Velibor Pavićević jedan je od umjetnika koji su ravnopravni dobitnici ovogodišnje nagrade Milunović, Stijović, Lubarda na 70. tradicionalnoj izložbi Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore, koja je otvorena u Umjetničkom paviljonu u Podgorici. Osim njega nagrađeni su Marko Marković i Svetlana Dragojević, dok je nagradu za najbolju izložbu u 2014. godini, najstarije umjetničko – esnafsko udruženje dodijelilo Romanu Đuranoviću za postavku Roman Today, koja je 1. decembra, bila otvorena u Modernoj galeriji.

Velibor Pavićević diplomirao je i magistrirao vajarstvo na cetinjskom Fakultetu likovne umjetnosti.

MONITOR: Žiri je jednoglasno odlučio da nagradu „Milunović, Stijović, Lubarda” dobijete za rad ,,Buđenje kaktusa”. Kako su istakli, taj rad nedvojbeno ukazuje na snažan osjećaj vaše stvaralačke discipline i pronalažanje podsticaja za kreaciju u svemu što vas okružuje.
PAVIĆEVIĆ: Potpuno prirodnim smatram da nalazim inspiraciju u svemu što nas okružuje. Da bi skulptura imala smisla i zaživjela na pravi način, potrebno je prije svega vladati zanatom. Dakle azbuka! Ono osnovno, prvo na koje se sve drugo nadograđuje. Skulptor mora poznavati zanat i prirodu materijala. Ovo govorim s razlogom jer primjećujem da se sve više ljudi bavi skulpturom u suštini sa primjetno oskudnim znanjem samoga zanata. Skulptor je prije svega zanatlija pa ako uspije da dosegne ono umjetničko onda to stavljamo u prvi plan.

Dugo vremena treba dok skulptorski jezik ne dovedete na nivo sa koga možete jasno da kažete stvari. Priča o radu sama po sebi dolazi. Rad je tu prvi i glavni koji to treba da posvjedoči.

Da bi se rad prenio na publiku, potrebno je da i publika ima prilagođena čula za skulptorske forme. To je interakcija. Ako toga nema onda je umjetnik prinuđen da stvara radi samoga sebe, a to je utopijski.

Trudim se da moj jezik u skulpturi bude jednostavan, što čitljiviji, da sa malo elemenata kažem što više tako da samu formu lišavam nepotrebnih primjesa. Jezik svodim na nivo simbola, na nešto ogoljeno, primarno… Na taj način pokušavam da prenesem i ono unutrašnje – arhetipsko.

MONITOR: Skulptura je rađena u kovanom gvožđu, materijalu koji zahtijeva vrijeme. Kažite nam nešto o procesu nastanka vaših radova, o tom osjećanju kada ste u umjetničkom zamahu?
PAVIĆEVIĆ: Ne spadam među one umjetnike koji biraju jedan materijal i ostaju mu vjerni do kraja…U mom slučaju bi došlo do zasićenja. Želim da eksperimentišem, s toga često kombinujem materijale i pokušavam da ih pomirim u jedno. Smatram da se shodno ideji bira i materijal. Ono što možete u gvožđu, ne možemo u kamenu uraditi i obratno. U suštini privlače me prirodni materijali. Cijenim kada se vajar prilagodi materijalu i iz njega izvuče snagu njemu svojstvenu. Ranije sam napravio seriju skulptura u drvetu. Trudio sam se da klesarskim zanatom ovladam što više. Čak sam u tom periodu izbjegavao mašine, pa sam skulpture izvodio isključivo ručno. To je za mene bilo u tom trenutku važno. Kasnije sam više poštovao mašine sa kojima sam radio, uspješnije ih koristio. Sada radim skulpture u gvožđu tehnikom kovanja. Taj materijal mi omogućava da sprovedem neke nove ideje koje vidim isključivo u njemu. Kada osjetim da određena zamisao više odgovara drvetu ili kamenu onda ih sprovodim u tim materijalima.

Kod gvožđa me privlači njegova gustina, mogućnost spajanja više djelova, savitljivost… Koristim deblje komade koji imaju masu. Dobar je osjećaj kada se gvožđe usija na vatri, stavlja na nakovanj i počinje oblikovati. U tome ima nešto meditativno, oslobađajuće, što me obuzima… Kovanjem stvaram više elemenata koje kasnije zavarujem, spajam u jednu harmonizovanu cjelinu.

MONITOR: Umjetnici analiziraju svoj svijet i svijet u kojem žive. Možete li nam više reći o vašoj poetici i skulpturama?
PAVIĆEVIĆ: Moj rad ima arhaičan prizvuk. Na kraju mi pripadamo Mediteranu koji je iznjedrio civilizacije čiji tragovi pulsiraju u nama i danas. Ako provedete djetinjstvo pored ilirskih tumula; ostataka grčkih i rimskih staža i grobova; u blizini Duklje, toj velikoj riznici (koju smo tako divljački uništili), onda nije neočekivano da i sa tih izvora crpimo inspiraciju.

Istorija, arheologija u svim segmentima – stare knjige, njihova boja… zakivci na vratima… atmosfera muzejskih polica i život predmeta u njima, jedni su od znakova koji me upućuju i daju mi smjernice za početak rada. Sve što me okružuje može mi u jednom momentu postati interesantno.

Mrlje na pločniku, ostaci farbe na betonu mogu biti važniji izvori za moju formu. Dakle, sve što nas okružuje na neki način može biti skulptorska forma, samo je treba osloboditi i lišiti suvišnog i preko sopstvenog jezika učiniti je vidljivom za posmatrača.

MONITOR: Majstorstvom likovnog oblikovanja otkrivate svojstva materijala u kojima projektujete svoj odnos prema svijetu iluzija. Koje vas teme okupiraju?
PAVIĆEVIĆ: Skulpturu Buđenje kaktusa nijesam unaprijed isplanirao. Napravio sam više crteža. Obično tako počinjem. Za većinu skulptura napravim više malih skica. No većinom krajnji proizvod izgleda drugačije i na taj način dobijam dimenziju više. Sami proces postaje bogatiji. Ono što je najbitnije je sami proces, sam put stvaranja jednog djela. Kada se ono ostvari to je nešto drugo, ono nastavlja svoj život samo da živi.

Skulptura dobija svoje ime u toku rada. Ono se na neki način samo nameće. Ne bi ga ni trebalo objašnjavati. Ono proizilazi iz same forme, atmosfere koju ona pruža. Slično je i sa slobodnim stihom kada pjesnik pravi atmosferu koju srcem razumijete dok racionalno stavljate u drugi plan.

Trudim se da samom procesu priđem temeljno. Od samog početka rada na skulpturi pokušavam da održim istu energiju kako na početku, tako i na kraju.

Proces pravljenja alata i njegova priprema podjednako je važna kao i sam proces umjetničkog stvaranja. Skoro sam pravio kovački mijeh, na način na koji se to radilo nekada davno. Za mene je to iskustvo takođe uzvišen čin. Svoj skulptorski jezik ne mogu izolovati od savremenih prizvuka, a to mi nije cilj, naprotiv. On živi u sprezi sa savremenim kretanjima i kao takav pronalazi put do publike. Drago mi je kada od publike dobijem povratnu reakciju jer da nije tako naš posao bi se pretvorio u nešto uzaludno.

MONITOR: Ovo je vaša druga nagrada koju Vam je dodijelilo ULUCG. Šta za Vas predstavljaju nagrade, pogotovo koje vam dodjeljuju kolege?
PAVIĆEVIĆ: Zadovoljstvo je kada dobijete priznanje za svoj rad, to je potvrda da ono što radite ima svoje mjesto i služi kao pokretač za dalja istraživanja. Priznanje je utoliko veće kada dolazi od institucija kao što je ULUCG.

Miroslav MINIĆ