Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Tomin način

Objavljeno prije

na

Onda je Toma Nikolić odlučio da srpstvu u Crnoj Gori namjesti glavu kako treba. Nema više lutanja pustinjom: svi putevi vode prema Đukanoviću. Kad se političari ozbiljno postaraju da ispadnu gluplji nego što su, onda je to siguran znak da šalju opaku poruku.

Lako je dokazati logičku neodrživost i moralnu sakatost Tomine poslanice Srbima u Crnoj Gori da se kolektivno usele u vlast. Zašto bi, kad nije u redu da ovdje budu opozicija, Srbi, kao takvi, bili opozicija u Srbiji? Jedino, može biti da njihov predsjednik računa da su Srbi koji nijesu pri vlasti u Beogradu nekakvi Srbi s greškom. Tek je poezija obrazloženje poziva domaćim Srbima da se prisajedine Đukanoviću: valja im to kako bi se borili protiv kriminala. Vas svijet zna – nova vlast u Srbiji prikazuje se kao ljuti protivnik organizovanog kriminala u svojoj zemlji. Mislite, od juče je Tomislav Nikolić, pa je neobaviješten o stanju fakata u Crnoj Gori?

I kad su ovakve, izjave moćnih proizvode stvarnost. Nikolićeva je dalekometna. Ona dočarava koliko su krupni razlozi zbratimili tog kosovskog zatočnika i prvog među nekadašnjim Miloševićevim borcima protiv kosovske autonomije, koji je prodao najskuplju riječ. Zar se zato ne stiče titula izdajnika srpstva, u verziji Tomislava Nikolića?

Tomina milosrdnost je potvrda dojava da su Đukanović i on oblikovani istim rukama kao najpodesniji za obavljanje važnih radnji moćnim strancima i domaćem Canetu Subotiću. Za odrađivanje Kosova i ostalih visokoprofitabilnih poslova. Ozbiljni izvori upozoravaju – Nikolića i Đukanovića povezuju krupni igrači iz stranih obavještajnih službi, regionalnog biznisa i podzemlja. Zato tu romansu treba shvatiti ozbiljno.

Nije bilo glasne reakcije lidera stranaka koje okupljaju Srbe u Crnoj Gori. To nije dobar znak. Na dva se načina može služiti Đukanoviću. Jedan je isproban. Nacionalističkom teorijom i praksom ovdašnjih srpskih stranaka Đukanović je godinama učvršćivan kao branilac države. Kad su napustile tu putanju, počeo se ljuljati brod. DPSDP koaliciji na ovim izborima ni krađa nije pomogla – morali su da kradu i nakon njih. Drugi je – Tomin način.

Po Nikolićevom naumu srpski glasovi postali bi novi resurs Đukanovićeve moći. Otvorili bi mu mogućnost da parazitira na ideji pomirenja. Andrija Mandić i Srđan Milić polažu ispit iz autentičnosti. Boriti se za dostojanstvo svih građana i nacionalnih zajednica u Crnoj Gori danas znači boriti se za državu smjenjive vlasti. Bio bi red da podsjete Nikolića – zahvaljujući prostoj činjenici što je taj princip osvojen u Srbiji, on im ućeruje pamet kao predsjednik susjedne zemlje.

Ko god prihvati Nikolićevu koncepciju opštenarodne odbrane ličiće na Ranka Krivokapića. Tuga je gledati njega kako se ledi od pomisli da bi ga Đukanović mogao otpiliti. Dragovoljno otići neće, pa kad bi DPS javno spalio ustav. Mogu doći gori- zalelekao je neku veče. Kad govori, Krivokapić zauzima pozu živog spomenika izvorno suverenističke, antiratne Crne Gore. Ni da je Slavko Perović.

Poslije svakog njegovog nastupa čovjek osjeća nelagodu i potrebu da se opravdava pred generacijama koje ne pamte te dane. Nijesmo bili takvi. Nije Ranko Krivokapić bio ni blizu čela te kolone. Kad se valjalo žestoko boriti protiv velikosrpskog državnog projekta bio je umjeren, član saveznog parlamenta SRJ. Kao zagovornik saradnje sa DPS–om, i prije njenog razlaza sa Miloševićem, poražen je u ondašnjem SDP-u. Na kongresu 1996. izabran je za potpredsjednika partije sa njene manjinske liste. Nije slučajno njega zapalo da parazitira na ideji slobodne Crne Gore, gušeći njenu slobodu. Tomislav Nikolić preporučuje vođama crnogorskih Srba da budu drugo, desno Đukanovićevo krilo. Ako bi prihvatili, samo bi dokazali režimsku optužnicu da su prost dodatak Beogradu.

Kad ovaj broj Monitora ode u štampu, znaće se ko je Đukanovićev izaslanik u trci za predsjednika. Ono važnije se zna: na koga god padne milost, biće upućen u ono što ga čeka ako posegne za svojom glavom. Kandidatura za predsjednika pokazuje kako DPS proždire sam sebe. Ta partija ima mnoštvo, ali nema snažnih ljudi kojima Đukanović vjeruje. Nikolić hoće da proširi to mnoštvo jačajući Đukanovićevu moć. Zamagljeno je, ali se vidi: pretvaranje Crne Gore u tvrđavu u kojoj povečerje i svitanje oglašavaju volju jednog čovjeka, dobar je način da joj se dođe glave.

Esad KOČAN

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Loša klima za istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Darko Šarić je i dalje nevin,  Vučić je i dalje predsjednik Srbije,  a Crne Gore Milo Đukanović. Isto, normalno, nevini. To je tragedija zemalja čije vođe pojedu institucije. Istinu o njima i vremenu u kom su vladali ne utvrđuju sudovi. Nego istorija

 

Kao da je znao. Kada se  prije 10 godina dobrovoljno predao i spustio nogu na podgorički aerodrom, a potom otputovao u Beograd, da mu se sudi, Darko Šarić, u to vrijeme najtraženiji  narkobos, kazao je da se dogodila ,,promjena političke klime” i da je ,,osjetio da može da ima pošteno suđenje”. Bilo je to nakon dolaska Aleksandra Vučića na vlast u Srbiji. U Crnoj Gori, čijim se agentima ANB-a predao, vladao je Milo Đukanović. Ta se klima Šariću dopadala.  Izgleda s razlogom.

Pravosnažna presuda, kojom je u novembru prošle godine osuđen na tek 15 godina zatvora, iako je beogradsko tužilaštvo tražilo 40, ukinuta je ove sedmice. Vrhovni kasacioni sud u Beogradu ukinuo ju je zbog proceduralnih razloga. Utvrđeno je da su u vijeću koje je donijelo presudu protiv Šarića bile i sudije koje su mu odredile pritvor, što je nedozvoljeno. Postupak  protiv Šarića, kome se sudi već deceniju u Srbiji, i koji je, činilo se, okončan u jesen prošle godine, tako se nastavlja. Šare je i dalje nevin, dok se ne dokaže drugačije, Vučić je i dalje predsjednik Srbije, a Crne Gore Milo Đukanović. Klima, na Šarićevu sreću,  nikako da se promijeni.

Nevin je i Šarićev brat Duško. I to pravosnažno. Oslobodilo ga je crnogorsko pravosuđe. Prema pojedinim pravnim ekspertima, postupak protiv Darkovog brata, optuženog za pranje novca,  pao je na sudu, zbog grešaka tužilaštva. Koje Đukanović kontroliše.

Ah, te procedure. Nevin je  i Branko Lazarević, bivši šef kabineta Ivice Dačića,  osumnjičen da je saradnicima Darka Šarića odavao povjerljive informacije iz istrage koja se vodila protiv ove grupe. Sud je prethodno iz predmeta  izbacio snimke prisluškivanih razgovora za koje je tužilaštvo tvrdilo da dokazuju da je Lazarević kriminalcima saopštavao šta preduzima policija. Ljepota.

Da li zbog dobre klime u Beogradu i Podgorici, tek Duško Šarić u sudnici  nije imao nijednu ružnu riječ za Đukanovića i Vučića. A znao je s vremena na vrijeme da održi politički govor. Iako bi se očekivalo da bude ogorčen na vlasti koje su ga uhapsile i procesuirale, i zato ubrale i političke poene, uvijek je krivicu što je  navodno nevin iza rešetaka, svaljivao na Đukanovićeve i Vučićeve političke oponente.

Tokom suđenja, nije se, kako se očekivalo, saznalo ništa više o tome kako je nastalo i raslo Šarićevo carstvo u Crnoj Gori i Srbiji.  Veze organizovanog kriminala i visoke politike, ostale su tajna, iako je jednačina jasna. Da bi organizovani kriminal postojao i rastao, moraju ga štititi moćnici koji bi trebalo da štite zakone. Ostala su tako, samo medijska svjedočenja o vezama Šarića sa Đukanovićevom bankom, Đukanovićevim partijskim drugovima, ministrima, sa Đukanovićevim ,,prijateljem”  Stankom Subotićem.

U dosijeu američke službe, ostalo je zapisano i da na vrhu Šarićeve kokainske piramide u stvari stoji  osoba bez koje bi cjelokupan posao bio nezamisliv. Američka DEA ga opisuje kao lice sa jakim uticajem u crnogorskoj vlasti koje novac pere preko sporta i ugostiteljstva. Prema svjedočenju Rodoljuba Milovića, policijskog inspektora koji je u Srbiji radio na slučaju Šarić, ugovaranje predaje Šarića pokušano je preko moćnog Branislava Brana Mićunovića.

Više puta se u medijima moglo pročitati i da su uhodani putevi šverca cigareta korišćeni kasnije za preprodaju droge. Mićunović i Subotić su se sa Đukanovićem nalazili na italijanskoj optužnici za šverc cigareta. I oni su nevini. Procedure, opet.

Ostalo je zapisano i da su se Vučić i Subotić „slučajno sreli“ u Hotelu Ric. Pisalo se i o vezama i interesnom savezu Vučića i Đukanovića.

Uzalud. To je tragedija zemalja čije vođe pojedu institucije. Istinu o njima i vremenu u kom su vladali, ne utvrđuju sudovi. Nego istorija.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Osvježenje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Još samo fali da se Vlada osvježi  kadrovima Demokratskog fronta koji otvoreno negiraju genocid u Srebrenici i da im Bećir Vuković dodijeli Trinaestojulsku, pa da osvježenje bude potpuno

 

Baš je osvježilo. Dobar dio parlamentarne većine, i Vlada, ćute nakon presude Ratku Mladiću, u parlamentu se raspravlja je li Srebrenica genocid, Leposavić, koji je javno negira, još je ministar pravde, a Bećir Vuković, pjesnik koji veliča četništvo, predložen je za predsjednika Odbora za dodjelu Trinaestojulske nagrade. Po dubini, koliko voliš onih kojima sve to ne smeta.

Neki, doduše, uposlenici Vlade, progovorili su, pa lijepo i javno stali u odbranu ratnog zločinca. Vladimir Vuković, konsultant u Ministarstvu prosvjete, nauke, kulture i sporta, na svom Fejzbuk profilu, nakon presude Mladiću, propjevao je: „Jer u mjestu ispod Treskavice, ne rađaju majke kukavice, zajedničke čuvaćemo slike, đenerale Srpske Republike”. Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta raskinulo je, potom, konsultantski ugovor sa Vukovićem, uz sljedeće obrazloženje: „Zbog upornog ignorisanja upozorenja čelnih ljudi resornog Ministarstva i konstantnog skretanja negativne medijske pozornosti na instituciju u kojoj joj je angažovan, eksternom konsultantu za oblast auto-škole Vladimiru Vukoviću, raskinut je ugovor”. O Mladiću ni riječ. Valjda je u redu da se ratni zločinci veličaju kod kuće, u kancelariji tokom pauze, na kafi s kolegama. Samo ne na FB profilu, zbog medija. A i Vuković se mogao lijepo ugledati na ministarku Bratić. Ona je na svom FB profilu pisala da je Boris Dežulović „đubre ustaško“, u opisu sopstvene fotografije – „žena ko žena, čak i kad je četnik“, ili pojašnjavala da je „nacionalista“. Ali u to vrijeme nije bila ministarka. Poslije je lijepo izbrisala profil. Od stavova se nije ograđivala, očito je i konsultante birala po njima, ali je FB profil osvježen. To je važno.

Osvježen je i DPS. Odavno. Nakon presude Mladiću izdali su saopštenje i pozdravili presudu: „Nije samo osuđen ratni zločinac, već je osuđeno čitavo jedno zlo vrijeme na Balkanu, koje se ne smije ponoviti, ali ni zaboraviti”, saopštili su. Zaboravili su samo da dodaju da su oni, na čelu sa aktuelnim liderom i predsjednkom Crne Gore Milom Đukanovićem, bili jedni od kreatora tog „zlog vremena”. Da su pripremili teren za zločine, finansirali Radovana Karadžića i Ratka Mladića, i bili njihovi ratni drugovi do posljednje granate u Bosni. Neki u DPS-u svakako imaju razloga da se raduju. Što još nijesu na optuženičkim klupama. Đukanovića, tako, iz ovdašnjeg pravosuđa, još niko nije ništa ni priupitao zbog zločina deportacija bosanskih izbjeglica, počinjenog istog tog zlog vremena kod kuće kad je on bio premijer. Uz sve, danas, pored dijela ovdašnje parlamentarne većine, i dijela Vlade, čak i izgleda kao anifašista. A dobar javni marketing i profil, nerijetko je važniji od suštine u političkoj igri, uči polako i nova vlast.

Neki to odavno znaju. Bošnjačka partija danas u Parlamentu insistira na Rezoluciji o Srebrenici. I nema ništa sporno u osudi genocida, naprotiv. Problem je samo u tome što je ta stranka, dok je bila u Vladi DPS-a, zatvarala oči pred činjenicom da je njen koalicioni partner bio jedan od kreatora tog „zlog vremena”. Nije im smetalo što se u Deklaraciji o Srebrenici usvojenoj 2009, u doba DPS, ne spominje da se Srebrenici desio genocid. Ali su se zato osvježili funkcijama i stanovima.

Još samo fali da se Vlada osvježi  kadrovima Demokratskog fronta koji otvoreno negiraju genocid u Srebrenici, pa da osvježenje bude potpuno. I da im Bećir Vuković dodijeli Trinaestojulsku nagradu.

Predsjednik Skupštine Aleksa Bečić, saopštio je, govoreći o potencijalnoj rekonstrukciji Vlade, da će njegova partija biti partner u tom procesu ako premijer Zdravko Krivokapić i Vlada procijene da je Vladi potrebno „osvježenje“.

Bečić je ponovio i da njegove Demokrate neće smjenjivati ministra Leposavića zajedno sa DPS-om, iako su saglasni sa razlozima navedenim za njegovo razrješenje. Zabrinuti su da ih neko ne označi pomagačima DPS-a. Ali ne, valjda, i zbog toga da neko kao Leposavić ostane u Vladi. A DPS, na račun takvog kadrovanja nastavi da glumi antifašiste.

Odavno je jasno. Nema osvježenja dok se ne raščisti s prošloću stvarno, a ne samo na FB profilima i u saopštenjima. Sve dok osuda ratnih zločina ne bude suštinska i institucionalna, a ne dio strategije političkog preživljavanja.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Oprost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ko će da zatraži oprost od budućih generacija za izgubljenu šansu da na mnogaja ljeta žive u normalnoj zemlji

 

Dočekali smo svašta. Na dočeku novog mitropolita MPC Joanikija, ispred Hrama Hristovog Vaskrsenja, rab Božji Zdravko Krivokapić, a slučajno i po želji upokojenog mitropolita Amfilohija, premijer Crne Gore, zatražio je  od njega oprost „ako je uradio išta loše“.  Mitrpolit Joanikije je to nekako prijekorno roditeljski otćutao.  Nije bilo kazne za skrušenog Zdravka. Bar ne pred kamerama.

Krivokapić je pritvrdio da ne bi „uradio ništa loše što je na štetu SPC“ i obećao da će Temeljni ugovor sa njom biti potpisan.  Odlično. Sad znamo šta su prioriteti. Možda zato nedostaje vermena  da se makar izaberu šefovi i članovi radnih grupa za poglavlja 23, 24, što nam je u najnovijem non pejper dokumentu zamjerila  Evropska komisija. Korupcija i organizovani kriminal mogu da čekaju.  A i Evropa, kad je čekala do sad. SPC ne može. Temeljni ugovor, pa sve ostalo.

Mitropolit Joanikije ugostio je nakon službe  premijera Krivokapića, predsjednika Skupštine Aleksu Bečića i lidere Demokratskog fronta Milana Kneževića i Andriju Mandića. Tokom večere, izostale su svetovne uobičajene trice. Knežević i Mandić su se posebno pristojno vladali. Nijesu pominjali rekonstrukciju Vlade, nove izbore, niti pozivali premijera da sam sebe sruši, da ne ispadne da su oni. Nijesu ga ni korili zbog nedolaska na sjednicu Odbora za bezbjednost, ni pominjali šverc, laži i alkohol. Moguće da ih je umirila i prigodna muzika. Tokom večere puštane su pjesme „Veseli se srpski rode“ i „Onamo, onamo“. A i dobro, o tim svetovnim stvarima, će, moguće, popričati sa šefom u Beogradu.

Mitropolit Joanikije je potom prijekorno saopštio da je „Sveti arhijerejski Sabor SPC na posljednjem zasijedanju raspršio mnoge glasine onih koji su očekivali, a neki zlonamjerno i priželjkivali, da nije bilo nikakvog razjedinjavanja, već naprotiv”.  Eto, dočekali smo i da se ta stvar riješi.  Toliko za one koji su se nadali nekakvoj autonomiji MPC posle izbora novog mitropolita. I gdje god da se potpiše Temeljni ugovor, u Podgorici ili Beogradu.

Joanikije je kazao da „će teško biti nasljednik Amfilohija“. Šefovi izvršne i parlamentarne vlasti ipak vjeruju da on to može. Premijer Krivokapić je kazao da je „Joanikije dostojan Amfilohija“. U to je uvjeren i predsjednik parlamenta Aleksa Bečić, saopštio je na Tviteru. Uglavnom vrijedi to upamtiti.  Dočekali smo i da pokojni mitrpolit Amfilohije postane standard kom treba težiti. Ratne devedesete, uloga crkve u njima, sva Amfilohijeva dijeljenja, negiranja crnogorske nacije, bespravno graditeljstvo, niko  to više i ne pominje. Ili to nije problem? Na kraju, ne bi bilo ni prvi put da nam se na oči kreče ratne biografije. Đukanovićeva se kreči od 1997.

Osam mjeseci od izbornog poraza bivšeg režima ušli smo u predvorje političkog haosa. Dio parlamentarne većine predano, a sada i otvoreno radi da sruši novu Vladu, otvarajući tako vrata Đukanoviću. U međuvremenu, i Vlada, i činjenjem i nečinjenjem, kako to primjećuje Andrija Mandić, radi protiv sebe. Otuda ćemo možda uskoro birati između Amfilohijeve svježe  i Đukanovićeve duže prane biografije. Između dva dugogodišnja saborca i strateška partnera koji su Crnu Goru doveli tu gdje je. Daleko od normalnosti. Takav izbor koštao bi nas novih trideset godina.

Još samo da vidimo ko će da zatraži oprost od budućih generacija za izgubljenu avgustovsku šansu da na mnogaja ljeta žive u normalnoj zemlji.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo