Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Tomin način

Objavljeno prije

na

Onda je Toma Nikolić odlučio da srpstvu u Crnoj Gori namjesti glavu kako treba. Nema više lutanja pustinjom: svi putevi vode prema Đukanoviću. Kad se političari ozbiljno postaraju da ispadnu gluplji nego što su, onda je to siguran znak da šalju opaku poruku.

Lako je dokazati logičku neodrživost i moralnu sakatost Tomine poslanice Srbima u Crnoj Gori da se kolektivno usele u vlast. Zašto bi, kad nije u redu da ovdje budu opozicija, Srbi, kao takvi, bili opozicija u Srbiji? Jedino, može biti da njihov predsjednik računa da su Srbi koji nijesu pri vlasti u Beogradu nekakvi Srbi s greškom. Tek je poezija obrazloženje poziva domaćim Srbima da se prisajedine Đukanoviću: valja im to kako bi se borili protiv kriminala. Vas svijet zna – nova vlast u Srbiji prikazuje se kao ljuti protivnik organizovanog kriminala u svojoj zemlji. Mislite, od juče je Tomislav Nikolić, pa je neobaviješten o stanju fakata u Crnoj Gori?

I kad su ovakve, izjave moćnih proizvode stvarnost. Nikolićeva je dalekometna. Ona dočarava koliko su krupni razlozi zbratimili tog kosovskog zatočnika i prvog među nekadašnjim Miloševićevim borcima protiv kosovske autonomije, koji je prodao najskuplju riječ. Zar se zato ne stiče titula izdajnika srpstva, u verziji Tomislava Nikolića?

Tomina milosrdnost je potvrda dojava da su Đukanović i on oblikovani istim rukama kao najpodesniji za obavljanje važnih radnji moćnim strancima i domaćem Canetu Subotiću. Za odrađivanje Kosova i ostalih visokoprofitabilnih poslova. Ozbiljni izvori upozoravaju – Nikolića i Đukanovića povezuju krupni igrači iz stranih obavještajnih službi, regionalnog biznisa i podzemlja. Zato tu romansu treba shvatiti ozbiljno.

Nije bilo glasne reakcije lidera stranaka koje okupljaju Srbe u Crnoj Gori. To nije dobar znak. Na dva se načina može služiti Đukanoviću. Jedan je isproban. Nacionalističkom teorijom i praksom ovdašnjih srpskih stranaka Đukanović je godinama učvršćivan kao branilac države. Kad su napustile tu putanju, počeo se ljuljati brod. DPSDP koaliciji na ovim izborima ni krađa nije pomogla – morali su da kradu i nakon njih. Drugi je – Tomin način.

Po Nikolićevom naumu srpski glasovi postali bi novi resurs Đukanovićeve moći. Otvorili bi mu mogućnost da parazitira na ideji pomirenja. Andrija Mandić i Srđan Milić polažu ispit iz autentičnosti. Boriti se za dostojanstvo svih građana i nacionalnih zajednica u Crnoj Gori danas znači boriti se za državu smjenjive vlasti. Bio bi red da podsjete Nikolića – zahvaljujući prostoj činjenici što je taj princip osvojen u Srbiji, on im ućeruje pamet kao predsjednik susjedne zemlje.

Ko god prihvati Nikolićevu koncepciju opštenarodne odbrane ličiće na Ranka Krivokapića. Tuga je gledati njega kako se ledi od pomisli da bi ga Đukanović mogao otpiliti. Dragovoljno otići neće, pa kad bi DPS javno spalio ustav. Mogu doći gori- zalelekao je neku veče. Kad govori, Krivokapić zauzima pozu živog spomenika izvorno suverenističke, antiratne Crne Gore. Ni da je Slavko Perović.

Poslije svakog njegovog nastupa čovjek osjeća nelagodu i potrebu da se opravdava pred generacijama koje ne pamte te dane. Nijesmo bili takvi. Nije Ranko Krivokapić bio ni blizu čela te kolone. Kad se valjalo žestoko boriti protiv velikosrpskog državnog projekta bio je umjeren, član saveznog parlamenta SRJ. Kao zagovornik saradnje sa DPS–om, i prije njenog razlaza sa Miloševićem, poražen je u ondašnjem SDP-u. Na kongresu 1996. izabran je za potpredsjednika partije sa njene manjinske liste. Nije slučajno njega zapalo da parazitira na ideji slobodne Crne Gore, gušeći njenu slobodu. Tomislav Nikolić preporučuje vođama crnogorskih Srba da budu drugo, desno Đukanovićevo krilo. Ako bi prihvatili, samo bi dokazali režimsku optužnicu da su prost dodatak Beogradu.

Kad ovaj broj Monitora ode u štampu, znaće se ko je Đukanovićev izaslanik u trci za predsjednika. Ono važnije se zna: na koga god padne milost, biće upućen u ono što ga čeka ako posegne za svojom glavom. Kandidatura za predsjednika pokazuje kako DPS proždire sam sebe. Ta partija ima mnoštvo, ali nema snažnih ljudi kojima Đukanović vjeruje. Nikolić hoće da proširi to mnoštvo jačajući Đukanovićevu moć. Zamagljeno je, ali se vidi: pretvaranje Crne Gore u tvrđavu u kojoj povečerje i svitanje oglašavaju volju jednog čovjeka, dobar je način da joj se dođe glave.

Esad KOČAN

Komentari

DANAS, SJUTRA

Oni ubijaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tragedija u Srbiji nije jedina posljedica  koruptivnih sistema, koji proizvode patnju i žrtve,  da bi  hranili sami sebe.  Svuda su oko nas. I tu, u našem dvorištu

 

Institucije i funkcioneri u Srbiji, nakon što je u Novom Sadu 14 ljudi izgubilo  život  kada se obrušila betonska nadstrešnica ispred ulaza tamošnje Željezničke stanice, upregnute su da sačuvaju vlast Aleksandra Vučića. Umjesto da su čuvale živote ljudi. Protiv četrnaest ljudi ,,preduzete su mjere” nakon protesta protiv srpskih vlasti, koje su po starom balkanskom receptu kreirale koruptivni sistem da služi politici i profitu.  Čija žudnja za moći i gramzivost ubijaju ljude. Vučićevi funkcioneri zapomažu na sve strane  kako je protest “uperen protiv Vučića”.  Kao da se to ne bi smjelo.  Kao da ima neko drugi odgovoran za Srbiju danas.

Tragedija u Srbiji nije jedina posljedica takvih koruptivnih sistema, koji proizvode patnju i žrtve, da bi  hranili sami sebe.  Svuda su oko nas.  Sjetimo se nedavne tragedije u Bosni i Hercegovini.  I ona svjedoči o tome kako su pohlepa moćnika i žudnja za vlašću ignorisale prirodu, paralisale institucije  i proizvele ljudske žrtve. Opet bez odgovornosti.

Primjeri su i tu, u našem dvorištu. Da je policija radila svoj posao, Alija Balijagić bi bio pod prismotrom i ne bi došao u priliku da ubije nedužne ljude. Pogrešno je i tražiti odgovornost na dnu sistema. U instituciji koju su pojele prethodne političke klase i pretvorile je u zaštitnika organizovanog krminala i političkog vrha.  Koja do danas nije  vraćena na noge.  A čije rukovodstvo danas, dok snima promotivne spotove i bavi se političkim marketingom, uporno ne želi da preuzme odgovornost, prebacujući je na “one prošle”.  Kao da nijesu prošle četiri godine. Mogu proći i decenije. Vučić u Srbiji još priča o onim prošlima.

Opet smo svjedoci kriminalnih obračuna u sred bijela dana.  Cetinjani Petar Lipovina (41) i Žarko Pejaković (25) ubijeni su ove sedmice u Podgorici, na kružnom toku ka Nikšiću. Dok su bili u automobilu marke  BMW,  na njih su pucala trojica   maskiranih napadača koji su izašli iz vozila „opel“. Medji izvještavaju da se radi o nastavku rata kavačkog i škaljarskog klana. Kada smo prije nekoliko godina svjedočili sličnim obračunima u centru Podgorice, dok je vladom rukovodio Duško Marković,  tada opozicione Demokrate, koje danas kontrolišu bezbjednosni sektor,  upozoravale su i da se Crna Gora nalazi u alarmantnoj situaciji. Danas se prepisuju saopštenjima sa Demokratskom partijom socijalista i mjere ko je više kriv.  Decenije DPS-a u kojima smo zaradili etiketu mafijaške države, teško je nadmašiti.  Znači li to da narednih nekoliko decenija ne smijemo pozivati na odgovornosti one koji su ih zamijenili.

Koji, doduše, imaju važnija posla. Treba crnogorske zastave prerasporediti po Skupštini, pa desetine saopštenja i rasprave o uvođenju srpskog jezika kao službenog, iako je već službeni. Pa izbori u Podgorici i Kotoru, budvanski izbori koji tek stižu. Treba obići teren. Da ih sve prepozna.

Pa snimanje selfija, tvitovi i rilsi.  Premijer Spajić trenutno ubjedljivo vodi kao reklamer  keksa Plazma, nakon epizode fitnesa u kući.  Pa tople čestitke Donaldu Trampu, ma ajde. Teško je izmjeriti koja je bolja, Spajićeva, koji je u Trampu prepoznao svoju ekonomsku misao, ili predsjednika parlamenta Andrije Mandića, koji je radi Donalda snimio i video uradak. Iza njega zastava Crne Gore, naravno trobojka i zastava SAD. Tramp je sigurno bio ganut.

Politička moć koju ne kontrolišu institucije,  korupcija  i neodgovornost ubijaju. I ovdje i svuda.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Čas snova

Objavljeno prije

na

Objavio:

Milena,  Zoko, Lujo, Peđa… Sve drage koleginice i kolege:  Vjerujem u vas. Radujem se budućim pobjedama Monitora, krizama i bitkama sa jačima. To smo naučili: samo te bitke  imaju smisla, i samo one ovo prokleto zanimanje čine uzvišenim.  Izdržaćete vi, prekaljeni. I ne zaboravite: biti dio Monitora najveća je titula u ovoj državi

 

 

Minuli broj Monitora, posljednji je  koji sam potpisao kao glavni i odgovorni urednik. Dugo sam uređivao Monitor. Spletom okolnosti, predugo. Te strašne godine ratova,  zločina,  pljački. Hajki. Prezira. Okretanja glave. „ Ne čitam to ja“. Te divne godine hedonističkog, zanosnog  uživanja u pobuni. Izborenoj slobodnoj teritoriji.

Neću, naravno,  nikud iz Monitora. Preuzimam druge obaveze, primjerene mom dobu i uzrastu našeg nedjeljnika. Neće ni Monitor nikada otići iz mene. Nego,  ovako je bilo tamo prije dvadeset i kusur godina.

Ulazim  u redakciju, kad za mojim stolom nova  saradnica. – Izvinite sad ću ja, nisam imala gdje da sjednem,  vidjeh ovo mjesto slobodno…. –

Djevojčurak. Naglasak nikšićki.

– Kako se zovete koleginice?

–  Milena. Milena Perović.

Naredne sedmice, opet:  – Izvinite…

Uobičajilo se to, dok se nekako nije domogla svoje stolice.  A,  ja sam, kad sam joj pogledao prvi tekst,  znao da je stigla budućnost ove novine.

Monitor je dodirnuo realnost nemogućeg. Sad,  obuzima me jedan san. U tom snu sunčan neki dan, proziran, ja ko biva stari dedo,  šetam gradom, besciljno, vodi me misao ni o čemu. Odjednom iza ugla,  možda iz  Zlatarske,  zapahnu me znani  miris.  Svratih. Onda korak po korak prema redakciji.  Oni u najvećoj gužvi, zatvaraju broj, ne podižu glave. U tom snu, spuštam tople bureke na sto, i povlačim se polako, polako, da ih ne ometem.

Milena,  Zoko, Lujo, Peđa… Sve drage koleginice i kolege:  Bio sam zahtjevan urednik taman koliko vjerujem u vas. Radujem se budućim pobjedama Monitora, krizama i bitkama sa jačima od nas. Sa onima koji imaju moć da  svoju volju nametnu kao  društvenu i  svoj interes za opšti.

To smo naučili: samo te bitke  imaju smisla, i samo one  ovo prokleto zanimanje čine uzvišenim.  Izdržaćete vi, prekaljeni. I ne zaboraviti: biti dio Monitora najveća je titula u ovoj državi.

O, da.  I ne zaboraviti onaj uvodnik – jednom kad dođe taj čas.

Esad KOČAN

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Gubitnici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon javne debate između  ZBCG i potpredsjednika Vlade Nika Đeljošaja, može se zaključiti da građani i nijesu neki  faktor kod izbora  izvršne vlasti.  Nakon što glasaju mogu, kao u kladionici,  da strepe i prate kako će se karte promiješati u Vladi. Na kraju, kako to  obično biva u kladionicama, biće jedini gubitnici

 

Bio je to uzbudljiv kraj sedmice. Bilo je “dobronamjerenih upozorenja”, i međusobnih prijetnji ko će koga izbaciti iz Vlade. Ispalo je, nekako, da građani i nijesu baš neki faktor na izbor izvršne vlasti. Koja izgleda postoji radi sebe same.  Nakon što glasaju, građani mogu, kao u kladionici, da strepe i prate kako će se karte promiješati u Vladi, koja se izgleda može  rekonstruisati u nedogled,  kad kome padne na pamet,  i uz asistenciju raznoraznih partnera sa strane,  ne obazirući se na osnovne demokratske postulate. Na kraju, kako to i obično biva u kladionicama,  građani bivaju jedini gubitnici.

Počelo je kada je ministar ekonomskog razvoja  i potpredsjednik Vlade za ekonomsku politiku Nik Đeljošaj za Glas Amerike oštro odbacio inicijativu uvođenja dvojnog državljanstva  i upozorio da bi to značilo “promjenu nacionalne strukture Crne Gore”.  Poručio je i da se neće mijenjati Ustav da bi se srpski jezik uveo kao službeni, i na kraju  napomenuo da ne isključuje mogućnost nove rekonstrukcije vlade i „novog dogovora“.

“Veoma je važan  jedan momenat, a to je međuvladina komisija u decembru…Mislim da će onda biti momenat da vidimo i sa našim partnerima da li smo spremni u ovakvom timu da nastavimo još snažnije prema ispunjavanju standarda EU ili treba učvrstiti taj tim sa još struktura koje su jasnije iskazane prema evropskim vrijednostima”, kazao je Đeljošaj.  Objasnio je da je malo izanalizirao rezultate podgoričkih izbora i utvrdio da koalicija ZBCG ima u stvari deset posto. „Ako pogledamo ukupno biračko tijelo, upisano, koji imaju mogućnost da glasaju, oni su na nekih desetak odsto. Pola nije ni izašlo.”, pojasnio je.

Uzvratili su iz ZBCG.  U grupnom saopštenju, bez potpisnika, dobronamjerno su priprijetili potpredsjedniku Vlade,  odnosno  „samo jednom od mnogobrojnih predsjednika albanskih stranaka“,  da bi iz nje mogao na kraju biti izbačen – on. Usput ga optužujući za „šovinizam prema srpskom narodu“.

“Zato ga ovom prilikom podsjećamo da on nas niti je uveo u Vladu, niti nas može izbacivati, posebno iz razloga što u Skupštini nema nijednog poslanika iz svoje strančice, ali zato ima dva ministarstva, između ostalog zahvaljujući srpskim poslanicima koji su glasali i gospodina Đeljošaja za ministra i potpredsjednika Vlade. Tako kad Nik Đeljošaj sljedeći put odluči da prijeti koaliciji ZBCG da će ih izbaciti iz Vlade, može mu se desiti da jedino on bude izbačen”,  saopštili su. Uz opasku da se Đeljošaju  “ako previše zagrize, može desiti da polomi zube”.  Valjda će ga ZBCG  obezubiti tako što će ga zamijeniti sa drugim od „mnogobrojnih predsjednika albanskih partija“.  Uz poznati igrokaz o uvažavanju manjina i evropskih vrijednosti.

Bilo je ove sedmice I pomiriteljskih nakana. Oglasio se javnim pismom bivši premijer Zdravko Krivokapić, pokušavajući da pomiri zavađenog premijera i predsjednika države.  Pozvao ih je da ostave sujete po strani i sklope pakt o nenapadanju, dok ne uđemo u EU.

“Kohabitacija je neprirodna definicija u opisivanju odnosa između vas dvojice. Jer vi niste ni tradicionalni, ni ideološki suparnici. Sjetite se da je car Solomon od Boga tražio samo Mudrost”, pozvao je Krivokapić svoje bivše ministre  finansija i ekonomije, na koje je očinski pazio pa se razočarao jer su im u međuvremenu “slučajni prolaznici postali bliži od pravih i iskrenih prijatelja”.  Džaba izgleda i to što je tadašnja vlada sastavljena pod Ostrogom, slavamuimilost.

Možda nas pogledaju geopolitički bogovi, pa se  jednom preko reda i uguramo u Evropu.  Ali, nam ni Bog pomoći neće da postanemo evropsko i normalno društvo dok političke vođe ne budu odgovorne građanima, a ne partijskim interesima i nekim bogovima sa strane.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo