Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Termiti

Objavljeno prije

na

U Crnoj Gori postoji čitava klasa (ili bi primjerenije bilo reći: kasta) ljudi koji ne znaju da rade ništa drugo, osim da vladaju. Oni, zapravo, ne znaju ni da vladaju, o čemu svjedoče rezultati njihove vladavine, o kojima se eufemistički govori kao o ,,posljedicama”.
Funkcioneri vladajućih partija su uredno raspoređeni u upravljačke strukture ono malo firmi koje još nisu uništili. Nedavno je objavljeno da je Željeznica Crne Gore, koja godinama radi sa ogromnim gubicima, sa dotrajalim prugama i raspalim vozovima u kojima ljudi ginu, svojim upravljačima podijelila pozamašne otpremnine – od 20 do gotovo 200 hiljada eura po glavi. Potom se otkrilo da gotovo i nema te raspale firme koja direktorima i članovima Upravnih odbora nije kupila nove džipove, dala kredite, kupila stanove.Ima u Crnoj Gori eskadron kadrova, ne eksponiraju se puno, za njih javnost čuje svakih par godina, kad propadne nešto čemu su bili na čelu… Eskadron kadrova, neviđeno razornih: četiri jahača Apokalipse u jednom čovjeku. U koju oni firmu dođu, zavladaju rat, kuga, glad i, konačno – smrt. Takvi su očito naročito na cijeni: nijedan još nije ostao bez posla. Samo ih premještaju iz jedne fotelje u drugu. Čim kuću na čije su ga čelo postavili pretvori u ruševine, evo ga na čelu još bogatije kuće, da i nju urniše. I što brže i bolje uništi ono što mu je povjereno, to ga sljedeći put na odgovorniju funkciju postavi. Ako nisi bez hljeba ostavio barem 500 porodica, ovdje ne možeš ni u upravni odbor, kamoli u vladu, mogao bi pomisliti neupućeni.
Na ovim se prostorima stvorio jedinstven sistem, po sljedećem alhemičarskom receptu: najgore od Zapada, najgore od Istoka, najgore od komunizma, najgore od kapitalizma, najgore od jednopartizma, najgore od demokratije. Ovdje se izbori održavaju da bi partije bez posla ostavile i ono malo stručnjaka i profesionalaca, pa na njihovo mjesto postavile partijske podtrpežne kadrove. Kao što u komunizmu bez podrške Partije nisi mogao daleko na društvenoj ljestvici, tako ne možeš ni sada, u demokratiji. Samo što se Partija sada piše u množini i malim slovom.
Kao što je 1989, kada su bili komunisti, postojala snažna potreba za nekim ko će komunizam braniti od njih, tako i sada, kada su kapitalisti, treba neko ko će od njih braniti – kapitalizam. Ono što se nama prodaje kao kapitalizam lažna je ponuda: to je kapitalizam kupljen na Tuškoj pijaci, druga ruka, domaća radinost. Istinska katastrofa bila bi ako bi demokratija i kapitalizam u ovom društvu bili odbačeni kao opcija, a osvetnički populizam, koji svaka kriza prosto priziva, postao mjera svih stvari. Ako bi građani zaključili da je ovo što nudi DPS-SDP koalicija ,,ta demokratija i taj kapitalizam”, pa rekli: ,,hvala, ne bismo”.
Svojim načinom vladanja, ova politička elita neprekidno otvorenom drži mogućnost da na njihovo mjesto dođe struktura gora i za Crnu Goru pogubnija od njih. Strah od te mogućnosti radi za njih: u poređenju sa onim što bi ih moglo zamijeniti, njihova se vlast građanima čini kao podnošljivo rješenje.
Ali uvijek postoji mogućnost incidenta, loma, revolucije. Posljedice lošeg upravljanja čak ni strah ne može poreći. Zbog lošeg upravljanja je propao komunizam, zato je izbila svjetska ekonomska kriza, zato je propala Prva banka. Za vladajuću koaliciju, problem mnogo veći od opozicije predstavlja njena vlastita parazitska, nekompetentna i termitski razorna struktura rotirajućih kadrova, naučena da funkcioniše isključivo pod kišobranom Partije, skrivena u sijenci Vođe. To se ovih dana samo jasnije vidi nego inače.

Andrej Nikolaidis

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Zagađenje

Objavljeno prije

na

Teško se diše u Crnoj Gori. Teško se diše i u Srbiji. I u Bosni. I disaće se teško sve dok region ne raskrsti sa devedesetim kako treba. Vremena nema puno. Dok se gušimo u starim ranama, mržnjama i identitetima, nije samo vazduh postao otrovan. Uništava se i priroda, ali i ostala javna dobra. Odlaze ljekari, odlaze mladi, odlaze pametni

 

U Crnoj Gori se teško diše. I bukvalno. Paralelno za zagađenjem javnog prostora nacionalističkim i fašističkim teškim otrovima, i vazduh je postao sve teži i otrovniji. Otkako pričamo o Zakonu o vjeroispovijesti, identitetima i nejakoj državi, mjerenja pokazuju da su prekoračenja štetenih materija u vazduhu u glavnom gradu povremeno i deset puta veća od dozvoljenih. I ne samo u Podgorici. Ali se o tome skoro ne govori. Valjda onaj koji bi da gine za naciju, crkvu ili državu i ne razmišlja o životu. Vlast na to i računa. Zato se pale dimne identitetske bombe, da od njih ne vidimo da smo u stvari na ivici golog života. Ni iz institucija zaduženih za kvalitet vazduha ni riječ. Možda se plaše da bi ih, ukoliko o tome budu pričali, mogli uhapsiti zbog „širenje panike“.

Teško se diše i u medijima. Troje novinara od početka godine uhapšeno je zbog „širenja panike“. Nakon što je urednica FOS media Anđela Đikanović privedena jer je objavila netačnu informaciju da će pripadnici ROSU biti na raspolaganju Crnoj Gori na Badnji dan, pozivajući se na neimenovani izvor, ove sedmice uhapšeni su i Dražen Živković, urednik portala Borba, i Gojko Raičević, urednik portala IN4S zbog objavljivanja informacije da se dogodila eksplozija u Vili Gorica u Podgorici. Eksplozije, ispostavilo se, nije bilo, ali se desio, kako je saopštila policija, „manji elektro kvar“. No, čak i da se desila eksplozija u Vili Gorica, teško da bi to izazvalo paniku građana. Građani su navikli na eksplozije. Navikli su i da ih lažu. Posebno vlasti. Kao kad nakon bogtepita koje eksplozije u višegodišnjem obračunu kriminalnih klanova, premijer kaže da je „bezbjednosna situacija odlična“.

Hapšenja su ono što izaziva strah i paniku. Zna to vlast. To je pokazna vježba, poruka da nas sve mogu zatvoriti. I to ne zbog toga što ne govorimo istinu, nego zato što ne slavimo njihovu veziju stvarnosti. Objavljivanje laži, podizanje tenzija i raspirivanje mržnje u prorežimskim medijima nije kažnjivo. Naprotiv. Hapšenje tjera i na svrstavanje. Onih koji će ustati protiv sile, i onih koji će, skrivajući se iza priče o neprofesionalnom novinarstvu, držati stranu režimu. Tako se gasi mogućnost da se o problemima profesije, lažnim vijestima, propagandi, i ostalim nedaćama profesije, razgovara unutar struke. Da se ne samo odupre vlastima koje pokušavaju da uguše medijske slobode, nego i gušenju istinskog novinarstva iznutra. Jer, razgovora nema u vanrednom stanju, kakvo je ovo koje je napravila vlast i njeni partneri. Ni o novinarstvu, ni o crkvenim zajednicama. Ni o vazduhu. Samo rovovi.

Hapšenja će se svakako nastaviti. Vlada je ove sedmice objavila i da je „putem društvenih mreža plasirana, u okviru širenja neistina o CG, lažna vijest da je internet u CG pod nadzorom i da slijede restrikcije u pristupu”.

„Nadležne službe CG preduzimaju mjere radi eventualne kvalifikacije krivičnog djela koje se goni po službenoj dužnosti”, zaključuje se na FB stranici Vlade. U prevodu, prijeti hapšenje neznanom autoru. Najavljuje se kucanje na sva vrata iza kojih se ne čuje njihova istina. Teško se diše u Crnoj Gori. Teško se diše i u Srbiji. I u Bosni. I disaće se teško sve dok region ne raskrsti sa devedesetim kako treba. Vremena nema puno. Dok se gušimo u starim ranama, mržnjama i identitetima, nije samo vazduh postao otrovan. Uništava se i priroda, ali i ostala javna dobra. Odlaze ljekari, odlaze mladi, odlaze pametni.

 

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Odupri se

Objavljeno prije

na

Danas je Andrija Mandić „oduševljen“ zbog „nacionalne srpske solidarnosti“ odavde do Tokija. I ohrabren da u Beogradu kaže da je i „narod oduševljen“ i da „nije dužan da prihvata volju izmišljene većine“.  Da ga nema, Đukanović bi ga  morao izmisliti.   Udruženoim njihovom akcijom zbrisana je Crna Gora s proljeća prošle godine koja mu je opasno prijetila

 

Može li neko i zamisliti  onu Crna Gora s proljeća prošle godine ? Hiljade građana, svih nacija i vjera, oba pola, različitog životnog doba,  seksualnih opredjeljenja, političkih uvjerenja, na ulicama. Traže bolje društvo. Jednakih u dostojanstvu.  Društvo u kojem se kovertama ne krade sloboda, ne podmićuje pravosuđe, ne zapošljava, ne liječi..Društvo u kom različitosti žive u skladu, jedni kraj drugih.

Pokret Odupri se, i protesti koje su tada  pokrenuli, bili su ozbiljna prijetnja Đukanovićevoj kriminalnoj, korumpiranoj i autoritanoj vladavini. Znao je to vođa. Možda je baš zato, uoči izborne godine, ta opasnost, ta  Crna Gora, zbrisana  u svega  nekoliko proteklih sedmica.  Đukanović, mitropolit Amfilohije Radović, Andrija Mandić, Aleksandar Vučić   i ostali pomagači, pobrinuli su se da bude tako. Ili, prosto,  Đukanović i  partneri.  Pobrinuli su se da prodube jaz, da jedni kraj drugih palimo badnjake u prisustvu policije. Dok se Crnom Gororm širi vatra mržnje.

Na ulicama, samo deset mjeseci kasnije,  opet protesti. Ali protesti druge Crne Gore. Zemlje podjela, zemlje u kojoj naši i njihovi ne mogu jedni pored drugih, zemlje u kojoj se različitosti ne podnose. Danas se ne protestuje za bolje društvo,  za sve nas, nego za posjede. Za monopole svetovne i duhovne. Nije ovo priča o tome da li treba ustati protiv Zakona o vjerskim zajednicama, posebno načinu i tajmingu njegovog donošenja. Mnogo je zakona u ovoj zemlji donešeno, na brzinu i ispod žita, kojima su nam ukradene svetinje –  pravo na rad bez straha da će nas poslodavac ko od šale odpustiti kad mu dune, pravo da znamo šta Vlada radi sa našem novcem, a da se to ne proglasi poslovnom tajnom čim se zainteresujemo za naše pare. Ali tada niko nije ni došao do trga, a kamoli pomenuo da bi zbog toga život izgubio. Kada je usvojen zakon o majkama, pa potom proglašen neustavnim, čime su prevarene hiljade i hiljade žena koje su na tren pomislile da konačno možda mogu da skrpe život do prvog, nije bilo njihovih sinova i muževa na ulicama.  Nijesu se pričale priče o otkopavanju oružja.  U parlamentu tišina. A majka je valjda isto svetinja, rekli bi Crnogorci.

Zato je ovo priča o manipulacijama vjerskim i nacionalnim osjećanjima. O opasnom manipulisanju obespravljenima, osiromašenima, obeznađenima…O fašizmu koji se baš u takvom ambijentu  rađa. Ili rasplamsava.

Zato danas, u ovoj Crnoj Gori,  gubitnici mogu da budu samo građani. Opet se prebrajaju krvna zrnca, a  za novogodišnjim i božićnim trpezama vode rasprave o tome čija je vjera prava.   I bude duhovi devedesetih. Duhovi podjela i krvi. A Takva Crna Gora budi strah. Kod svih koji sanjaju ono društvo jednakih a različitih,  kao u lanjsko proljeće. . Kada su se protesta plašili, s pravom, samo Đukanović i njegovi.

Danas je Andrija Mandić „oduševljen“ zbog „nacionalne srpske solidarnosti“ odavde do Tokija. I ohrabren da u Beogradu kaže da je i „narod oduševljen“ i da  „nije dužan da prihvata volju izmišljene većine“.  Da ga nema, Đukanović bi ga svakako morao izmisliti.  Ovako može, mirno iz Majamija, oduševljeno da gleda kako ga intelektualci iz regiona proglašavaju demokratom.  Koverta u Đukanovićevom  džepu više se ne vidi.  I mitropolit Amfilohije je oduševljen. Raduje ga, kaže, „što je narod danas sve bliže istini“.

Danas smo možda najdalje od normalne, građanske, demokratske, civilizovane zemlje. Možda je nemoguće zamisliti proljeće prošle godine, ali smo danas dužni više nego ikad da se odupremo gospodarima tame.

 

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Godine prolaze, mi idemo nazad

Objavljeno prije

na

Pa preci, pa đedovi, pa grobovi, istorija, identitet, država,  mlada i nejaka,  crkva, stara ko Isus Hrist. Ko šta voli može da izabere. Da ratuje.  Za svjetovnog i duhovnog monopolistu. Da vječno vladaju. Srećan novi povratak u prošlost

 

I pred ovu Novu, vodi se boj.  Dvojice monopolista. Jednog koji je namjerio da bude doživotni svetovni vladar i tako sačuva svoje bogatstvo, i drugog koji takođe namjerava da sačuva posjed koji mu donosi moć. I novac. A šta je najbolji recept za održanje na vlasti, svetovnoj ili ovoj drugoj, do –  neprijatelj.

Zbog neprijatelja, mora da se zaboravi na sve. Ko još misli na neplaćene račune za struju, šuplje cipele i kapute, kad je na vratima neprijatelj. Koji hoće da nam otme crkvu, ili državu, zavisi na koju se stranu svrstaš. Ili, ne daj Bože, da neko u takvom trenu, dok neprijatelj hrli, pomisli na putovanja, knjige, mjesta koja nije obišao. Nepristojno, nekako dođe. Pa preci, pa đedovi, pa grobovi, istorija, identitet, država,  mlada i nejaka,  crkva, stara ko Isus Hrist. Ko šta voli, može da izabere. Da se svrsta, da odigne zastavu i glas.  Za svjetovnog i duhovnog monopolistu. Da vječno vladaju.

Nego, i vladari znaju da se mehanizmi vječnog vladanja troše. Posebno kad se neki od njih, kao što je recept – proizvedi neprijatelja pa vladaj, decenijama rabi. Pa su zato sad i sami pojačali retoriku.  Rat, građanski i vjerski, i druge borbe  pominju se ko od šale.

Mitropolit Amfilohije kazao je da će „Mitropolija nastaviti da se bori  ako Skupština usvoji Zakon o slobodi vjeroispovjesti”. Nije precizirao kako će ta borba tačno izgledati.

Istina, ,,vojska” se sama ponudila. Lider Demokratskog fronta Andrija Mandić saopštio je: ,,DF je spreman da strada za našu crkvu”. Obznanio je i da bi ,,parlament gorio da nije bilo mitropolita Amfilohija”. Pričao je i o bugarskoj skupštini, kraljevini, banovini, hrvatskoj seljačkoj stranci… Budibogsnama. Kao da je neko uključio vremeplov.

Đukanoviću je baš to  dobro došlo. Dok je Mandića i slične retorike ima silan  razlog da ,,brani” mladu, proevropsku demokratiju. Đukanović je mitropolitu i njegovoj vojsci poručio da predlog zakona o slobodi vjeroispovjesti neće biti povučen.Nije doduše pominjao rat, al’ je bio jasan da neće odstupiti s branika nejake crnogorske države.

,,Vlast svojom političko-propagandnom mašinerijom prisiljava cjelokupno društvo da se 2019. godine ,,igra komita I žandara, da se vrati 100 godina unazad dok nam budućnost jede korupcija, a napredni svijet pravi planove za narednih 100 godina”, primijetio je ispravno direktor Instituta alternative Stevo Muk.

Rat dvojice monopolista, i njihove vojske, preplavio je medijske stranice. Priča o Zakonu o slobodi vjeroispovjesti, popularnija je na portalima čak i od Cece. A sve su druge priče zaboravljene. Kao da ne postoje.  I koverte, i novo zaduživanje, i predizborni budžet u kom rastu troškovi za administraciju. Jedva da ko klikne na priču o tome da ćemo za nacionalnu aviokompaniju dati još 155 miliona eura. Možda su nam rijeke i nacionalni parkovi u ova dva dana  uništeni, niko ne bi znao. Pljevlja se guše u dimu, nikom ništa. Protesti, šta to bješe? U zaborav su pali čaki Ivica Stanković i Milivoje Katnić.  A činilo se nemoguće.

Evropski put ne da niko više ne pominje, nego je najnovije istraživanje pokazalo da je povjerenje u EU od strane crnogorskih građana na istorijskom minimumu. Po istom istraživanju, Milo Đukanović ima najveću prosječnu ocjenu od političara, a povjerenje u Srpsku pravoslavnu crkvu raste.

Znači da recept za vječno vladanje radi. Srećna nova izborna godina. Srećan novi povratak u prošlost. Srećni novi identitetski skupovi i  podjele. I minusi na računu. I mladost koja odlazi. Godine prolaze, mi idemo nazad.

 

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo