Pošast zvana droga zakucala je posljednjih godina i na naša vrata kao tajfun. Kokain iz Kolumbije i heroin iz Avganistana stižu nam u velikim količinama, uglavnom kao tranzit. Tako bar pišu mediji. Kao da ne vide ili je to manje važno da je i kod nas sve više naše djece koja se odaju tom poroku. Prethodno stečena iskustva u organizovanju šverca cigaretama, oružjem i čime još sve ne, sada se koriste za nove sadržaje. U Crnoj Gori i Srbiji nam iskustva i odlične međusobne saradnje, bar kad su u pitanju kriminalci, ne fali. Stečeno iskustvo iz rata prenijeto je, unaprijeđeno i u miru i, dobrim dijelom uz pomoć malog ali opasnog dijela beskrupuloznih političara, radnja je usavršena sa svim nivoima. Mafijaški bosovi su uplovili u naše mirne vode kao veliki biznismeni. Nije važno je li novac prljav ili čist, važno je da ulazi u Crnu Goru. To je rezon ekonomskog eksperta i glavnog gurua Crne Gore, na čijim su se principima odškolovali svi ključni i aktuelni političari koji upravljaju državom. Nažalost, svi su oni iz lične koristi zanemarili i cijenu takvog kapitala. Na to ih danas opominje američka DEA i druge službe i zvaničnici EU.
Kad je riječ o međunarodnoj saradnji opet su stari poslovni prijatelji na djelu iz: kalabrijske N Dragete, napuljske Mafije, Santa Crone, tu preko puta Boke u Italiji. Izgleda da su japanske jakuze i kineske trijade zbog daljine ispale iz igre, do daljnjeg. Ali tu je ruska mafija da pripomogne na bazi bratskih odnosa.
Tranzit droge preko Kosova, Crne Gore i Srbije prema Evropi teče nesmetano. Tako radnja radi, a vlast se pravi luda.
O krujumčarenju droge iz Kolumbije, koja je na drugom kraju svijeta, izgleda da su se najbolje snašli neki srpski građani crnogorskog porijekla. U taj posao uključili su i svoje drugove, prijatelje, kumove, rođake, mještane… iz Crne Gore. I radnja je radila sve dok nije pukla tikva. A nju je razbila američka DEA. Šta je DEA? Obavještajna služba SAD-a za suzbijanje narkotika, koja se kreće po državama Južne Amerike. Našto liče ta čuda od ljudi? Stalone, Švarceneger, Rendžeri? Ma kakvi. To su po izgledu obični ljudi, u dobi između 40 i 60 godina. Potpuno neuočljivi u okolini kojom se kreću. I tako oni dođu kod mene u kabinu, na brod koji je tek ušao u najam. Kontejnerska linija Kolumbija – Sjeverna Evropa. Uplovili mi u Kartagenu, jednu od najljepših turističkih destinacija Kolumbije. Međutim, luka kao i sve druge luke. Imigracija, carina, doktor, agent – uzimanje standardnih podataka i gotovo. Sat, dva vremena kasnije, dolaze tri fina gospodina. Mislim da su predstavnici unajmitelja. Traže mi stanje goriva, maziva, vode.
Pa gospodo, prije pola sata sam te podatke dao agentu. Uzmite od njega.
Ne, mi želimo da uzmemo stanje sada i ustanovimo stvarnu količinu u ovom momentu.
Vidim nešto nije u redu, ali još ne kapiram o čemu se radi. Face nijesu kao domaće, ali nije neuobičajeno da predstavnici i unajmitelja budu iz drugih zemalja. Nastavljam dijalog.
Ukrcaj tereta je već počeo, gaz i inklinacija se mijenjanju svakog trenutka, i čak ni teoretski nije više moguće izmjeriti tačno stanje koje vi tražite. Tu tablice ne pomažu.
Ili su sebe uhvatili u neznanju, u što prosto sumnjam, ili su shvatili da mlate praznu slamu. Uglavnom, izmijenili smo nekoliko nekonvencionalnih rečenica. Ponudio sam im piće umjesto podataka. I neđe u tim momentima shvatio o kome se radi. Američki padobranci! Vidim to po govoru, izgledu i ponašanju. Oni nijesu samo stručnjaci za mjerenje tankova u stroju, gdje se obično najsigurnije sakriva droga, nego i vrsni psiholozi, koji vas proučavaju u dijalogu i na temelju te opservacije donose zaključak šta dalje da rade. Moji inspektori su pošli. Ovo posebno hoću da naglasim: to je jedan od najdelikatnijih poslova kojim se ljudi bave. Njihova profesionalnost je vrhunska. Taj oblik stručnosti ne poznaju druge profesije. Mjesto rada – tuđa zemlja. Nijednu profesiju na svijetu više ne cijenim i uvažavam od te kojom se ti ljudi bave! Koliko su samo ljudskih života spasili i spriječili toliko ljudskih patnji, teško i da iko živi pomišlja kad pominje te ljude u kontekstu njihovog posla – sprečavanja distribucije droge, pored nepoštenih političara, najveće pošasti koja je zadesila čovječanstvo.
To je bio moj prvi i posljednji zvanični susret sa inspektorima DEA. Stručnom i savjesnom pomorcu nijedna inspekcija svijeta ne može ništa. Imao sam i virtuelni susret sa najboljom carinom na svijetu – engleskom. Našli su u stroju 15 vreća zelene kafe. Tražili su drogu. Spremali su se da napišu veliku kaznu i da me optuže da sam ja kao upravitelj stroja kriv, jer prostorije stroja su moja odgovornost. U jednom oštrom , ali vrlo korektnom razgovoru stavio sam im do znanja, a bilo je sedam carinika, sa mnogo čvaraka na ramenima, ali samo je glavni oficir vodi duel, dok su nas drugi nijemo slušali, da sam ja stručno lice na brodu, a ne policajac ili carinik.
– Ja u stroj dođem u kontrolu i ostanem nekoliko minuta ili sati. Dio vremena provedem u administrativnom radu u svojoj kancelariji, ostali dio se odmaram, spavam. Ko zna šta je brod (e, tu sam ga pogodio u živac, jer je bio u pitanju takođe upravitelj ili kapetan, možda i neki oficir, ali sigurno iskusan pomorac) nikad mu neće pasti na pamet da smatra upravitelja odgovornim za eventualni šverc u stroju. Fizički, te se dvije stvari isključuju! Zakonski, ni krvi ni dužni, nesposobni stradaju!
Kao pravi džentlmen, pružio mi je ruku i pozdravio me. Shvatio je da sam dovoljno stručan koliko i on. A stručni ljudi ne vole da drugome vise o laktu! Zašto sam ovo ispričao? Zato da dokažem da Crna Gora ima najgoru carinu na svijetu! Dok u Engleskoj carinu čini više od 90 odsto pomoraca u nesrećnoj Crnoj Gori u carini i lukama ne radi ni jedan jedini pomorac! Zato je Bar to što jeste, pogodan ne samo za šverc droge, nego za sve vrste šverca. To nije državna kontrola granice, nego partijska. To beznađe će trajati još mnogo godina. U pravu je bio Đilas. Mi smo besudna zemlja!
Situacija je još mnogo gora sa graničnom policijom na moru – obalnom stražom. U normalnim zemljama nju čine vrsni pomorci iz trgovačke ili ratne mornarice. Ljudi koji perfektno poznaju ćudi mora i običaje ljudi, koji se tim morem kreću. I konačno, od njega žive. Od onih koji vrše kriminalna djela do onih koji se nađu u situaciji da ih treba spasavati. Ovo što mi imamo je priučeno. Ustvari, preslikano neznanje i nesposobnost iz politike. Ovdje ne govorim o savjesti i poštenju angažovanih ljudi. Ovdje je riječ o struci i profesiji i potrebi države da bude maksimalno i stručno zaštićena. Onda nam se ne bi iskrcavali brodovi sa kontrabandom cigareta u Morinju ili utopilo desetine ljudi na „Miss Prat”. Svaku nesposobnost i neznanje, prije ili kasnije, prati tragedija. Ipak, kad je u pitanju šverc, posebno droge, slučajeve slične ovima čovjek doživljava u toku cijele karijere.
(Nastavlja se)