Monitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Vladimira Viskovića
Ustanovio sam da postoji jedna agencija koja organizira put u Srbiju preko Mađarske. Zanimijivo, suvlasnik agencije i vozač kombija bio je jedan visoki, flegmatični Crnogorac – Nikčević; prepoznao me i predstavio se, on je suprug Sanje Nikčević, novinarke Večernjaka, koju ja, očito, dobro poznajem. Hm, kako život piše romane, eto, suprug velike kazališne konzervativke, katolkinje, nije etnički čist Hrvat-katolik?!
Kad se ipak stabilizirala ruta naših putovanja preko Mađarske, javio sam Igoru da možemo skupa u Beograd. Bio je baš uzbuđen, sretan. Putem nije prestajao pričati. Pogranični policajci nisu nas prepoznali, ni njega ni mene (ili bar nisu to pokazali). No, bio sam sretan zbog toga: zeznuto je objašnjavati čuvaru granice zašto usred rata putuješ u neprijateljsku zemlju. U Beogradu se nismo družili: njegov krug prijatelja dosta se razlikovao od mojega, a inače sam se trudio da moji posjeti budu više obiteljskog tipa.
Putovao sam s Igorom još jednom, čini mi se 1993. godine. Nisam mu skrenuo pozornost da prethodno izvadi vizu u Srpskoj ambasadi u Zagrebu. Tad je Hrvatska uvela vize za srpske državljane, pa je Srbija odmah recipročno odgovorila. Stigli smo na srpsku granicu nešto iza ponoći. Igora su skinuli s autobusa, obavili s njim informativni razgovor i poslali ga prema Mađarskoj, pješice. Rekao sam mu da ostane u međugraničnom prostoru kako bi dočekao autobus za Zagreb koji ide u kontrasmjeru, stiže negdje oko šest sati ujutro, mora izdržati kakva četiri sata.
Bio je baš ljut i razočaran. Uzeo je vrećicu sa sendvičima koje mu je Slavica pripremila za put i bijesno je bacio u smeće: ne želi ništa jesti; kao da se samokažnjava. Rekao mi je kasnije da se nasmrzavao, jer noć je bila svježa, a nije bilo nikakve nadstrešnice da se skloni, čak ni klupe da sjedne. U tim ranim vremenima i osobni automobili su rijetko vozili, još rjeđe primali osamljene krupne muškarce koji šetaju između granica. Gladan i promrzao vratio se u Zagreb; gladan i druženja sa svojim srpskim prijateljima.
Nakon toga Igor je u Beograd odlazio sa Slavicom, ja mu više nisam bio potreban kao vodič, uostalom – pokazalo se – nisam bio pouzdan. Nije mi govorio s kim se viđa; znam da se dosta družio s ljudima iz NIN-a jer objavili su veliki intervju s njim, mislim da su mu čak dali i naslovnicu. Viđao se svaki put i s Momom Kaporom i Dobricom Ćosićem, meni o tom druženju nije želio pričati, ne iz želje da nešto skrije, nego je znao da ih ja doživljavam kao srpske nacionaliste koji su u velikoj mjeri zakuhali sve ono što nam se dogodilo devedesetih; očito nije htio opterećivati naš odnos mogućom temom sporenja i uzajamnog zazora.
Igor ih je doživijavao drukčije, valjda po liniji odanosti prijateljstvu iz davnih dana. S Momom je to bilo doista blisko vršnjačko prijateljstvo, s Dobricom ipak znatno drukčiji odnos. Sjećam se da sam mu one noći 1993., kad su ga skinuli s autobusa zbog neposjedovanja spske vize, predložio da od granične policije zatraži da ga spoje s kabinetom tadašjeg predsjednika SR Jugoslavije Dobrice Ćosića; bio sam siguran kako će Ćosić automatski dati nalog da se Igora propusti u Srbiju. Bilo mi ga je žao da dreždi sam u graničnom međuprostoru na hladnoći; ja bih probudio svoga prijatelja da je na ne znam kakvoj funkciji. Igor mi je tada odgovorio da ne dolazi u obzir da ga uznemirava usred noći.
U razgovoru objavljenom 2018. godine u beogradskom tjedniku Nedeljnik na pitanje kako je izgledao njegov prvi susret s Momom i Dobricom u devedesetima, odgovorio je:
,,Tužan i srdačan, ako može biti i jedno i drugo. S Momom je bio mnogo sentimentalniji, a sa Dobricom racionalan i uvek polički ozbiljan. Nisam pravio zabeleške tada, mi smo se družil po nikom osećaju međusobne privlačnosti, intelektualne i ljudske, a ne zato da bismo jedan drugome služili ili pravili usluge. Doduše, jesam u NIN-u pisao pohvalno o tri njegove knjige. Imali smo neke priodne međusobne simpatije koje su se izražavale u drugarstvu. Ono je živo koliko i ja. Kad sam se s njim upoznao preko Jove Raškovića, psihijatra iz Šibenika, koji je u svom gradu danas nepoznat, nepriznat, autiran, gurnut u zaborav memorije, čovjek koji je bio dobroljubiv i mirotvoran, i dan-danas ga se po usputnim prikazima naziva zloglasnim. Preko Jovana do Dobrice se razvio trougao naših priateljstava i trajao je dok je moglo. Svaki put kad sam dolazio u Beograd sa Slavicom, svojom suprugom, bili smo pozivani kod njih ili su nas izvodili vani sa prijateljima”
Hm, Dobričin prijatelj, pokušavao sam to razumjeti, nije mi išlo najbolje. Kako možeš osuđivati hrvatski nacionalizam, a biti toliko popustljiv prema srpskom? Ali Igor je očito Momu i Dobricu doživljavao prije svega u njihovoj ljudskoj dimenziji, a ne ideološkoj. Uostalom, i ja sam bio prijatelj s nekim tvrdim hrvatskim nacionalistima, iako mi se sam njihov nacionalizam nije svidao; privlačili su me ili zbog neke njihove ljudske dimenzije, ili su mi bili privlačni neki drugi njihovi intelektualni stavovi mimo nacionalizma. Kad bih se suočio s njihovim nacionalizmom, zatvarao sam oči.
Sjećam se jednog iskustva s Vladom Gotovcem u Dubrovniku 1993., dan nakon zajedničkog nastupa na tribini u kazalištu Marin Držić (govorili su još i Slobodan P. Novak, Feđa Šehović i Luko Paljetak). Dubrovnik je bio sablasno prazan, sunčan ranojesensi dan, na Stradunu nema žive duše. U jednom trenutku Gotovac reče:
-Da, nema nikoga, nema turizma. Ali nema ni brekanja, ni dozivanja burazera. I završilo je njihovo, nikad više neće ni prismrditi u Dubrovnik. Ako se samo zbog toga ginulo, vrijedilo je!
A opet, ne možeš Vladu Gotovca svesti samo na to. Ljudi su kompleksni; pogotovo Vlado. Ne mogu se lišiti ni Igora ni Vlade, koliko god se nisu uzajamno podnosili.
Nakon jednog posjeta Beogradu 1996., Mandić je odlučio izvesti pravi performans, da odlazak u Beograd ne ostane samo njegov osobni čin. Napisao je tekst u kojem nije zatajio da se družio s Ćosićem i Kaporom, već je opisao i jednu lukulovsku gozbu u restoranu koji je vodio nekadašnji mlađi partner znamenitog Dubrovčanina Iva Kusalića, koji je držao Klub književnika, desetljećima gastronomsku meku bivše države.
Više se ni ne sjećam, dobro gdje je Igor objavio taj tekst, možda se radilo i o intervjuu, ali očito je nacionalističkom djelu Zagreba želio baciti rukavicu izravno u lice. Za razliku od uobičajenog narativa hrvatskih medija, po kojima je Beograd satrven dugotrajnim sankcijama, inflacijom i bijedom, on je želio pokazati svoju sliku Beograda u kojem se vode pametni razgovori s duhovitim ljudima, u kojem se ljudi izvrsno zabavljaju i fantastično jedu, ne samo jela s roštilja već prvoklasne, sofisticirane gurmanske delicije. Naravno, u medijima je krenula histerična haranga protiv njega; hajde, znamo da se Igor tamo druži sa svakakvim ljudima, ali da tvrdi kako Srbi kvalitetnije jedu nego mi, e to je neoprostivo.
(Nastaviće se)
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice