Povežite se sa nama

FOKUS

Sedam evropskih zapovijesti

Objavljeno prije

na

FILE---DJUKANOVIC-009

Deveti novembar 2010. je veliki dan za Crnu Goru. Naša zemlja je dobila pozitivno mišljenje Evropske komisije (avis) o kandidaturi, i taj će datum označiti prekretnicu u novijoj crnogorskoj istoriji. On istovremeno označava kraj evropeizma kao fraze i „evropski vrhunac” političke garniture u Crnoj Gori koja nekontrolisano vlada pune dvije decenije. Duže i od diktatora u Bjelorusiji, Aleksandra Lukašenka.

PERSPEKTIVA: „EK smatra da pristupni pregovori sa Crnom Gorom treba da budu otvoreni onda kada ta zemlja postigne neophodan stepen u ispunjavanju kriterijuma za članstvo, posebno Kopenhaških kriterijuma koji se tiču stabilnosti institucija koje garantuju vladavinu prava”, kazao je komesar Štefan File.

„Prihvatanje crnogorske kandidature za članstvo u Evropskoj Uniji, iako se o tome ranije govorilo, bilo je iznenađenje”, kaže za Monitor poznati austrijski novinar Norbert Mapes-Nidik. On je uvjeren da je ta odluka motivisana željom Brisela da zemljama na jugoistoku dokaže da imaju evropsku perspektivu.

„Naravno da Crna Gora još ne ispunjava uslove da postane kandidat, ali je odabrana kako bi se državama na Zapadnom Balkanu uputila poruka da će one jednog dana, ipak, biti članice Unije,” rekao je Monitoru jedan strani diplomata. Da je ova ocjena osnovana vidi se i po tome što Crna Gora nije dobila datum početka pristupnih pregovora.

Crnogorski premijer Milo Đukanović ranije je izjavio da bi kandidaturu beza datuma za pregovore smatrao neuspjehom. Sada on i ministrica za evropske integracije Gordan Đurović tvrde da će datum za početak pristupnih pregovora biti određen tokom naredne godine. Evropski komesar za proširenje Štefan File i šef Delegacije EU u Podgorici Leopold Maurer kažu da bi EK u oktobru 2011. godine mogla preporučiti određivanje datuma. Ali, i da sve zavisi od nas i ispunjavanja uslova.

Podgorica je na potezu. Brisel će prvenstveno ocjenjivati postignuti napredak Crne Gore koji mora biti vidljiv u sedam ključnih oblasti koje je markirala EK. One su prevashodno političko-pravne prirode i zaista djeluju strogo. Crnogorske vlasti moraju iskazati konkretne rezultate – od odlučne borbe protiv organizovanog kriminala, korupcije i pranja novca preko poštovanja slobode medija, vladavine prava, depolitizacije pravosuđa i administracije, zaštite prava manjina i životne sredine…

Za sve je to, kako tvrde u mišljenju EK, do sada nedostajala politička volja. Jednostavno kazano, Brisel smatra da Đukanović i njegovi nijesu sproveli učinkovite reforme, konsolidovali demokratiju i vladavinu prava.

KORUPCIJA: „EK je potvrdila da crnogorske institucije ne ulažu ozbiljne napore da sprovode zakon, posebno prema šefovima kriminalnih grupa i korumpiranim funkcionerima”, kaže izvršna direktorka MANS-a Vanja Ćalović. Brisel je, kaže Ćalović, razotkrio pokušaje Vlade da manipulacijama sakrije nedostatak političke volje za borbu protiv korupcije i kriminala.

Naivni su bili pokušaji crnogorskih vlasti da formiranjem raznih komisija i uprava ili procesuiranjem sitnih prestupnika pokažu da se bore protiv korupcije i organizovanog kriminala. EU traži borbu protiv korupcije na visokom nivou.

Nakon lošeg iskustva sa Grčkom, Bugarskom i Rumunijom, EU ne želi da u svom članstvu ima problematične države. Više neće biti popusta, o čemu svjedoči primjer Hrvatske, koja je gotovo pet godina čekala da otvori poglavlje o pravosuđu, a zatvara ga tek kada je poslala jasnu poruku da u borbi protiv korupcije nema nedodirljivih.

PREMIJER: Tih sedam eurozapovijesti su zapravo test kojim Unija provjerava spremnost crnogorskih partijskih i društvenih elita da prihvate evropska načela ograničenja političke vlasti. Bez toga Crna Gora će ostati zarobljenik nesmjenjive vlasti i njoj bliskih kriminalnih krugova.

Đukanović je najbližim saradnicima još prije godinu dana saopštio da odlazi sa državne funkcije kada Crna Gora postane kandidat za člana EU. U tom smislu, dugo su u vrhu DPS-a dogovarani uslovi povlačenja. Sada su, međutim, njegove izjave kontroverzne. Sudeći po onome što je kazao za Radio Crne Gore čak i on kao da počinje da primjećuje da bi njegovo povlačenje bilo blagotvorno za demokratizaciju zemlje.

Malo ranije junačio se da – ostaje. Monitorovi izvori tvrde da mu se ne ide s vlasti. Traži podršku od nekih država i moćnih međunarodnih krugova kojima je prethodnih godina omogućio da, po povlašćenim uslovima, investiraju u Crnoj Gori. Đukanović bi se mogao naći u sendviču, pritisnut između evropskih zahtjeva da ode, i potražnje domaće familije da ostane i štiti poslove.

„Njegovo povlačenje sa političke scene je jedan od uslova za nastavak puta ka pristupu EU”, tvrdi lider Pokreta za promjene i predsjednik Nacionalnog savjeta za evropske integracije Nebojša Medojević.

KLIMA: Crna Gora mora iskoristiti povoljnu klimu koja vlada u EU prema njoj kako datum početka pristupnih pregovora ne bi bio duži od godinu dana.

Goran Danilović, iz NOVE je uvjeren da crnogorske institucije u postojećem sistemu vlasti nemaju kapacitete da ispune ove vrlo složene domaće zadatke. „Ne mogu da vjerujem da ćemo uraditi za godinu ono što nijesmo uradili ni za tri”, naglašava on.

No, visoki funkcioner SDP-a Raško Konjević smatra da u državnoj upravi ipak postoje nužni kadrovski potencijali za sprovođenje evropskih normi.

Iduća će godina biti izuzetno stresna za Vladu, državnu administraciju i društvo u cjelini. Pokazaće se veoma brzo da i u tri od pet ministarstava koja imaju ključnu ulogu u procesu pregovaranja (finansije, ekonomija, pravda, poljoprivreda i vanjski poslovi), mora doći do velikih promjena.

Kad se iz domaćeg ugla pogledaju sedam uslova EK, jasno se vidi da su to u, stvari, glavni razlozi zbog kojih je ova vlast još odavno trebalo da bude smijenjena. Ni korupcija, ni organizovani kriminal, ni nesloboda medija, ni opšta pravna nesigurnost, ni parapartijska državna administracija i sudstvo, tužilaštvo, ništa od toga nije posljedica greški vlasti, već dosljedan rezultat njihove volje da uspostave nedodirljiv sistem monopola. To je iza fasade evropske retorike ogoljena istina vladajućeg poretka u Crnoj Gori. Insistiranje na sprovođenju evropskih principa građane dovodi pred izbor: Đukanović ili Evropa.

Ne treba padati u nekritički optimizam. Crnogorska vlast, kad se nađe pod pritiskom, funkcioniše po principu minimalnih ustupaka. Probaće, po oprobanom receptu, da selektivno sprovodi zahtjeve EK kako bi dobili na vremenu, i osvojili još koju izbornu pobjedu, ili učvrstili postđukanovićevski sistem namjesništva. Njima se ne žuri u EU.

Iz Brisela je, dakle, stigla ohrabrujuća vijest. Samo, crnogorski građani ne treba da očekuju da će neko umjesto njih osvojiti njihovu slobodu.

