istu informaciju koju je dostavio Skupštini… ta informacija u velikoj mjeri je njih pravdala da su postupili po zakonu”.

Momir Bulatović je, na svjedočenju jesenas pred Višim sudom, tvrdio kako je ,,državni tužilac sproveo te aktivnosti i njegov stav je bio da tu nije urađeno ništa što bi konstituisalo krivičnu odgovornost bilo kojeg radnika MUP-a”. Kazao je i da je Šušović, za vrijeme deportacija, „non-stop bio u kontaktu sa policijom”.

Šušović je juna 2005. objavio kako je zbog deportacija – a sve u intervalu kada su porodice stradalih građana BiH najavljivale tužbe protiv Crne Gore zbog naknade štete – davao iskaze policiji i tadašnjoj vrhovnoj državnoj tužiteljki Vesni Medenici, koja je takođe bila u njegovom tužilaštvu 1990-ih.

Medenica je te 2005. nastavila gdje je Šušović stao; no, bila je suočena sa tužbama porodica i akterka je jedne od najbizarnijih epizoda pravosuđa: jednovremeno je vodila krivičnu istragu protiv državnih službenika i branila državu od tužbi po istom zločinu!

U praksi, Medenica je preko zamjenika i zamjenica (jedna od njih je, ne zaboravimo, bila i Ranka Čarapić), tokom parnica osporavala tužbeni zahtjev porodica pozivom na „zastarjelost” i nepostojanje uzročno-posljedične veze između protivpravnog lišenja slobode izbjeglica i njihovih smaknuća.Ukratko: negirala je ratni zločin koji je država, sudskim poravnanjem s porodicama deportovanih, decembra 2008. u konačnom priznala!

Do 18. oktobra 2005. tužilaštvo nije pokretalo nikakav krivični postupak oko deportacija, uprkos lako dostupnim saznanjima, i to: medijskim izvještajima; raspravama o deportacijama pred TV kamerama u Skupštini Crne Gore u dva navrata, 1992. i 1993; višestrukim obraćanjima porodica deportovanih najvišim državnim adresama i policijskim potvrdama da su njihovi najmiliji izručeni samoproglašenoj Republici Srpskoj; dopisu Kancelarije UNHCR crnogorskim vlastima 1994; opširnom i dokumentovanom izvještaju Helsinškog odbora za ljudska prava u Sandžaku iz 1995, objavljenom u štampi i 1997; presudi Tribunala u Hagu u predmet Br. IT-97-25-T od 15. marta 2002. gdje se utvrđuje „nezakonita deportacija izbjeglica Muslimana iz Herceg Novog”, itd.

I kada je tužilaštvo konačno 18. oktobra 2005. podnijelo zahtjev za sprovođenje krivične istrage, to je urađeno, kako su objavili, iz razloga da se prekinu parnični procesi po tužbama porodica deportovanih do okončanja krivičnih postupaka!

U samom zahtjevu očitovala se praksa tužilaštva da zameće tragove: nije predloženo izvođenje materijalnih dokaza, uprkos dokumentima MUP-a na kojima su zasnovane tužbe porodica; kao radnja ratnog zločina navodi se samo ,,prinudno preseljenje”, ne pominju se ,,uzimanje talaca”, ,,kolektivno kažnjavanje”, ,,protivzakonito odvođenje u koncentracione logore”… a najdrastičnije – krug osumnjičenih prikovan je za dno komandnog lanca.

To nas dovodi do završne riječi Lidije Vukčević, postupajuće tužiteljke u slučaju deportacija. Vukćevićeva je, pod dirigentskom palicom Ranke Čarapić i neposredne šefice joj Đurđine Ivanović, finalizovala davnašnje napore Šušovića i Medenice. Ne samo da je Vukčevićeva falisfikovala činjenice – prekvalifikujući optužnicu tvrdnjom da oružani sukob u BiH nije bio međunarodni, zatim je umanjila broj žrtava sa 79 (neki izvori pominju 86) na svega 34, optužnicom obuhvatila samo hapšenja u tri grada (Herceg Novi, Bar, Ulcinj, premda postoje dokazi da se hapsilo i u Budvi, Pljevljima, Kotoru…) a nije bila saglasna sa logičnim zahtjevom odbrane da svjedoče Milo Đukanović i Svetozar Marović, itd – već je održala slovo u odbranu Vladimira Šušovića, koga takođe nije pozvala za svjedoka.

Od svih mogućih primjedbi, tokom svoje završne riječi potencirala je „netačno svjedočenje Momira Bulatovića” da su tokom deportacija „obavljane konsultacije sa državnim tužilaštvom”. Premda je u dokazni materijal uvela citirana dokumenta MUP-a u kojima piše da se policija ,,konsultovala” sa tužilaštvom, Vukčevićeva 22. februara ove godine u Višem sudu saopštava:

,,Bulatović tvrdi u vezi s radom policije u ovom slučaju da je vršena konsultacija sa državnim tužiocem Šušovićem, a što on crpi iz odgovora na poslaničko pitanje i iz izvještaja komisije Skupštine Crne Gore. Upravo ta formulacija govori da su navodne konsultacije obavljene sa tužilaštvom u Herceg Novom, Baru i Ulcinju, a ne nikako sa državnim tužiocem”.

Što je Vukčevićeva pokušala demantovati? Sada će baš ona, kako je najavljeno, saslušati Šekija Radončića i pregledati njegove dokaze.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DRŽAVA I DRŽAVLJANI: Od ljudskih prava do izbornog inženjeringa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pronio se glas da će nova vlast, izmjenom starih propisa, na mala vrata izbjegle i raseljene iz bivše SFRJ uvesti u birački spisak. Sa barikada i iz medija, patriote su branile Crnu Goru od moguće pošasti. Ne znajući, ili se praveći da ne znaju, kako je DPS taj posao već završio

 

Uoči predstojećih lokalnih izbora u biračkom spisku u Herceg Novom upisano je 2.714 birača koji se, istovremeno, nalaze i u biračkom spisku Republike Srbije, Republike Srpske ili u oba (82 birača). To je u suprotnosti sa važećim propisima u Crnoj Gori.

Do podatka da je neregularan svaki deseti glasač u Novom, Centar za monitoring došao je uporednom analizom tri biračka spiska. Prethodno, nepotpune analize su pokazale da je i na nedavnim izborima u Nikšiću pravo glasa imalo makar hiljadu birača upisanih i u birački spisak Srbije (nijesu provjeravani svi glasači i nije konsultovan birački spisak iz BiH).

Jedan od osnivača organizacije KOD Srđan Perić izjavio je, a sedmicu nakon njegovog javnog nastupa nijesmo čuli ni riječ koja bi ga demantovala, da je u Vladi Zdravka Krivokapića stanje gore nego u Herceg Novom. Tamo, od 12 ministara, makar dvojica imaju registrovano  prebivalište u dvije države – Crnoj Gori i Srbiji. Ministar pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimir Leposavić i njegov kolega, ministar finansija i socijalnog staranja Milojko Spajić  zavjetno ćute, odbijajući da odgovore na Perićeve prozivke. On je, objašnjavajući kako su za upis u birački spisak odlučujuća tri elementa – punoljetstvo, prebivalište i državljanstvo – pojasnio: „Državljanstava možete imati više, prebivališta i godina možete imati samo jedno, ne možete imati i 18 i 42 godine. Znači jedna osoba ne može biti u dva prebivališta upisana. A vi imate dva ministra koji imaju dva prebivališta u Crnoj Gori i Srbiji. Govorim o ministru Spajiću i ministru Leposaviću…”.

Nijesu Leposavić i Spajić ni prvi ni posljednji funkcioneri iz Crne Gore koji, znajući da krše zakon, imaju po neko rezervno prebivalište. A možda i državljanstvo. Njihov slučaj je dobio na značaju od kada je Vlada naumila da izmjenom zakonskih i podzakonskih akata (uredbe, odluke, mišljenja…) zavede red baš tamo gdje dvojica ministara sebi dozvoljavaju bezakonje. Uz prećutnu podršku ostalih.

U danu (četvrtak, 8. april) kada je Vlada, pod pritiskom demonstranata odustala od samovoljnog usvajanja Odluke o izmjeni Odluke o kriterijumima za utvrđivanje uslova za sticanje crnogorskog državljanstva prijemom, iako je na to imala zakonsko pravo, odmetnuti ministar Leposavić pohvalio se učešćem u pripremi zakona o državljanstvu (i zakona o porijeklu imovine). „Koji su inače u isključivoj nadležnosti drugih resora“, konstatovao je ministar pravde, sporeći se sa premijerom: „To sugeriše da moj rad u zakonodavnim stvarima nije bio baš tako nezadovoljavajući“.

O tome bi se, već, dalo polemisati. Uzmimo, recimo, novi Zakon o slobodi vjeroispovijesti kome je Leposavić doprinio, „ulažući nadljudske napore“. A baš takvi su i bili neophodni da bi se, sa prikazanom lakoćom, prešlo preko viševjekovne istorije Crnogorske pravoslavne crkve (CPC) i pravoslavnih Crnogoraca. Da li bi se slična rabota mogla ponoviti i prilikom „liberalizacije“ postojećeg Zakona o državljanstvu? Pod uslovom, a to je još jedna među brojnim nepoznanicama, da izvršna i zakonodavna vlast (parlamentarna većina) krenu u taj rizičan poduhvat. Najave postoje.

Zadržimo se za sada, ipak, na onome što je nedvosmisleno poznato. Vlada je, krajem marta, zadužila MUP da „u roku od sedam dana“ pripremi i dostavi na odlučivanje izmjene važeće Odluke kojom se preciziraju uslovi za sticanje crnogorskog državljanstva prijemom. To je urađeno nakon analize postojećih propisa i zaključka da je Oduka, usvojena 2008, u suprotnosti sa Zakonom o državljanstvu. Zakon propisuje da se državljanstvo prijemom može dobiti nakon što podnosilac zahtijeva „u Crnoj Gori zakonito i neprekidno boravi 10 godina“. Uz ispunjenje još sedam propisanih kriterijuma.

Odlukom koja je trebala da preciznije definiše propisane uslove taj rok je produžen na 15 godina. Tako što je kao neophodan uslov propisano 10 godina „stalnog nastanjenja“, odnosno trajnog boravka. A dozvola o trajnom boravku se, prema Zakonu o strancima, može dobiti tek poslije pet godina neprekidnog privremenog boravka u Crnoj Gori.

„Želimo da ispravimo jednu nezakonitu Odluku“, objašnjavali su iz MUP-a, tvrdeći da njihov naum neće značajnije uticati na faktičko stanje kada je u pitanju broj crnogorskih državljana (on, od referenduma, raste za dvije hiljade godišnje, u prosjeku).

U opoziciji nijesu bili tog mišljenja. Ili su priču o izmjenama Odluke o državljanstvu prijemom, dočekali kao šansu za dodatno podizanje tenzija i produbljavanje rovova između patriota pod njihovom kontrolom i novih vlasti. DPS  je sjednicu predsjedništva održanu 7. aprila, navodno, posvetio problemima sa Zakonom o državljanstvu poručujući da će nacionalne i državne interese Crne Gore braniti svim sredstvima. „Aktuelna parlamentarna većina jeste osvojila potrebnu većinu da bi formirala Vladu kako bi vodila unutrašnju i spoljnu politiku, ali to ne znači da je dobila pravo da svojim djelovanjem obezdržavi Crnu Goru i uvede je u velikosrpski nacionalni projekat“, stoji u saopštenju sa tog sastanka. „Odluka kojom se mijenjaju uslovi za sticanje crnogorskog državljanstva je u direktnoj suprotnosti sa državnim interesima“, ocijenile su i Socijaldemokrate. Poslanik Damir Šehović je ustvrdio kako je glas za takvu promjenu „glas za izdaju sopstvene države“.

Prema podacima koje smo dobili od MUP-a, među potencijalnim aplikantima za crnogorsko državljanstvo sa stalnom dozvolom boravka kojima bi se, izmjenama postojeće Odluke, mogao skratiti rok za sticanja tog prava nalazi se i 900 djece „čiji je jedan roditelj, u trenutku njegovog rođenja, crnogorski državljanin i ima prebivalište u Crnoj Gori ili čija oba roditelja, u trenutku njegovog rođenja, imaju odobren stalni boravak; ili čiji jedan roditelj, u trenutku njegovog rođenja, ima odobren stalni boravak, a drugi roditelj je nepoznat ili je umro”. Može li pomoć toj djeci da dođu do državljanstva biti izdaja sopstvene države? Ili je to, zapravo, ulaganje u njenu budućnost?

S druge strane, a na istom spisku do koga je Monitor došao, nalazi se i blizu 3.800 stranih preduzetnika, većinskih vlasnika i izvršnih direktora ovdašnjih preduzeća koji bi, ukoliko to požele, mogli doći do crnogorskog državljanstva. Pet godina prije nego što su to očekivali. Tu im mogućnost nijesu dali Krivokapić, Aleksa Bečić i Dritan Abazović, već bivše DPS vlasti.

Ne znamo ima li među njima onih kojima bi to državljanstvo moglo poslužiti kao garancija da neće biti izručeni u zemlje iz kojih su pobjegli zbog privrednog ili nekog drugog kriminala. Ali na to se mora ozbiljno računati. Kada kažu da potencijalni državljani moraju proći provjeru ANB-a i dobiti potvrdu da nijesu „smetnja za bezbjednost i odbranu Crne Gore”, sjetite se kako je tu potvrdu dobio i Darko Šarić, u isto vrijeme dok se u dokumentima policije vodio kao bezbjednosno interesantna osoba za koju se pretpostavljalo da se bavi međunarodnim švercom narkotika.

Uz preduzetnike, izmjena Odluke mogla bi ubrzati put do državljanstva i strancima – vlasnicima nekretnina. Doduše, trenutno samo njih nešto više od 1.800 ima prijavljeno prebivalište u Crnoj Gori, ali bi se taj broj, u perspektivi, mogao i desetostruko uvećati. Posebno, ukoliko bi to bio politički interes vlasti zemalja iz kojih dolaze.

Između ovih „ekstrema“ javnost je pažnju usmjerila na nekadašnje izbjeglice i raseljena lica koja su u Crnu Goru, početkom posljednje decenije prošlog vijeka, stigla iz Albanije, Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Kosova. Riječ je o desetinama hiljada ljudi koji su, uglavnom, već riješili svoj status. Crna Gora, praktično, 25 godina nema vladu u kojoj neko od ministara ili njihovih pomoćnika nije, u nekom trenutku, imao status izbjeglog ili raseljenog lica. Nezvanično, baš uoči referenduma o nezavisnosti, imali smo u vladi i ministra koji nije imao pravo glasa – pošto nije bio državljanin Crne Gore. Dok skupljači sigurnog glasa nijesu uočili problem. I riješili ga preko noći. Isto je i u parlamentu.

Tek pronio se glas da će nova vlast, izmjenom starih propisa, na mala vrata izbjegle i raseljene iz bivše SFRJ uvesti u birački spisak. Sa barikada i iz medija, patriote su branile Crnu Goru od moguće pošasti. Ne znajući, ili se praveći da ne znaju, kako je DPS taj posao već završio.

Odlukom bivših DPS vlasti, raseljeni i izbjegli sa prostora bivše SFR Jugoslavije od 2011. imaju status stalno nastanjenih građana. I oni već od ove godine stiču uslov za podnošenje zahtjeva za prijem u crnogorsko državljanstvo. Bez pomoći ministra unutrašnjih poslova Sergeja Sekulovića ili bilo koga drugoga. Riječ je o nepunih 10.000 osoba. Plus nešto više od 14.000 građana bivših SFRJ republika koji su već imali prijavljeno prebivalište i crnogorsku ličnu kartu. Druga je priča da li će oni to pravo željeti da ostvare, odričući se matičnog državljanstva. Ili ga zadržavajući, tajno i nezakonito, što je takođe mogućnost sa kojom smo se, u praksi, često susretali.

Zemlje iz okruženja državljanstva dijele „šakom i kapom“, u nastojanju da brojnošću ojačaju položaj svoje nacionalne zajednice. Po pravilu, na račun nekoga drugog.

U isto vrijeme kada i Crna Gora, i Srbija je (2007) pripremala svoj zakon o državljanstvu. Njime je upis u državljanstvo Srbije omogućeno „pripadnicima srpskog naroda“ bez obzira na njihovo prebivalište ili i drugo državljanstvo „ukoliko podnesu pismenu izjavu da se smatraju pripadnicima srpskog naroda i da Republiku Srbiju smatraju svojom državom“. U pripremi tog zakona naglašavano je kako bi „Srbi iz bivših jugoslovenskih republika mogli da predstavljaju značajan resurs u svakom pogledu za državu Srbiju…“. A tadašnji ministar policije u vladi Vojislava Koštunice, Dragan Jočić, pohvalio se u Danu kako je srpska Vlada prihvatila amandman koji će omogućiti da ostane tajna ko je iz Crne Gore dobio dvojno državljanstvo. „Niko neće imati pravo da provjerava ko je od Srba iz Crne Gore dobio dvojno državljanstvo“, objasnio je. I ta je odluka, uvjerile su se i nove crnogorske vlasti, i danas na snazi.

Vlasti u Srbiji, naravno, dobro  razumiju posljedice takvog postupanja. Neku godinu prije usvajanja tog Zakona, javno su se usprotivili naumu Mađarske da državljanstvo da vojvođanskim Mađarima, tumačeći to kao najavu „teritorijalnih pretenzija“ sjevernog susjeda.  Baš kao što danas, na našeg sjevernog susjeda, gleda veći dio crnogorske opozicije. I ne samo oni.

A, opet, svi znamo makar jednu osobu koja Crnoj Gori nije dala manje od nas, ali nema zakonsko pravo da predaje u školi ili se zaposli u državnoj administraciji. Pošto nema crnogorsko državljanstvo. Koje imaju njihov bračni drug, djeca, roditelji… Čujmo jedni druge, za početak.

 

Čovjek ili glas

U sjenci nedonijete Odluke i protesta koji su je pratili, ostale su najave donošenja Zakona o registrima boravišta i prebivališta.

O tom prijedlogu tek će se razgovarati na najavljenoj javnoj raspravi i u parlamentu. Poznat je, ipak, naum predlagača da birački spisak pročisti tako što će iz njega izbrisati sve one koji u Crnoj Gori borave samo na papiru, tako što se nijesu odjavili onda kada su odlučili da život, privremeno ili trajno, nastave van granica domovine.

Problem je evidentan – Crna Gora ima oko 750.000 državljana i jedva 100–120.000 manje onih koji u ovom trenutku imaju prijavljeno prebivalište u njoj. To bi značilo da naša disjapora „teži” nepunih sto hiljada duša. Svi znamo da je broj mnogo veći.

Čuli smo iz DF kako ti glasači iz Luksemburga partijama aktuelne opozicije, a prije svega nacionalnim partijama Bošnjaka i Albanaca, donose tri mandata (!?). Opet, lideri partija koji sve češće, javno, po mišljenje idu u Beograd, ne govore o eventualnim mandatima koje njima, na isti način, donose glasači iz Srbije i Bosne (RS). Pravila su bila jasna: na izborima može glasati samo punoljetni crnogorski državljanin koji ima prijavljeno prebivalište. Nema, međutim, nikakve sankcije za one koji ta pravila krše. Ni za one koji kao „mještani” u mjesto boravka dolaze samo na glasanje i, eventualno, odmor. Kao ni za one koji su imaju dva ili tri državljanstva i, po potrebi, idu i glasaju tamo gdje im partija naredi. Ili se dobro plati.

Logično je da državljanin Crne Gore iz Srbije ima ista prava i obaveze (pa i ograničenja) kao i onaj koji boravi u Luksemburgu/Njemačkoj/SAD. Ali ne treba smetnuti s uma da su Luksemburžani, u dobroj mjeri, otjerani sa svojih ognjišta. Što, prije tridesetak godina, konkretnim nasiljem prema pripadnicima manjinskih naroda (i danas nas poruke mržnje znaju dočekati sa fasada u vlasništvu „nepodobnih”), što konstantnim održavanjem siromaštva u krajevima koji su većinski naseljeni nepravoslavnim življem. Sjetite se sa kojom smo lakoćom „prečuli” podatak da je vrijednost javnih radova u Ulcinju, po stanovniku, hiljadu puta manja nego u Mojkovcu. I da iznosi jedan euro po stanovniku godišnje.

Zato bi se ovom pitanju trebalo prići sa posebnom pažnjom. I senzibilitetom ljudi kojima čojstvo i junaštvo ne predstavlja samo lektiru.

 

Stranci u Crnoj Gori

Prema podacima koje je Monitor dobio od MUP-a, ukupan broj stranaca koji boravi u Crnoj Gori na privremenom ili stalnom boravku je 59.001 (28.062 – privremeni; 30.939 stalni boravak).

Stalni boravak

Od ukupnog broja stranaca koji imaju trenutno stalni boravak, odluka se neće reflektovati na njih 9.952 zato što su ta lica dobila stalni boravak kao raseljena (BIH I RHR), odnosno interno raseljena lica (Kosovo).

Takođe, odluka se neće reflektovati na 14.145 stranaca (u pitanju su državljani država nastalih na prostoru bivše SFRJ, koji su imali prijavljeno prebivalište i ličnu kartu izdatu od nadležnog organa u Crnoj Gori, i koji su danom stupanja na snagu Zakona o strancima, po službenoj dužnosti upisani u evidenciju stranaca sa stalnim boravkom.

Ostalih 6.842 stranaca koji imaju stalni boravak su potencijalni kanditati da u narednih pet godina dobiju crnogorsko državljanstvo, u zavisnosti od toga kada im je odobren prvi privremeni zakoniti i neprekidni boravak.

Privremeni boravak

Od ukupnog broja stranaca koji imaju privremeni boravak, stanje je sljedeće:

  • Boravak po osnovu spajanja porodice – 9.816 (potencijalni kanditati, ali samo oni koji su u braku sa crnogorskim državljaninom).
  • Produženi boravak po osnovu spajanja porodice (autonomni boravak) – 110 (potencijalni kanditati).
  • Školovanje – 367 (nije moguće da 10 godina borave po ovom osnovu mada ih odluka ne isključuje).
  • Učešće u programima međunarodne razmjene učenika i studenata ili drugim programima mladih – nema odobrenih privremenih boravaka.
  • Specijalizacije, stručno osposobljavanje ili praktična obuka stranaca – 7 (nije moguće da 10 godina borave po ovom osnovu mada ih odluka ne isključuje).
  • Naučno-istraživački rad – 3 (nije moguće da 10 godina borave po ovom osnovu mada ih odluka ne isključuje).
  • Liječenje – 54 (nije moguće da 10 godina borave po ovom osnovu mada ih odluka ne isključuje).
  • Humanitarni razlozi – 13 (moguće da 10 godina borave po ovom osnovu, odluka ih ne isključuje).
  • Korišćenje i raspolaganje pravom na nepokretnosti koju posjeduje u Crnoj Gori – 1.866 (ovo su potencijalni kandidati).
  • Obavljanja vjerske službe – 51 (moguće da 10 godina borave po ovom osnovu).
  • Obavljanja volonterskog rada u okviru Evropske volonterske službe mladih – nema odobrenih privremenih boravaka.
  • Lica bez državljanstva – 1 (moguće da 10 godina borave po ovom osnovu mada ih odluka ne isključuje – ovo su potencijalni kandidati).
  • U drugim slučajevima u skladu sa zakonom i međunarodnim ugovorom – 253 (ovo su potencijalni kandidati: npr. lica koja dolaze da pružaju poršku CG u evropskim integracijama shodno međunarodnim ugovorima ili stranci koji borave čitavu godinu u luci na jahtama shodno zakonu o jahtama).

Privremeni boravak po osnovu rada

Od ukupnog broja stranaca koji imaju dozvolu za privremeni boravak i rad, stanje je sljedeće:

  • 486 stranaca ima izdatu dozvolu za privremeni boravak i rad, koja se izdaje sa rokom važenja do jedne godine, Ona se može produžiti najduže do dvije godine, tako da ova kategorija stranaca ne bi mogla da potpadne pod ovu odluku;
  • 91 stranac ima izdatu dozvolu za privremeni boravak i rad koja se izdaje sa rokom važenja do šest mjeseci u vremenskom periodu od jedne godine, tako da ova kategorija stranaca ne bi mogla da potpadne pod ovu odluku;
  • 463 stranca ima izdatu dozvolu za privremeni boravak i rad koja se izdaje sa rokom važenja do jedne godine i može se produžiti do završetka ugovorenih usluga, odnosno najduže do dvije godine, tako da ova kategorija stranaca ne bi mogla da potpadne pod ovu odluku;
  • 718 stranca ima izdatu dozvolu za privremeni boravak i rad radi kretanja lica unutar stranog privrednog društva; dozvola se izdaje sa rokom važenja do jedne godine i može se produžiti do završetka poslova, odnosno najduže do dvije godine, tako da ova kategorija stranaca ne bi mogla da potpadne pod ovu odluku;
  • treba pomenuti još 3.786 dozvola koje su izdate izvršnom direktoru privrednog društva i preduzetniku, koji su registrovani u Crnoj Gori u skladu sa zakonom kojim se uređuju oblici obavljanja privrednih djelatnosti i njihova registracija. Među ovim strancima može biti budućih aplikanata za državljanstvo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NOVA KRIZA VLASTI: Vladimir ili vlada

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedva je pet dana od kada je premijer saopštio odluku o smjeni ministra pravde, manjinskih i ljudskih prava, a glasnogovornici skupštinske većine su odgovorili da neće podržati taj prijedlog. Izgledalo je tada da je to najveći izazov pred kojim su se našle izvršna i zakonodavna vlast. Već danas čini se da i jedni i drugi imaju i mnogo većih problema. A i mi skupa sa njima

 

Još nema naznaka kada bi se na dnevnom redu Skupštine Crne Gore mogao naći prijedlog premijera Zdravka Krivokapića o razrješenju ministra pravde, manjinskih i ljudskih prava Vladimira Leposavića. Zato je sve izvjesnije da se i u Vladi i u parlamentu nadaju da izjašnjavanja na tu temu neće biti neophodno, već da će se Leposavić smilovati, vjerovatno je preciznije – nagoditi, i podnijeti ostavku. Kako bi aktuelna većina, uz neslaganja kojima sve češće svjedočimo, sačuvala makar jedinstvo u matematičkom iskazu trenutnog odnosa snaga vlasti i opozicije u Skupštinu (41:40)

O svojoj „najtežoj odluci“ Krivokapić nas je obavijestio u ponedjeljak, objašnjavajući da sa ministrom Leposavićem pregovara već nedjelju dana, pokušavajući da ga privoli da podnese ostavku, odnosno „da se sam vadi za ono što je sam uradio“. Pošto je ministar premijeru odbio poslušnost – u pitanju je vanredno rijetka prilika da svjedočimo takvom postupku – Krivokapić se obratio javnosti i parlamentu. Istog jutra kada je sa svojom odlukom upoznao i ostale članove Vlade.

Formalni razlog za prijedlog o razrješenju ministra pravde, manjinskih i ljudskih prava, naveo je Krivokapić, bilo je njegovo odbijanje da prihvati i potvrdi kako je u Srebrenici 1995. izvršen genocid. Takav stav je u suprotnosti sa obavezujućim presudama Haškog tribunala i Međunarodnog suda pravde i deklaracijama/rezolucijama Skupštine Crne Gore i Evropskog parlamenta. Uz to, prisjetio se premijer, Leposavić je već pravio probleme Vladi.

Prvi put nedugo po izboru za ministra pravde, kada je najavio da bi nepravosnažno osuđeni akteri afere državni udar, u slučaju da njihova osuda postane pravosnažna, mogli biti amnestirani. Pa su to mnogi protumačili kao direktan pritisak resornog ministra na pravosuđe. I, opet, kada je u ime Vlade prihvatio prijedloge tzv. tužilačkih zakona koje su pripremili predstavnici skupštinske većine. Da bi se pokazalo kako ti prijedlozi ni formom ni suštinom ne odgovaraju standardima na čije poštovanje se Crna Gora obavezala tokom pregovora o pristupanju EU. Tako je, uz kritike Venecijanske komisije, dodatno produbljena kriza na relaciji izvršna – zakonodavna vlast.

Iz premijerovog obraćanja u ponedjeljak nijesmo mogli sa sigurnošću zaključiti da se njegovo lično mišljenje suštinski razlikuje od onoga što je javnosti predočio Vladimir Leposavić. Zato je bilo očigledno da on ministru pravde spočitava da Vladi kvari započete poslove. „Vlada, čiji sam predsjednik, ne pretenduje da sudi o događajima koji su se odigrali dvije i po decenije prije njenog konstituisanja“, rekao je Krivokapić, uz objašnjenje: „Ne ulazeći u lično mišljenje koje Vladimir Leposavić ima o ratnim događajima u bivšoj Jugoslaviji, smatram da je bio dužan da, kao ministar zadužen za oblast pravde i manjinskih prava, iskaže poseban senzibilitet za pravosnažne sudske odluke i osjećanja manjinskih naroda u Crnoj Gori“.

Potom je, u obrazloženju zahtjeva upućenog Skupštini, Krivokapić svom ministru spočitao: da doprinosi porastu međuetničkih tenzija u Crnoj Gori; narušava obaveza Crne Gore iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (puna saradnja sa Haškim tribunalom); ne poštuje Rezoluciju Evropskog parlamenta o Srebrenici i Deklaraciju o njenom prihvatanju koju je 2009. usvojila Skupština Crne Gore; ugrožava međunarodni ugled države i Vlade kojoj pripada.

Dok je Krivokapić Leposavića ubjeđivao da podnese ostavku, dio opozicionih partija obratio se tužilaštvu, zahtjevom da ispitaju da li je ministar pravde, relativizujući presude o genocidu u Srebrenici, prekršio zakon. Konkretno član 370 Krivičnog zakonika (Izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje) koji propisuje da će se zatvorskom kaznom, od šest mjeseci do pet godina, kazniti onaj ko „javno odobrava, negira postojanje ili značajno umanjuje težinu krivičnih djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina, ukoliko su ta krivična djela utvrđena pravosnažnom presudom suda u Crnoj Gori ili međunarodnog krivičnog suda“.

Još Krivokapićev prijedlog o razrješenju Leposavića nije stigao u parlament, a započelo je izjašnjavanje. Prvo na ulicama. Od Bara do Pljevalja, preko Podgorice, Nikšića i Berana, manje ili veće grupe, uglavnom pristalica koalicije Za budućnost Crne Gore, stali su u odbrani lika i djela ministra Leposavića ali i zločinaca iz Srebrenice. „Ako padne Vlado, neka padne i Vlada”, čitamo sa transparenata. Ili „Crna Goro gorska vilo genocida nije bilo”. Ko je pročitao: „Zbog Srebrenice sa funkcije se Srbin skida, upamtite nije bilo genocida”, znao je šta slijedi. Zdravko Krivokapić je izdao, zaključili su pokupljeni na ovdašnjim ulicama. A potom i mediji pod kontrolom Aleksandra Vučića. Pa se neko prisjetio kako je Aleksa Bečić, neki dan, koleginici sa Kosova čestitao izbor za predsjednicu Skupštine. Tako se proširio krug izdajnika kojima se na ulicama pjevaju pogrdne pjesme.

Prebrojavanja su nastavljena i u Skupštini.

„Svaki Srbin u Crnoj Gori dijeli Leposavićevo mišljenje (da u Srebrenici nije bilo genocida)”, uputio nas je poslanik Slaven Radunović tvrdeći nešto što je, očigledno, neistina. I saopštio da DF neće glasati za razrješenje odmetnutog ministra. Što je i bilo očekivano. Kako zbog njihovog prepoznatog stava o tim događajima („Vi plamtite kad se govori o Srebrenici i još nekim zločinima, koji nisu genocid“, spočitava kolegama iz opozicije poslanik DF Jovan Vučurović, predsjednik skupštinskog Odbora za ljudska prava i slobode). Tako i zbog odluke DF da neće podržati nijedan vladin prijedlog prije usvajanja tužilačkih zakona koji omogućavaju smjenu glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića i preuzimanje kontrole nad tužilaštvom.

I iz PzP su se izjasnili protiv Krivokapićevog prijedloga, ocjenjujući da to nije način da se dođe do optimalnog rješenja. „Krivokapić će sigurno naći nekoga da smijeni ministra, ali kako će izabrati novoga? Još veći problem stvara”, konstatovao je poslanik Branko Radulović. I ponovio: „Ova Vlada je po mnogim stvarima defektna, bilo da je u pitanju sama organizacija, bilo da je u pitanju program, ili ličnosti koje će pokriti tu organizaciju”.

Na drugoj strani, iz nacionalnih partija Bošnjaka i Albanaca, SD, SDP i URA potvrđeno je da će oni glasati za razrješenje ministra pravde. Pa je ostalo da se vidi šta će o Krivokapićevom prijedlogu da kažu Demokrate i DPS. A oni su riješili da pažljivo izvagaju političke posljedice svoje odluke.

Demokrate su, na prvu loptu, saopštile da neće podržati zahtjev za smjenu ministra pravde ukoliko se po tom pitanju ne postigne dogovor u vladajućoj koaliciji. Pošto, pokušali su da objasne, ne žele da glasaju isto što i DPS!? Onda se postavilo pitanje njihovih budućih odnosa sa premijerom Krivokapićem, koji su, nakon lokalnih izbora u Nikšiću, podignuti na poseban nivo. Demokratama je problem bio i zatečeni obrazac prema kome je prihvatanje međunarodnih presuda o Srebrenici znak veleizdaje i neoborivi dokaz tinjajućeg antisrpstva. Pa bi i glas za smjenu Leposavića bio ozbiljan udar na njihov imidž. Baš kao što bi i podrška problematičnom ministru bacila sjenku na proklamovane građanske i proevropske stavove. Tako su Demokrate shvatile da njihova poslovična neopredijeljenost, oličena u izjavi „nećemo ga braniti ali ni smjenjivati sa DPS“, ovog puta ne pije vodu.

DPS se vodio drugom računicom. Njih je interesovala procjena da li će neprijateljima na vlasti veću štetu nanijeti smjena jednog ministra, uz protivljenje značajnog dijela većine koja je izabrala vladu, ili propast premijerove inicijative u Skupštini. Uz ostanak nepodobnog ministra na čelu resora koji bi morao biti nosilac najavljenih, i neophodnih, reformi.

Krivokapić se otvorenim pismom obratio „narodu Crne Gore“. Ne građanima.

Zapravo, samo „dragim saborcima“. Da bi im objasnio kako je odluku o razrješenju Leposavića donio teška srca. „Ali sam je donio da bih vas sačuvao, a ne da bih vas izdao. To možda ne razumijete danas, ali ćete jednog dana, siguran sam, razumjeti u kakvom položaju smo se nalazili u ovom istorijskom trenutku. A taj položaj je takav da poništava bitnost svakog pojedinca pred strateškim ciljem razvlašćivanja DPS-a, što neminovno podrazumijeva ako ne saglasnost, a onda bar razumijevanje jednog dijela međunarodne zajednice…“. Premijer je pismom potvrdio da „pred strateškim ciljem“ pravi „kompromise koji ne moraju uvijek biti jasno uočljivi časnom i poštenom svijetu“. Ali nije ponovio tvrdnje da se njegova vlada ruši iznutra. Svjestan da su na ulicama upravo glasači onog dijela vladajuće koalicija koja njega i njegovu vladu psuje od srca a glasa iz nužde, u strahu od gubitka teško stečene vlasti.

Aleksa Bečić je bio pragmatičniji. Pa je, uz podsjećanje na sve navodne izdaje koje su njemu i njegovim Demokratama spočitane od osnivanja partije do danas, predložio i način za izlazak iz postojeće pat pozicije. Jednostavno koliko i efikasno: da Vladimir Leposavić, ipak, podnese ostavku. „Ostavka nije znak slabosti. Ostavka je znak mudrosti i spremnosti na žrtvu zarad opšteg dobra. Nijedna ostavka nije vrednija od slobodne, pomirene i uređene Crne Gore“, preporučuje predsjednik Skupštine. „Zato svaki pojedinac, ko god bio, počevši od mene do svakog ministra, ne smije biti iznad potrebe očuvanja volje naroda, očuvanja odnosa unutar Vlade i parlamentarne većine“.

Zaludu se trudio predsjednik parlamenta. „Nemam pravo da podnesem ostavku, iako sam uvijek spreman, kao što sam to već učinio, da se izvinim svakome koga su moje riječi povrijedile“, odgovorio je Leposavić na javno izrečen poziv. I pritvrdio da ni za milimetar ne odstupa od stavova koji ga – razumio on to ili ne – diskvalifikuju sa mjesta ministra pravde. „Iznio sam jasan stav i stručno utemeljen komentar o onome što su drugi spremni da napuste i pri najmanjoj prijetnji ostavljajući društvu da se vječito nosi sa manipulacijama, nametanjem krivice i neprijateljstvom“, nadovezao se ministar na već definisanu podjelu na nacionalne heroje i kukavice/izdajnike. Pa ponovio: „Nastaviću da vršim dužnost dokle god mi Skupština Crne Gore daje to povjerenje.”

Tek treba da vidimo na šta će to da liči. Dok DPS, sa satelitima, nastavlja da podstiče haos, nastojeći da dokaže kako su jedini koji mogu voditi državu. Tako su, prije nego smo ugrabili njihov stav o opozivu ministra pravde, otvorili novi problem. Pa, nakon optužbi o neadekvatnim mjerama za suzbijanje epidemije, nezakonitom zaduživanju, zakašnjelom budžetu, saradnji sa stranim agentima i otkrivanju njihovog identiteta, stiže nova „afera“: pitanje državljanstva za osobe koje u Crnoj Gori, uredno prijavljene, borave duže od decenije…

Kao rezultat te proizvodnje skandala i sukoba imamo potpuno odsustvo političkog i društvenog dijaloga o suštinskim problemima koji opterećuju našu prošlost, sadašnjost i budućnost. Od ratnih zločina u kojima Crna Gora nije bila neutralni posmatrač, preko sudbine tada izbjeglih i raseljenih koje vlast tretira u skladu sa procjenom njihove političke (nacionalne) opredijeljenosti, do zdravstvene i ekonomske krize. Umjesto razmjene argumenata, DPS se opet pozvao na zakon sile i na ulice izveo pristalice novoformiranih komitskih i patriotskih udruženja. „Otvoriti kavez da zvijeri izađu“, preporučuje potpredsjednica DPS Sanja Damjanović na pitanje „Šta nam je činjeti?“. I eto, opet, policijski kordoni i metalne rešetke pred Skupštinom i vladom. Samo su demonstranti, valjda, drugi.

Sa dan ili dva zakašnjenja, oglasili su se i iz Vlade, „povodom dezinformacija koje su se pojavile kao sredstvo sabotaže rada Vlade i narušavanja mira u zemlji“. Pa kažu da oni, zapravo, i nijesu imali u planu da danas (četvrtak) u dnevni red sjednice Vlade uvrste Prijedlog odluke o kriterijumima za utvrđivanje uslova za sticanje crnogorskog državljanstva. Samo se nijesu dosjetili potrebe da nam to kažu na vrijeme. Dok su ministri pred novinarima obrazlagali pripremljenu Odluku.

Jedva je pet dana od kada je premijer saopštio želju da smijeni ministra pravde, manjinskih i ljudskih prava, a glasnogovornici skupštinske većine odgovorili da neće podržati taj prijedlog. Izgledalo je tada da je to najveći izazov pred kojim su se našle izvršna i zakonodavna vlast. Već danas čini se da i jedni i drugi imaju i mnogo većih problema. A i mi skupa sa njima. Dok DPS ne odustaje od nauma da, po svaku cijenu, brani svoje švercerske zabrane. I preostale čuvare prvilegija u sistemu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NOVA I BIVŠA VLAST, I ZAJEDNIČKA RATNA PROŠLOST: Suočavanje na čekanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Licemjerja nije nedostajalo prethodne sedmice. Vlada i ministar Leposavić pravdali su se pred međunarodnom javnošu zbog ministrovog relativizovanja zločina u Srebrenici, ne uspijevajući ni tada da izgovore da se genocid tamo i desio, dok je prethodna vlast samo o tome pričala, kao da baš ona nije vodila ovu zemlju u rat i pomagala okolne ratne lidere u najsvirepijim zločinima. Rezultat:  sve manje nade da ćemo se uskoro suočiti sa prošlošću. Radi budućnosti

 

„Ovo su istinske scene iz pakla, pisane na najmračnijim stranicama ljudske istorije”, kazao je sudija Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Fouad Riad u novembru 1995. godine,  dok je čitao optužnice protiv Radovana Karadžića, tada predsjednika Republike Srpske (RS), i Ratka Mladića, komandanta vojske RS, u kojima se, između ostalog, optužuju za genocid u Srebrenici. Oni će tek dvadeset godina kasnije biti osuđeni na doživotne zatvore, zbog sistemskog strijeljanja više od 8000 muškaraca i dječaka Bošnjaka iz 13 gradova na području Podrinja.

Uključujući te presude, više od 700 godina zatvora izrečeno je na regionalnim i međunarodnim sudovima za zločine i genocid u Srebrenici 1995. godine. Od dvadeset presuda na Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju, sedam uključuje i one za zločin genocida, što su prve osuđujuće presude za genocid u Evropi nakon suđenja nacistima.

Crnogorskom ministru pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimiru Leposaviću to nije, međutim, dovoljno dokaza. On se prethodne sedmice u parlamentu pridružio talasu revizionizma i relativizovanja genocida u Srebrenici, koji je dolazio, i dolazi, iz istih onih krugova koji su devedesetih na ovim prostorima kreirali zločine, i njihovog podmlatka. Leposavić je na sjednici parlamenta 24. marta, odgovarajući na poslaničko pitanje da li je, kao ministar pravde i ljudskih i manjinskih prava, spreman da prizna da se u Srebrenici dogodio genocid, rekao da ne može da prizna ili ne prizna događaj „o kojem nema saznanje“.

„Ja sam spreman da priznam da je u Srebrenici učinjen zločin genocida kada se to i nedvosmisleno utvrdi“, kazao je ministar i dodao da je sud u Hagu „izgubio svoj legitimitet“. Zvučalo je kao da mu je laknulo. Svakako se Leposavićevo „pravno mišljenje” već čulo. Potpuno istu rečenicu, izgovorio je, recimo, Tomislav Nikolić, predsjednik Srbije 2013. godine rekavši da presude Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju ne smatra relevantnim jer „genocid valja dokazati”. Nikolić je to kazao dok se istovremeno izvinjavao u ime Srbije za Srebrenicu.

Osim presuda u Hagu, Sud Bosne i Hercegovine (BiH) donio je 25 presuda za Srebrenicu, od čega je 13 za zločin genocida. U Srbiji je donijeto pet presuda koje se odnose na Srebrenicu, uključujući i one za ratne zločine protiv civilnog stanovništva i kršenje zakona i običaja ratovanja. U Srbiji, međutim, nije bilo presuda za genocid.

Presudom iz 2007, Međunarodni sud pravde u Hagu dokazao je da je država Srbija prekršila Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida time što nije učinila sve što je bilo u njenoj moći da spriječi genocid.  Pošto su ratne „elite” još žive, kako u Srbiji, tako i u Crnoj Gori, one ćutanjem ili nemuštim iznuđenim  izvinjenjima i izjavama o Srebrenici uporno odbijaju da taj zločin nazovu pravim imenom. Političkim uticajem na pravosuđe, ne samo da ne dozvoljavaju suočavanje sa ratnim zločinima i prošlošću na ovim prostorima, nego i dalje podgrijavaju mržnju. Leposavića je politički formirao taj ambijent.

Nije to slučaj samo sa genocidom u Srebrenici. Rijetki sudski procesi za ratne zločine kako u Srbiji, i u Crnoj Gori – imaju isti karakter – blage kvalifikacije i dugo traju. Nakon tri decenije od početka devedesetih, u kojima je prema podacima REKOM ubijeno i nestalo 130.000 osoba, porodice žrtava zločina počinjenih na teritoriji Crne Gore još čekaju na pravdu. Iako je Crna Gora isplatila višemilionska obeštećenja porodicama žrtava, samo je jedan od četiri najveća predmeta ratnih zločina pravosnažno okončan osuđujućom presudom, dok su optuženi u svim ostalim oslobođeni krivice. Specijalno tužilaštvo za ratne zločine odbacilo je tokom 2017. godine sve krivične prijave za ratne zločine, a da o tome nije obavijestilo ni crnogorsku javnost, ali ni Evropsku komisiju. O svemu smo saznali iz tadašnjeg izvještaja o napretku za Crnu Goru.

Otuda zvuči licemjerno kada ministra Leposavića kritkuje prethodna vlast.

„Ministar Vladimir Leposavić po drugi put je relativizovao i negirao genocid u Srebrenici, i svojim licemjerjem ponovo udario na žrtve i njihove najbliže, reagovao je Andrija Nikolić, član Predsjedništva i poslanik DPS u Skupštini Crne Gore.

„Dotični ministar u vladi Zdravka Krivokapića je svoj odnos prema Srebrenici pokazao još 1999. godine kada je bio u špaliru za doček međunarodnog teroriste i nacionaliste Nikole Kavaje u kući Milete „Čiče” Pavićevića na Draču u Podgorici, kojem su prisustvovali članovi Šešeljeve Radikalne stranke i četničkih udruženja. Na zidu iza Krivokapića tada su bila istaknuta sva četnička znamenja, ali i velika slika Radovana Karadžića, osuđenog ratnog zločinca”, kazao je Nikolić. Nije pomenuo da je njegov šef, višedecenijski premijer Crne Gore i aktuelni  predsjednik države Milo Đukanović, vodio zemlju u ratne pohode na Dubrovnik, da je bio šef Vlade čiji je MUP naložio deportaciju bosanskih izbjeglica, da je svih godina rata bio vjerni  saveznik tvoraca RS, pomagao gorivom Radovana Karadžića u vrijeme najgorih zločina. Licemjerni su bili i povici iz manjinskih opozicionih partija – osobito Bošnjačke stranke – koje su s pravom ustale protiv izjave Leposavića, ali kojima ratna prošlost Đukanovićeve DPS i sprečavanje istinskog i potpunog rasvjetljavanja i kažnjavanja ratnih zločina od strane bivšeg režima, nije smetala za koalicione dogovore.

Licemjerja nije nedostajalo prethodne sedmice. Nakon pritiska prvenstveno međunarodne, ali i domaće javnosti (vidi box), koja je burno reagovala, tražeći i Leposavićevu ostavku, i ukazujući da je nova vlast potpisala Sporazum u kom se obavezala na poštovanje međunarodnih obaveza, uslijedile su verbalne vratolomije kako Leposavića, tako i najvećeg dijela Vlade. Bio je to mučan pokušaj da se umiri međunarodna zajednica, a izvrda priznanje genocida.

Leposavić je kazao da neće podnijeti ostavku, a premijer Krivokapić mu je nije ni tražio. Ministar je kazao da pitanje da lično prizna zločin genocida, i pored toga što ga „nikada nije negirao”, ne zaslužuje da se na njega uopšte odgovori.

„Takvim pitanjima se šikanira narod koji je takođe žrtva, a sa kojim navodno želi da se postigne pomirenje. Svaki pravnik i iole obrazovan čovjek zna da priznati krivično djelo, pogotovo genocid, može samo njegov učinilac”, kazao je. Takvom izjavom se šikaniraju žrtve zločina genocida u Srebrenici, prvenstveno. Pred kojim suzu mora pustiti svaki iole dobar čovjek.

Naposljetku, nije se imalo kud, uslijedilo je saopštenje Vlade: „Vlada Crne Gore niti želi, niti može da mijenja odluke međunarodnih sudova, ali ni da jedne narode proglašava genocidnim, a druge svetim, jer je to suprotno načelu da je svaki zločin pojedinačan, da ima konkretne izvršioce i nažalost, konkretne žrtve i da za takve zločine uvijek odgovaraju konkretni pojedinci. Vlada na čelu sa premijerom Krivokapićem osuđuje sve zločine učinjene od bilo koga i solidariše se sa porodicama svih žrtava bilo kog zločina”, navodi se u saopštenju. Niko od Vlade nije ni tražio da jedne narode proglasi genocidnim, a druge svetim. Upravo, suprotno, samo da prizna konkretan zločin i osudi ministrovu izjavu. I zatraži njegovu ostavku.

Umjesto toga, Iz Vlade su saopštili „da premijer Krivokapić, zajedno sa ministrom pravde Vladimirom Leposavićem i ostalim članovima Vlade, izražava dubok pijetet prema svim žrtvama ratova na prostoru bivše Jugoslavije i poziva da se prestane sa svim vrstama politikanstva i manipulacije žrtvama

Iz nove vlasti je izjavu ministra Leposavića nedvosmisleno osudila samo URA. Potpredsjednik Vlade Crne Gore Dritan Abazović, i lider URA, kazao je da se u Srebrenici dogodio genocid i da ko to ne razumije „nije mu mjesto na državnim funkcijama”.

„Vlada Crne Gore poštuje sve međunarodne presude. Oko ove teme nema diskusije. Ko ovo ne razumije, nije mu mjesto na državnim funkcijama. Okrenimo se budućnosti, čeka nas mnogo posla”, napisao je Abazović na Tviteru. Ipak, Abazović nije uslovio Leposavićevu ostavku na bilo koji način. Samo je nastavio dalje.

Kao da to nije najvažniji posao koje ovo društvo ima pred sobom. Da ga prošlost opet ne bi sačekala.

 

REAKCIJE NA IZJAVU MINISTRA LEPOSAVIĆA
Uzburkao međunarodne adrese

Nakon izjave ministra Vladimira Leposavića u parlamentu, uslijedile su burne reakcije domaće i međunarodne zajednice.

Specijalna savjetnica generalnog sekretara UN (Antonio Gutereš) za sprečavanje genocida Alis Vairimu Nderitu, veoma je zabrinuta zbog izjava zvaničnika u Crnoj Gori, koje dovode u pitanje izvršenje zločina genocida u Srebrenici, u Bosni i Hercegovini, 1995. godine, objavljeno je na sajtu UN.

Navodi se da savjetnica UN primjećuje niz zabrinjavajućih dešavanja u Crnoj Gori koja doprinose širenju straha, nepovjerenja i mržnje.

„Genocid i drugi zločini ne smiju biti predmet bilo kakve arbitraže, posebno oni koji su zakonski do kraja procesuirani na osnovu dokaza. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju i Međunarodni sud pravde donijeli su presude o strašnim događajima koji su se dogodili u Srebrenici u julu 1995. godine. Oba suda presudila su da djela počinjena u Srebrenici predstavljaju genocid. Jednostavno nema prostora za poricanje ili relativizaciju genocida u Srebrenici, niti za dovođenje u pitanje legitimiteta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju”, istakla je Nderitu.

Stav Sjedinjenih Američkih Država (SAD) o genocidu u Srebrenici je dugotrajan i nepokolebljiv, odgovor je neimenovanog predstavnika za medije američkog Stejt departmenta, na upit Glasa Amerike povodom tvrdnji ministra pravde, ljudskih i manjinskih prava u Vladi Crne Gore Vladimira Leposavića.

„Međunarodni sudovi zaključili su da se 1995. godine u Srebrenici dogodio genocid. Ovo bolno poglavlje evropske istorije nikada ne smije biti negirano niti zaboravljeno”, navedeno je u odgovoru Glasu Amerike.

„Izjave crnogorskog ministra pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimira Leposavića kojima se dovode u pitanje događaji u Srebrenici, su u potpunosti neprihvatljive i potencijalno opasne, ocijenila je i nevladina organizacija za zaštitu ljudskih prava Amnesti internešenal (AI).

„Međunarodni sudovi su nedvosmisleno dokazali, na osnovu ubjedljivih forenzičkih i drugih dokaza, da ubistvo više od osam hiljada muškaraca i dječaka 1995. godine predstavlja genocide”, navela je u pisanom odgovoru na upit Glasa Amerike predstavnica Amnestija zadužena za Balkan i Evropsku uniju Jelena Sesar.

Ona je poručila da su „istorijski revizionizam i negiranje genocida”, iako možda politički korisni, „protivni pravnim činjenicama” i da „predstavljaju uvredu za žrtve i njihove porodice, od kojih mnoge i dalje tragaju za posmrtnim ostacima svojih voljenih”.

„Postoji opasnost da sve razvijenija kultura negiranja genocida koju vidimo u nekoliko bivših jugoslovenskih zemalja podstakne dalju netoleranciju i naslje i ozbiljno podrije bilo kakvu realnu šansu za pomirenje u regionu”, ukazala je Sesar.

Ambasador Njemačke u Crnoj Gori Robert Veber je kazao da priznati krivicu nikada nije bilo lako, ali se duguje žrtvama i istini, i poručio – morate sebi priznati istinu, priznati krivicu, ne poricati je.

„Nedavni događaji poput kontroverznih pokušaja imenovanja ulica, skrnavljenja džamija i relativizacija genocida u Srebrenici, me sve više brinu zbog pravca kojim se Crna Gora trenutno kreće kao država i društvo. Rastuća politička polarizacija, sve veća spremnost za upotrebu nasilja nad političkim neistomišljenicima i predstavnicima medija, podrivaju građanski multietnički karakter zemlje”, naveo je Veber u izjavi dostavljenoj medijima. On je saopšto da kada izražava duboku zabrinutost, to ne čini sa visoke moralne tačke, već kao predstavnik svoje zemlje, koja je totalitarizmom, nacionalizmom i rasnom mržnjom izazvala katastrofu Drugog svjetskog rata i holokaust i koja je na sebe preuzela najveću moralnu krivicu. „Priznati krivicu nikada nije bilo lako, ali se duguje žrtvama i istini. I samo kroz priznavanje krivice mogu se otvoriti vrata u bolju budućnost radi praštanja i pomirenja”, poručio je ambasador Veber.

„Činjenica je da se u julu 1995. godine u Srebrenici desio genocid, što je potvrdio Međunarodni sud pravde”, saopšteno je iz Ambasade Holandije u Srbiji i Crnoj Gori. „Snažno urgiramo da se Vlada Crne Gore uzdrži od preispitivanja, jer je to štetno i bolno, i negiranja genocida, kao i od istorijskog revizionizma. Kretanje naprijed počinje sa prihvatanjem istine”, poručila je Ambasada Holandije na Tviteru.

Na izjavu Leposavića reagovale su i domaće civilne organizacije, te opozicione partije, tražeći njegovu ostavku.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo