Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Jungle Bells

Objavljeno prije

na

Znate koja je ljubav najljepša? Ona koja se provlačila kroz iglene uši života i… opstala

 

Praznici su mi uvek bili komplikovani (da to lepo kažem). Interesantno, s vremenom nije postalo ništa bolje. Naprotiv. Zašto je sve pretrpano porukama “ko hoće, nađe način“, “ako je dovoljno stalo, nije teško“? Teško je. Mnogo je teško. Zato što je život komplikovan. Zato što od obaveza nekad ne znaš gde ćeš pre. Zato što sve i svašta zavisi od tebe.

Nije dovoljno samo želeti… U jednom trenutku sam stvarno poverovala da ću uraditi neke stvari o kojima sam sanjala. Srećom, brzo je prošao. A život je priredio iznenađenja koja nisam mogla ni da zamislim. Sad živim, pa kako bude. Od sanjanja nema vajde.

Danima samo neke loše vesti. Današnja crna hronika: sin ubio majku, napad sekirom na dvojicu muškaraca, brutalna masovna tuča maloletnika u NS, ubistvo sekirom u Inđiji, nožem u vrat ubijen vlasnički pas… Ljudi, šta se ovo dešava?!

Mislim da strah od gubitka parališe receptore za razmenu emocija, ali kad shvatimo da ljubav nije posed, već sloboda, da je neiscrpna, kad ovladamo prirodnim refleksima da generišemo i dajemo bezuslovno, onda sve prepreke nestaju. Znate koja je ljubav najlepša? Ona koja se provlačila kroz iglene uši života i… opstala. Sve se preživi, a onda počne neki drugačiji život sa novim problemima i novim radostima. A onaj stari ostane u ćošku da na njega pada prašina, povremeno ga se setiš i ulepšaš, ipak je tvoj.

– Vidim, odlučila si da ćutiš?

– Da.

– Kako ćeš izbaciti sve to što imaš da kažeš?

– Čim grane proleće, krećem na trčanje.

– Ti mrziš trčanje!

– Da. Tako će minus i minus dati plus.

– Rizična strategija.

– Ništa ne košta da probam.

Mali noćni razgovori

Ne gubite nikada iz vida da je svako zlo prolazno, da na kraju dobrota i ljubav neminovno pobeđuju i da je najmračnije, uvek, pred svitanje.

Hristos se rodi!

P.S. Pametnom dosta, zato oni danas i nemaju mnogo.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Putnik kroz nevrijeme

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na kraju, o ljubavi se ne priča, ona se vodi. Ja svoju nemam gdje, zato uglavnom ćutim

 

Nije baš da nisu pogodili vremensku prognozu. Upravo je napadalo četiri i po kapi kiše, ovde, u mom kraju. Ne znam, možda je u centru sela pljusak, ko će ga znati. Ovde kao da su pale suze. A nije suza barica, pa da posle pljuska ispari posle prve jare. U nju stanu sve neispričane priče i zagrljaji u mimohodu, led i oganj nikad neugašeni… U njoj su i svi darovi koje nismo darivali.

Kad sanjaš nešto lepo, pa ti u snu dođe kao topli dašak vetra, a onda se kao prepredena, razmažena mačka svom težinom priljubi na umorne grudi, pa zaplovi krvotokom kao roj pčela kad se ustremi na nevaljalog medveda. U toj borbi, jedini je spas prvi hitac zore iznad krovova, i blag smešak u uglu usana.

Čovek dođe u godine kad na trasiranoj liniji, zvanoj život, počne da razmišlja praktično, jer pesak curi… a najbolje se razmišlja u nekoj ostavi gde sa plafona vise šunke, kulen i kobasice, pa kad se um dobro podmaže, kreće glavno jelo i sto kila u najavi… Pobegli smo sa zemlje da bismo služili druge, čekamo u redu da kupimo ručak koji je neko drugi spremio za nas. Plaćamo skupo ručak bez glavnog sastojka, nosimo pod miškom hleb bez mirisa, živimo u kutijama, gledamo teatar pod maskama, kao živu sliku i još tvrdimo da smo normalni. Ponekad je važno ispoljiti nijansu gorštačke pomirenosti u situacijama kada nam život nametne više nego što mislimo da smo sposobni da podnesemo, i gle čuda, sleganje ramenima postane melem, hladan list bokvice na hajdučke rane.

Život je ponekad kao audicija za audicijom, potera za ulogama koje ti izmiču. I onda kada prestaneš da tražiš, nađe te neka nasumično. I pre nego što postaneš svestan, shvatiš… Već briljiraš.

Starost je manje lepa. Ali ne zbog ujeda vremena (koji ne možemo izbeći), već zbog svega što nas usput ozrači, pa budemo kao boje koje su predugo stajale na suncu i izgubile svoju oštrinu. Sve je tu, ali nekako slabije. I po koja mrlja. Mladost nema toga, samo sija. Bez mrlja.

Uglavnom provodim vreme sama, retko govorim, pa kad me neko nešto upita, moram dobro da se nakašljem da stresem prašinu sa glasnih žica. Na kraju, o ljubavi se ne priča, ona se vodi. Ja svoju nemam gde, zato uglavnom ćutim.

Ništa od kiše i najavljenog nevremena. Kakav divan dan da se angažuje frontalni korteks, pomere granice, istraže pitanja, pronađe prazna puževa kućica u njivi, zašušti suva trava kao tiha rečenica koju niko ne čuje, a dugo, dugo odjekuje. Divan dan, zar ne?

P. S. Kako je još davno moj dobar prijatelj Seneka govorio, treba menjati dušu, a ne nebo.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Pronađen izgubljeni slučaj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mir u glavi dobijete kada je pošteno izlupate o mnogo zidova i kada shvatite da ste je badava i lupali. Jer, zidovi ko zidovi, stoje, otporni na udarce i na lude glave

 

 

Meditacija pred monitorom na kome se smenjuje, bog zna koja po redu, epizoda neke serije: Ne volim da se budim. Dobro bi bilo kada bih mogla da izbegnem trenutak buđenja, da počnem dan in medias res, bez celog trenutka ponovnog shvatanja sebe i sveta oko sebe, i pitanja bez odgovora koji čin buđenja nosi sa sobom.

Jutros sam se setila nastavnika likovnog, mažući pavlaku na hleb, praveći sendviče sinu za posao, kako je sa podsmehom gledao moju tehniku slikanja, koja i jeste bila vredna podsmeha, isto tako je bilo i kada je čuo da pišem poeziju. Sada kada bi me video kako pravim sendviče ne bi se smejao. Danas znam da ga je cilj poklopio, kao muvu čaša, i ograđen zadatkom je gledao svet kroz usko staklo.

Jutrom dok su senke dugačke, gimnastike radi, očima se rastrčim po živopisnim krajolicima koji promiču pored kola i sve bi bilo čarolija da se ne dešavaju sve brojnija spoticanja pogleda o užasna krajputaška “drop&run“ smetlišta. Zašto to radimo, dođavola?! Volim putovanja, ali ne moderna, šablonizirana… Volim da vršljam tamo gde ne idu svi, da otkrivam bez predznanja, improvizujem do dramatičnih granica, da ostanem zatečena, raspamećena prizorima i situacijama, ne mora biti grandiozno – samo autentično, jer to je onaj pravi začin.

Munjevito se prebacujem na neka suštinska pitanja, tipa da li je za radost potrebno malo? Malo sreće, malo skoknuti do Pivnice Irish pub u Rumi, malo rakije, malo opreme za povezati. I mnogo talenta velike Todore Stojinović. Nekako mi je ranije sve bilo moćnije i lepše, i gradovi, i putovanja, i izlasci, i razgovori, i ljudi, i sve je bilo snažnije. Uprkos ovoj činjenici, trenutno uživam, jer zavodljivo mi je koliko me je očarala atmosfera koju je Toda donela. Radujmo se pomalo, dok još imamo kome i čime. Potrebno nam je više nego što mislimo.

Mir u glavi dobijete kada je pošteno izlupate o mnogo zidova i kada shvatite da ste je badava i lupali. Jer, zidovi ko zidovi, stoje, otporni na udarce i na lude glave.

Kada osetimo trenutak sreće, odvojimo i trenutak da registrujemo i osvestimo kontekst u kojem smo je osetili, ne izostavljajući ni sitnice. Tako taj osećaj dublje pohranjujemo u nervni sistem i jačamo obrasce koji podržavaju naše blagostanje. Ljudi su počeli odavno da se oduševljavaju kada nalete na nekog normalnog, ako si ljubazan, fin, kulturan, zabavan, kao da si sa druge planete došao i to je mnogo tužno. Zato ja opipavam, pa šta me ubode, nek otrči po prvu pomoć.

Obrazi mi anatomski sedaju u dlanove, čelo zatražilo ruku više da odškrinem vrata u glavi, prozračim stare misli i napravim mesta za kvalitetnu tišinu.

P.S. Nemam ja ništa s tim, a ni bez toga.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Puž pauza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tu i tamo pobjegnem sebi i zahvalno shvatim da sam još tu i mislim da je to jedna od najvažnijih teško stečenih životnih vještina

 

 

Sviće. Kafa je spremna. Osmeh tražim po kući, ali verujem da će se pojaviti nakon druge šolje. Prija mi ravnodušnost prema stvarima za koje sam nekad mislila da su mi neophodne. Kao neko ko se sasvim prijatno oseća u društvu sa samim sobom, moram da priznam da mi ipak malo ide na živce to veličanje samoće i nazovi slobode, po svaku cenu. Slobodan možeš da budeš i sa nekim, a zarobljen i sa samim sobom. To je pitanje duha, stava i integriteta, a ne društva.

U mom selu, negde na centru, postoji birtijica i volim da popijem kafu u njoj, tu i tamo. Još se nije dogodilo da me ista osoba dva puta posluži. Razmišljam, možda tu radi ko god želi, svi. Ne bi me čudilo da za koji mesec i ja počnem da poslužujem zbunjene goste.

Mozak mi ovih nekoliko dana uopšte nije radio. Apsolutno odbijanje bilo kakvog organizovanja, razumevanja, a komunikacija spala na sramotno niske grane. Emocije nekako šiljaste, žuljave. Ali, ovaj čas kao da sam se polila hladnom vodom. Stariju ženu, za susednim stolom, zove, rekla bih, najbolja drugarica da joj kaže kako misli da joj se negde na telu uhvatio krpelj, ali ne vidi dobro da li je baš krpelj ili nešto drugo, i onda su zajedničkim snagama zaključile da jeste i izvadile ga preko telefona. Ne želim da menjam svet, iskustvo me naučilo da se ovde loše menja samo gorim. Tu i tamo pobegnem sebi i zahvalno shvatim da sam još tu i mislim da je to jedna od najvažnijih teško stečenih životnih veština.

Sposobnost da, bez griže savesti i potrebe da bacam svoje vreme i energiju, odlučno propustim priliku za saradnju ili uslugu… Možda najbolja stvar koju sam uspela da steknem ove godine. I znam da će zatvoriti “potencijalno otvorena vrata“. Ali znate šta? Dosta mi je potencijalno otvorenih vrata. Ili bilo čega drugog te prirode u životu. Trenutno sam ljubomorna samo na komšinicu Marinku (4) koja na pitanje: „Kuda ćeš sa tim rančićem na leđima?“, kaže: „Idem da hranim guske!“

Želim da potrošim preostalo vreme na one koje volim i ono što volim, ne šteteći nikome i pomažući koliko mogu. I to bi bilo to od mene, nije mnogo, ali bolje ne znam. Što bi rekao čika Duško Radović: „Obećajte sebi da se danas nećete nervirati, bez obzira na to šta vam se dogodi. Pa tek ako vam se baš ništa ne dogodi, možete se zbog toga večeras malo iznervirati.“.

P.S. Da sam samo znala da je ovako lako i lepo biti srećan, odavno bih se prepustila.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo