Nemoć države da provede sopstvene odluke i zakone obesmišljava jedan od osnovnih razloga njenog postojanja. Dio aktuelnih vlasti ne krije naum da  Crnu Goru dovede u stanje elementarne nefunkcionalnosti. Ostali, uglavnom, ćute postajući saučesnici

Pljevljaci  udišu zastrašujuće koncentracije sumpordioksida koji se u njihovim plućima pretvara u sumpornu kiselinu uništavajući im zdravlje. Ministarstvo ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera (MERS) obavijestilo je javnost da je, tim povodom, “ preduzelo sve mjere iz svoje nadležnosti”.

Ubrzo smo spoznali da od svega preduzetog nijesu uradili – ništa. Ekološka inspektorka vratila se iz Pljevalja neobavljena posla. U “inkriminisanu” kotlarnicu u Skerlićevoj ulici nije uspjela ni da uđe, a kamo li da je isključi iz pogona. Izvršenje rješenja o zatvaranju odloženo je, vjerovatno, do proljeća.

Sudeći prema rokovima od 30, 60 i 90 dana koje je isto Ministarstvo postavilo pred upravu Termoelektrane, odnosno Elektroprivrede, da njen rad upodobe sa propisima i urade ono bez čega “ekološki rekonstruisana” TE nije ni smjela biti puštena u probni rad, to će takođe trajati makar do marta.

Nezahvalno je prognozirati, ali nikoga ne treba da začudi ako se do proljeća ne razriješi saga o izgradnji postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda u Botunu. I tamo su inspektori na terenu. Odnesu u Zetu rješenje o uklanjanju podignutih šatora. Mještani ih  pomjere koji metar tamo ili ovamo. I svi budu zadovoljni.

Dio vladajuće većine podržava jedne, a drugi druge.  Kao da se niko od političkih aktera te tužne i ružne priče više ne sjeća da su ljetos, skupa, usvojili Prostorni plan Crne Gore u kome je “sporno” postrojenje ucrtano baš na tom “spornom” mjestu. Iz nekog razloga, to tada nije problematizovano. Znali su, može biti, da ih usvojeni Plan ne obavezuje, iako  je u pitanju jedan od najvažnijih propisa svake iole uređene zemlje.

Ili je pretegnulo saznanje da je i Prostorni plan u parlamentu usvojen suprotno propisanoj proceduri, bez neophodne propratne dokumentacije. Obazrivije poslanike vladajuće većine tom prilikom ohrabrio je, lično, predsjednik parlamenta. Ubjeđujući ih da oni, kao “izabrani predstavnici naroda”, nijesu u obavezi da se drže propisa i dobrih običaja. Uostalom, nije li on falsifikovao odluke neodržane sjednice Skupštine Crne Gore da bi, kada je obznanjeno to nepočinstvo, isto proglasio za “nesporazum”, nastao kao posljedica neiskustva osoblja u njegovom kabinetu. Na tome je sve i završeno.

Niz možemo produžiti podsjećanjem da država skoro pola godine nije u stanju da locira i “privede” bronzani spomenik ratnom zločincu Pavlu Đurišiću, dugačak blizu dva metra i težak koju stotinu kilograma. Vlast ne može da izabere članove Fiskalonog savjeta, što je po važećim zakonima bila dužna da uradi još u mandatu Vlade Duška Markovića. Ne zna kako da završi lokalne izbore u Šavniku započete prije više od tri godine, u oktobru 2022.

Možemo da se vratimo na početak mandata Vlade Milojka Spajića. Lamela C na Zabjelu bila je, tada, nešto poput kotlarnice u Skerlićevoj ulici danas. Mjesto na kome je vlast, suočena sa nezadovoljstvom grupe građana, pokazala nesposobnost da provodi zakone i sopstvene odluke. Slijedio je niz situacija u kojima je ta nesposobnost potvrđena.

Prije nego se zapitate zašto se o tome ne govori dovoljno, sjetite se da je na čelu medijskog Javnog servisa Crne Gore osoba čiji je izbor osporen s više pravosnažnih presuda. Bez posljedica.

Građani su poruku razumjeli: nijesu dužni da poštuju zakone ako iza njih stoji neko dovoljno moćan. Najčešće iz političkih, vjerskih i poslovnih struktura.

Glumljene državne odlučnosti  oko provođenja zakona obesmišljava jedan od osnovnih razloga njenog postojanja. To što nam se dešava nije slučajno. Dio vlasti ne krije naum da  Crnu Goru dovede u stanje elementarne nefunkcionalnosti. Ostali, uglavnom, ćute postajući  saučesnici.. Nakon svega, gotovo ironično zvuči najava da će parlament do kraja godine usvojiti “sto zakona”. To i sitna đeca znaju: Vladavina prava ne mjeri se brojem usvojenih zakona, već voljom i snagom države da ih sprovede.

Činjenica da ovakvo stanje traje još od “onih” vlasti razlog je za  dodatnu brigu. Brzina kojom se nade pretapaju u iluzije je znak da je kriza  dublja nego što su i pesimisti procjenjivali. Nesposobnošću da proizvodi alternativu, ovo društvo pokazuje dubinu svoje zapuštenosti.  Bolesti koja se ne liječi udisanjem laži o sebi.

Zoran RADULOVIĆ

Dok se slavio uspjeh u Briselu, a u Pljevljima gušilo od sumpor dioksida, mitropolit Joanikije i Dario Vraneš držali su predavanje na temu – Tajna lovćenske kapele. Predsjednik Skupštine  izvadio je iz naftalina temu izmjena Ustava u korist srpskog jezika  i pojačao evropski tim Markom Milačićem. Predsjednik države i premijer svađali su se ko je telefonirao s Makronom . A Milan Knežević u parlamentu  poručio da smo bez njega „ozbiljno popušili“.  Ozbiljno

Kapela na Lovćenu, srpski jezik, bajke o četnicima antifašastima i drugim “istorijskim nepravdama”, Ratko Mladić, Pavle Đurišić,  pa opet kapela na Lovćenu. I tako u krug.  Šta god da se u zemlji dešava,  gušili se u dimu ili slavili  zatvaranje poglavlja, dio vlasti, predvođen SPC, drži žive mrak – krvave ideologije  i identitetske podjele. Džaba barometri i druge priče o stavljanju tih tema van javnog fokusa do ispunjenja evropskih obaveza i ulaska zemlje u EU.

Neki evropski put opstruiraju javno i pred šatorima, drugi su, malo vještiji. Dok se u Briselu ove sedmice slavilo pet najedvitejade zatvorenih poglavlja, predsjednik Skupštine Andrija Mandić, sam kod kuće, slavio je 120 godina od prvog crnogorskog ustava, iskoristivši priliku da izvuče iz naftalina priču o izmjenama Ustava i srpskom jeziku.  “Sadašnji Ustav, donešen od strane jedne parlamentarne većine, ne označava realno stanje u društvu”, ocijenio je tom prilikom Mandić, opet se založivši  da se “činjenice upodobe”.

Upodobljavanje činjenica kad je u pitanju političko djelovanje Mandića svodi se na –   red mraka i Vučića, red Zapada.  Doduše, više Trampovog, što bi on rekao, utemeljnenog na hrišćanskim vrijednostima. Prije vraćanja priče o srpskom jeziku u fokus, predsjednik parlamenta se na nepoznatoj lokaciji sreo sa Ričardom Grenelom, Trampovim specijalnim izaslanikom i sa sastanka tajnovito poručio da “u sledećoj godini ima puno dobrih vijesti za građane”. Koji dan ranije,  iz Finske je javio da je “fokusiran na diplomatske aktivnosti putem kojih lobira da se do 2028. godine završi da zemlje članice ratifikuju naše pristupanje u svojim državnim institucijama“.

Za evropski put Crne Gore  bi bilo efikasnije da se Mandić kod kuće  fokusirao  na akciju svog političkog saborca Milana Kneževića da preko Botuna  poruši evropske mostove Crne Gore. Čineći tako realnijim Vučićev san o ulasku regiona u EU istovremeno , jednog dalekog dana .  Mandić, čiji ministri u tišini stavljaju neophodne potpise za izgradnju kolektora,  na temu Botuna ne progovara. Na srpskom.  Mrdnuo nije da pokuša da doprinese rešavanju pitanja koje je za evropski put Crne Gore trenutno  važnije od ratifikacije našeg pristupanja.  Usput je ove sedmice svoj evropski tim pojačao  novim savjetnikom za EU i međunarodne odnose, liderom Prave Crne Gore Markom Milačićem.  Milačić će ,Rusijo  majko, biti njegov stranački savjetnik za evropska pitanja. Blago nama, a blago i Evropi.

Dok se slavilo u Briselu, a u Pljevljima gušilo od sumpor dioksida, mitropolit Joanikije i Dario Vraneš, imali su neodložna posla.  U sali Centra za kulturu Pljevalja održali su predavanje na temu – Tajna lovćenske kapele. Nije dugo kapela bila na dnevnom redu. Mitropolit je posljednji  put „predosjetio kapelu“, prije čak dvadesetak dana.

„Kapela će se vratiti na Lovćen kad mi budemo bolji, složniji i kada se pokajemo za grijehe iz makar posljednjih sto godina”, besjedio je Joanikije u dimom ugušenim Pljevljima. Dario, međutim, nije gubio nadu. “Ne smijemo da sumnjamo da ćemo obnoviti kapelu”, poručio je. Uz ono: “Dogodine u Prizrenu”. Vlasti koje najavljuju da ćemo dogodine u Briselu, bez odgovora su na Vraneševe kontinuirane nacionalističke ispade. Doduše, trenutno je u samom vrhu broj jedan tema ko je telefonirao s Makronom-  premijer ili predsjednik.

Potencijalna ostavka gradonačelnika Podgorice za sad je jedina reakcija vlasti na Kneževićeve otvorene opstrukcije evropskih obaveza i potencijalne finansijske gubitke zbog Botuna.  Knežević se  ove sedmice samoprevazišao.  U parlamentu je bez pardona, nakon što se posprdao sa  zatvaranjem poglavlja, kazao da bi svi trebalo da ga slušaju jer smo bez njega „ozbiljno popušili”.

Ozbiljno.

Milena PEROVIĆ

Insistiranje policije na kriminalizaciji protesta pred vilom Gorica pokazuje da se vlast sve teže nosi sa kritikom i drugačijim mišljenjem.  A može biti i puno gore nakon najavljenog usvajanja, “na juriš”, 100 zakona u narednih 20 dana

Službenici Odjeljenja bezbjednosti Podgorica podnijeli su Sudu za prekršaje zahtjeve za pokretanje postupaka protiv 35 lica zbog sumnje da su počinili prekršaje iz člana 11 i 12 Zakona o javnom redu i miru (ometanje, omalovažavanje i nepostupanje po naređenju policijskih službenika).

Mjesto zločina: pristupni put Vili Gorica. Vrijeme: 8. jul, tokom svečanosti uručenja Trinaestojulske nagrade. Motiv: protest protiv, suštinski i formalno, problematične i vjerovatno nezakonite odluke žirija da jedan od dobitnika najvećeg državnog priznanja postane kontroverzni B. V. kao autor jednako problematične knjige Kuća beskućnika.

Pet mjeseci nakon protesta upamćenih i po tome što je policija izdašno i neselektivno koristila biber sprej, javnost je obaviještena: „Održan  je neprijavljeni skup građana u organizaciji NVO Stega, prilikom koga je došlo do narušavanja javnog reda i mira i aktivnog napada na policijske službenike od strane okupljenih“.

Policija je bila selektivna u otkrivanju identiteta prijavljenih “napadača”, ali  saznalo se da su među njima makar jedan poslanik, članica Savjeta za građansku kontrolu rada policije, režiser, arhitekta, profesor, glumac, novinar, komunikolog… Krajnje neobična ekipa nasilnika.

Tako nešto bi prije očekivali od momaka pod crnim kapuljačama i maskama preko lica koji su jesenas, u više navrata, defilovali gradom i, pod pratnjom policije, klicali poruke mržnje. Od “ubi Turčina” do “Turci napolje”. Policiju nijesu dirali. Ni ona njih.  Do danas nema ni jedne prijave zbog poruka mržnje koje su odjeknule daleko van granica Crne Gore.

Radi se na identifikaciji počinilaca? Ili je u pravu učesnik povorke maskiranih koji je prenoseći utiske sa parade sumirao:  “Ovo je možda i prvi put da su i navijači i policija suštinski bili na istoj liniji mišljenja. Vidjelo se po pogledima…”.

Dakle, intelektualci nasrću na policajce, dok fobični navijači/huligani sa njima razmjenjuju poglede razumijevanja i podrške?

U saopštenju o 35 prestupnika pod Goricom, policija navodi da je nadležni državni tužilac prethodno odbacio njihovu krivičnu prijavu, cijeneći da u radnjama identifikovanih osoba nema elemenata krivičnog djela.

Prevedeno: niko nije nasrnuo na policiju, niko nije ugrozio ničiji život, niko nije počinio ozbiljno nasilje. Čemu onda prekršajni postupci na kojima insistira policija i vladajući aparat koji suštinski stoji iza te odluke?

Očito je: vlast se sve teže nosi sa kritikom i drugačijim mišljenjem, posebno kada su u pitanju simbolički važni događaji i teme koje zadiru u (tzv. identitetska) pitanja iz skrivene agende dijela vladajuće koalicije. Istovremeno se  toleriše govor mržnje, etnička netrpeljivost i napadi na kulturne događaje nepoželjne sadržine (prekid projekcije filma na albanskom jeziku od strane neidentifikovanih počinilaca).

Moglo je biti i mnogo gore. Nekoliko dana prije protesta,  iz skupštinske procedure nestao je prijedlog izmjena Zakona o javnim okupljanjima koji je inicirala grupa poslanika vladajuće koalicije. Protiv predloženog istupile su relevantne NVO i brojni međunarodni partneri.  Oni su upozorili da je predložena zabrana okupljanja na saobraćajnicama i putevima, uz drakonske kazne organizatorima i učesnicima protesta, u suprotnosti sa evropskim standardima, te bi obesmislila pravo na mirno okupljanje. Da je prijedlog usvojen, ovih 35 građana/građanki danas bi trpjelo neuporedivo teže pravne posljedice.

E, sad. Predlagači nijesu povukli prijedlog. Predsjedavajući parlamenta nije ga zvanično skinuo sa dnevnog reda. On je samo “nestao”. Nalik na spomenik Pavlu Đurišiću koji je umjesto da bude uklonjen – sklonjen, i izmjene Zakona o javnim okupljanjima su, kada se pokazalo da još nije vrijeme za  usvajanje, negdje arhivirane. Do sledeće prilike.

Ona bi se mogla ukazati prije nego se nadamo. Premijer Spajić nedavno je najavio da će parlament, do kraja godine, usvojiti ravnih 100 zakona iz EU agende. Koliki je to posao pokazuje podatak da Crna Gora danas ima između 800 i 900 važećih zakona, računajući i Ustav. Javnost ne zna ni koji su to zakoni i ni šta oni nose.

Evropska agenda, ambiciozni rokovi  i sprint ka njihovom formalnom ispunjenju neće popraviti utisak o vlastima.  Vladavina prava ne iscrpljuje se prebrojavanjem ruku u Skupštini. Mora važiti i na ulici: svaki  građanin – pa i onaj ispred vile Gorica – ima pravo na jednak tretman pred zakonom. Sviđalo se to vlastima ili ne.

Zoran RADULOVIĆ