Prošle godine krajem maja, počela je cijela ta priča. Ne bi se moglo reći da je to bila sasvim bezazlena priča, još manje da je bila sasvim obična; naprotiv! Ali, istina je i to, da nije bilo ničega zaista uvredljivog za nju niti opasnog za njega u namjeri da krene pješke sam na to dugo putovanje. Nije nebitno dodati da nije bilo ni razloga zbog kojih je morao poći na to svoje Veliko Putovanje baš tada. Ipak, kad bi osjetio da je za nešto došao trenutak, malo što ga je moglo odvratiti od namjere! Ni sada se nije dvoumio ni premišljao. Isplanirao je maršutu prema sekcijama karata. Ukupno oko 710 km. Ne duže od dvije nedelje, ne manje od 50 km dnevno. Na svojim planinarskim turama nikada nije nosio nikakve karte, čak ni skice terena. Prethodno bi se upoznao sa osnovnim detaljima razgledajući karte, ali na terenu je sve ostavljao svojoj procjeni i razvoju događaja.
Bližio se kraj maja – sami rub ljeta. Doba kada su dani najduži, može se pješačiti i po petnaest-šesnaest sati uz dobru vidljivost. Pogotovo ako je vrijeme lijepo. Noći su kratke, nisu više tako hladne, može se spavati i u planini, pod otvorenim nebom. Dva dana prije polaska obavijestio je svoje najbliže da neće biti u gradu naredne dvije-tri nedjelje. A onda je došao čas da se pozdrave.
‘Moraš li sada ići?’
‘Nije baš da moram ali sada je najbolje vrijeme za ovakvo putovanje.’
‘Zar nije bolje kasnije, u julu? Toplije je, a osim toga, znaš da ja tada i tako neću biti tu jer treba da se vidim sa roditeljima. Sada dok sam još tu, dok svaki dan možemo biti zajedno, ti baš sada ideš!?’
‘Juli je ljeto. A ljeto je ljeto! Sve je već odlučeno. Sada je rub ljeta – za ljubav još najbolje doba! – s pravom kaže pjesnik. Zato što je rub ona nevidljiva granica koja dijeli moguće od nemogućeg! Rub znači da još ništa nije odlučeno! Hodati po rubu, na samoj ivici takoreći, znači zadržati sve opcije otvorene. Može se pasti ili poletjeti. Biti na rubu, jednostavno znači biti najživlji, u svakom slučaju, biti beskrajno više živ od bilo koga ko čvrsto sjedi na prijestolju ili u kakvoj fotelji ili gdje god to bilo!’
‘Od kada mi to hodamo nekakvom ivicom!? Hoćeš reći da bi se naša veza mogla u bilo kom trenutku sunovratiti sa ruba u provaliju, šta li!? Ili da nećemo više biti jednako živi ako naša ljubav postane čvrsta i dobije krunu ili prijestolje!?
‘Ne govorim o tome. Htio sam reći da onaj pjesnik nije zapazio da ljeto ima dva ruba: prvi, kojim se graniči sa proljećem. Na drugom rubu, ljetu je granica jesen. Sada, na ovom rubu ljeta, sve narasta, nadolazi, buja, cvjeta, kao da se sve otvara, kao da nastaje iz nekog ogromnog nebeskog pupoljka! Zagledani smo samo naprijed: sve kao da je pred nama! Pristiže! A na onom drugom rubu, žar ljeta jenjava, slabi, sve sluti smiraj, sjaj blijedi, jara popušta. Ruže su precvjetale, mi se sve šešće sjetno osvrćemo: kao da se nema šta vidjeti naprijed, kao da je mnogo više onoga što je ostalo iza nas! Prošlost nam raste, budućnost se smanjuje. Očekivanja se prorjeđuju, razočarenja se množe.’
‘A ti ipak propuštaš upravo ovaj bolji rub ljeta, ovo, kako kažeš – za ljubav još najbolje doba! – i umjesto da budemo zajedno baš sada, ostavljaš da naš sljedeći susret bude na onom drugom rubu ljeta, kad sve već bude prošlo, kada nam preostane samo da se sjetno osvrnemo na ono što smo mogli biti a nismo bili. Zbog tvoje ljubavi za planinama!?’
‘Kažem ti, na ovom rubu ljeta je pravo vrijeme za ovakvo putovanje. Jesen je vrijeme za sjećanje!’
‘Kako hoćeš. Ali upamti šta ti kažem: ako sada odeš, moglo bi se desiti da nam ostane još samo da se sjećamo jedno drugog .’
‘Dok me se ti budeš sjećala, svejedno mi je ako me svi ostali i zaborave.’
Sutra je u uobičajeno vrijeme došla na uobičajeno mjesto sastanka iako je znala da on nije došao, i da je ipak otišao na svoje putovanje po rubu ljeta. Htjela je samo sebi da pokaže da ga se sjeća i da će ga se sjećati i kada ne bude znala hoće li više ikada doći.
Ferid MUHIĆ
IN ENGLISH3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
IN ENGLISH3 sedmice
SVIJET4 sedmice
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU2 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU7 dana