Sloboda medija

Sloboda medija jedan je od sedam uslova koji je Evropska komisija stavila pred Crnu Goru da bi počela pristupne pregovore sa Evropskom unijom. Tom će se problemu, poručio je Leopold Maurer, šef delegacije Evropske unije u Crnoj Gori, posvetiti posebna pažnja u narednom periodu, a tom je uslovu posvećen poseban dio i u Analitičkom izvještaju EK, gdje je napravljen presjek stanja u zemlji. EK u tom izvještaju ocjenjuje da je bilo ozbiljnog nasilja nad novinarima ,,koji nijesu dovoljno istraženi i ispraćeni”, da se istraživački novinari suočavaju sa zastrašivanjem, te da se tužbe za klevetu i visoke novčane kazne ,,još koriste da bi se mediji pritiskali”. Ukoliko sudovi usvoje sve tužbe, nedjeljnik Monitor i dnevnici Vijesti i Dan platili bi oko 13 miliona eura kazni za klevete i duševne bolove. Ne računajući već isplaćene kazne, Monitor se, na primjer, za duševne bolove trenutno tuži za oko 300 hiljada eura, dnevnik Vijesti oko 12 miliona, a Dan između 200 i 300 hiljada eura. Većinu tužbi protiv tih medija podnijeli su ljudi bliski premijeru Milu Đukanoviću, koji je započeo proces tužbom protiv Vijesti i tražio odštetu od milion eura. Visoki iznos koji je Đukanović dobio postao je reper mnogim sudijama prilikom odmjeravanja astronomskih kazni po kasnijim tužbama protiv medija. Cilj kazni je jasan – dovesti do bankrota nezavisne medije, koji se pokušavaju dodatno finansijski iscrpiti povlačenjem oglašivača i stečajem velikih distributera. Predstavnici nezavisnih medija su evropske zvaničnike u direktnim susretima i komunikaciji sa Briselom u posljednjoj godini izvještavali o prilikama u medijima. Osim pritiska na nezavisne medije vlast je izmijenila medijske zakone tako da su manje u skladu sa evropskim nego ranije, a novim zakonskim rješenjima javni servis stavljen je pod direktnu kontrolu vlasti. „Nije iznenađenje to što EK apostrofira slobodu medija. Bez slobodnog protoka informacija i debate u medijima o svim relevantnim pitanjima, džaba je i ako sve ostale institucije dobro funkcionišu”, kaže Dragoljub Duško Vuković, novinar i analitičar medija. ,,Sve ostalo ne može dobro funkcionisati bez slobode medija koji kontrolišu one koji imaju moć . Novinari i uopšte ljudi iz medija moraju da obrate pažnju i na stav koji se tiče samoregulacije, jer je i to naša veoma slaba tačka”.

DR FILIP KOVAČEVIĆ
Ovaj režim to ne može

Za ovaj režim postavljeni uslovi za početak pregovora su neostvarljivi. Uzmimo na primjer uslov koji se tiče ,,depolitizacije javne administracije”. Pa upravo to, politizovana javna administracija, je gibraltarska stijena ovog režima. Upravo na zapošljavanju politički podobnih kadrova i uvezivanju njihovih porodica u mrežu je ovaj režim dobijao na izborima i ostajao na vlasti. Zar se može očekivati da će oni sami sebi odsjeći granu na kojoj su izgradili izbornu mašineriju za fingiranje demokratije? Takođe, političko-tajkunsko-kriminalna sprega je nešto što definiše današnju Crnu Goru. Sa takvom hipotekom nema ulaska u Evropsku uniju. Dok ne dođe do smjene vlasti, dok se ne otvore knjige i pokrenu hapšenja lopova i prevaranata, dok se ne lustriraju odgovorni za ratove i šikaniranja, priča o političkom približavanju EU će ostati samo providni marketing. Fasada koju sada uporno malterišu DPS i SDP ne može da sakrije ono u što su pretvorili Crnu Goru. Crnu Goru u EU može da uvede samo drugačija – odgovorna i socijalno prosvjećena elita.

SVJETSKI MEDIJI O KANDIDATURI
Šargarepa, štap i zamor od proširenja

Godišnji izvještaji Evropske unije o napretku, koje je usvojila Evropska komisija, pružaju depresivnu sliku. ,,Izvještaj EU o proširenju je svima dao niske ocjene,” naslov je članka sa internet stranice Radija Slobodna Evropa (RFE). Medij koji finansira Kongres SAD-a, primjećuje kako od devet zemalja, o kojima je EK sačinila godišnji izvještaj o napretku samo Hrvatska ima realne šanse da se u doglednoj budućnosti priključi najvećoj regionalnoj integraciji u svijetu. Svi susjedi Hrvatske ,,ne ispunjavaju glavne testove i uslove EU, kao što to ne čini ni Turska”, naveo je RFE. Na prvi pogled, poslije Hrvatske je najbolje prošla Crna Gora za koju je EK, preporučila status kandidata za Uniju. Ciriški Noje cirher cajtung, u članku pod naslovom Briselska šargarepa za Crnu Goru ocjenjuje: “Crna Gora ostvarila još jedan korak na putu ka članstvu u Evropskoj uniji”. Međutim, kako navode mediji, EK je odložila početak razgovora jer je brinu prilike u Crnoj Gori sa organizovanim kriminalom i korupcijom, i volja da poboljša izborni zakon, ojača sudstvo, a manjinama pruži veća prava. Rojters navodi da je EK zabrinuta što je u Crnoj Gori, rasprostranjen problem gušenja slobode medija. U izvještajima svjetskih medija, poput njujorškog Vol strit džornala ističe se nužnost borbe sa korupcijom, za koju ocjenjuju da dominira u svim oblastima crnogorskog društva. ,,Korupcija preovlađuje u mnogim oblastima i ostaje i dalje posebno ozbiljan problem, kaže se u izvještaju Komisije,” navela je i cijenjena briselska internet stranica EurAktiv. Na portalu stoji: ,,U Crnoj Gori, gradnja, inspekcija, nadzor, urbano i prostorno planiranje, uključujući katastar, predstavljaju visoko rizične oblasti podložne korupciji. Oblasti u kojima takođe postoji visoki rizik od korupcije su poreska administracija i carina, pravosudni sistem, policija i lokalna samouprava, dok su javne nabavke, zdravstvo, školstvo i privatizacija oblasti koje takođe izazivaju zabrinutost”. EurAktiv, prenosi da EK označava organizovani kriminal kao veliki problem. ,,Pranje novca i krijumčarenje narkotika su označeni kao glavne oblasti koje izazivaju zabrinutost,” precizira portal. ,,Proaktivni kapaciteti istrage su i dalje neodgovarajući. Procjena prijetnji i prikupljanje i obrada istraga o kriminalu nisu zadovoljavajući,” prenosi EurAktiv iz izvještaja EK o Crnoj Gori. Tek bi povlačenjem Mila Đukanovića, navodi britanski centar za istraživanje Ekonomist Intelidženst Junit, Crna Gora mogla početi pristupne pregovore sa EU. Na opštem planu opet, poljska Gazeta Viboršča kao i većina drugih medija ocjenjuje da se ,,EU zamorila od proširenja,” i objašnjava da je apatija u 500-tomilionskoj zajednici podgrijana ekonomskom krizom i opterećena ogromnim prilivom rumunskih i bugarskih migranata koji je uslijedio pošto su se te dvije zemalja 2007. priključile Uniji. ,,Francuzi, Njemci i Austrijanci nerado pristaju na brzo odobrenje novih kandidatura. Kao posljedica toga, jedan broj vlada na Balkanu, obeshrabrenih smanjenim šansama za pristupanje u sljedećih 10 godina, vjerovatno će zanemariti borbu protiv korupcije i povreda prava na slobodu govora,” ocijenio je dnevnik sa sjedištem u Varšavi.

Mustafa CANKA
Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NESTALO RJEŠENJE O SAGLASNOSTI ZA IZGRADNJU NJEGOŠEVOG MAUZOLEJA IZ 1967.: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kulturnih dobara, ni u Državnom arhivu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želja Mitropolije da vrati kapelu na Lovćen, jasna je. Da li bi toj želji, osim raspoloženja u dijelu nove Vlade, pomoglo i to što se prethodna vlast nije potrudila ni da sačuva Rješenje o postavljanju Mauzoleja, dok je tri decenije stajala po strani mirno gledajući nelegalnu gradnju i radove na spomenicima kulture od strane MPC, nije jasno. Jasno je, međutim, da je igra počela

 

Rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog mauzoleja iz 1967. godine, nestalo je iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara, institucije koja je bila zadužena da ga čuva.

Priča o nestanku ovog važnog dokumenta, počinje 3. februara ove godine, kada je Mitropolija crnogorsko primorska uputila dopis Upravi, tražeći na uvid Rješenje.  Uprava, na čijem se čelu nalazi Božidar Božović, odgovorila je Mitropoliji da taj dokument ne može da im da na uvid jer ga ne posjeduje, tvrdeći da ga je dala na revers Državnom arhivu, što se vidi iz prepiske između Mitropolije i Uprave, u koju je Monitor imao uvid. Problem je, međutim, u tome što ni u Državnom arhivu nema Rješenja. To je Monitoru potvrđeno iz te ustanove.

„Obavještavamo Vas da Državni arhiv Crne Gore nije preuzeo građu Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, kao ni Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Iz tog razloga za dostavu traženog Rješenja neophodno je da se obratite Upravi za zaštitu kulturnih dobara”, navodi se u odgovoru Državnog arhiva.

Iz odgovora Državnog arhiva našem nedjeljniku jasno je dakle, ne samo da dokument nije u posjedu Arhiva, već i to da je direktor Božović njegov nestanak pokušao da prikrije, odnosno da Uprava nije dala na revers Državnom organu ovo važno rješenje, kako se to navodi u odgovoru Mitropoliji, a koji je potpisao Božović.

„Postovani, Uprava za zaštitu kulturnih dobara Saglasnost po rjesenju 01-770 koji ste nam u dopisu tražili, dala je na revers Državnom arhivu i nemamo dokument u instituciji. Srdačno, Božidar Božović”, navodi se u odgovoru Mitropoliji, u koji smo imali uvid.

U odgovorima Monitoru, Božović je izbjegao ne samo da odgovori na pitanje kako je moguće da Uprava ne posjeduje to rješenje koje je bila dužna da čuva, već se u cjelosti izbjegava i pominjanje samog dokumenta.

U odgovoru našem nedjeljniku, koji ne potpisuje niko personalno, navodi se da je Mitropolija od Uprva tražila druga dva dokumenta koja se tiču mauzoleja na Lovćenu, i potvrđuje da Uprava nema jedno od njih. Prema odgovorima iz Uprave vidi se da je Mitropolija od njih tražila Rješenje o stavljanju pod zaštitu Kapele na Lovćenu br. 823 iz 1947. godine, kao i Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika culture – Kapele na Lovćenu broj 02-197/2 od 28. februara 1969. godine.

Takođe, navodi se da je Uprava Mitropoliji dostavila dokument iz 1947. godine, ali da je „uvidom u dokumentaciju utvrđeno da je Rješenje br. 02-1972 od 28. 02. 1969. godine Reversom od 14. 04. 1971. godine ustupljeno Pravnoj službi SO Cetinje”. Iz odgovora Monitoru, jasno je, međutim, ne samo da Uprava, nego ni Državni arhiv ne posjeduju ni Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika kulutre – kapele na Lovćenu iz 1969. godine! Državni arhiv je u odgovoru Monitoru bio kategoričan da nije peuzeo građu ni Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, niti Uprave koja mu je pravni nasljednik.

Monitorovi dobro obaviješteni izvori objašnjavaju da bi Rješenje iz 1967. trebalo osim Uprave da ima i Jugoslovenski institut za zaštitu spomenika kulture u Beogradu, ali da ta institucija više ne postoji. Zbog toga su u Upravi, gdje od 3. februara traje pokušaj da se dođe do Rješenja, odustali da ga traže u Beogradu, objašnjavaju naši izvori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 12. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ŽRTVE SEKSUALNOG ZLOSTAVLJANJA ANONIMNO O NASILJU KOJE SU PRETRPJELE: STRAH OD OSUDE DRUŠTVA JE JAČI

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studentkinja Jelena Radulović na internetu i društvenim mrežama postavila je upitnik, koji je za samo nekoliko dana popunilo više od 130 djevojaka i žena koje su pretrpjele neki oblik seksualnog nasilja

 

„Kao studentkinja silovana sam sa 19 godina više puta od momka kojeg sam poznavala, ali nijesam htjela da izlazim sa njim. Presrijetao me je ispred zgrade sa drugaricama prije predavanja, zvao da samo razgovaramo u vožnji autom gdje bi vozio van grada i prisilno me zlostavljao. Jednom sam mu uspjela pobjeći iz auta pa sam se vraćala pješke po mraku osam kilometara. Desilo se da me udari više puta, posebno prilikom obljube. Trajalo je pola godine. Sa 22 godine mi se desilo da me druga osoba, policajac veoma krupne građe, koji je taksirao na divlje, jednom seksualno napastvuje. Tada sam uspjela vrištanjem i plakanjem da se odbranim jer me je dovezao do parkinga zgrade gdje sam živjela. Ali mi je zadao dva udarca u rebra i u lice šakom, govorivši mi da sam luda i da ne mislim valjda da hoće da me siluje i pokazao mi značku da je tu da me zaštiti ako treba. Ovo je bilo umirivanje jer je bio svjestan da mora da me pusti s obzirom na to da ne pristajem i da smo usred grada. Treći put, moj momak sa kojim sam se zabavljala dvije i po godine i kada sam htjela da raskinem sa njim – silovao me je više puta jer nije htio da prihvati raskid, od silovanja do prijetnji da će me ubiti.“

Riječ je o anonimnom svjedočenju jedne od preko 130 žena iz Crne Gore koje su doživjele neku vrstu seksualnog nasilja ili seksualnog uznemiravanja, a koje se našlo u upitniku studentkinje Fakulteta političkih nauka Jelene Radulović. Kada je nedavno na internetu i društvenim mrežama okačila desetak pitanja otvorenog tipa o seksualnom uznemiravanju, nije očekivala da će kroz nekoliko dana odgovoriti preko stotinu žena. Nakon što su srbijanska glumica Milena Radulović i bivše učenice škole glume Miroslava Aleksića progovorile o nepočinstvima bivšeg učitelja, njihova hrabrost inspirisala je žene u regionu da otvoreno govore o seksualnom zlostavljanju koje su trpjele. Jelena Radulović je željela da i žrtvama u Crnoj Gori omogući platformu gdje bi mogle progovoriti o nasilju koje su pretrpjele, pa makar i anonimno.

„Kad sam krenula s ovim, namjera mi je bila da pružim priliku svim ženama koje su prezivjele bilo kakav vid seksualnog nasilja/uznemiravanja da to iznesu anonimno ili ne, da makar na taj način sebi malo olakšaju. Nisam očekivala da će odziv biti toliki iako sam nesvjesno znala da slučajeva ima mnogo. Starosna struktura je takođe segment koji me je iznenadio jer su upitnik popunile i djevojke od petnaestak godina ali i starije gospođe koje navode da sada već uveliko imaju djecu i unuke, te da pričaju svoju priču da bi zaštitile generacije koje dolaze“, kazala je Radulovićeva za Monitor.

Ona kaže da joj je žao što nije ostavila prostor za kontakt, kako joj je kasnije sugerisala profesorica Olivera Komar, ali su tada žrtve već u velikom broju ispričale svoje priče. Istakla je, da sumnja u institucije koje bi te slučajeve potencijalno trebalo da procesuiraju. Većina onih koje su ispunile upitnik nijesu   prijavile svoj slučaj. Pojedine su, tvrde, to učinile ali su nadležne institucije skoro uvijek zakazale.

Žena sa početka priče se požalila institucijama za treći slučaj koji je doživjela. Ostale nije jer ju je bilo strah. „Prijavila sam treći pomenuti slučaj. Policija ga je privela, zvali su me na telefon dok su ga držali i pitali šta želim da urade. Rekla sam da želim da mi više nikada ne prilazi i tako je i bilo. Za prva dva slučaja nijesam smjela od roditelja, jer su oni čak i znali da me neko ’spopada oko zgrade’, ali su vaspitavali da sam ja kriva ako mi se nešto dešava zbog ponašanja, izazivanja ’jer ako se bavim svojim poslom, niko me neće dirati’“.

Posljedice ovih događaja po nju su bile teške. „Imala sam osjećaj sramote i straha jer sam par puta srela te silovatelje. Mislim da me nijesu ni poznali jer je bilo poslije deset godina. Jedan sam vidjela da ima dvoje djece i ženu. Ja izbjegavam svakog muškarca kod kojeg osjetim trun nasilništva makar iz priče, odmah raskidam te veze. Nepovjerljiva sam, teško ostvarujem kontakte, kruta sam i neslobodna u komunikaciji, posebno u muškom društvu, zbog čega teško ostvarujem nova prijateljstva. Kajem se što nijesam tad znala drugačije da odreagujem. Tugujem što nijesam nikog imala da me zaštiti od porodice da ove tužne uspomene nijesu dio mog života i mojih misli. Scene silovanja u filmovima ne podnosim i priče iz života, mnogo me uznemiruju i vraćaju slike prošlosti.“

Radulovićeva kaže da su priče različite, dok je nju najviše šokiralo što su nasilnici često i članovi porodice, kumovi, prve komšije i drugovi iz djetinjstva. Primjetno je, ukazuje i umanjivanje nasilja koje su žene preživjele, ukoliko nije konkretno riječ o silovanju,  jer žrtve pretpostavljaju da je „nekome drugome gore“ uz pomisao da one „makar“ nijesu silovane. Neke žene nisu imale ni podršku  porodice, pogotovo ako je nasilje proživljeno u djetinjstvu, govoreći da one „umišljaju“ ili su to „dječaci za koje je takvo ponašanje normalno u pubertetu“.

Prema upitniku zabrinjavajući je broj žrtava – mladih djevojaka koje trpe seksualno nasilje od svojih partnera, koji ih emocionalnom ucjenom prisiljavaju da rade ono što ne bi. Pojedine žrtve su navele da je njihovo „ne“ ili „prestani“ bilo bezvrijedno i da su nasilnici nastavljali sa nasiljem.

„Ovih dana planiram da detaljno proučim pojedinačne slučajeve, kojih je trenutno preko 130, i da nađem neke zajedničke komponente. I lično i u sklopu jedne ekipe mladih ljudi koja samoinicijativno radi zajedno na kampanji #nisisama planiram da nastavim da skrećem pažnju na ovaj problem i brojne druge probleme žena u društvu koje su izgleda uvijek skrajnute ustranu (uz brojne druge), dokle god ima prečih kao što su razna politička, partijska, identitetska i jezička od kojih evo decenijama zapostavljamo sve ostale“, pojašnjava Radulović.

Uprava policije je tokom prošle godine podnijela 22 krivične prijave u vezi sa krivičnim djelima silovanje i nedozvoljene polne radnje. Tokom 2019. godine taj broj je bio malo veći – 27. Crnogorska tužilaštva su u posljednje dvije godine procesuirala pedesetak prijava. Neka osnovna državna tužilaštva, poput onih u Beranama, Plavu i Baru nijesu za dvije godine obradila nijedno krivično djelo ove vrste, pokazuju podaci do kojih je došao Monitor. Prema istim podacima, svaki slučaj koji je tužilaštvo izguralo do suda, završilo je osuđujućom presudom.

Studija o seksualnom nasilju nad ženama i djecom u Crnoj Gori iz 2020. godine, koju su uradile Sigurna ženska kuća, SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja Nikšić i Prima, pokazuje da je u slučajevima od 100 žena i djevojčica koje su doživjele seksualno nasilje, svega dva posto počinilaca kažnjeno, a samo jedan je dobio kaznu zatvora. Od njih je samo 12 odsto seksualno nasilje formalno prijavilo institucijama, a u 70 odsto slučajeva državni tužioci su odbacili krivičnu prijavu.

Izvršna direktorica nevladine organizacije (NVO) SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja Nikšić Nataša Međedović Pištalo za Monitor kaže da različita istraživanja pokazuju da je seksualno nasilje zločin koji se najređe prijavljuje. Procjenjuje se, tvrdi ona, da na jedan slučaj prijavljenog silovanja dolazi između 15 i 20 neprijavljenih. Njena organizacija je kroz svoje servise pomoći i podrške za žene i djecu žrtve nasilja imala 25 prijavljenih slučajeva seksualnog nasilja.

„Strah od zlostavljača, stid, samookrivljivanje, neinformisanost su dio razloga zbog kojih se seksualno nasilje ne prijavljuje. Atmosfera u zajednici je takva da se o temi seksualnog nasilja ćuti, a žrtve će, umjesto razumijevanja i podrške, mnogo češće biti izložene stigmatizaciji okruženja. Medijsko izvještavanje je najčešće senzacionalističko i žrtve izlaže osudi i dodatnoj viktimizaciji“, navodi Međedović Pištalo.

Psihološkinja Ana Jaredić, zaposlena u Centru za ženska prava, za Monitor pojašnjava da je specifičnost seksualnog nasilja što zbog predrasuda u društvu žrtva ima osjećaj krivice, preispituje se čime je doprinijela da se to desi, njena slika o sebi se urušava. Plaši se reakcije najbližih, pita se da li će ih osramotiti, da li će im nanijeti bol ako saznaju što se desilo.

„Mnoge žene kad se prvi put nekome obrate, dožive minimizovanje problema od najbližih osoba ili čak osudu. Razlozi zbog kojih ne prijavljuju su takođe i strah od osude šire sredine, strah od nasilnika i suočavanja sa njim, ali i nepovjerenje u institucije“, kazala je Jaredić.

Postupanje institucija kod žrtava seksulanog zlostavljanja, kaže Međedović Pištalo, najčešće izaziva uznemirenje i nesigurnost. Ona smatra da institucije sistema treba da imaju specijalno obučene stručnjake koji znaju kako da razgovaraju sa žrtvama i da imaju imaju razumijevanja za njihovo ponasanja i odluke. „U suprotnom,  postupanje u institucijama dodatno psihički iscrpljuje i traumatizuje žrtve.“

Naše sagovrnice ukazuju da slučaj učitelja glume Miroslava Aleksića treba da postane podsticaj da učimo i mi u Crnoj Gori kako da bolje reagujemo na svaku sumnju seksualnog nasilja. Hrabre žene koje su progovorile uključile su alarm za sve nas. Naše je da ga čujemo i ne oglušimo se.

 

Najviše žrtava silovao je muškarac kojem vjeruju

Psihološkinja Ana Jaredić smatra da je seksualno nasilje i dalje „veliki tabu“ u Crnoj Gori. Broj prijavljenih slučajeva je, kaže, veoma mali, kao i broj osoba koje se javljaju za pomoć. Njihovoj organizaciji žene se najčešće javljaju za psihološku pomoć kako bi prevazišle traumu i posljedice koje su iz nje nastupile.

„Među njima ima i onih koje su seksualno nasilje pretrpjele prije više godina i sve to vrijeme se trudile da same prevaziđu poteškoće izazvane traumom. Princip našeg rada je da žena sama odluči da li će podnijeti prijavu za nasilje i kada. Naš savjet je da to bude kada stekne dovoljno lične snage da prođe kroz sudski postupak i sve ono što ga prati, a što je često dodatno viktimizujuće“, pojasnila je Jaredić.

Ona kaže da u patrijarhalnoj sredini kakva je naša, postoje brojne predrasude kada je u pitanju silovanje ili neki drugi oblik seksualnog nasilja. Fokus se, umjesto na počinioca, stavlja na žrtvu, pa se postavljaju pitanja tipa „kako je bila obučena”, „zbog čega je bila baš na tom mjestu, u to vrijeme”, „zašto je ćutala”, „zašto se nije branila”…

„Među žrtvama su osobe svih starosnih dobi i svih društvenih slojeva i u preko 80 odsto slučaja žene su silovane od muškarca kojeg poznaju i kome vjeruju. Kroz slučajeve koje smo imale priliku da pratimo, uviđamo da je neophodna sveobuhvatna podrška žrtvi kako bi ona kroz zakonske procedure prošla sa što manje posljedica i istrajala u dostizanju pravde. To, osim kontinuirane psihološke podrške, podrazumijeva i pratnju u svojstvu povjerljivog lica kroz sve procedure, zastupanje pred sudom, kao i pripreme za sve procedure. To je način na koji naša organizacija obezbjeđuje podršku“, kazala je za Monitor Ana Jaredić

 

Javne ličnosti mogu mnogo da promijene

U SOS centru smatraju da objelodanjivanje seksualnog zlostavljanja od strane žena koje su javne ličnosti i prijavljivanje zlostavljača svakako može pozitivno uticati. Pokret „Me too“ (#MeToo ) je od 2017. godine, kada su prve žrtve javne ličnosti progovorile o seksualnom zlostavljanju, na globalnom nivou doveo do značajnih promjena. Javni istup Milene Radulović je odjeknuo u zemljama regiona i ohrabrio i druge žene da istupe i zatraže da zlostavljači odgovaraju.

„Za dugoročne promjene jedan od preduslova je da zlostavljači budu adekvatno kažnjeni, žrtve zaštićene od nove viktimizacije, a u javnom prostoru fokus bude na ukazivanju na ozbiljnost problema i otklanjanju nedostataka sistema“, navode iz te NVO.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo