Povežite se sa nama

FOKUS

VLAST I PRIVILEGIJE: Ima li života bez mandata

Objavljeno prije

na

Slično podgoričkim, ni majski izbori u Kolašinu još nijesu završeni. Zaludu se nadaju navodni pobjednici, kada je kolašinska Opštinska izborna komisija (OIK) odbila nalog nadređene, Državne izborne komisije (DRI), da objavi konačne rezultate izbora i izvještaj dostavi lokalnoj Skupštini opština.

,,Ovdje više nema o čemu da se glasa”, tvrdi Perunika Popović (SNP), sekretarka OIK u Kolašinu. ,,Svi akti OIK-a su konačni i izvršni, radi se samo o deklarativnom proglašenju izbora, to jest sačinjavanju izvještaja koji se dostavlja SO ili, pošto su propušteni već neki rokovi, Vladi. Sve ostalo je želja za blokadom i provođenje izbornog postupka u vaninstitucionalni kolosijek”.

Drugačije na problem gleda Srećko Medenica, predsjednik kolašinskog DPS-a i Opštinske izborne komisije. ,,U opštini Kolašin sve funkcioniše, redovno se izmiruju plate, minimum funkcija u vrijeme odmora regularno se obavlja”, kaže Medenica, podsjećajući na stav DPS-a da je za postizbornu krizu u toj opštini kriva opozicija, skupa sa lokalnim SDP-om, pošto su iskoristili šansu i na ponovljenim izborima u selu Đurđevina dobili glasove neophodne za preuzimanje većine u SO.

,,Došlo je do klasične političke korupcije”, pojašnjava Medenica partijski stav o ponovljenom glasanju u Đurđevini (glasači DF-a i SNP-a podržali su listu SDP-Pozitivna CG, kako bi ona dobila još jedan mandat – prim. Monitora). ,,To je razlog za sadašnje stanje u opštini”. Problem je, dakle, u tome što je DPS izgubio priželjkivanu većinu. I dok se izgubljeno ne vrati vlasniku, zvaničnici DPS-a u opštinskoj i državnoj izbornoj komisiji neće birati načina da zaštite partijske interese.

Umjesto da komentarišemo navedeno, rizikujući da se, nedovoljno upućeni, upletemo u zamršene niti državnih, nacionalnih, partijskih, lokalno-bratstveničkih i neskriveno ličnih interesa, tumačenja prepustimo bolje verziranima.

I evo: funkcioner kolašinskog SDP-a Bojan Zeković javno je kolegama iz DPS-a spočitao svojevrsno sljepilo (ne kokošije već partijsko). ,,Šta treba da se desi, pa da kažu ja za ovo neću da glasam, neću ovo da radim pa neka je partijski interes”, kritikuje Zeković, otkrivajući nam glavne akcente sa posljednje sjednice OIK: ,,Suštinu je objasnio jedan član OIK-a koji je upoznao kolege s tim ‘da će radije prihvatiti njihov, sud DIK-a, krivične prijave…, nego sud DPS-a'”.

Zekovićeva poenta glasi: ,,Zamislite zemlje u kojima je moguće da javni službenici, rukovodioci državnih organa više poštuju partijske direktive nego zakone. I više strahuju od partijskog suda nego od krivične odgovornosti. Da li je takve ljude lakše zamisliti u Pjongjangu ili Briselu?”.

DPS je, munjevito, Zekoviću odgovorio kroz riječ i sliku Jelice Radović, predsjednice Savjeta mladih DPS-a Kolašin, i, takođe, članice tamošnje izborne komisije. Jelica svog političkog kolegu i (generacijskog) druga podsjeća na zajedničku prošlost i sadašnjost njihovih partija. ,,Možda bi Zeković trebalo da potraži savjet od svojih kolega, koji bi mu mogli pomoći da se nauči da je partija kojoj pripada već 17 godina sastavni dio vlasti i da vrlo često presudno utiče na procese u Crnoj Gori. To što Zeković vidi u Crnoj Gori Sjevernu Koreju i što ima podudarna mišljenja sa Mandićem i Medojevićem, dovoljno govori o njemu i njegovim pogrešnim političkim vidicima”, recituje gospođica Radović.

I nije to prijetnja praznom puškom. Savjetnici i pomagači Jelice Radović iz DPS-a su i te kako dobro razumjeli poentu onoga o čemu nedjeljama i mjesecima unazad, javno i tajno, pripovijedaju, recimo, barski lideri Socijaldemokratske partije Ranka Krivokapića. Sjećate li se priča u kojima se, u prvoj rečenici, licitira sa procentima koje DPS ukrade, a u nastavku elaborira teza da od nastavka saradnja sa njima (to jest sa sofisticiranim lopovima i drumskim razbojnicima) zavisi ne samo partijska, već i budućnost države i nacije koju koalicija DPSDP, navodno, predstavlja i štiti? Zbog čega, onda, isti recept ne bi bio primjenljiv i na lokalnom nivou?

Valjda vam je sada jasno, ako to već nijeste razumjeli u aprilu, da se premijer Milo Đukanović nije šalio kada je majske lokalne izbore okarakterisao kao ,,najtežu političku bitku koju DPS bije nakon referenduma 2006. godine”. Dodatno se predsjednik DPS-a simpatizerima požalio kako je ,,teško voditi ratove kada naspram sebe imate vrlo neprincipijelnu koaliciju, sračunatu samo s interesom da se u društvu onemoguće najbolji i da za sebe steknu pravo na uživanje, kako misle, privilegija koje donosi vlast”. Eto đavola.

Hajde da, a nije nam prvi put, Đukanoviću ne uzmemo za zlo to što su za njega (lokalni) izbori ,,rat”. Oprostimo mu i kritiku neprincipijelne koalicije zaboravljajući da su on i njegova partija, kad im je to pogodovalo za očuvanje vlasti ili širenje privatnog biznisa, saveze pravili i sa Vojislavom Šešeljem i sa Slobodanom Miloševićem, sa Fahrudinom Radončićem i Aleksandrom Vučićem, Miloradom Dodikom i Hašimom Tačijem, Ivom Sanaderom i Vladimirom Žirinovskim… Da ne pominjemo jeftinije.

Uglavnom, čovjek za čijeg su posljednjeg mandata u stečaj otišla dva od tri najveća i dva od četiri najstarija crnogorska preduzeća (KAP, Željezara, Duvanski, Solana) dok se javni dug uvećao za skoro pola milijarde, drži da nema boljih od njega. Jednako, smatra kako mu pripada sve ono što ima i što (zvanično) nema – od ručnog sata približno vrijednog koliko i lokalni izbori u Podgorici, do nekretnina i akcija kojima gazduju rođaci, prijatelji, kumovi, školski drugovi i strateški investitori skriveni iza of-šor kompanija.

Eto razloga što Đukanović ne da vlast u Kolašinu i Podgorici, otima je u Budvi i Herceg Novom, a prijeti Ulcinju i Branama. Paradoksalno, ali iz gotovo istih razloga njegovi politički oponenti ne smiju da je uzmu.

Hajde da i sa njihovog računa skinemo manje ili više argumentovane priče o krivičnim prijavama koje su pohranjene u trezorima DPS-a, spremne da posluže kao odlučujući argument u kakvom važnom političkom raskusurivanju. Zaboravimo. Umjesto toga zamislimo nevolje onoga kome je partija dodijelila ,,čast i obavezu” da izračuna – da li će više partijskih gladnih usta hraniti očuvanje koalicije na državnom nivou, ili novi politički savez i vlast u jednoj, dvije ili tri crnogorske opštine. Šta će na to reći glasači čija se lojalnost kupuje uz jednokratnu pomoć, a šta oni kojima je obećano radno mjesto u jednom od javnih ili državnih preduzeća pod partijskom kontrolom.

Možda ni vi, poput potpisnika ovog teksta, ne možete dokučiti razloge zbog kojih evidentni pobjednici lokalnih izbora u Podgorici (SNP, DF i ELP) odugovlače ,,pregovore” trudeći se da izgube ono što su im glasači dali na tacni. Zato o posljedicama te taktike ne treba nagađati. Dovoljno je da pogledate šta su sve, iz današnje perspektive, propustili da urade srpski heroji 5. oktobra 2000. godine. I koliko je to koštalo njih, a koliko Srbiju. Ista računica će vam krajnje precizno pokazati i zbog čega je bivšem gradonačelniku Miomiru Mugoši tako važno da na njegovom mjestu što duže sjedi apsolutno odan saradnik. Umjesto nekoga ko bi prebrojao kasu i otvorio sefove sa ugovorima i aneksima kojima su šakom i kapom dijeljeni nebo, zemlja i vazduh Glavnog grada. Mugošu će, inače, istorija pamtiti kao osobu koja je, uz Đukanovića, potrošila najviše tuđeg (našeg) novca – približno milijardu eura – a da iza njega nije ostalo praktično ništa što bi se moglo koristiti kao opšte dobro. Nije, zato, slučajno što je SDP proljetos igrao na kartu preispitivanja njegove odgovornosti. Kao što nije slučajno ni to što istu sada ne pominju, dozvoljavajući – direktno, rješenjem Ministarstva kojim upravlja Raško Konjević – da se dio kompromitujućeg materijala sakrije, dio retroaktivno pokrije,a dio ode u zastaru od krivične odgovornosti.

Zaludu predsjednik Upravnog suda kaže kako je odluka Skupštine Glavnog grada o prestanku mandata Mugoše i njegovih pomoćnika nesporna i obavezna. ,,Odluka je donijeta od strane najvišeg organa vlasti Podgorice i ona je obavezna za sve na koje se odnosi, kako na pojedince, tako i na organe Grada i organe lokalne uprave”, objasnio je Branislav Radulović za Vijesti.

Odgovorio mu je glavni administrator Glavnog grada Željko Vuković. Lakonski. Izjava predsjednika Upravnog suda ,,zasnovana je na netačnim i nepotpunim informacijama o činjenicama u vezi sa obavljanjem izvršne funkcije u Podgorici”, spočitao je Vuković. I stavio tačku. Makar dok se SDP ne vrati sa odmora – ove nedjelje, sljedećeg mjeseca ili naredne godine.

Prirodu lokalnih sukoba SDP-DPS koalicije do kraja su jasnim i javnim učinjeli ulcinjski funkcioneri DPS-a (opozicija u lokalnom parlamentu). Oni su predsjedniku Đukanoviću i potpredsjednicima partije Svetozaru Maroviću i Filipu Vujanoviću, uputili nekoliko pisama u kojima se žale na ,,nezakonite radnje” lokalnih partijskih funkcionera. Konkretno, zamjeraju im da kao ,,direktori (ulcinjskih) škola i lokalnog rukovodstva DPS-a ne vode računa o zapošljavanju partijskih kadrova”. Pa kažu ,,Direktori ovih javnih ustanova su preko naše partije obezbijedili svoja radna mjesta, tako da više ne mare za partiju koja ih je zaposlila i njene članove. Ista je situacija i sa ostalim direktorima i rukovodiocima u drugim ustanovama, koji su članovi naše partije, a najmanje rade za našu partiju, jer su se dobro ustoličili zahvaljujući nama i ponašaju se kao da je to njihova svojina”.

Da ulcinjski DPS-ovci nijesu naivni pokazuje i spisak preduzeća u kojima je, tvrde, moguće zapošljavati lokalne partijske aktiviste čak i kada je partija u opoziciji na opštinskim nivou. DPS kao vladajuća partija na državnom nivou može svoje članove zaposliti u MUP-u, Upravi prihoda, HTP Ulcinjska rivijera, Upravi za nekretnine, Elektrodistribuciji, Centru za socijalni rad, Fondu zdravstva, JP Morsko dobro i Pošti, stoji u jednom od pomenutih pisama (zamislite kako, tek, taj popis izgleda u Podgorici).

Prepisku su, izgleda, pročitali svi osim nadležnih iz crnogorskog pravosuđa koji bi na njih morali reagovati po službenoj dužnosti. Ali neće. Makar ne dok se o odlukama crnogorskih sudija (ali i tužilaca) pita Vesna Medenica, predsjednica Vrhovnog suda. Prethodno i Vrhovna državna tužiteljica.

Najmoćnija persona crnogorskog pravosudnog sistema postavlja i razrješava sudije i tužioce, preko svojih saradnika i poslušnika odlučuje o tužbama i presudama, isključuje javnost sa suđenja, medije slika kao najveću prijetnju za stručnost i nepristrasnost pravosudnog sistema. A svaki njen potez, i korak, i broš, i nepropisno parkiranje… demonstriraju moć. Vaninstitucionalnu, podrazumijeva se. ,,Vesna Medenica je veliki čovjek”, kaže naš sagovornik, a njen saradnik. ,,Ona vas stjera na ivicu provalije, ali vas ne gurne preko – nego vam pruži ruku i da novu priliku”, govori ne skrivajući divljenje. Ipak, moli za anonimnost. Jer, nikada se ne zna.

Još je jedna čovjek-žena ove nedjelje stupila na prijesto, odnosno funkciju. Radmila Vojvodić je, od srijede pa do 2017. godine, rektor državnog crnogorskog Univerziteta. Prva žena rektor, prvi rektor koji nema titulu doktora, prvi rektor sa umjetničkih fakulteta (Vojvodić je do juče bila dekan Fakulteta dramskih umjetnosti) i, možda najvažnije – prvi rektor državnog Univerziteta kojem profesura nije prva (osnovna) profesionalna preokupacija. Za potvrdu samo jedan podatak: sedmina novca koju je, makar zvanično, DPS potrošila u proljetošnjoj predizbornoj kampanji u Podgorici otišla je na račun Radmile Vojvodić i preduzeća MAPA u kome je ona suvlasnik i kreativni direktor. DPS je, naime, platio oko 10 hiljada eura za angažman koji je Vojvodićka imala u pripremi promotivnih skupova Đukanovićeve partije u Glavnom gradu. Potom su stigla imenovanja: Radmila je postala rektor, a njen suprug Branislav Mićunović ambasador Crne Gore u Beogradu (tradicija – prva crnogorska ambasadorka u Srbiji bila je Radmilina rođena sestra Anka Vojvodić).

U sjenci pomenutih događaja, možda vam je promakao još jedan dokaz da prave vrijednosti (ili vjernosti) nikada ne gube na cijeni. Vlada je odlučila i sprovela u djelo – novi predsjednik Odbora direktora Jadranskog brodogradilišta Bijela je Savo Parača. Bio je gradonačelnik Cetinja, direktor Crnagoraputa, predsjednik Borda Željeznice Crne Gore. Zvanično, najbolje plaćeni državni službenik u istoriji Crne Gore. Osam mjeseci provedenih u ŽCG donijelo mu je, prije pet godina, otpremninu od nekih 200 hiljada eura. Toliko zapošljeni sa (danas) prosječnom platom u Crnoj Gori zaradi za neke 33 godine rada. Ali, svima po zaslugama.

Sada će se Parača, ponovo, prihvatiti posla. Vlada namjerava da objavi četvrti tender za privatizaciju Brodogradilišta. I ne namjerava da preda lokalnu vlast onima koji nijesu spremni da je otmu. Jer, nema života bez mandata. Ili, i poslije Mugija – Migo. A Milo zauvijek.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

PARLAMENT USVOJIO SPORAZUME SA UAE: Šta bi rekao Ustavni sud da nije partijski

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve ovo oko Sporazuma i budućih investitora iz UAE moglo je biti  drugačije, bolje i lakše, samo kada bi Crna Gora imala Ustavni sud, sposoban da vaga i presuđuje u skladu sa propisima i javnim interesom. Ali ga nema. A možemo i da vjerujemo Milojku Spajiću kako će sve biti rađeno po redu i zakonu. Naučili smo koliko je to tvrda riječ

 

 

Skupština Crne Gore usvojila je Zakone kojima su potvrđeni sporazumi Vlada Crne Gore i Ujedinjenih arapskih emirata (UAE) o ekonomskoj saradnji,  u oblasti turizma i razvoja nekretnina.

Sporazum su podržali poslanici partija koje predvode Milojko Spajić (PES), Aleksa Bečić (Demokrate), Andrija Mandić (NSD) i Ervin Ibrahimović (BS). Milan Knežević i njegov poslanički kub (NDP) bili su uzdržani, poslanici nacionalnih partija Albanaca i Hrvata bili su protiv, baš kao URA i Boris Mugoša (SD). Poslanici DPS nijesu bili u sali kada se glasalo. Da se bolje vidi ko je bio za, objašnjavaju.

Dobro upućeni zli jezici danima su najavljivali uzdržanost najjače opozicione partije. Razlog je, tvrde, lična zainteresovanost počasnog predsjednika DPS Mila Đukanovića za budući angažman investitora iz UAE. I njihove projekte koji, prema usvojenim Sporazumima, mogu biti finansirani sopstvenim sredstvima investitora, „bankarskim kreditima, ili kreditima od povezanih strana ili akcionara, prodajom, prethodnom prodajom, prihodima od ulaganja treće strane…“.

To znači da će biti teško ući u trag stvarnim izvorima novca za finasiranje dva projekta predviđena Sporazumom o saradnji u oblasti turizma i razvoja nekretnina. Jedan na jugu a drugi na sjeveru Crne Gore. Ali, da taj dio priče ostavimo za vrijeme kada pred nas dođu konkretni ugovori o  poslovima koji se, za sada, samo najavljuju. Pošto bi, opet prema najavama dobro obaviještenih, prvi posao („južni“) mogao krenuti ka realizaciji već narednog mjeseca.

Vratimo se, za sada, Sporazumima koji su u utorak potvrđeni u Skupštini u formi Zakona. Postajući, tako, „sastavni dio unutrašnjeg pravnog poretka“ koji „imaju primat nad domaćim zakonodavstvom i neposredno se primjenjuju kada odnose uređuju drukčije od unutrašnjeg zakonodavstva“ (Ustav Crne Gore, član 9).

Samo će Ustav biti „stariji“ od Sporazuma koji su usaglašeni za pola sata, na tzv. telefonskoj sjednici Vlade, a onda usvojeni u formi zakona, bez javne rasprave, i uz zamjerke poslanika vladajuće koalicije (PES) na kvalitet prevoda na crnogorski jezik („odrađen nestručno“). Moguće je, znači, da između verzije koju je usvojena u parlamentu i zvanične verzije Sporazuma na engleskom jeziku, postoje i neke vrlo bitne razlike koje bi nas, u nekom neželjenom scenariju, mogle skupo koštati.

Ostalo je i nejasno kako se rješavaju eventualni nesporazumi između Crne Gore i investitora (entiteta, po slovu Sporazuma) koje će nam poslati Vlada UAE. „Bilo koji nesporazum između Strana ugovornica koji proističe iz tumačenja i primjene ovog Sporazuma ili dodatnih sporazuma i protokola biće prijateljski rješavan konsultacijama ili pregovorima između zvaničnika Mješovite komisije/Komiteta za ekonomsku saradnju (nije preciziran kada i kako će ona biti formirana – prim. Monitora). Ukoliko pregovori ne uspiju, predmet spora ili tumačenja biće riješen kroz konsultacije diplomatskim kanalima…“, navodi se u Sporazumu o ekonomskoj saradnji Vlada Crne Gore i UAE. Šta biva ako diplomatija ne uspije – ne zna se.

Konfuziju pojačava sadržaj drugog Sporazuma (o saradnji u turizmu i razvoju nekretnina). U prvom dijelu teksta piše kako Vlada Emirata garantuje za investitore (entitete) koje predloži za realizaciju projekata u Crnoj Gori. Onda, nekoliko pasusa niže, stoji da „UAE neće biti predmet bilo kakvih mehanizama za rješavanje sporova predviđenih ugovorima, programima i sporazumima zaključenim između Emirata i Vlade Crne Gore“. Šta onda, tačno, partneri iz Abu Dabija garantuju Crnoj Gori?

Ili su garancije tražene, i dobijene, samo od strane vlasti u Podgorici. Poput one da se u poslovima zaključenim po osnovu ovih Sporazuma, a ta lista će se prema Spajićevim najavama poprilično produžiti, neće primjenjivati (antikoruptivne) odredbe Zakona o javnim nabavkama, procedure o javnim tenderima ili bilo koji drugi postupci javnog nadmetanja.

Pride, država je dužna da investitoru obezbijedi zemljište za realizaciju projekta, a to mora uraditi odričući se, unaprijed, „procedura propisanih nacionalnim zakonodavstvom kojim se uređuje oblast državne imovine“.

Sporazum predviđa i da će svi  poslovi sa entitetima iz UAE imati status „strateških projekata od javnog interesa“.

Nije pojašnjeno zašto bi privatna gradnja stanova za prodaju, na zemljištu koje je obezbijedila Vlada, (uz pripadajuću infrastrukturu – vodu, struju, kanalizaciju, telekomunikacije, puteve…) imala status projekta od javnog interesa. To pitanje su,  pored mnogih drugih, problematizovali iz Agencije za sprječavanje korupcije (ASK). Podsjetili su na definiciju iz Zakona, prema kojoj je javni interes „materijalni i nematerijalni interes za dobro i prosperitet svih građana pod jednakim uslovima“. Zamjerili su Vladi  to što se nije preciznije odredila prema investicijama koje bi mogle dobiti takav status. Uz pripadajuće benefite.

ASK problematizuje i tvrdnje ovdašnjih zvaničnika da država neće prodavati zemljište za projekte, već će ga dati u dugoročni zakup (99 godina). Zato Vladi sugerišu da obrati pažnju na član 171 Zakona o svojinsko pravnim odnosima, kojim je propisano da „na urbanističkoj parceli na kojoj je stambena zgrada izgrađena, vlasnici posebnih djelova imaju zajedničku nedjeljivu cjelinu“.

Dakle,  Crna Gora nakon 99 godina izdavanja u zakup neće moći da u svoj posjed povrati zemljište na kome će se graditi stanovi, hoteli, restorani…. Samo što će njegovu vrijednost, kroz cijenu nekretnina, naplatiti neko drugi. Uostalom, kako je primijetio neko od  kritičara tog dijela Sporazuma, „zemljište nije tepih“, pa da sa njega otresete mrve i tako ga vratite u pređašnje stanje.

Usvojeni Sporazumi mogu imati elemente državne pomoći, zbog čega je Vlada, prije njihovog potpisivanja, morala konsultovati Agenciju za zaštitu konkurencije, smatra Dragan Damjanović, predsjednik Savjeta Agencije.

„S obzirom da nije ispoštovan ovaj korak, Savjet Agencije će dati precizne instrukcije stručnim službama i kroz postupak predispitnih radnji prikupiti svu neophodnu dokumentaciju za eventualno pokretanje postupka naknadne kontrole“, navodi Damjanović podsjećajući nadležne iz izvršne i zakonodavne vlasti „da bi pokretanje postupka naknadne kontrole dovelo do zaustavljanja svih procedura na planu sprovođenja Sporazuma sa UAE, sve do konačnog mišljenja Agencije“.

Umjesto zvaničnika vlasti na to je odgovorio Predrag Zečević, novinar i ekonomski analitičar blizak premijeru Spajiću. Po njegovom sudu, primjedbe AZK su neutemeljene. „Vlada je uradila ono što joj je Ustavom i zakonom dozvoljeno: potpisala je sporazum koji obavezuje obje strane, uz naknadnu kontrolu zakonitosti svake pojedinačne mjere koja iz njega proistekne. U krajnjem, o validnosti sporazuma odlučuje Skupština, a ne Agencija.“

Sličan optimizam provijava i iz izjava državnih zvaničnika koji su slijedili premijerovo ubrzanje u trci za investcijima. Kojih, usput pomenimo, skoro da nema od smjene vlasti 2020.

„Sporazumi koje je Crna Gora potpisala sa UAE u potpunosti su usklađeni sa Ustavom Crne Gore i obavezama koje proizilaze iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa EU“, tvrdi ministarka evropskih poslova Maida Gorčević.

„Pravne analiza koje su prethodile potpisivanju Sporazuma jasno ukazuju da ovi sporazumi ne sadrže diskriminatorne odredbe, u skladu su sa principima transparentnosti i konkurencije i zakonom propisanim procedurama javnih nabavki“.

Da je neko, van Vlade, vidio te analize – bilo bi svima lakše. Ovako, sumnja da oni ne postoje nije odagnana.

Koalicija organizacija  civilnog društva iz Crne Gore obratila se  Evropskoj komisiji, izražavajući zabrinutost zbog potpisanih sporazuma.

„Sporazum o saradnji u oblasti turizma i razvoja nekretnina omogućava sprovođenje velikih investicionih projekata putem direktnih pregovora s investitorima bez primjene transparentnih i nediskriminatornih procedura javnih nabavki. To je u direktnoj suprotnosti sa principima jednakog tretmana svih tržišnih učesnika, kako je propisano Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) između Crne Gore i EU“, navodi se u njihovom pismu EK. „Ovaj sporazum otvara vrata preferencijalnom tretmanu investitora iz UAE, narušavanju fer konkurencije i potencijalno nezakonito državnoj pomoći, što je zabranjeno zakonima EU o konkurenciji. Još alarmantnije, sporazum uključuje odredbe o prilagođavanju nacionalnog zakonodavstva potrebama specifičnih investicionih projekata i investitora — pristup koji ozbiljno ugrožava pravnu sigurnost i jednakost pred zakonom“.

Odgovor čekamo. U međuvremenu, parlament je ignorisao preporuku predsjednika države Jakova Milatovića da se o sporazumima sa UAE ne izjašnjava prije mišljenja zvaničnog Brisela. Milatović sada ima opciju da ne potpiše zakone usvojene u utorak. Iz iskustva znamo da će se, tako, konačna odluka samo prolongirati za 30-tak dana.

Sudeći po najavama, slijedi i nastavak građanskih protesta protiv takvog načina privlačenja investitora i investicija.

Sve bi to, možda, bilo drugačije, bolje i lakše kada bi Crna Gora imala Ustavni sud, sposoban da vaga i presuđuje u skladu sa propisima i javnim interesom. Ali ga nema. Tamo je sud partije važniji od prava i pravde. A možemo i da vjerujemo Milojku Spajiću kako će sve biti rađeno po redu i zakonu. Naučili smo koliko je to tvrda riječ.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

EHO IZBORA: Đukanović opet porazio DPS

Objavljeno prije

na

Objavio:

Đukanović je svojim i zvaničnim povratkom dokusurio  koalicioni kapacitet DPS-a , koji je, ipak, u vrijeme podgoričkih izbora počeo da raste. Poništio je ono što je napravio Nermin Abdić. I nastavio da gura Crnu Goru sve dublje u rascjep između dva identitetska bloka. U prošlost

 

 

Rezultati lokalnih izbora održanih u nedjelju u Nikšiću i Herceg Novom  pričaju dvije različite  priče.   U Nikšiću su najveći broj glasova odnijela dva suprotstavljena bloka, koja su i ovu predizbornu kampanju vodila insistirajući na identitetskim pitanjima. Za razliku, u Herceg Novom  vlast, matematički,  može  biti formirana bez Demokratske partije socijalista (DPS) i partija bivšeg Demokratskog fronta (DF). Najveći broj glasova, dovoljan za samostalno formiranje vlasti, osvojile su Demokrate i  Novska lista koju podržava PES.

Te dvije liste zabilježile su  istovremeno rast u Herceg Novom, a  DPS  i partije okupljene oko bivšeg DF pad povjerenja.

Lista koju je predvodio aktuelni gradonačelnik Herceg Novog Stevan Katić iz Demokrata osvojila je dva mandata više nego na izborima 2021., a Novska lista  tri mandata više.   Demokrate sa sadašnjih 12  i  Novska lista sa 10 mandata,  mogu bez problema formirati vlast, pošto je za većinu u lokalnom parlamentu potrebno 18 mandata. Oni imaju četiri više.  Vlast su u prethodnom mandatu obavljali  sa  partijama bivšeg DF, odnosno ZBHN (NSD, DNP,  Pravom Crnom Gorom i Ujedinjenom Crnom Gorom) kao i sa  SNP i GP URA.

ZBHN je na ovim izborima pao sa sedam na pet mandata, gotovo kao i DPS, koji je sa osam pao na  pet mandata.  SNP nije prešla cenzus, URA je osvojila jedan mandat. Jedan mandat pripao je Evropskom savezu i Građanskom pokretu Idemo, a Bokeški forum nije prešao cenzus.

Nikšićki izbori su u potpunosti zasijenili  Hercegnovske. I postizborno stanje je znatno  uzbudljivije.  Osim jačanja identitetskih glasova, na uštrb građanskih opcija,  Nikšiću predstoje komplikovaniji pregovori o formiranju vlasti.

Najbolji pojedinačni rezultat u tom gradu ostvario je DPS sa 35,12 odsto glasova, odnosno 16 mandata.  Na prethodnim lokalnim izborima DPS je u tom gradu išao sa SD, LP i PKS i osvojio 18 mandata, odnosno oko 40 posto podrške.  Evropski savez (SD, LP, SDP) sada je izašao samostalno i osvojio dva mandata.  DPS je, kad se tako pogleda, ostao  okvirno na istom nivou kao i prije tri godine.

Za DPS-om ide ZBNK, lista koju je predvodio aktuelni gradonačelnik Nikšića Marko Kovačević, koja je u odnosu na izbore iz 2021. osvojila oko 1.600 glasova više, ukupno 15 mandata.

Demokrate sa kojima je ZBNK vršio vlast, su drastično pale: sa deset na  tri mandata.  Neki analitičari ocjenjuju da ih je podrške koštala tragedija na Cetinju. Ipak, u Herceg Novom su porasli.

Partija premijera Milojka Spajića, PES, prvi put se oprobala u nikšićkoj izbornoj trci osvojivši pet mandata.  URA je ostala ispod cenzusa. Lider URA Dritan Abazović je na prethodnim izborima u Nikšiću, kada je  SDP ostao ispod cenzusa, kazao: “Cilj je ispunjen – DPS je pao s vlasti, SDP je nestao sa političke scene”. Sada nije imao komentar. Evropski savez,  svejedno, ima ozbiljne razloge da obnovi štivo: prevelika bliskost sa nereformisanim DPS-om, je – preveliki rizik.

Dosadašnja nikšićka vlast (ZBNK i Demokrate) izgubila je većinu u lokalnom parlamentu. U posljednjem sazivu, nakon izbora iz 2021. godine imali su ukupno 22 mandata, većinu u gradskom parlamentu. Skupa  sada imaju 18 mandata, a za formiranje vlasti neophodno je imati najmanje 21 ruku.   Pošto nedostaju tri mandata, analitičari  PES vide kao tas na vagi. Sa svojih pet mandata partija premijera Spajića imaće  značajnu ulogu u formiranju nove većine u Nikšiću.

ZBNK bi, naravno  sa Demokratama i PES-om, sa kojima na državnom nivou vrše  vlast, imao većinu u lokalnom parlamentu. Da li je to i konačni scenario  još nije definitivno saopšteno.  Iz PES-a se, dok se načelno ne dovodi u pitanje formiranje vlasti u Nikšiću sa ZBNK i Demokratama,  čuju različiti  glasovi kada je u pitanju izbor gradonačelnika , odnosno ostanak Kovačevića na toj poziciji.

Zoran Mrkić, koji je predvodio listu PES-a u Nikšiću saopštio je da je prirodno da ta stranka napravi lokalnu vlast s koalicionim partnerima s državnog nivoa, ali da nije siguran da će PES podržati ostanak nosioca liste Za budućnost Nikšića Marka Kovačevića na čelu Opštine. “Cijeneći određene aktivnosti koalicije koju predvodi Kovačević i možda neke njegove postupke, dozvolite da još uvijek razmislimo”, kazao je. Požalio se: “U okršaju velikih, radikalnih polova naše političke scene,  uvijek strada građanska Crna Gora i oni ljudi koji su umjereniji u svemu”.

Njegov kolega poslanik PES-a Darko Dragović bio je konkretniji. Otkrio je,  u nedjelju veče na RTCG,  da u toj partiji postoji neslaganje oko podrške Kovačeviću.’’U svoje ime kažem da PES niti treba, niti smije, kao građanski pokret, da u ovom momentu podrži Kovačevića”, rekao je. I on je napomenuo da ne postoji sumnja da li treba ili ne ići sa ZBNK ili Demokratama u Nikšiću.

Premijer Spajić se nije odredio po tom pitanju, dok predsjednik parlamenta Andrija Mandić inistira da neće odustati od Kovačevića kao lidera. Kovačević je u prethodnom periodu prepoznat po brojnim ispadima i govoru mržnje, te snažnim konekcijama, kao i njegovi partijski saborci, sa režimom Aleksandra Vučića u Srbiji i Milorada Dodika u RS.

Metodolog i analitičar Miloš Bešić ocijenio je da je jedna od važnih poruka nikšićkih izbora „to što su i dalje dominantna dva politička bloka, DPS i prosrpske partije, zbog čega, prema njegovim riječima, najviše gube građanske stranke”. . Prema njegovim riječima, Nikšić pokazuje da građanska Crna Gora mora da se probudi.  On je ocijenio i da ta dva bloka “rastržu PES”.

Dobar rezultat Kovačevića i ZBNK, Bešić  vidi i u izlaznosti koja je bila iznad očekivane. Izlaznost u Nikšiću bila je u nedjelju 71,04 odsto, na prethodnim izborima  81,8 odsto, a na parlamentarnim – 56,4 odsto.

’’Ta izlaznost  je suprotna mojim očekivanjima, što je odgovaralo ZBNK-u. To je posljedica mobilizacije birača  kod kojih je i dalje izražen anti-DPS osjećaj. Očigledno je da još postoji taj sentiment kod jednog dijela biračkog tijela, koji ne bih rekao da je zadovoljan rezultatima nakon smjene DPS-a, ali je taj sentiment još dovoljno snažan da neko može da ih mobiliše’’, ocijenio je Bešić.

Optužbe opozcije da  su se u Nikšiću spremali i glasači iz RS i Srbije, nijesu dokazane.

Još jedan je posebno važan eho ovih izbora  o kome se gotovo i ne govori. Milo Đukanović opet porazio DPS. Neposredno pred izbore, Đukanović se vratio na političku scenu i kroz formalnu titulu počasnog predsjednika DPS, a potom  preuzeo kampanju u rodnom Nikšiću. Igrao je na sve ili ništa. Pojavljivao se na predizbornim skupovima u tom gradu, uz snažne identitetske poruke, predstavljajući lokalne izbore kao presudnu borbu protiv srpskog sveta, odnosno borbu za Crnu Goru.

U DPS –u su navodno zadovoljni najvećim pojedinačnim rezultatom u Nikšiću (dok o hercegnovskom padu ne govore). Zavjetno ćute o tome da je Đukanović svojim i zvaničnim povratkom dokusurio koalicioni kapacitet DPS-a, koji je bio počeo da raste nakon njegovog formalnog odlaska sa čela te partije.

Iako nije bilo suštinske reforme Đukanovićeve partije, a novo rukovodstvo nije jasno napravilo otklon od Đukanovića i njegovih nekadašnjih najbližih saradnika,  nova lica bez hipoteke prošlosti ipak su uticala na, drugačiju vizuru prema partiji koja je tri decenije obnašala vlast, uspostavljajući neslućene monopole, i normalizujući organizovani kriminal srastao s državnom aparaturom.  Podgorički lokalni izbori, na kojima je ubjedljivi pobjednik bio nosilac liste DPS  Nermin Abdić, to su pokazali. Formiranje vlasti DPS-a i jednog dijela avgustovskih pobjednika, odnosno jednog dijela nekadašnjeg PES-a povezanog sa predsjednikom Jakovom Milatovićem, zamalo nije postalo realnost.

Đukanovićevim povratkom, to više nije ni  opcija.  O tome da bi PES u Nikšiću   mogao ući u koaliciju sa DPS-om, gotovo se i ne govori.  Đukanović je poništio ono što je nagovijestio  Abdić.

Lider Preokreta Srđan Perić, ocijenio je nakon ovih izbora da će zdravljenje političke scene početi onda kada svi ostali politički subjekti odbiju koaliranje i sa DPS i sa ZBCG. “I kada oni tako budu natjerani da sami naprave koaliciju DPS – ZBCG. Ova koalicija bi bila prirodna jer bi značila preuzimanje pune odgovornosti za podjelu koju sami stvaraju. Oni, naravno, ne žele preuzimanje pune odgovornosti – uvijek im je potrebno opravdanje koje imaju u onom drugom. Jednostavno je: ako su najveći, neka preuzmu i najveću odgovornost. Time bi nestao i ucjenjivački potencijal “malih” na koji se upravo oni neprestano žale”, napisao je Perić na svojoj FB stranici.  “Sve dok se to ne desi, Crna Gora će biti nesretno podijeljena zajednica i ništa novo neće moći da se održi. Dakle, hrabrosti treba. Ovo već može da krene od Nikšića, ali nemam iluziju da hoće”, kazao je.

Iz PES-a u tom pravcu za sada nijesu išli. Demokrate su, pojasnila je  funkcionerka te partije i ministarka kulture i medija Tamara Vujović, u statut upisale da neće u koaliciju sa DPS-om. O ZBCG  nijesu ništa upisivali.

„Većina građana Nikšića i Herceg Novog misli da Crna Gora ide u dobrom smjeru, i da su protiv politike DPS-a“, kazala je Vujović. Žmireći na jedno oko.  U Nikšiću se  ne bi reklo da birači misle da Demokrate idu u dobrom smjeru. A posebno pitanje je šta bi se desilo da se sada raspišu državni izbori. Kad bi se nikšićkim rezultatu, okvirno, na nivo države, pridodali i izborni rezutati manjinskih partija.

Sigurno je:  Dva bloka koja insistiraju na identitetskim pitanjima guraju Crnu Goru u prošlost. Formalni povratak Đukanovića na čelo DPS, pokazali su i nikšićki izbori, samo je dublje gura u taj rascjep. Herceg Novi,  uz mali broj drugih opština, , nagovještava,  da može i drugačije.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

TRAMPOVE IGRE CARINAMA: Globalno potčinjavanje ili globalni otpor

Objavljeno prije

na

Objavio:

Šta god da donesu naredna tri mjeseca, jedno izgleda neizbježno: period ekonomske globalizacije pod vođstvom SAD je završeno. Analitičari cijene da nastupa era geopolitičkih kalkulacija, protekcionizma i borbe za tehnološku prednost. Pa, ko se kako snađe

 

 

Obrt. Nakon prošlonedjelje revolucije uvođenjem većih, a ponegdje i drakonskih, carina za skoro 170 zemalja svijeta (rijetki izuzeci su Rusija, Bjelorusija, Kuba i Sjeverna Koreja, zemlje sa kojima SAD nemaju direktne trgovinske odnose zbog ranije uvedenih ekonomskih sankcija), predsjednik SAD Donald Tramp oglasio je u srijedu 90-dnevno carinsko primirje.

„Na temelju činjenice da je više od 75 zemalja pozvalo predstavnika SAD da pregovaraju o rješenju u vezi s trgovinom, trgovinskim barijerama, carinama, manipulacijom valutama i ne-monetarnim carinama, a te zemlje nijesu preduzimale nikakve mjere odmazde protiv SAD, autorizirao sam 90-dnevnu pauzu i znatno nižu recipročnu carinu od 10 odsto tokom ovog perioda“, poručio je Tramp.

Kini je dodatno uvećao carine, po treći put za osam dana. „Na temelju nedostatka poštovanja koje je Kina pokazala prema svjetskim tržištima, ovim putem povećavam carinu koju SAD naplaćuju Kini na 125 odsto, s trenutnim učinkom. Nadam se da će Kina, u nekom trenutku, shvatiti da su dani iskorištavanja SAD-a i drugih zemalja prošli i da to više nije održivo niti prihvatljivo“, saopštio je predsjednik SAD.

Dodatna pojašnjenja ponudio je Skot Besent, ministar finansija u Trampovom kabinetu.  Po njemu, Kina je bila primarna (jedina?) meta carinskog rata u najavi, dok je sve ostalo bila neka vrsta blefiranja. „Bila je to strategija od samog početka i može se reći da je gurnula Kinu da napravi grešku”, rekao je Besent. Mnogi mu ne vjeruju. On je prokomentarisao i  ideje sa ove strane Atlantika,   da bi se EU trebala približiti Kini kako bi smanjila potencijalnu štetu od američkog protekcionizma: “To bi bilo kao da sami sebi prerežete grlo.”

U najnovijoj (srijeda veče) analizi BBC-a navodi se da je Tramp  odlučio da se, umjesto borbe na svim frontama,  vrati na poznati teren: Amerika protiv Kine. Uz  podsjećanje kako Kina SAD-u „isporučuje sve“ od iPhonea do dječjih igračaka. I da to čini otprilike 14 posto ukupnog američkog uvoza.

Sve navedeno dešavao se tek nakon što se Tramp obratio  Nacionalnom republikanskom kongresnom odboru gdje je partijskim kolegama predočio da dobar dio svijeta od njega traži smanjenje carinskih stopa, nudeći štošta za uzvrat: “Ove zemlje me zovu, ljube mi guzicu. Umiru od želje da se dogovore”, kazao je ne krijući da uživa u ličnoj moći koju je priželjkivao i u prvom predsjedničkom mandatu.

Nakon proglašenog primirja u Vašingtonu, iz sjedišta EU je saopšteno da će i oni „pauzirati“ tek usvojeni program kontramjera koje su dogovorene ranije istog dana, uz protivljenje Mađarske. “Dok finalizujemo usvajanje protivmjera koje su dobile snažnu podršku država članica, odlučili smo ih staviti na čekanje na 90 dana. Ako pregovori ne budu zadovoljavajući, naše će protivmjere stupiti na snagu”, saopštila je predsjednica Evropske komisije Ursula von der Lejen napominjući da rad na dodatnim mjerama protiv SAD i dalje traje.

Kao odgovor na Trampovu odluku da na Dan oslobođenja SAD na robu iz zemalja EU uvede carine od 20 odsto, uz prethodno uvedene carine na  automobile iz EU od 25 odsto, u Briselu su odlučili da stopom od 25 odsto ocarine dio roba koje na njihovo tržište stiže iz SAD. Na tom popisu su se našli: sok od naranče, bademi, živina, soja, čelik i aluminijum, duvan i duvanske prerađevine, luksuzne jahte… uz najavu daljeg širenja popisa roba (i usluga, prema nezvaničnim najavama) koje bi bile opterećene novim nametima.

Šta god da donesu naredna tri mjeseca, jedno izgleda neizbježno: period ekonomske globalizacije pod vođstvom SAD je završio. Analitičari cijene da doba potrage za jeftinom radnom snagom i neograničenog protoka jeftinih roba ustupa mjesto eri geopolitičkih kalkulacija, protekcionizma i borbe za tehnološku prednost. „ Izvoznik ideologije slobodne trgovine sada želi postati bastion industrijske i tehnološke autonomije“, navodi Maruša Vizek, naučna istraživačica  i bivša direktorica Ekonomskog instituta u Zagrebu. „Odluka da carinsku politiku pretvori u alat nove industrijske revolucije možda na prvi pogled djeluje radikalno, ali ona zapravo odražava rastuće nezadovoljstvo američkih birača dosadašnjim učincima globalizacije i sve veći osjećaj ranjivosti u svijetu koji se ubrzano mijenja. Hoće li ta politika dovesti do stvarnog industrijskog preporoda Amerike ili će pokrenuti lavinu trgovinskih protivmjera, inflacije i strateških pometnji, ostaje neizvjesno.“

Trampov carinski rat sa ostatkom svijeta jeste radikalan ali nije slučajan. SAD su, navode stručnjaci, zemlja dvostrukog deficita (baš kao i Crna Gora, ali kod nas to ne zavrjeđuje ozbiljniju pažnju). Budžetskog, pošto država troši više nego što prihoduje i trgovinskog, jer uvozi daleko više nego što izvozi. Ali, analitičari  kažu kako nijesu sigurni da je predsjednik SAD na pravom putu u potrazi za prihvatljivim i održivim rješenjem. Mada se,makar neki od njih, nadaju dobrom ishodu. „Mislim da će sve skupa na kraju voditi pravednijoj i logičnijoj ekonomiji“, kaže jedan od malobrojnih evropskih podržavalaca Trampovog pohoda na globalnu ekonomiju.

„To je oblik ekonomskog rata, ali sa stajališta SAD-a, mislim da je Trump napravio to na vrijeme, mada se možda može govoriti o prekomjernom granatiranju“, rekao je za HTV nekadašnji hrvatski ministar ekonomije Davor Štern. „Da bi se resetirala Amerika, tako velika zemlja s tako velikom industrijom, pogotovo bivšom industrijom, on je (Tramp – prim. Monitora) morao posegnuti duboko u arsenal oružja ekonomske prirode“.

Predsjednik SAD želi da promijeni postojeće ekonomske odnose na globalnom nivou, najavljujući novu industrijalizaciju u svojoj zemlji, iz koje su fabrički pogoni preseljeni na jeftinije destinacije, dominantno u Kinu i Meksiko. Ideja je da natjera proizvođače  (domaće i strane) da iz inostranstva svoje proizvodne pogone presele/vrate u SAD, kako bi tamo proizvodili robu namijenjenu ne samo američkom tržištu.

Nešto slično radile su, prije tri-četiri decenije, sada uz Japan, najrazvijenije ekonomije Azije (Kina, Južna Koreja…) koje su prodor na sopstvena tržišta uslovljavale otvaranjem fabrika na domaćem terenu i transferom tehnologija. Ali, oni su, uz veliko tržište, imali da ponude i izuzetno jeftinu radnu snagu. Sa SAD je situacija obrnuta. Rad je skup. Pa nije izvjesno da plan reindustrijalizacije može zaživjeti onako kako to predviđaju Tramp i njegovi saradnici.

To, kako vidimo, nije razlog da odustanu. Za početak, uz industriju aluminjuma i čelika, Tramp je kao glavnu metu za prinudnu seobu u SAD pikirao evropsku autoindustriju i azijsku elektroniku. Dodatno, neke se zemlje otvoreno uslovljavaju potencijalnim uklanjanjem američkog bezbjednosnog štita, što se u Evropi i Aziji, posebno među susjedima Rusije i Kine, doživljava kao vrlo ozbiljan bezbjednosni problem.

Državama koje se žele osloboditi (dijela) nametnutih carina, Tramp traži da ponude „nešto fantastičlno“. Najavljuje bilateralne pregovore gdje će pred svakoga postaviti specifične uslove. Za sada znamo da će na listi želja, uz seobu industrije, biti kupovina američkog oružja i energenata (nafta i gas), zahtjev da se ukinu „glupa pravila“ koja onemogućavaju izvoz genetski modifikovanih poljoprivrednih proizvoda iz SAD, insistiranje da se nastavi finansiranje američkog javnog duga (kupovina državnih obveznica) uz navodnu ideju da dio njih bude plasiran sa neograničenim rokom dospijeća. To bi značilo da ulagač ne očekuje povrat uloženog novca već samo isplatu godišnje kamate…

Pregovori oči u oči su, nakon straha od carinskog rata, naredna faza Trampovog plana objašnjava Janis Varoufakis, profesor ekonomije i nekadašnji ministar u grčkoj vladi.

„Svaki put kada neka strana vlada pristane na njegove zahtjeve, on bilježi još jednu pobjedu. A ako ga neka neposlušna država odbije, carine će ostati na snazi, što će generisati stalni priliv dolara kojima može raspolagati kako god želi (budući da Kongres kontroliše samo fiskalne prihode)“, navodi Varoufakis u tekstu Trampov masterplan. „Kada druga faza plana bude dovršena, svijet će ostati podijeljen na dva tabora: onaj zaštićen američkim bezbjednosnim štitom, po cijenu poskupljenja sopstvene valute, gubitka proizvodnih pogona i prisilne kupovine američkog izvoza, uključujući oružje, i onaj koji će strateški možda biti bliži Kini i Rusiji, ali će ostati povezan sa Amerikom kroz trgovinu umanjenog obima koja će Trumpu donositi redovne prihode od carina“.

Varoufakis spori tezu da je Trampov plan („sasvim solidan — mada riskantan“) globalni presedan.  On podsjeća kako je 1971. tadašnji predsjednik SAD Ričard Nikson izazvao „kontrolisani raspad svetske ekonomije“. Iz čega je proistekla era globalizacije i neoliberalizma. Grčki ekonomista citira riječi tadašnjeg ministra finansija SAD Jona Konelija, kojima je ovaj ubjeđivao Niksona da krene tim putem: „Moja filozofija, gospodine predsjedniče, kaže da stranci hoće da nas opljačkaju, a naš zadatak je da mi opljačkamo njih prije nego oni nas“. Najbliži saveznici SAD i tada su, kao i sada, ostali zatečeni razvojem situacije.

Šta ako Tramp ne dovede do kraja ono što je uspio Nikson – da svijetu nametne novi ekonomski model koji bi se, možda, nakon prvobitnih šokova, lomova, i skupog prilagođavanja, mogao pokazati kao „pravedniji i logičniji“?  Može se desiti da globalni otpor nametnutom danku nadvlada potrebu da se, pokornošću, sačuva privid sigurnosti, ne samo ekonomske. Prije nego se ime vaše zemlje (regiona) nađe na popisu na kome su Gaza, Ukrajina, Grenland, Panamski kanal… Ili će kasta milijardera okrenuti leđa predsjedniku SAD, kao što je to zamalo uradila minule nedjelje, dok su se gubici na berzama, uzrokovani neočekivanim carinskim stopama, mjerile hiljadama milijardi dolara/eura.

Bivši ministar ekonomije Francuske Alen Madelen, govoreći u parlamentu, nazvao je Trampove carine “huliganskim metodama”, koje gaze međunarodno pravo. „Više nema nikakvog prava. Sve je gotovo.“ Bilo je to prije carinskog primirja. Ali, još oštrija borba može se rasplamsati već na ljeto.

Tramp će u tom slučaju, smatra Varuofakis, „biti primoran da izda ili svoje pleme bijesnih finansijera i trgovaca nekretninama ili radničku klasu koja ga je dovela na vlast“. On upozorava da će se u međuvremenu  otvoriti još jedan front. „Ako sve zemlje bude tretirao zasebno, uskoro bi mogao da izazove njihove posebne reakcije. Peking bi mogao odustati od svoje oprezne politike i pretvoriti BRICS u novi Breton Voods, u kom bi juan imao ulogu stožera koju je dolar imao u izvornom sistemu. Možda će to biti najvažnije nasljeđe Trumpovog impresivnog masterplana, a ujedno i najteža kazna za njegovog tvorca.“

Gdje je Crna Gora u svoj toj priči? Odgovor treba potražiti kod Milojka Spajića i Andrije Mandića. Oni, valjda, znaju zašto su sa onoliko entuzijazma zimus slavili pobjedu novog/starog predsjednika SAD. Pride, premijer se pohvalio kako Tramp planira sprovesti modifikovanu verziju programa Evropa sad. Sada je srećan jer smo dobili dodatni carinski namet od „samo“ 10 odsto. Pa ne mora da zove Vašington i… ostalo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo