Bogić Bogičević  naš Bogi, kako ga  većina Sarajlija od milja zovu,  ostao je politička okomica, grandiozna poema moralnosti medju pigmejskim kalkulantima i potkupljenim jadnicima koji nisu niti će ikada imali politički stav

Čudne stvari posljednjih se nekoliko godina dešavaju na bosanskohercegovačkoj političkoj ljevici…Ili, pak,možda ja griješim u procjenama…Jedno je sigurno: bilo što da se desi sa bosanskoheregovačkom socijaldemokracijom,ipak,postoji jedna konstanta,jedna okomica. Uz Harisa Silajdžića jedini stvarni državnik u Bosni i Hercegovini je Bogić Bogičević.

Izabrao sam upravo ovaj trenutak kad SDP BiH”kocka” šansu za šansom da dotuče i svoje koalicijske partnere, ali i da “ljute”desničare pošalje u ropotarnicu zaborava,  da u Periskopu pišem o Bogiću Bogićeviću…Čovjek koji je pri raspadu Jugoslavije glasao protiv uvodjenja izvanrednog stanja i kao član Predsjedništva SFRJ izravno spasio pojedine tadašnje republike i gradjane od velikosrpskog vojnog udara nedavno je doživio da mu njegove stranačke kolege iz SDP BIH “izmaknu stolicu” grubo manipulirajući sa nacionalistima. Veliki Bogičević, političar od formata i iznimno moralan čovjek, prozreo je ovu namještenu”igranku” i gospodskim manirom izišao iz političkoga mulja.

Naš Bogi je bio jedino istinsko rješenje za gradonačelnika bh metropole! Danas kad su u SDP BIH primljeni oni koji su Bogiju “nasapunjali dasku” da se oklizne stvari su postale bjelodano jasne : vodjstvo ove stranke izravno je radilo protiv ovoga monumenta čestitosti.

Bogiću Bogičeviću svojevremeno sam posvetio svoju režiju predstave Posljednji iz kaste strasti koja je na zeničkoj pozornici progovarala o velikoj Dolores Ibaruri La Pasionariji. Jer ta LJUDINA zaslužuje mnogo više.,,

Živimo u svijetu varalica. Ali ponoviću:  Bogijevu moralnu okomicu ne mogu polomiti pigmeji, promašeni ljudi !

Naš Bogi, kako ga njemu bliski ljudi i većina Sarajlija od milja zovu ostao je politička okomica, grandiozna poema moralnosti medju kalkulantima i potkupljenim jadnicima koji nisu niti će ikada imati politički stav.

Gradimir GOJER

Juče kad je Haris Džinović, pjevač moje mladosti, pozvao puk na Jahorinu da se obilježi četrdeset godina od Sarajevske olimpijade ,navrla su sjećanja… Na čudesno doba, bajkovito

Sjedili smo u malom teatarskom bifeu sarajevskog Pozorišta mladih kad je do nas doprla fenomenalna vijest:  Sarajevo je dobilo organizaciju Četrnaestih olimpijskih igara.

Jučer kad je Haris Džinović, pjevač moje mladosti, i kava  u istom dom bifeu,  pozvao puk na Jahorinu da se obilježi četrdeset godina od Sarajevske olimpijade navrla su sječanja…Na čudesno doba, bajkovito. Ne zato što smo bili četrdeset godina mlađi… Ne, već zbog toga što je doba Četrnaestih zimskih olimpijskih igara bilo prije svega  vrijeme jakih ličnosti,kojih, nažalost niti u Sarajevu, a bogme niti u drugim djelovima bivše nam domovine sve teže i sve rjeđe nalazim..

Olimpijada je bila golemi ispit koji je polagalo Sarajevo, koji je polagala Jugoslavija…Sa timom ozbiljnih osoba kojih danas nema, sa istinskim državnikom Brankom Mikulićem, ovaj generacijski projekat ne da je samo uspio. Četrnaeste zimske olimpijske igre postale su mjerilo uspješnosti u svijetu svjetskog olimpizma.

Jarko se sječam svakoga dana sarajevske olimpijade. Sječam se šampiona Jure Franka kome su Sarajlije ispjevali pjesmu:”Eto Jureka sladjeg od bureka…”

Nevjerojatnu atmosferu koju obujmljuju Zetra i Skenderija,olimpijske planine i borilišta, opći porast umjetničkog života tih dana, razdraganih lica na ulicama Šehera…Sve to je trajalo za vrijeme Četrnaestih olimpijskih igara kao nestvarni san. Bajka, veličanstvena bajka,šeherska.

Sad kad obilježavamo četrdeset godina od ove nestvarnosti koja je Sarajevo tih dana učinila centrom svijeta, u mojim ušima odjekuju riječi predsjednika Medjunarodnog olimpijskog komiteta sa spuštanja zavjese na sve te bajkovite prizore:”…Hvala drago Sarajevo!”

Neka ove riječi dragog Huana Antonia Samarana budu epilog ovom Periskopu

Gradimir GOJER

Mišo Marić je pred fašizmom morao odseliti u engleski Ekseter. Povremena tugom”ovijena” pisma koja iz tog engleskog grada stižu govore koliko je pjesnik tužan zbog tragične svoje, ali i sudbine hiljada drugih Mostaraca. Vremešan pjesnik Mostara samuje u maglinama i kišama engleskim…

Mišu Marića,pjesnika i novinara tko ne poznaje taj ne zna ništa o Mostaru,a bojim se da malo ili ništa zna o književnosti…Rodjen u Bosanskoj krajini,afirmiran u negdanjoj mostarskoj Slobodi ,zaslužan za česte posjete dvojice velikana književnosti iz Vojvodine, Pere Zupca i Mike Antića gradu na Neretvi ovaj je pjesnik,u mladosti i bohem,najprije uspio izgraditi ozbiljan pjesnički profil, a zatim pomoći i brojnim hitmejkerima bosanskohercegovačkim da njihova muzika dobije odgovarajuće stihove…

Tačno je da je Kemal Monteno za života bio ne samo odličan interpretator zabavne muzike nego i cijenjen i tražen,u jugoslavenskim razmjerama, kompozitor. Monteno nikada nije dvoumio kada je u njegovoj imaginaciji”prozujala” melodija koja mu se doimala kao budući hit…Sjedao je Kemica u kola, pa”trkom” u Mostar, na Rondo kod svoga Mišela… Dok ih kelner poslužuje u čuvenoj “dašćari” na Rondou Monteno otpjeva Mariću melodiju…Prisustvovao sam jednom karakterističnom detalju;koliko su se dva stvaraoca”mirisala”, koliko je bila snažna kemija medju njima,Marić, naprasno, prekida Montena i počinje već recitirati stihove…Tako su nastali brojni hitovi.Malo je poznato da je Kemal Monteno inače veliki navijač Fudbalskog kluba Sarajevo (uostalom otac mu Aldo bio je zaposlenik na stadionu Koševo, gdje je popularni kantautor i odrastao)  komponirao himnu mostarskog Veleža. Naravno na molbu svoga mostarskog jarana Miše Marića…

Samo onaj tko je dobro poznavao”predratnog”Marića mogao je i danas može ispričati nevjerojatno duhovite skaske i dijaloge ove dvojice umjetnika…Nažalost svih nas koji smo bili i ostali istinski vjernici LJEPOTE Montenova se životna storija okončala prerano…A Marić je pred fašizmom morao odseliti u engleski Ekseter. Pjesnik koji je tako raspjevano govorio o mostarskom suncu,Neretvi,o Aleksi Šantiću morao je u egzil u daleki hladni i kišoviti Ekseter…Povremena tugom”ovijena” pisma koja iz tog engleskog grada stižu govore koliko je pjesnik tužan zbog tragične svoje ,ali i sudbine hiljada drugih mostaraca.Zamuklo je ono”cvrkutavo” pero Miše Marića. Vremešan pjesnik Mostara samuje u maglinama i kišama engleskim. Eto, pa ne napiši ovo Gojeru kao skicu druga mi dobrog, predobrog…

Gradimir GOJER