Povežite se sa nama

KULTURA

Granice dokumentarnog filma

Objavljeno prije

na

Filmovi o ratnim traumama, posebno ako se klasifikuju kao dokumentarni, mogu biti edukativni, podsjećajući one koje su zaboravili ili ne žele da priznaju da je genocid postojao, kao na primjer papin britanski kolega, kojeg je nedavno prozvala njemačka kancelarka i natjerala na izvinjenje kada je negirao postojanje holokausta. Uprkos činjenici da filmovi o holokaustu (izuzetak je devetosatno dokumentarno Lanzmanovo remek djelo Shoah) daju publici najčešće narcisoidnu satisfakciju o istorijskoj katastrofi koja blijedi sa svakim novim (opasno zavodljivim) narativom, ipak je dobro što se zaboravna publika može podsjećati – makar i kroz filmsku priču – na sramnu epizodu skorije istorije velikog masakra jednog genosa (za definiciju termina genocid 1944, zahvalni smo genijalnom zakonskom eskpertu, poljskom Jevreju, Raphaelu Lemkinu).

Ali šta se desi ako zaboravimo ili negiramo gnusne genocide (zaborav kome su posebno skloni političari iz balkanskog regiona), kada uđemo u (post)traumatično amnezijsko stanje, kada nam je sjećanje maglovito ili se pitamo gdje su i čije su granice odgovornosti i krivice?

Odgovor na ova pitanja NE daje jedan od ovogodišnjih nominovanih filmova za Oskara u kategoriji najboljeg stranog filma, iako je bio favorit nekoliko filmskih festivala, dobitnik značajnih mirovnih priznanja i nagrada međunarodne filmske kritike (uključujući britansku, američku i izraelsku), ali i pored hrpe osvojenih nagrada koje obično predskazuju konačni trijumf zlatne statue američke akademije, osvježavajuće je konstatovati da je film ostao bez Oskara (koji je, u ovoj kategoriji, dodijeljen japanskom Odlasci).

Valcer sa Baširom, izraelski film, opisan u mnogim kritikama kao ,,velika istorijska lekcija, pravi ratni film, memoar, primjer istraživačkog novinarstva, sjajni utemeljivač novog filmskog žanra – doku-animacije” (da li su kritičari zaboravili na ranija slična ostvarenja poput Linklaterovog Waking life ili Morgenovog Chicago 10, da pomenem samo par?) već u naslovu je problematičan. Bašir je bio libanski predsjednik koji je ubijen u svojoj 34. godini (spekulacije su brojne i variraju od sirijskog plana do izraelske zavjere). A valcer je forma plesne umjetnosti, austrijskog porijekla (Šubert i Šopen su ih komponovali, mada ne uvijek i za izvedbu, dok je Štraus dobio titulu ,,kralja valcera”). Dakle, već u zavodljivo-ironičnom naslovu, film suptilno sugeriše zapadno-kulturni elitizam, evropeizaciju Orijenta (islama?) i implicira (skrivenu) ideološku poruku.
Ari Folman, izraelski režiser, uglavnom dokumentarista, bira formu animacije kako bi se uhvatio u koštac sa košmarima iz izrealsko-libanskog rata, u kojem je, kao mladić, bio učesnik. Sam izbor teme – masakra koji su počinili drugi, a u kojem je njegova zemlja indirektno učestvovala (izrealsku inidrektnu odgovornost u masakru je utvrdila Kahan komisija izraelske vlade 1983), masakra oko 3000 Palestinaca od strane libanskih hrišćanskih falangista (kao odmazda za ubijenog predsjednika) koji su se nalazili u izbjegličkom kampu u Sabri i Šatili pod kontrolom izraelskih snaga – sugeriše nejasnu (podijeljenu) odgovornost u ovom užasu, maglovitu haotičnost zločina i nepouzdanost subjektivnog sjećanja, izbjegavajući tako direktno suočavanje sa događajem. Indirektno je ovdje ključna riječ, jer omogućava distanciranje od istorijske katastrofe ali i od odgovornosti. ,,Film treba da bude halucinatoran ali i realističan. Želio sam da napravim realističan film na sanjiv način, tako da publika bude zbunjena do samog kraja da li se zaista desilo ili ne”, kaže režiser.
Ova iskrena režisereva izjava još više komplikuje već komplikovane stvari, jer računa na gledateljsko nepoznavanje istorije (otupjelost ili mladost?). Kome su, zapravo, ovakvi – prenagrađivani – filmovi namijenjeni? Kakva to publika treba da se oduševi specijalnim efektima animirane forme i klimavim, jedva održivim, scenariom sa labavom ideološkom porukom? I koga još treba da impresiona narativ o sanjivosti realnih zvjerstava, mutnim pitanjima o odnosu moći i rasističkog efekta, danas kada puno pričamo o antirasizmu, multietničkoj (i drugoj) toleranciji, ksenofobiji, antiislamu, antisemitizmu, anti-afroamerikanizmu i da, o političkoj korektnosti. I šta zapravo znače ovi pojmovi kojima nepažljivo baratamo, gdje im je ,,početak” a gdje ,,kraj”? Yuval-Daviesina definicija (u Granicama rase) je korisno precizna:
,,Specifičnost rasizma, koji počiva na pojmu etničkog grupisanja, sadrži diskurs i praksu inferiorizacije etničkih grupa. Pošto rasizam takođe podrazumijeva pojam nepoželjnosti određenih grupa – u oblicima u kojima postoje – to može da vodi pokušajima asimilacije, uništenja ili isključenja. Na primjer, antimuslimanski rasizam u Velikoj Britaniji se više oslanja na pojmove ‘necivilizovanog’ i navodno inferiornog i nepoželjnog karaktera islamske religije i načina života, nego na eksplicitan pojam o biološkoj inferiornosti. Razlike koje se prave između etnocentrizma, ksenofobije i rasizma ne smiju biti definisane na uobičajeno percepiran način, gdje se rasizam obično ograničava na rasno stigmatizovane grupe. Etnocentrizam se javlja kada se jedna kultura uzima zdravo za gotovo – kao jedina prirodna – i kao takva mora biti karakteristična za sve etnije u većoj ili manjoj mjeri. Ksenofobija ili nepodnošljivost stranca ili autsajdera postaje rasizam kada su umiješani i odnosi moći, koji proizvode antipatiju i rasističke efekte.”

Koliko me pamćenje služi – da se odmah ogradim od odgovornosti za eventualne greške – Frojdovska psihoanaliza je vezivno tkivo narativne strukture Folmanovog filma. A Frojdova analiza (snovi, sjećanja, svjesno-nesvjesno) je dostupna samo naprednim izrealskim vojnicima. Niko sa druge strane – od Libanaca ili Palestinaca – nije upitan za mišljenje ili sjećanje ovog događaja, jer ,,vjerovatno za psiho-analizu nisu ni čuli”. Niti mare za takve kulturne proizvode progresivnog Zapada. Film obiluje scenama zavođenja oksidenta (oksidentalizacije), igrajući na klišeizirane kontraste između prozapadnih izrealskih vojnika i nazadnog muslimanskog stanovništva, koje kao da svaljuju krivicu za krvoproliće na nevino dječačko slušanje David Bowieja i punka, ili adolescentsko inhaliranje marihuane koje uzrokuje halucinacije i edipovske fantazije majčinskog zagrljaja; nekad se čuju ratno-huškačke pjesme koje vatreno pjevaju ovi naivni dječaci: ,,Dobro jutro, Liban” i ,,Danas sam bombardovao Bejrut”. A motiv iz naslova je – trenutak kada jedan ,,dječak” u toku borbe puca (u svakom smislu) i valcuje sa mitraljezom po svemu što ga okružuje.
Mnogo suberzivnije (ujedno i odgovornije) bi bilo fokusiranje na specifičnost svog konteksta i dekonstrukciju zapadnog kolonijalizma, kao što je to uradila prije dvije godine, Iranka Marjane Satrapi u iskrenijem, moralno ubjedljivijem i estetski snažnijem Persepolisu, maestralnom filmu u kom se intimno mnogo suptilnije pretvara u univerzalno. Valcer sa Baširom izgleda kao blijeda kopija Persepolisa, kao slabi pokušaj ,,muške (re)akcije” na ,,žensko tkanje”. Folman animira (u bukvalnom vizuelno-tehničkom i u metaforičkom smislu) drugare iz rata, koji pokušavaju da se sjete, šta se tačno dogodilo. Mnogi od njih su nastavili normalan i uspješan život, neki su ostali u Izrealu (gdje praktikuju borilačke vještine), neki su emigrirali u Holandiju gdje su izgradili carstvo falafel restorana (gdje mogu do mile volje legalno pušiti marihuanu i posvetiti se, u miru i normalnom ritmu života, auto-introspekcijskoj terapiji).

Valcer sa Baširom nije nikakav istorijski dokument niti manifest umjetničke odgovornosti, kako pretenduju nagrade. Samo je neuspjeli pokušaj intelektualnog eksperimenta, subjektivnog kolaža – o krizi psihe, dilemi, nadrealnim halucinacijama. Jedini ,,dokument” je sramni kraj filma – minut arhivskog snimka beživotnih, krvlju umazanih i dehumanizovanih palestinskih tijela. Uprkos komercijalno smišljenim efektima i dobroj fotografiji (David Polonski i Yoni Goodman), realan kraj ne dolazi niti kao šok istine, niti kao konačno iskupljenje.

Mogu razumjeti da je distanciranje potrebno kada ste žrtva – tako se ,,olakšava” suočavanje sa bolom, traumom. Ali ako ste osvajač, napadač, zašto je potrebno distanciranje forme, u ovom slučaju animacije, ako vam je cilj dokumentarnost i istoričnost trenutka? Ako to nije cilj, onda se želite i vi prikazati žrtvom, plivajući po blatu rovova i halucinatornih sjećanja, košmara i sanjivosti. Tako se rješava samo autorova trauma, koju je egocentrično podijelio sa gledaocima i samo on, bivši vojnik jednog masakra, može osjećati blagodetne učinke iskupljivačke terapije ovog vojničkog filma. U magli sjećanja, publika je izmanipulisana, uskraćena za jasan stav osude i umjetničko poštenje. Pročišćeno možete izaći jedino ako ste muškarac – bivši vojnik, na nekom ratištu bilo gdje, učesnik masakra sa puno mrtvih tijela okolo… Žena – ako se sjeti da je žensko – nema se sa kim identifikovati – osim sa mrtvim tijelima.
Ili de gustibus non est disputandum…?

Maja BOGOJEVIĆ

Komentari

KULTURA

Usud ljepote u knjizi Pastirica zvjezdanog stada

Objavljeno prije

na

Objavio:

(O novoj knjizi Miraša Martinovića, izdanje autora, Herceg Novi 2025.)

 

 

Ljepota je kroz istoriju umjetnosti i filozofije predstavljala jednu od najfascinantnijih i najkontradiktornijih pojava. Ujedno dar i kazna, uzvišenost i prokletstvo, ljepota u književnosti često biva prikazana kao izvor radosti, ali i patnje. Upravo taj paradoks ljepote prožima i poetske cikluse Miraša Martinovića, Pastirica na zemlji i Pastirica na nebu, u kojima ljepota nije samo fizička karakteristika, već ontološka kategorija, nešto što se ne može sasvim obuhvatiti riječima, ali se može naslutiti kroz simbole sna, zvijezda i neba.

Poput stava Vladana Desnice da je izuzetna ljepota jednaka izuzetnom umjetničkom djelu, i da je ljepota talenat kao i svaki drugi,  Martinović izgrađuje lik pastirice kao arhetipsku figuru, nositeljku posebnog dara – dara ljepote koji  zrači instinktivnom samosviješću. Egzistencija lirskog subjekta  je dvostruka: ona „gleda kolo zemaljsko, a igra kolo nebesko“. Pastirica nije samo lijepa – ona je simbol jedne više stvarnosti, poveznica između zemaljskog i nebeskog, svijeta smrtnika i vječnosti.

Međutim,  ljepota ne donosi spokoj, naprotiv ukazuje se kao usud (Moje prokletsvo / Usud / moja ljepota).Značajna je i pozicioniranost lekseme usud – naslov je početne pjesme i završni  stih posljednje, čime  se motivski i značenjski zaokružuje knjiga.  U svakoj pjesmi djevojačka sreća uzmiče i ostaje samo trag sna − Sanjali me mladići   /Nigdje dospjela  / u snu ostala. / Sunca čekala / mjesec dočekala. Igra svjetlosti i tame, očekivanja i razočaranja, svjedoči o nemogućnosti da se ljepota u potpunosti živi na zemlji…

Ljepota je krhka, ona nadilazi fizičko i postaje sudbonosna. Jer, ko nosi ljepotu – umire zbog ljepote. U tom iskazu leži srž Martinovićeve poetike: ljepota nije zaštićeni dar, ona je ranjivost, otvorenost svijetu i njegovim zabludama. Zato Martinović u svojoj lirici nudi dvojnu stvarnost – pastirica živi i na zemlji i na nebu. To nije rastrzanost, već pokušaj sinteze, pomirenja suprotnosti. U njoj se ogleda drevna težnja umjetnosti da uhvati ono prolazno i uzdigne ga u vječnost. I zato, iako Lim teče (panta rei), iako sve prolazi, ljepota ostaje kao trajan, gotovo sveti trag – neuhvatljiva, ali vječna.

U pjesničkom svijetu Miraša Martinovića, ljepota nije samo estetska kategorija, već egzistencijalna sudbina. Ona se ne može posjedovati bez posljedica. Njena svjetlost baca sjenu, a njena uzvišenost vodi u tragiku. Međutim, baš ta dvoznačnost ljepote, njena istovremena blizina i nedostižnost, ono je što pjesništvu daje snagu i dubinu. Upravo te neostvarene želje pastirice sudbinske ljepote, pjesnik je pretočio u pjesme.

Zato se i motiv zvijezda javlja kao simbol utočišta. Iako su zvijezde ukrale njenu ljepotu, pastirica je „najsigurnija u snovima“, na nebu „najbezbjednija“ jer je „nebu zaručena“. Ona ne pripada ovom svijetu – ili barem ne pripada u potpunosti. Ona je izvanvremenska i izvanprostorna pojava, slična paloj zvijezdi:
Ponekad mi se učini da sam pala zvijezda / Kao da nisam od ovoga svijeta. To nije bijeg od stvarnosti, već duboka potreba da se pronađe prostor u kojem ljepota može opstati – bilo u snu, bilo u nebeskoj dimenziji.

Jedna od ključnih pjesama koja ovu težnju izražava,  jeste pjesma o tri sestre. Dvije žele bogatstvo i sigurnost, a treća, najtiša, kaže:
Ja bih nebo najvolija. Ova izjava otkriva duboku metafizičku čežnju – težnju za nebeskim, za onim što nadilazi materijalno, za vrijednošću koja se  može izmjeriti samo duhom i osjećanjem vječnosti.

U pojedinim elementima ima tona usmene književnosti, posebno u refrenima (Kud se djenu / Zlatni prsten / Odnese ga Lim / Kud odoše moje čežnje / Odnese ih Lim / Kud se snovi raspršiše  /Odnese ih Lim.). Osobi izuzetne ljepote nije predodređena  ispunjenost ljubavlju     (Vezla i čekala /U čekanju nestajala / A on se / Ne pojavi).  Međutim,  ni nebeska egzistencija nije garant  smiraja (Zato  Njena duša /Luta nesmirena  /Možda nije odlazila / Duša nikud).

Pjesma Porod, iako vrlo kratka, nosi duboku simboliku i višeslojno značenje. Ova lirska minijatura može se tumačiti kao poetska alegorija o sudbini, i neminovnosti, ali i kao pjesnički komentar o tome kako se životne odrednice prenose s pojedinca na svijet.

U lirici Miraša Martinovića, ljepota  lebdi, kao trag snova koji nas podsjeća na ono što je bilo ili što je moglo biti. Njegova pastirica nije samo književni lik, već simbol svakog bića koje traži smisao, sigurnost i ljepotu u svijetu.

Mr Anka VUČINIĆ GUJIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

OTAC TVOJ MEDITERAN , BORIS JOVANOVIĆ KASTEL: Mediteran ide s njim

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ljetos, u predvečerje , kada Kotor umoran od sunca utone u meku svjetlost zalaska, terasa Pomorskog muzeja – na promociji ove Kastelove knjige – bila je pozornica. Njegovi stihovi  izricali su  slojevitu i mijenjajuću sliku Mediterana u kojoj se istorija, mitovi, običaji, jezici, mirisi i slike preslažu

 

 

„Teško je objasniti što nas nagoni da uvijek ponovo pokušavamo složiti mediteranski mozaik, sačiniti još jednom katalog njegovih sastavnica, provjeriti šta znači svaka od njih ili koliko vrijedi jedna spram druge: Evropa, Magreb i Levant; judejstvo, kršćanstvo i islam; Talmud, Biblija i Kuran; Atena i Rim; Jeruzalem, Aleksandrija, Konstantinopol, Venecija… Španjolska u raznim razdobljima, zanosnim i okrutnim, Južni Slaveni na Jadranu i još mnogo toga“. Ovo riječi su iz Mediteranskog Brevijara Predraga Matvejevića . Sličnim poetskim hukom, i crnogorski gospar, Boris Jovanović Kastel daruje nam mediteransko kulturološki kaleidoskop,  Otac tvoj Mediteran .

Ljetos, u predvečerje , kada Kotor umoran od sunca utone u meku svjetlost zalaska, terasa Pomorskog muzeja – na promociji ove Kastelove knjige – bila je pozornica. Njegovi stihovi  izricali su  slojevitu i mijenjajuću sliku Mediterana u kojoj se istorija, mitovi, običaji, jezici, mirisi i slike preslažu. Dok  su se nizale besjede: „Ples i pijanstvo smrti“, „Dvije minđuše iz muzeja u Palermu“,  „Mediteran Evropi“, „Epizoda sa Posejdonom“…  prostorom su kružile ptice i svojom pjesmom ušivale sumrak na rubovima neba.

U tim trenucima činilo se da prostor, u svom prirodnom okruženju, ne samo sluša, već i odgovara, u saglasju. Harmonija koja se te večeri stvorila nije bila unaprijed komponovana, niti dogovorena – bila je iskonska, kada su pjesnik i priroda govorili istim jezikom. U toj Kući pomorske memorije,  riječ postaje zvuk i slika, a ptice –  saputnice poezije. I vjerujem da je i to istinski Mediteran: mjesto gdje  stih diše uz poj ptice kao Kastelova „Beskrajna pjesma“ „ na kolutu papira nedovršena“.

Pjesma „Voda“ jedna je od onih  strukturalnih poveznica koje spajaju mediteransku simboliku , arhetipsku figuru majke (stvoriteljice, mučenice, svetice) i kolektivno iskustvo patnje i postojanosti. Kastelova „voda“ nije samo element prirode –  ona je životnica, zaštitnica, svjedokinja, stradalnica.  Govori da je njena briga nevidljiva, ali presudna. Ona oprašta, iako je ljudi izdaju, ona šuti – a čovjek glasnogovori;  voda trpi – čovjek razara. Ovdje se jasno upućuje i na ljudsku moralnu sljepoću:

Ćutala je voda, svetica

                                   Prekrivajući usta talasa dlanom

                                  Dok su oštrili bajonete,

                                  Psovali apostole

                                  I kitili se ukradenim lentama.“   

„Voda“ govori o kapacitetu Mediterana da voli, nosi i čuva čovjeka, ali i o: ljudskoj nezahvalnosti i zaboravu svetosti prirode. Kao posljednji moralni stub, ona štiti sve dok može, a kad više ne može, ostaju „uvele dojke“, simbol isušene i iscrpljene majke Zemlje. More Mediterana, pjesma o njemu i govor njemu, neodvojivi su.

„ More ne otkrivamo sami i ne gledamo ga samo svojim očima. Vidimo ga i onako kako su ga gledali drugi, na slikama koje su nam ostavili, u pričama koje su ispričali: upoznajemo ga i prepoznajemo u isto vrijeme“, kaže  Matvejević .

Kastelova poezija plovi tim vodama. Mi smo joj okrenuti licem, na putu k njoj. Na njegovoj mapi puteva „ kad odem od sebe/ vratiću se sebi“ događa se  čin nošenja sebe kao vlastitog prtljaga, pokazujući da, gdje god da se zaputi, Mediteran ide s njim: u mirisu majčine dušice, vijavice, u sjenama slovenske mitologije, u feničanskoj krvi što još struji u bršljanu starog vijeka. Sve se to miješa s fjakom  i formira gustu mrežu identiteta koju ne možeš presjeći. Čovjek se može igrati bijega , može poželjeti novo rođenje, ali na kraju ga „tegovi sa kantara riblje pijace“  prizemljuju.

Ako je Gaston Bašlar s pravom pisao o pjesnicima vode, vazduha, vatre, gdje je  reduktivnim interpretativnim  metodama imenovao zlatnu rudu poetsko – značenjskog rasipništva,  o Borisu Jovanovaću Kastelu može se govoriti kao  pjesniku vode i Mediterana. Motiv putovanja vodenim prostorima pjesnik proživljava kao opsesivnu životnu i pjesničku temu. Tolika je snaga njenog prisustva i  mnogostrukost njenog upornog obnavljanja da se može reći: ona je njega izabrala.

U zbirci Otac tvoj Mediteran,  progovara glas strasnog prizivača transcendencije onog „ zaumnog svijeta“ iz davno prošlih vremena koji je, zahvaljujući Kastelovoj riječi, proslovio.

„Nazvao si poeziju vijaduktom

Između mita i istine

I otišao u zaborav, Oktavio.

Ako je istorija ispjevana prošlost

A istina suza

Na korici knjige u pustinji                      

Onda će more naježeno pred nama

Biti oratorijum iskupljenja“….

( Iz pjesme Oktavio)

 

I u ranijim pjesničkim iskazima Kastel  poziva na „putovanje“ geografskim daljinama i  umjetničko – filosofskim svjetovima, na put vodama Mediterana zadat

kao prava mjera egzistencijalnog, moralnog i duhovnog iskušenja – onako kako bi

poetski bio preveden Kantov  zahtjev: „Zvjezdano nebo nad nama, moralni zakon u nama“.

Plovidba i „hod nevidovni“ nemaju kod Kastela karakter apstraktnog drumskog nepregleda, to je put pema unutra, upravo onakav kakvog ga vidi i Mak Dizdar ,/ „odakle smo tamo zaista odavno/ u sebe ovakvi došli, u sebe ovakve /kakvi se nismo/ni skrili/ ni snili/ na duboko oranje bez pluga/ i žitku sjetvu/tamo gdje je već uzorano/ono što nikad orano nije/gdje je već posijano/bez sijača tamo/ hajdemo/                      Mak Dizdar – pjesnička zbirka „Modra rijeka“.

Tek kada se shvati da i Kastelov pjesnički put vodi prema unutra –  prema svim bunarima,  rijekama i morima, svim vodama čovjekovovog bića –  može se njegovo putovanje onovremenskim i ovovremenskim prostorima Mediterana shvatiti kao njegova trajna pjesnička preokupacija pretočena u riječ  vremenu i vječnu.

Zorica JOKSIMOVIĆ

 

.

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

Dodir sa samim sobom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stijepo Mijović KočanAntej pjeva na svojoj zemlji, HNV Crne Gore, Tivat, 2024.

 

 

Malo pjesnika danas piše na način Stijepe Mijovića Kočana. On govori o zemlji, zavičaju, domovini, oni govore o onome što se danas »nosi«. I izmišljaju razne teorije o svemu tome. On ne izmišlja ništa, on grabi stihove koji se nalaze tu oko njega.

Izbor pjesama u ovoj zbirci učinio je, te predgovor napisao, Miraš Martinović. Mogao je napraviti i drukčiji izbor, jer je Kočanovo djelo različitih tematika, ali je u pjesniku prepoznao borca za slobodu, kako onu duhovnu tako i onu tjelesnu. Jedino ako ga digneš s njegove zemlje, što se dogodilo Anteju, uspio si ga pobijediti. No, on se ne da, te poput Anteja u boljim danima pjeva na svojoj zemlji mirno ploveći prema kraju života. Ovdje treba još nešto primijetiti. Ana Vuksanović napravila je prijevod i prilagodbu na hrvatski predgovora Miraša Martinovića. Neki drugi to ne bi učinili. Rekli bi da se ionako razumijemo, pokazavši time da ne mare ni za što osim za neku svoju malu korist.

Što nam to pruža ovako koncipirana zbirka izabranih pjesama? Dodir sa samima sobom, ja bih odmah jasno rekao. Svi smo negdje ponikli, svi sa sobom nosimo tu prtljagu pa makar pošli na kraj svijeta. Kočan je ponikao u Konavlima, mjestašcu Đurinići. Ima i taj predjel prelijepe nam domovine, i tih nekoliko kućica svoju boju i svoj život. Prelijevaju se u donesenim pjesmama, takorekuć možemo opipati stvarni život u tim krajevima. On nije nikada bio jednostavan. Trebalo se mučiti i znojiti da bi opstao kao svoj na svome. Ponajbolje to svjedoči pjesma Pokojni djed kopa. Dok on to radi, turisti nahrupljuju prema Dubrovniku da bi se odmarali ili gubili vrijeme, kako god hoćemo. »ali on, ovdje, ukliješten u škripe/ kao da povija krhko stablo/ smokva između njegovih dlanova otvara se, raste/ dolci za njegovim stopama bude se i počinju hodati« Što bismo, unatoč muci, htjeli biti: djed ili dokoni turisti?

Na ovaj zadnji upit može nam odgovoriti pjesma Pohvala lovorikama uz rodni dom: »Farizeji i sibile te kojekakvi drugi književnici i proroci/ ovjenčavali su lovorom carske i pjesničke glave i svoje/ no naše lovorike nikad/ nisu iskusile takva poniženja/ blune i vjeroučitelji zaobilazili su ovaj zabačeni kraj« Dodajmo ovim stihovima i sljedeće: »Rastu na neobradivu kamenjaru/ ispod kojeg žilama odkrivaju zemljana prostranstva/ a granama i lišćem skupljaju vjetrove i bobice za kosove/ šumore još iz eolitika davno prije pračovjeka/ a dječaku su mirisale iz božićnog pečenja« Zbio je u ove stihove Kočan sve ono što misli o svijetu i o sebi. Trebamo biti izvorni, ako želimo uspjeti. A izvorište svih nas je ognjište. Ono je srce doma, na njemu se grijemo, oko njega se okupljamo. Nije važno kakav oblik ima u ovo suvremeno vrijeme, ono je tu da nas drži zajedno. Kočan je do srži njime napojen.

Nije stoga čudno da pjesnik dobro zna tko mu je i tko još uvijek nasrće na ovaj njegov svijet. Govori o tome na više mjesta, ali nekako nigdje snažnije kao u pjesmi Zidanje crkve. Osluhnimo sljedeće stihove: »I sve te razorene crkve/ bljeskom pri pogotku osvjetljuju u meni moju crkvu/ koju bijah zapustio i zanemario i bje se urušila/ te kako koji zvonik pada kako koje zvono mre/ tako je moja crkva u meni veća i uznositija/ tako od čvršće građe/ tako je svaki novi plotun/ utiskuje sve snažnije u moje biće u moje bilo/ u memoriju« Da, trebamo znati tko smo i što smo te to pamtiti. Tek kao takvi bit ćemo i sami upamćeni. Kaže nam to i dubrovačko pravo zbog kojega je Stjepin djed Kočanović morao ponijeti i prezime Mijović jer se priženio. Kada sve to znamo, onda se nećemo zaljubljivati u Avu Gardner začarani njezinom ljepotom, dok »i ne sluteći da je u tom trenutku slavna i sjajna ljepotica/ bila već sita svega/ pijana/ i nesretna« (Sreća)

Uživajući u iznesenom podneblju Kočanov djed je bio vrstan majstor u kamenu, a njegov otac u drvetu. On nije ni u jednom ni u drugom, nego je vrstan u oblikovanju opisa našeg bivstvovanja na ovoj zemlji, polazeći od pojedinačnoga prema općem. Oni su gradili zidove i stvari, on gradi kuću od riječi na dohvat svima nama.

Miljenko STOJIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo