Najvećom svjetskom nagradom za mir predsjednik crnogorske skupštine, Andrija Mandić bi da okiti onoga koji ne samo da je podržavao Natanjahua u sprovođenju genocida i etničkog čišćenja Gaze, nego je planirao i da je kupi i pretvori u rivijeru. U međuvremenu, osmislio je model da teritorije koje mu se dopadnu samo uzme. Jedino što ostaje je – stid

Jedna dobra vijest za početak.  Ode Vladislav Dajković. Ostale baš i nijesu. Osta Milan Knežević. Tu su i Andrija Mandić i njegov mirotvorac Donald. I Vučićev svet. I Trampov svet.

Knežević iz “krvave vlade” nije izašao. Obećao je, ali sad ima nove “zahtjeve”. Izaći će iz vlasti ako mu se ne ispuni sva sila srpskih pitanja. Od jezika pa nadalje. Botun je za malo pa i zaboravio. Kako je sam tvitnuo, on i Vučić nisu ni pričali o Botunu.  Ko da je  bitno šta je, sve dok se koči ulazak Crne Gore u EU. Biće ovo dvije duge godine.

Mandić je možda malo razočarao Beograd jer smatra da sad „nije trenutak“ za Kneževićeve teme, ali on svakako im veće ambicije. Ne bi više da u srpskom svetu bude samo potrčko. Šta je Vučić spram Donalda. Predsjednik parlamenta  je, obradovali su nas iz Skupštine, skupa sa predsjednikom Kongresa SAD Majkom Džonsonom i predsjednikom Kneseta Amirom Ohanom,  predložio  predsjednika SAD-a Donalda Trampa za ovogodišnju Nobelovu nagradu za mir. Mandić je objavio  da se “osjeća ponosno” što je potpisao nominaciju. Građanima je ostalo da biraju “osjećanje” povodom toga što je njihov predsjednik parlmenta za Nobela predložio svjetskog moćnika koji je međunarodno pravo i ostale demokratske vrijednosti spakovao u gepek. Iz kog raste svijet u kom je nasilje zakon. Mandić je prethodno standardno čestitao neustavni Dan Republike Srpske. On, Donald, Dodik. Bratstvo.

Ima još. Mandićevi saradnici su pošli pravac u Izrel da tamo Trampa predlože za Nobela.  Kako se navodi u saopštenju crnogorskog parlamenta, šef Kabineta predsjednika Skupštine Mirko Miličić, generalni sekretar Skupštine Boban Stanišić i predsjednica Jevrejske zajednice Crne Gore i savjetnica predsjednika Skupštine Nina Ofner Bokan sreli su se sa predsjednikom Kneseta Amirom Ohanom i uručili mu pismo predsjednika Mandića, kao i inicijativu o kandidovanju predsjednika SAD za ovogodišnju Nobelovu nagradu za mir.  Dakle ne bilo ko, nego predsjednik državnog parlamenta, državnik, je „ponosni“  tu pokraj krhotina  Gaze.  A najvećom nagradom za mir želi da okiti onoga koji ne samo da je podržavao Natanjahua u sprovođenju genocida i etničkog čišćenja Gaze, nego je planirao i da je kupi i pretvori u rivijeru. U međuvremenu, osmislio je model  kako da teritorije koje mu se dopadnu i ne kupuje. Samo uzme. Jedino što ostaje je – stid.

Evropljani nas i ove sedmice ohrabruju. U Evropskom parlamentu čulo se  da  Crna Gora uz Albaniju ima najbolje rezultate u ispunjavanju reformi kad su u pitanju sredstva iz Plana rasta.  Komitet stručnjaka Savjeta Evrope za evaluaciju mjera za borbu protiv pranja novca i finansiranja terorizma (Manival) saopštio je da je Crna Gora značajno unprijedila mjere protiv pranja novca i terorizma.  Prije koju godinu zamalo nas nijesu izbacili iz članstva.

Mali štrikovi i velika ohrabrenja Brisela nijesu dovoljna. Znamo mi nas. Crnoj Gori predstoji ključna godina kada su u pitanju reforme i zatvaranja poglavlja, kako bi ušla kroz širom otvorena vrata Evropske unije. Godina koja je počela Kneževićevim botunima i Mandićevim ponosom, govori da će ionako veliki izazov za zemlju biti dodatno otežan Vučićevim kamenom u točkovima. Nadograđen i  Mandićevim poimanjem Zapada i demokratije.

Crnogorski građani i dalje u ogromnom procentu žele u EU. Odgovornost da tamo i stignu, nije samo na vlasti i njenoj sposobnosti da se izbori sa svojim kočničarima.  Nego na cjelokupnoj političkoj klasi, koja se zaklinje u Evropu dok gleda samo svoje sitne partijske interese. Ulazak u EU mora postati zajednički, javni interes. Tačka spajanja. Posljednji je trenutak da se uspostavi savez za EU. Formalni i neformalni. U protivnom, antievropske snage će jačati i nametati svoj kurs Crnoj Gori. Povesti je u znane predjele: u novi krug prošlosti.

Milena PEROVIĆ

Godinu  što odlazi smo nekako pregrmili. Hranili se iluzijama i dozivali nadu. Dolazeća 2026., mogla bi prelomiti na koju ćemo stranu. Naprijed ka EU ili nazad u modifikovane devedesete. U srpski svet. Od nas zavisi

Dok do vas stigne ovaj dvobroj Monitora neko bi već mogao ugrabiti da, na društvenim mrežama, objavi: zahvaljujući Vladi i vladajućoj parlamentarnoj većini, 2026. godina stići će tačno na vrijeme, u ponoć 31. decembra!

Zapravo, sudeći po neuobičajeno radnoj atmosferi u parlamentu moglo bi se dogoditi da Nova godina porani i dođe prije nego se u državnom parlamentu u Podgorici usvoji sve ono što je vlast naumila i obećala. Ili što joj i u preostalih dan-dva odlazeće godine pane na um. Recimo, zakon o Skupštini. Odnosno, ljetos “zaboravljeni” prijedlog izmjena i dopuna Zakona o javnim okupljanjima. Svašta je moguće.

Dogodine, saznaćemo šta je sve usvojeno, a šta još nije. Da li smo odsustvom ozbiljnije rasprave o Zakonu o budžetu za 2026. oborili kakav svjetski rekord. Šta o združenoj akciji tandema Milojko Spajić – Andrija Mandić  “sto zakona za pet dana” misle  partneri u Briselu, a šta sudije Ustavnog suda, koliko god da ih tamo bude bilo u dogledno vrijeme.

Neće to biti lako. Početkom decembra, Crna Gora bila je država sa nekih 800 važećih zakona, ne računajući podzakonska akta poput uredbi, pravilnika, odluka… Nakon aktuelnog parlamentarnog juriša na zakonodavstvo,  približno svaki deseti zakon u crnogorskom pravnom poretku biće izmijenjen ili potpuno nov.

Posljedice tih novina spoznaćemo naknadno. Možda dogodine, kada nam se u ličnim i zajedničkim (državnim i lokalnim) budžetima pojave novouvedeni rashodi o kojima se sada ne govori. Namjerno, uglavnom.

Kad oposle to što su započeli, Vlada i parlament će, dogodine, raditi na privremenom zatvaranju preostalih pregovoračkih poglavlja. Kako ih je skoro  dvostruko više od onih što smo ih, makar privremeno, zatvorili (21: 12) biće to veliki posao. Da li će zvanični Brisel i Podgorica uspjeti sve to da zguraju u narednih 12 mjeseci, vidjećemo. Moglo bi se pokazati da je još interesantnije pitanje mogu li građani Crne Gore sve to ispratiti i procesuirati makar na elementarnom nivou: ko, šta, kako, zašto…?

Crna Gora 2026. neće biti gradilište deset dionica autoputa, što je premijer najavljivao prije dvije godine. Uspjeh će biti ako nakon višegodišnjih priprema započne gradnja dionice Andrijevica – Mateševo. Još ako se, u novom “krajnjem” roku, okončaju radovi na saobraćajnici Tivat – Jaz, biće razloga za veselje.

Prije nego se suočimo sa rastućim nezadovoljstvom poljoprivrednika, zdravstvenih radnika, autoprevoznika… Pa pitanjem šta će biti sa Aerodromima. A šta sa Termoelektranom, Svetim Stefanom, skijalištima na Bjelasici i Durmitoru, Plantažama…? Kako rješiti ekološku katastrofu u Pljevljima, a kako izbjeći da se slična situacija ponovi u Podgorici, Zeti i dalje, nizvodno, sve do ušća Bojane u Jadransko more? Gdje je gornja granica zaduženja da bi se omogućilo koliko -toliko nesmetano funkcionisanje javne finansije? Nakon što i dogodine uzajmimo 1 – 1,5 milijardu.

Da li će tzv. identitetska pitanja i najava izmjena Ustava mimo važeće procedure doći na dnevni red prije prijedloga o isplati 13. plate i penzije?  Da li će se, u lokalu, prije zavaditi i “razvesti” predstavnici vlasti ili opozicije na državnom nivou? Šta ćemo sa strancima, policajcima, potencijalnim dvojnim državljanima…?

Dogodine. To u Crnoj Gori nije samo vremenska odrednica. To je obećanje i odbijanje, nada i izgovor, a često sve skupa, u istoj rečenici. Godinu  što odlazi smo nekako pregrmili. Hranili se iluzijama i dozivali nadu. Dolazeća 2026. mogla bi prelomiti na koju ćemo stranu. Naprijed ka EU ili nazad u modifikovane devedesete. U srpski svet. Od nas zavisi.

Zoran RADULOVIĆ

Nemoć države da provede sopstvene odluke i zakone obesmišljava jedan od osnovnih razloga njenog postojanja. Dio aktuelnih vlasti ne krije naum da  Crnu Goru dovede u stanje elementarne nefunkcionalnosti. Ostali, uglavnom, ćute postajući saučesnici

Pljevljaci  udišu zastrašujuće koncentracije sumpordioksida koji se u njihovim plućima pretvara u sumpornu kiselinu uništavajući im zdravlje. Ministarstvo ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera (MERS) obavijestilo je javnost da je, tim povodom, “ preduzelo sve mjere iz svoje nadležnosti”.

Ubrzo smo spoznali da od svega preduzetog nijesu uradili – ništa. Ekološka inspektorka vratila se iz Pljevalja neobavljena posla. U “inkriminisanu” kotlarnicu u Skerlićevoj ulici nije uspjela ni da uđe, a kamo li da je isključi iz pogona. Izvršenje rješenja o zatvaranju odloženo je, vjerovatno, do proljeća.

Sudeći prema rokovima od 30, 60 i 90 dana koje je isto Ministarstvo postavilo pred upravu Termoelektrane, odnosno Elektroprivrede, da njen rad upodobe sa propisima i urade ono bez čega “ekološki rekonstruisana” TE nije ni smjela biti puštena u probni rad, to će takođe trajati makar do marta.

Nezahvalno je prognozirati, ali nikoga ne treba da začudi ako se do proljeća ne razriješi saga o izgradnji postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda u Botunu. I tamo su inspektori na terenu. Odnesu u Zetu rješenje o uklanjanju podignutih šatora. Mještani ih  pomjere koji metar tamo ili ovamo. I svi budu zadovoljni.

Dio vladajuće većine podržava jedne, a drugi druge.  Kao da se niko od političkih aktera te tužne i ružne priče više ne sjeća da su ljetos, skupa, usvojili Prostorni plan Crne Gore u kome je “sporno” postrojenje ucrtano baš na tom “spornom” mjestu. Iz nekog razloga, to tada nije problematizovano. Znali su, može biti, da ih usvojeni Plan ne obavezuje, iako  je u pitanju jedan od najvažnijih propisa svake iole uređene zemlje.

Ili je pretegnulo saznanje da je i Prostorni plan u parlamentu usvojen suprotno propisanoj proceduri, bez neophodne propratne dokumentacije. Obazrivije poslanike vladajuće većine tom prilikom ohrabrio je, lično, predsjednik parlamenta. Ubjeđujući ih da oni, kao “izabrani predstavnici naroda”, nijesu u obavezi da se drže propisa i dobrih običaja. Uostalom, nije li on falsifikovao odluke neodržane sjednice Skupštine Crne Gore da bi, kada je obznanjeno to nepočinstvo, isto proglasio za “nesporazum”, nastao kao posljedica neiskustva osoblja u njegovom kabinetu. Na tome je sve i završeno.

Niz možemo produžiti podsjećanjem da država skoro pola godine nije u stanju da locira i “privede” bronzani spomenik ratnom zločincu Pavlu Đurišiću, dugačak blizu dva metra i težak koju stotinu kilograma. Vlast ne može da izabere članove Fiskalonog savjeta, što je po važećim zakonima bila dužna da uradi još u mandatu Vlade Duška Markovića. Ne zna kako da završi lokalne izbore u Šavniku započete prije više od tri godine, u oktobru 2022.

Možemo da se vratimo na početak mandata Vlade Milojka Spajića. Lamela C na Zabjelu bila je, tada, nešto poput kotlarnice u Skerlićevoj ulici danas. Mjesto na kome je vlast, suočena sa nezadovoljstvom grupe građana, pokazala nesposobnost da provodi zakone i sopstvene odluke. Slijedio je niz situacija u kojima je ta nesposobnost potvrđena.

Prije nego se zapitate zašto se o tome ne govori dovoljno, sjetite se da je na čelu medijskog Javnog servisa Crne Gore osoba čiji je izbor osporen s više pravosnažnih presuda. Bez posljedica.

Građani su poruku razumjeli: nijesu dužni da poštuju zakone ako iza njih stoji neko dovoljno moćan. Najčešće iz političkih, vjerskih i poslovnih struktura.

Glumljene državne odlučnosti  oko provođenja zakona obesmišljava jedan od osnovnih razloga njenog postojanja. To što nam se dešava nije slučajno. Dio vlasti ne krije naum da  Crnu Goru dovede u stanje elementarne nefunkcionalnosti. Ostali, uglavnom, ćute postajući  saučesnici.. Nakon svega, gotovo ironično zvuči najava da će parlament do kraja godine usvojiti “sto zakona”. To i sitna đeca znaju: Vladavina prava ne mjeri se brojem usvojenih zakona, već voljom i snagom države da ih sprovede.

Činjenica da ovakvo stanje traje još od “onih” vlasti razlog je za  dodatnu brigu. Brzina kojom se nade pretapaju u iluzije je znak da je kriza  dublja nego što su i pesimisti procjenjivali. Nesposobnošću da proizvodi alternativu, ovo društvo pokazuje dubinu svoje zapuštenosti.  Bolesti koja se ne liječi udisanjem laži o sebi.

Zoran RADULOVIĆ