Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Popločano neodgovornošću i beznađem

Objavljeno prije

na

Nad ponovljenom tragedijom Cetinja kruže političke hijene, davno posijana mržnja izliva na sve strane, a odgovorni se i dalje ne prepoznaju

 

Trinaest života, trinaest svjetova, ugašeno je u zastrašujućem zločinu na Cetinju. Usnula su i dva dječaka, ostavljajući grad i Crnu Goru u bolu, pred tragedijom decenijama, kocku po kocku, popločanom. Beznađem i neodgovornošću. Dok nad ponovljenom tragedijom Cetinja kruže političke hijene, davno posijana mržnja izliva na sve strane, odgovorni se i dalje ne prepoznaju.

Već drugog januara bivši višedecenijski Šef svega postojećeg pozvao je novu vlast na odgovornost. Primijetio je da se društvo nalazi u stanju duboke krize i „ugrožene bezbjednosti svakog građanina, svakog djeteta“. Primijetio je i „nesnađenost“ policije. „Odgovornost je višestruka, i mora u najkraćem roku biti utvrđena i personalizovana”, kazao je. Svoju dionicu odgovornosti za tragediju Cetinja, nije prepoznao.

Zatvorene fabrike, koje su u sve užase siromaštva gurnule hiljade tamošnjih porodica, dok su se Đukanović i njegovi dobro snalazili. Obod,Košuta, zbog kojih se u potrazi za poslom na Cetinje dolazilo iz drugih krajeva zemlje, nijesu preživjeli Đukanovićeve ,,ekonomske reforme”. Cetinju je ostalo da živi od istorije. Prečesto od viška istorije. Ne tako davno, Đukanovićeva policija prebijala je cetinjske mladiće zbog nošenja crnogorskih zastava kojima se on kasnije ogrnuo. Danas je nosi, kao da je izmislio.

Đukanović ne može biti vjerodostojan kritičar. Ali, isto tako, ne može biti ni vječni izgovor novoj vlasti. Koja evo odbija bilo kakvu odgovornost za stvaranje novog kruga beznađa i neodgovrnosti i za ubijanje nade da će suštinski demontirati Đukanovićev sistem.

Nakon masovnog ubistva u Medovini prije dvije godine, nije urađeno ništa. Odgovornost za tadašnji neuspjeh bezbjednosnog sistema nije utvrđena. Devet policajaca ovog prvog januara čuvalo je grad. Lutali su izgubljeni Cetinjem. Da opkole ubicu moralo je da dođe dvije stotine policajaca iz Podgorice. Skoro pa isto puta koliki je broj policajaca na Cetinju, smjenjivani su šefovi Uprave policije tokom proteklih nekoliko godina, u beskrajnim političkim borbama za kontrolu bezbjednosnog sektora. Reforme, depolitizacija i profesionalizacija su na čekanju. Kao i ekonomski oporavak.

Vlast danas pozive na odgovornost doživljava kao uvredu. Demokrate iz čijih je redova ministar unutrašnjih poslova, etiketiraju studente i građane koji protestuju i traže ostavke čelnika bezbjednosnog sektora. Optužuju ih da iza njih stoje kriminalne grupe, Lazović, Bemax. Love ko se od njih slikao s Đukanovićem, kače po društvenim mrežama, bave se istragama profila po instagramu. Ratuju saopštenjima i sa dokazanim Đukanovićevim kritičarima, kad im zamjere nedolično ponašanje. Rat sa kritičarima,uzgred, Đukanovićeva je specijalnost.

Ministar policije Danilo Šaranović pred kamerama zdušno odbacuje krivicu. Kao da je iko razuman očekivao da će baš on na Cetinju spriječiti masakr. Političku odgovornost zbog stanja u bezbjednosnom sektoru ne osjeća jer kaže ima dobre namjere, da ga očisti od mafije. Ostavku kao moralnu odgovornost definiše kao stradanje nevinih. Ne shvatajući da je ostavka kao čin moralne odgovornosti čin saosjećanja sa bolom Cetinja, sa stradanjem trinaest nevinih. Konstituisanje nove prakse. Baš ta ostavka napravila bi razliku u odnosu na Đukanovića i njegov sistem, na kojoj uporno i bez valjanog pokrića insistiraju nove vlasti. Bila bi to pozivnica za ulazak u drugačiji svijet, trenutak prekinutog niza neodgovornosti.

Kad ovaj broj Monitora bude u prodaji, održaće se hitna sjednica lokalne skupštine na kojoj se sve tačke dnevnog reda odnose na odgovornost državne vlasti u bezbjednosnom sektoru. Koju treba tražiti. Ali, sa vlastitom odgovornošću za cetinjsku dramu dužne su se suočiti i cetinjske vlasti.

Cetinje je simbol i to mora ostati. U ljudskom svijetu život bez simbola, znači život bez orijentira. Cetinje je uzdah ljepote. Ali i grad realnosti običnih ljudskih života. Malo mjesto, osiromašeno, iscrpljeno, stanica na putu prema moru. Nazapošljena omladina. Obračuni kriminalnih klanova.

Zjap između simbioličkog i realnog je ogroman. I bolan. Za Cetinjane i za sve nas. Ta bolnost traži odgovornost. Ostavke bilo čije neće riješiti nevolje ni Cetinja ni Crne Gore. One će poslati poruku da te nevolje postoje. U dramatičnim dimenzijama. Traže suočavanje. Koje, i kad jednom otpočne, niti će trajati kratko, niti će biti bezbolno.

Milena PEROVIĆ

Komentari

DANAS, SJUTRA

Noć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Još je noć u Montenegru. Uzalud noga na vratima EU. Ratni zločinac Mladić samo nas je još jednom ogolio

 

 

Umro je ratni zločinac Ratko Mladić. I mrtav nas ogolio. Ne samo političke i crkvene funkcionere koji ga glasno veličaju i njihova stada i biračka tijela koja mrežama divljaju o generalu junaku.  Nego i one što glasno ćute. Tek im je kalkulacija drugačija.

Perverziju ovdašnje stvarnosti možda najbolje ilustruje kad gradonačelnik Pljevalja Dario Vraneš „brani“ poslanicu Bošnjačke stranke, njegovu „sugrađanku” Kenanu Harbić Strujić.  Kojoj je na porodičnoj kući u Pljevljima osvanuo Mladićev grafit.

Nakon što je „najoštrije osudio“ ispisivanje grafita, Vraneš kaže:  „Svi imamo pravo na svoj politički stav, kao i na stav prema nacionalnim herojima i narodu kojem pripadamo, ali ispisivanje grafita na zidu kuće koji mogu izazvati negativnu emociju bilo kom našem sugrađaninu su nedopustivi“. Kakav divan čovjek i komšija. Koji misli da je veličanje osuđenog ratnog zločinca za genocid legitiman politički stav prema nacionalnim herojima i svom narodu. Institucije koje bi trebale Dariju da pojasne da  je veličanje doživotno osuđenog ratnog zločinca krivično djelo a ne legitiman politički stav, ćute. U nedogled prate i izviđaju. Istina, gužva bi bila na osuđeničkoj klupi. Od Metodija i Vučićevog Milana, do raznoraznih sitnih političkih šrafova koji su se na svojim profilima društvenih mreža oprostili od ratnog zločinca.

Da nam je na šestu godišnjicu avgustovskih „promjena“, granulo sunce ubjeđivao nas je lider Demokrata Aleksa Bečić . Stanje u Crnoj Gori je, veli, prije i nakon 30. avgusta 2020. „poput dana i noći“.

“Nekad sistem neslobode, diskriminacije, političkog ćeranja, pohare i rasprodaje, mizernih penzija i plata, bez dječjih dodataka i besplatnih udžbenika, sistem koji je davao braći, đeci, kumovima razne limenke, trajekte, hidrocentrale, šume odnosno milione, funkcionerima stanove i stambene kredite….”, ređao je Bečić svoj uobičajeni politički repertoar. Pomenuo je, doduše, da je moglo bolje da je odmah, kako reče,  formirana „jaka građanska vlada“.  Ni slova o njegovima koji su se javno oprostili od zločinca Mladića. Građanski orjentisani, šta ćeš. Ništa ni o tome kako su  novi po dubini okupirali javna preduzeća suprugama, tetkama, braćom i kumovima. Mada, jeste, ti besplatni udžbenici razlika su. Dan i noć.

Odgovornost kao politička kategorija nastavlja da ne postoji. Nakon tragedije u Danilovgradu uobičajeno samohvalisanje vrha bezbjednosnog sektora. Policija je otkrila ubicu i on je izabrao smrt od svoje ruke. No, hiljade neugodnih pitanja o potencijalnim propustima sistema, ostaju bez odgovora.

Poslije zločina u Danilovgradu nije bilo hordi po ulicama, niti izliva mržnje prema sunarodnicima stranog državljanina  koji je počinio trostruko ubistvo. To je dobro, naravno. Nego nemojmo se lagati. Da li  bi ih bilo da je počinitelj umjesto ruski, bio turski državljanin? Kao ono, nedavno, kad se ulicama izlila mržnja zbog tuče u kojoj su učestvovali, kako se orilo – Turci. Ispostavilo se ne samo da nijesu bili turski državljani. Nego i da su žrtve. Nas i naših bijesova i  mržnji.

Koju riječ zaslužio je i opozicioni DPS koji je podnio inciijativu da se funkcije razriješi predsjednik parlamenta Andrija Mandić nakon javnog saučešća porodici Ratka Mladića. Da je sreće, živjeli bismo u zemlji u kojoj na čelu bilo koje institucije, a ne parlamenta, ne može biti neko ko ne samo direktno ili  izokola, nego ni ćutke podržava ratne zločince. Možda bi i živjeli, da je bilo volje da se sprovede  lustracija. No, onda bi se desetkovala i opozicija.

U vrijeme DPS, treba ponoviti, nijedan ratni zločin nije rasvijetljen.  Nije ni mogao biti, jer višedecenijski vođa nije mogao kažnjavati sebe od prije 1997. Njegov podmladak danas, pravi se da tog Đukanovića nije ni bilo.

Zato, još je noć u Montenegru. Uzalud ta noga na vratima EU.  Smrt generala zločinca je samo raspirila zalihe mraka.  Koje čekaju priliku da buknu.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Cenzura

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka kulture cenzuru srpskog glumca u Herceg Novom krstila je u – „odgovornost organizatora“.  I nije to bilo zbog Vučića, nego zbog „karaktera događaja“. Nije objasnila kako su ona i hercegnovski gradonačelnik znali šta piše u Mićanovićevom javno nikad pročitanom govoru. I kako se zove to kad sa pozicija vlasti tražiš na uvid govore umjetnicima. Demokratija?

 

 

Ministarka kulture i medija Tamara Vujović ima drugo ime za cenzuru. Ljepše. Modernije. „Odgovornost organizatora prema karakteru događaja”. Tako je ministarka Vujović okarakterisala odluku njenog resora i hercegnovske vlasti da zabrane govor srpskog glumca Dragana Mićanovića na otvaranju Hercegnovskog filmskog festivala. Govor je zaustavljen jer je Mićanović naumio da kritikuje režim Aleksandra Vučića. To bi bilo neodgovorno.

Ministarka je i na tu delikatnu situaciju imala osmišljen, kreativan odgovor. Nijesu oni srpskog glumca cenzurisali zbog Vučića kao takvog, nego, veli, poličkim govorima nije mjesto na umjetničkim festivalima. „FFHN je kulturni događaj od državnog značaja i smatramo da njegovo otvaranje treba da bude posvećeno filmu i umjetnosti, a ne političkim porukama“, saopšteno je iz Ministarstva kulture. Pa jeste, politički govori su rezervisani samo za političku klasu. Ostali mogu o serijama, filmu, vrućinama… A i to bez pominjanja vlasti, posebno susjedne države.

Ministarka nije objasnila još jednu zanimljivu pojedinost. Kako su ona i njen partijski kolega Stevan Katić, ako nisu vidoviti, znali šta piše u Mićanovićevom javno nikad pročitanom govoru? I kako se zove to kad sa pozicija vlasti tražiš na uvid govore umjetnicima. Demokratija?

Budna naša ministarka ipak umije i da trepne. Tako nije vidjela ništa sporno u tome da kao državna funkcionerka sa mitropolitom Joanikijem prije desetak dana otvori Trg od Ćirilice u Herceg Novom i tamo govori o „svojoj crkvi”. A kad „njen episkop” s državnicima bistri od politike do požarne sezone to je sloboda govora u istinskoj građanskoj državi.

Ministarku i hercegnovskog gradonačelnika javno je u ispoljavanju odgovornosti prema karakteru događaja pohvalio uvijek spremni Milan Knežević. U prepoznatljivom maniru Vučićevog specijalca, čestitao im je iz parlamenta.

I Knežević je imao drugi naziv za to što opet javno ne da na srpskog autokratu. Ne može se, pojasnio je, ovdje pričati o vlasti druge zemlje. „Koja je to umjetnička sloboda da čovjek dođe i otvori festival tako što će da napada vlast u drugoj državi”, kazao je lider DNP. Naš poslanik koji u Crnoj Gori zastupa vlast druge države, i najvulgarnije komšijske udarnike kad rigaju otrov protiv Crne Gore. Knežević je na kraju Mićanovićev govor nazvao zastiđem.

Zastiđe je što dio crnogorske vlasti cenzuriše umjetnike da bi se dodvorili, ili sklonili s puta srpskom autokrati.

„Poražavajuće je da se ovakva praksa sprovodi u Crnoj Gori u 2026. godini koja se javno diči evropskim vrijednostima i najavljuje skori ulazak u Evropsku uniju, dok se ponaša po autoritarnim modelima koji su suprotnitemeljima te iste EU – slobodi izražavanja, pluralizmu i zaštiti nezavisnosti kulturnog stvaralaštva“, reagovalo je više civilnih i mirovnih aktivistkinja. One su zatražile da se konkretizuje odgovornost za cenzurisanje srpskog glumca u Herceg Novom. „Tražimo da se polože računi javnosti i objasni ko stoji iza zabrane – da li je to bila odluka samog Ministarstva kulture i medija, lokalne uprave, premijera ili Vlade?“.

Premijer se nije oglašavao. Moguće ne osjeća političku odgovornost. Seoske su to teme, za njega. Evropa nam se raduje.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Mi, naši

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne dolaze domaće nevolje i prijetnje građanskoj Crnoj Gori samo spolja. One su tu, unutra. Sakrivene iza naizgled bezazlenih stavova dijela ovdašnje vlasti o svom episkopu ili svom narodu. Kao da ovi drugi nijesu njihovi. Kao da nijesmo svi mi naši, građani iste zemlje

 

 

Milan je mahao papirima. Dokumentima Vučićevih institucija. „Otkrio“ je da je crnogorski premijer „vojnik Vojske Srbije, a Crna Gora je članica NATO-a, dok je Srbija vojno neutralna”. Guslao o tome kako je Spajić „imao podršku Vučića”, koga je na kraju „izdao”. Činilo se da je neko uključio srpsku Happy TV ili neki sličan Vučićev propagandni program, koji je već skroz poklopio Srbiju.  „Nakon objavljivanja ovog dokumenta čitava Crna Gora će imati projekciju gdje mi zapravo živimo”, zaključio je mašući papirima lider DNP.

Dok je Knežević na domaćim nacionalnim frekvencijama Vučićevom skalom mjerio ko je veći Srbin, dobili smo nakratko projekciju gdje bismo živjeli da srpski predsjednik realizuje što je namjerio, da prevarno preuzme Vijesti. Bilo bi to doba Milanovih medijskih toksično epskih tirada. Zato je izuzetno važna ovonedjeljna vijest da je Privredni sud Crne Gore usvojio zahtjev osnivača i manjinskih vlasnika Televizije Vijesti i privremeno blokirao promjene u vlasničkoj i upravljačkoj strukturi kompanije, ocjenjujući da postoji dovoljno osnova da se do razrješenja spora o prodaji većinskog udjela u njoj sačuva postojeće stanje.

Bilo je još vijesti sa projekcijom gdje zapravo živimo. Ministar policije Danilo Šaranović i potpredsjednik Vlade Aleksa Bečić, iz njima znanih razloga obučeni u policijske uniforme, ljubili su pred kamerama ruku mitropolitu Joanikiju. Koji im je priskočio u pomoć sa požarima. Kad već ni ove godine nema kanadera.

Na javnu reakciju poslanika Miodraga Lakovića da je neprimjereno da funkcioneri u državnim uniformama ljube svešteničke i mitropolitske ruke, u odbranu  niotkoga napadnutog Boga i partijskih kolega, stala je ministarka kulture Tamara Vujović.

Podučila je poslanika Lakovića i crnogorsku javnost da „sekularnost države nije progon Boga iz života njenih građana“, da „uniforma ne oduzima čovjeku vjeru“ i da se episkopu ne ljubi ruka iz podaništva, već se od njega „uzima blagoslov“. „Nepristrasnost se dokazuje zakonitim i jednakim postupanjem prema svakom građaninu, a ne zabranom ministru, direktoru, policajcu, vojniku ili vatrogascu da se prekrsti, uđe u hram ili uzme blagoslov od svog episkopa“, poručila je Vujović. I zaključila: „Crna Gora će biti istinski građanska onda kada u njoj niko neće morati da krije ni krst, ni polumjesec, ni svoju vjeru da bi dokazao da pošteno služi državi“, kazala je.

Ministarka je pobrkala lončiće. U sekularnoj državi, kakva je Crna Gora makar prema Ustavu, nije zabranjeno policajcu, ministru, vatrogascu ili bilo kome drugom da bude vjernik i ljubi ruku kome želi. U takvoj državi Bog nije prognan. Sekularno podrazumijeva da su država i crkva odvojene. Dakle, problem je kad ministar Šaranović i potrpedsjednik Bečić, a ne Danilo i Aleksa, u ulogama državnih funkcionera pred kamerama ljube ruku mitropolitu. Još gore, „svom”, kako to reče ministarka.

„Privatno čovjek može imati svog episkopa, državna uniforma nema svog episkopa”, poručili su ministarki iz Crnogorskog foruma. Nije odgovarala.

Ne dolaze nevolje i prijetnje građanskoj Crnoj Gori samo spolja. One su tu, unutra. Sakrivene iza naizgled bezazlenih stavova dijela ovdašnje vlasti o svom episkopu i svom narodu. Kao da ovi drugi nijesu njihovi. Kao da nijesmo svi mi naši, građani iste zemlje.

Crna Gora neće biti istinski građanska, kako to reče ministarka, kada u njoj niko neće morati da krije ni krst, ni polumjesec, ni svoju vjeru da bi dokazao da pošteno služi državi. Nego onda kad ne bude njih i nas.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo