“Vratite mi Mila Đukanovića iz 1991.”, zavapio je  ovih dana Milan Knežević. Ističući:  “To je Milo za kojim nostalgično gledamo u prošlost”. Očigledno. Ne može se graditi evropsko društvo dok dio vlasti veliča četničku ideologiju, a crkva čuva Pavla Đurišića kao  ikonu. I dok udruženo  žale za Đukanovićem iz devedesetih.   Može premijer da ignoriše te “seoske teme”.  Ali, one su evropskije od bilo kojih drugih. Antifašizam je ona linija koja određuje to evropsko. Ovdje i u Evropi

Objasnio premijer: ako hoćemo u Evropu, moramo da se manemo seoskih tema. Ono o bistama ratnih zločinaca i četnika u crkvama, istorijski revizionizam i ostale stvari. Zaboravi. Tako je i on, veli. Vlada je do dosadašnjih uspjeha na evropskom putu stigla fokusom na ekonomske i evropske,  a ne „seoske teme“, kazao je upitan zašto se nije oglasio nakon što je spomenik ratnom zločincu i četničkom komandantu Pavlu Đurišiću premješten u crkvu.

Ajd,  dobro.  Izađe ovih dana novo istraživanje Eurobarometra koje pokazuje da pada podrška crnogorskih građana EU integracijama, a Marta Kos saopštava da bi za Crnu Goru pristupanje EU bilo moguće 2028. Eto evropske teme  – zbog čega na vratima Crne Gore u  EU pada podrška građana integracijama? Ni glasa od ministarke evropskih integracija, glavnog pregovarača, ministra spoljnih poslova, ni Spajića lično.  Kad evo ti ga Jole Vučurović. Poslanik NSD  zabrinut zbog pada proevropskog filinga ovdašnjih građana. Ima i objašnjenje:  Hrvatska je kriva, kaže.  I Evropa, naravno.

“ Sigurno je da nikome u Crnoj Gori nije prijatno da trpi takve provokacije od jedne članice EU, koja Crnu Goru napada za sve i svašta, dok se, na primjer, u Hrvatskoj 2025. godine odvija nacistički pir u prisustvu pola miliona ljudi. Kada takvi drže pridike Crnoj Gori i opstruraju njene EU integracije, onda se vjerovatno i dobar dio građana Crne Gore pita zašto iz Brisela neko ne opomene svoju članicu”, pojasnio je  Vučurović. Bilo bi tu i zrno istine, da Jole nije zaboravio pirovanje na domaćem terenu, i ulozi u oživljavanju mrakova devedeseih, i Drugog svjetskog rata, njegove partije i njega lično. Zaboravio je  i da kaže da prema istom istraživanju  Eurobarometra Hrvati, uz Šveđane, Slovence i Dance, najviše žele da vide Crnu Goru kao sljedeću članicu Evropske unije. Ne uklapa mu se.

Zanimljivo, istu “brigu” zbog pada povjerenja crnogorskih građana u integracijski proces, koji dan prije Vučurovića, izrazili su tabloidi pod kontrolom Aleksandra Vučića. Jole, očito,  iz njih prati evropski put zemlje.

Po poslaniku Mandićeve NSD  “drastični pad“ povjerenja u Evropu prijeti da se nastavi uprkos tome što parlament i Vlada  „rade veliki posao u cilju ispunjavanja uslova za što brže pristupanje EU”.  Te rezultate pohvalio je i Marjan Šarec, ali njegove poruke Hrvatska, objašnjava Vučurovič,  neće da čuje. Ono, istina, lako može da ti splasne želja za životom, a kamoli za EU, kad čuješ da Vučurović i njegovi rade veliki posao da nas što prije uvede u Evropu, i da je to pohvalio Šarec, no poslanik NSD  ima drugačije pojašnjenje: „Jasno je da se radi o neprijateljskoj politici i političkom iživljavanju. Važno je da Crna Gora sačuva svoje dostojanstvo. Da pokaže kičmu i glatko odbaci sve hrvatske ucjene, od Morinja i traženja miliona za obeštećenje za nešto sto se nije desilo, do zahtjeva za brodom Jadran”.

I tako opet dođemo do „seoske teme“.  Vučurović, onako usput,  negira ratni zločin logora Morinj. Pred 34. godišnjicu, logora. I  isto toliko godina od napada na Dubrovnik. Onog u Hrvatskoj. Koji se po Vučuroviću, moguće,  nije ni desio. Kao ni Srebrenica. I niko ništa.

Nakon što su se predmeti ratnih zločina  za vrijeme Đukanovićevog režima krili duboko u tužilačkim fiokama, ili pred sudovima pretvarani u sramotno izbjegavanje utvrđivanja odgovornosti za najodgovornije za te zločine, nova vlast ne samo da nije napravila atmosferu u kojoj bi se proces suočavanja sa prošlošću konačno pokrenuo sa mrtve tačke, nego dobar dio te vlasti žali za Đukanovićem prije 1997. Onim koji je mrzio šahovnicu. “Vratite mi Mila Đukanovića iz 1991.”, zavapio je o ovih dana lider DNP Milan Knežević. Ističući:  “To je Milo za kojim nostalgično gledamo u prošlost”. Očigledno.

Prosto: Ne može se graditi evropsko društvo dok dio vlasti veliča četničku ideologiju a  crkva čuva Pavla Đurišiča kao ikonu. Dok udruženo žale za Đukanovićem iz ranih devedesetih.

Može premijer koliko mu volja da ignoriše te “seoske teme”.  No, one su evropskije od bilo kojih drugih. Antifašizam je ona linija koja određuje to istinski evropsko.   Danas više nego ikad, dok se radikalno desnilo razmahuje i oštri kandže. Ovdje i u komšiluku i u Evropi.

Milena PEROVIĆ

Ispalo je da sudbina i efikasnost procesa protiv Vesne Medenice zavisi od same Vesne Medenice. I njene diskus hernije. Koja nikako nije razlog što će njen sin, Miloš Medenica, biti uskoro na slobodi.  Odgovornost  za diskus herniju pravosuđa, onesposobljenog da se nosi sa  slučajevima visoke korupcije i kriminala je na – vlasti

Zvanični nalaz: diskus hernija Vesne Medenice  spriječiće crnogorsko pravosuđe da u zakonskom roku od tri godine isporuči presudu u slučaju protiv bivše dugogodišnje predsjednice Vrhovnog suda i njenog sina. Zbog toga bi se Miloš Medenica već narednog mjeseca mogao naći na slobodi.

To su nalazi Specijalnog vijeća sutkinje Vesne Kovačević, koje je ove sedmice i  javno  posumnjalo da je Medenica odlaskom u bolnicu Vaso Ćuković u Risnu 31. avgusta, samo dan prije zakazanog sudskog procesa, opstruirala nastavak suđenja sa ciljem da pomogne svom sinu Milošu, kojem  pritvor ističe 17. oktobra.

„Ona je bila upoznata da su suđenja zakazana za početak septembra. Iako joj je fizikalna terapija u bolnici u Risnu bila odeđena za 13. avgust, odlučila se da to bude 31. avgusta, što je pokazatelj da ometa  proces. I to da bi pomogla svom sinu, okrivljenom Milošu, kojem ističe pritvor 17. oktobra”, precizna je   sutkinja Kovačević. Ona proces protiv Medenice vodi od proljeća ove godine. Tokom više od dvije godine koliko ga je vodila sutkinja Nada Rabrenović, proces su  obilježila  brojna odlaganja ročišta, pa je u trenutku kada ga je sutkina Kovačević preuzela faktički bio na početku. Ni danas nije mnogo odmakao. Sutkinja Kovačević je  nagovijestila da prvostepene presude ne može biti do 17. oktobra, kada ističe pritvor Milošu Medenici.

Ispalo je na kraju da sudbina  procesa protiv Vesne Medenice zavisi od same Vesne Medenice. I njene diskus hernije. Koja, kakva god bila , nije razlog što će njen sin, Miloš biti uskoro na slobodi. Kao da je crnogorsko pravosuđe očekivalo da bivša predsjednica Vrhovnog suda radi protiv sebe i odrekne se brojnih sistemskih crnih rupa borbe protiv visoke korupcije i organizovanog kriminala. Valjda  su očekivali da ih požuruje, da joj sin ne  izađe iz pritvora.

Odgovornost  za diskurs herniju pravosuđa, onesposobljenog da se nosi sa visokom korupcijom i kriminalom je na – vlasti. Koja uporno izbjegava njegovo sistemsko liječenje. Bajke o vetingu i ostalim efikasnim zakonima i mehanizmima pričaju se samo zarad političkih poena. Istovremeno, svako upražnjeno mjesto  u pravosuđu iznova pokaže da ni vlast nakon DPS-a ne želi slobodno, već političko pravosuđe.  Njihova, umjesto kontrole bivšeg režima.

Da su hronična odlaganja ročišta problem, ne samo u procesu koji se vodi protiv Vesne Medenice, već u brojnim visokoprofilnim slučajevima, jasno je odavno. Svi to znaju. I vlast i pravosuđe i javnost.  Lijek je, između ostalog, trebao da bude izmijenjeni Zakon o krivičnom postupku.  Još ga čekamo.  Tri posljednja ministra pravde pričala su o tim neophodnim izmjenama.  I dalje je u toku „usklađivanje “ sa pravnim tekovinama EU.  Ni najmanje zahtjevan potez koji  je trebalo uraditi kako bi se spriječile opstrukcije važnih sudskih procesa –   vlast nije uradila. Opstrukcije,  pri tome, ne dolaze samo od okrivljenih i njihovih branilaca, već i od pravosuđa.  Zarobljenog u isprepletanoj političkoj mreži starog i novog režima.

Godinu nakon objavljivanja Izvještaja Specijalne izvjestiteljke UN  Margaret Satertvejt o stanju u crnogorskom pravosuđu , od ukupno 36 preporuka koje je ona uputila Crnoj Gori, ispunjene su dvije.  Ostvaren je djelimični napredak u primjeni  23 preporuke, dok 11 nije primijenjeno, niti ima naznaka da će biti – nedavni je nalaz Akcije za ljudska prava, prezentovan na skupu o rezultatima u oblasti pravosuđa.

“Što je potrebno za oporavak pravosuđa? Prvo da vlast odluči da li želi pravosuđe! Hoćemo li nezavisno sudstvo ili partijsko?”, ocijenio je bivši sudija Ustavnog suda Miodrag Iličković.

Vlast je, čini se, već odlučila.

Milena PEROVIĆ

Ministarka Vujović je odlučna da pronađe nezakonito postavljene spomenike koji nijesu spomenik Pavlu Đurišiću, da će opet izaći na teren. S mikroskopom ako treba.. Ulicu Pavlu Bulatoviću u Pljevljima nije obišla jer je, ko će znati, možda imenovana u skladu sa procedurom

Ministarka kultura i medija Tamara Vujović opet mikroskopom traži nezakonito postavljene spomenike i ulične table po Crnoj Gori.  Dok je spomenik osvjedočenom ratnom zločincu  četničkom komandantu Pavlu Đurišiću, kao ikona siguran u crkvi SPC, u Zaostru kod Berana. Njega ministarka  ne pominje. A ni SPC, bog joj pomogao.

Ministarka je  naložila ove sedmice inspektorki za kulturna dobra da u Plužinama, Herceg Novom i Petnjici provjeri da li je neko spomen-obilježje nezakonito postavljeno. Toliko je odlučna  da pronađe nezakonito postavljene spomenike koji nijesu spomenik Pavlu Đurišiću, da će opet,  izaći na teren.

U Petnjici će tražiti nepostojeću ulicu Osmanu Rastoderu. Nema je, utvrdila je prošle sedmice, ali džaba.  Ne pomaže ni to što varošica nema službene nazive ni jedne jedine ulice.

Iz Opštine Petnjica su  oko ulice Rastoderu saopštili: “Istine radi, u jednom trenutku je neodgovorni pojedinac postavio tablu, koja je odmah uklonjena od nadležnih organa”. Tabla  je bila ručne izrade.  Poput one na kojoj je pisalo Bulevar Ratka Mladića,  kraj koje je svojevremeno ponosno stajao Aleksandar Vučić u Beogradu. Šef  znatnog dijela SPC i dijela vlasti u Crnoj Gori.  Osim što je tabla Rastoderu  uklonjena, dok je stajala u sokaku  niko sa zrnom institucionalne moći nije pozirao kraj nje. Ali,  je, recimo, Ratku Mladiću u opštini Berane 2021. započeta procedura davanja ulice, na predlog Srpskog monarhističkog pokreta. Opštinski Savjet za davanje predloga naziva naselja, ulica i trgova je taj predlog usvojio i proslijedio na dalje odlučivanje. Predstavnici nove vlasti  u tome su mahom vidjeli problem nezakonitosti na nivou procedure. Pa je procedura i obustavljena.

Nezakonitost  koja se svodi na  nezakonitu proceduru podizanja spomenika,  je štit vlasti za spomenik Pavlu Đurišiću i SPC. Tužilaštvo u zbivanjima u Zaostru vidi nezakonito postavljen spomenik, ne i širenje mržnje i zločinačke ideologije. Što je ne samo nezakonito, nego i protivustavno.  Ministarka o toj pogubnoj ideologiji  koja  prijeti Crnoj Gori  ne govori.

Zbog Pavla će zato izgleda stradati  i statua hercegnovskom odžačaru Rudolfu Karužiću Njunji. Njegov spomenik u Herceg Novom, ministarka će  uskoro obići.  Iz Ministarstva je objašnjeno da će ga ukloniti, pa možda opet negdje postaviti.  U Plužinama će istraživati da li je po zakonu postavljena ploča “Nedajci pali u ratovima 1912-1918.”, koja se navodno nalazi ispod ploče posvećene stradalima u ratu od 1941. do 1945.

Ministarku je, dok su se u Zaostru okupljale  četničke vojvode i sveštenici oko svježe postavljenog spomenika osvjedočenom ratnom zločincu Pavlu Đurišiću, teren prepoznao u Vusinju, seocu kod Gusinja. Kraj spomen obilježja Jusufu Čeljaju. Koga su prosrpske partije u Crnoj Gori proglasile ratnim zločincem, iako  ga na spisku ratnih zločinaca nema. Ignorišući vjerodostojna svjedočanstva o njegovom spašavanju pravoslavnog stanovništva i partizanskog komandanta. Fakti su tu radi selekcije. Ponavlja se tek da je Čeljaj bio komandir čete vulnetara, milicije koju je formirala fašistička Italija. Spomenik je opština Gusinje, po nalogu Ministarstva, uklonila.

Znakovito je: ministarki nije  na pamet palo da tog istog dana dok je tražila Čeljaja u Vusinju, skokne i do Zaostra i vidi kako spomenik Pavlu Đurišiću ljubi mitropolit Metodije.  Ili je čekala da se Đurišić „ozakoni“ unošenjem u crkvu, gdje ga, vele, štiti Temeljni ugovor koji je sa SPC potpisao tadašnji v d premijer Dritan Abazović. A ministarkine Demokrate „pozdravile“ njegovo donošenje.  Zakonoljupci ne čuju ni stavove struke koja kaže da su Ustav i zakoni iznad Temeljnog ugovora, po kom nadležni moraju tražiti blagoslov crkve da bi u nju ušli.

Slektivna zakonitost  samo je forma nasilja.  Slavljenje Pavla Đurišića svoditi na  nezakonitu proceduru podizanja spomenika je opasno. Dramatična su vremena pred nama. Red se sjetiti: i zakoni kojima je ozakonjavana najcrnja diskriminacija,  i masovni zločini  bili su nekakvi zakoni.

Može biti da ministarka ulicu Pavla Bulatovića u Pljevljima, koja je tamo od 2000.,  nije obišla jer je, ko će znati, imenovana po proceduri. To što je Bulatović kao ministar potpisao  dokument kojim je odobrena deportacija  bosanskih izbjeglica 1992.,  naše legaliste ne interesuje. Demokrate pripremaju teren i za ulicu Bulatoviću  u Podgorici.  Ako sve bude „po proceduri“, ministarka će moći da kaže – amin.

Milena PEROVIĆ