Ako postoji nešto u Podgorici na šta morate da se naviknete, što prije to bolje, onda je to gradski prevoz. To je jedna vrsta ekstremnog sporta, od kog ako imate sreće stradaju samo bubrezi, jer autobusi su prilično rasklimatani, ali zato prevoz plaćate skuplje nego u pojedinim Evropskim zemljama. Krta cijelih 0,70 e, tačnije sedamdeset centi. Za dvije osobe to je 1,40. Da stignete do željenog cilja, ukoliko je odredište đe bliže, onda vam se isplati da uzmete taksi. Minimalna cijena vožnje u podgoričkom taksiju je uglavnom euro.

E sada , za tih 0,70 centi osim što imate privilegiju da se vozite u najgorem prevozu u ovom dijelu Evrope ne dobijate ama baš ništa. Osim kao što sam već rekla izbacivanje kamena iz bubrega, i ljeti toplotni udar u najavi.

Ako živite na periferiji Podgorice kao ja, doživljaj je tim veći i potpuniji. Na sreću ljeta gospodnjeg 2014 nismo imali previše onih vrućinčina od kojih se topi asfalt i lijepe gume za isti, ali klima se ipak tu i tamo morala upaliti. Klima u mom prigradskom prevozu funkcioniše po principu: „Otvaraj prozor majstoreee!!!”. Ali to nam nije smetalo da svi srećno i veselo trpimo, politički korektno je reći neugodan miris, ali majka mu stara kada nešto ili neko smrdi onda smrdi i tu nema uljepšavanja.

Dakle , neđe početkom ljeta su ovi vlasnici linija najavili da neće uvoditi klima uređaje u vozila jer bi to drastično povećalo cijenu prevoza. Klime nisu uveli ali jesu povećali cijenu sa pedeset na sedamdeset centi. Mašala. Zdravo bili mudraci poslovni, može vam se.

Nekako u isto vrijeme, povuku mi mog čuvenog Brka sa linije. Pojašnjenja radi, Brko je ljudina od brijega odvaljen. Ima čupave brkove, mrk pogled, ne vadi cigaretu iz usta, koristi telefon, mada je toliko glasan da ga slobodno može bačiti, ali nekako mi svo svi navikli na njegovu egzotiku. Kada vozi tokom školske godine, ima vrlo originalan način sabijanja putnika u vozilo, tako da su one Indijske Gurke smiješne za nas iz podgoričke trojke.

Ali Brko je i pored svega toga naš. On se svako jutro pita sa lokalcima. Zna ko od koje bolesti boluje. Koja ga muka stiska. Uvijek kaže dobar dan i doviđenja. Nikada ne prevrće očima i ne gunđa kada ga zamolite da stane na tačno određeno mjesto. To je mala kompenzacija za katastrofalno stanje u kom se nalaze dotična vozila. Sve u svemu , nekako sam osjećala bliskost sa tom mrgom od čovjeka, i ljetos kada je iznenada nestao, a na njegovo mjesto došla dvojica novih šofera, osjetila sa poriv da pokrenem peticiju da mi vrate Brka.

Na kraju krajeva, valjda je za taj novac mogao da dođe neko ko umije da kaže – „Dobar dan”.

I onda prije neki dan vidim trojku kako se pomalja iza krivine, i vidim oblak dima i brkove za volanom. Vratio se Brko, i odmah je u prevozu življe. Tako sam saznala da je komšinica bila u banji, da je zdravlje ne služi, da je drugi komšija imao problema elektrodistribucijom i tako dalje. Ma nekako mi lakše uz Brka da progutam tu krntiju od autobusa i uopšte sve ono što me čeka tokom dana.

Iva BAJKOVIĆ